1

                                                                                                      Poslovni broj: UsI-4313/19-4

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8    

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužiteljice B. S. iz C., koju zastupa opunomoćenik K. P., odvjetnik u OD P. & S. j.t.d., Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, izvan ročišta za glavnu raspravu, dana 10. veljače 2020. godine, 

p r e s u d i o    j e 

              I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/18-01/1191, URBROJ: 513-04-19-2 od 22. listopada 2019. godine.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

Tužiteljica je podnijela tužbu ovom sudu dana 23. prosinca 2019. godine protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/18-01/1191, URBROJ: 513-04-19-2 od 22. listopada 2019. godine, kojim se odbija žalba tužiteljice protiv rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-410-20/2008-001/21679, URBROJ: 513-007-01-01-2018-012 od 10. siječnja 2018. godine. Potonjim rješenjem odbijen je prijedlog tužiteljice, kao porezne obveznice za oglašavanje ništavim rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-410-20/2008-001/21679, URBROJ: 513-007-60-2010-004 od 4. rujna 2010. godine.

Tužiteljica ističe da je u ovom postupku sporno samo tumačenje norme, na koju se poziva porezno tijelo. Naime, ista nije nikada podnijela zahtjev za uknjižbu prava vlasništva, a niti je upisana kao vlasnica na predmetnoj nekretnini, s time da je ugovor na temelju kojeg je porezno tijelo razrezalo porez na promet nekretnina stavljen izvan snage od strane njegovih ugovornih strana. Pri tome se tužiteljica poziva na članak 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te da za stjecanje vlasništva na nekretnini moraju biti kumulativno zadovoljene obje pretpostavke za stjecanje: titulus i modus stjecanja. Također, ista se poziva na pravno stajalište Ustavnog suda RH u odluci pod brojem U-III-4285/2013 od 27. rujna 2016. godine, prema kojem domet i učinci ustavnog prava u konkretnom slučaju se ne određuju pukim mehaničkim podvođenjem stanja stvari pod mjerodavne odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina, već uvažavanjem i drugih najviših vrednota ustavnog poretka RH, kao što je vladavina prava. Tužiteljica posebno napominje kako nikada nije bila u posjedu predmetne nekretnine, te nije bila evidentirana u bilo kojem drugom javnom očevidniku, kao korisnica nekretnine. Ista smatra kako u konkretnom slučaju nema stjecanja, s time da je kupoprodajni ugovor od 16. listopada 2006. godine raskinut u 2007. godine. Tužiteljica naglašava kako joj predmetno rješenje nije nikada niti dostavljeno prema pravilima o osobnoj dostavi, iako porezno tijelo za pokušane dostave od 15., 22. i 23. rujna 2010. godine, tumači kao uredno izvršenu dostavu. Tužiteljica je na adresi u Z., bila samo formalno prijavljena do 30. prosinca 2014. godine, kada je po službenoj dužnosti brisana iz evidencije, budući da na predmetnoj adresi nije uopće prebivala i iz razloga što je na toj adresi bila suvlasnik samo poslovnog prostora. Osim toga, ista je u to vrijeme većinu vremena provodila izvan RH.

Slijedom iznesenog tužiteljica predlaže da sud poništi napadano rješenje, te da se odgovarajućom odlukom suda konačno razriješi ova upravna stvar, uz dosudu nastalog troška tužiteljici.

U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 55. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima, uz primjenu članka 36. stavka 4. istog Zakona.

Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/18-01/1191, URBROJ: 513-04-19-2 od 22. listopada 2019. godine (stranica 6-8 spisa), zk. izvadak za zkč.br. 234/1 k.o. Š. (stranica 9-15 spisa), izjavu od 13. veljače 2007. godine (stranica 16-17 spisa), rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-410-20/2008-001/21679, URBROJ: 513-007-01-01-2018-012 od 10. siječnja 2018. godine, zapisnik o procjeni tržišne vrijednosti zemljišta od 31. ožujka 2010. godine, rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-410-20/2008-001/21679, URBROJ: 513-007-60-2010-004 od 4. rujna 2010. godine, te prijedlog za oglašavanje rješenja ništavim od 27. prosinca 2017. godine.

Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 22. listopada 2019. godine, kojim je odbijen prijedlog tužiteljice, kao porezne obveznice za oglašavanje ništavim rješenja Ministarstva, KLASA: UP/I-410-20/2008-001/21679, URBROJ: 513-007-60-2010-004 od 4. rujna 2010. godine. Pri tome se tuženik poziva na članak 128. stavak 1. točke 1. do 6. ZUP-a, koji propisuje kada će se rješenje oglasiti ništavim. Naime, tužiteljica je dana 27. prosinca 2017. godine podnijela temeljem članka 128. stavka 2. ZUP-a, prijedlog za oglašavanje ništavim rješenja o razrezu poreza na promet nekretnina, budući da ona nikada nije stekla u vlasništvo nekretninu, koja je bila predmet ugovora o kupoprodaji od 16. listopada 2006. godine, a obzirom da je kupoprodajni ugovor raskinut. Nadalje, članak 22. stavak 1. i 2. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, broj: 69/97, 26/00. i 153/02.) propisuje da je predmet oporezivanja promet nekretnina, dok se prometom nekretnina smatra svako stjecanje vlasništva nekretnina. U konkretnom slučaju tužiteljica je stekla predmetnu nekretninu kupoprodajnim ugovorom od 16. listopada 2006. godine, čime je ostvaren promet nekretnina, koji je bio predmetom oporezivanja. Tužiteljica u svom prijedlogu za oglašavanje rješenja ništavim ne dokazuje nijedan od razloga propisanih člankom 128. stavkom 1. točkama 1. do 6. ZUP-a, a temeljem kojih bi se rješenje o razrezu poreza na promet nekretnina od 4. rujna 2010. godine moglo oglasiti ništavim.

Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, budući da se rješenje doneseno u upravnom postupku može oglasiti ništavim samo iz nekog razloga iz članka 128. stavka 1. točke 1. do 6. ZUP-a, a što tužiteljica nije dokazala. Naime, tužiteljica je podnijela dana 27. prosinca 2017. godine prijedlog za oglašivanje rješenja ništavim i to rješenje Ministarstva, KLASA: UP/I-410-20/2008-001/21679, URBROJ: 513-007-60-2010-004 od 4. rujna 2010. godine. Tim rješenjem tužiteljici je utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 2.088.504,00 kn, te porez na promet nekretnina u iznosu od 104.425,20 kn. Pri tome treba uputiti na članak 4. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina, koji propisuje da je predmet oporezivanja promet nekretnina, a pod prometom nekretnina, u smislu ovoga Zakona, smatra se svako stjecanje vlasništva nekretnine (u daljnjem tekstu: stjecanje nekretnine) u RH. Prema stavku 2. citiranog članka stjecanjem nekretnine u smislu stavka 1. ovoga članka smatra se i kupoprodaja, dok su prema stavku 3. citiranog članka nekretnine, u smislu ovoga Zakona, zemljišta i građevine. Temeljem ugovora  o kupnji zemljišta od 16. listopada 2006. godine tužiteljica je stekla građevinsko zemljište u Zagrebu, upisana u zk.ul.br. 6756A k.o. Š., zkč.br. 234/1 površine 2123 m2, a prema katastru kč.br. 1515 i kč.br. 1516 k.o. Š.. Stoga tužiteljica u tužbi navodi da je naknadno sporazumno između stranaka otpao – raskinut osnov stjecanja, jer su se stranke sporazumjele o predmetu i cijeni pa naznačeni predugovor od strane tužiteljice ima sve bitne karakteristike ugovora o prodaji. Stoga bi eventualno bilo mjesta primjeni članka 22. Zakona o porezu na promet nekretnina, koji propisuje da porezni obveznik ima pravo na povrat plaćenog poreza, ako se ugovor o prijenosu vlasništva na nekretnini raskine voljom stranaka u roku od 60 dana od dana sklapanja ugovora, a prije nego što bude obavljen prijenos u zemljišnim knjigama na novog vlasnika ili ako se ugovor raskine ili poništi odlukom suda. Dakle, navedeno porezno rješenje nije suprotno osnovnim principima pravnog poretka i moguće ga je izvršiti, pa u konkretnom slučaju ne postoji razlog iz članka 128. stavka 1. točke 3. ZUP-a, koji propisuje da će se rješenje oglasiti ništavim, ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće. Ne postoji niti faktična, a niti pravna nemogućnost izvršenja, jer nije ništavo rješenje čiji dispozitiv sadrži nedostatke koji se naknadno mogu otkloniti postupanjem suda ili tijela uprave.

Uslijed iznijetog, a na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u izreci presude.

Sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10, 143/12,152/14. i 29/17.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stavak 3. citiranog članka propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano.

U Zagrebu, 10. veljače 2020. godine

Sudac:

Ivan Levak, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).