R. H. P.-797/19 O. S. U. S.

S.

U. I. M. E. R. E. P. U. B. L. I. K. E. H. R. V. A. T. S. K. E.

P. R. E. S. U. D. A.

O. sud u S. po sutkinji mr. sc. Z. T., kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja pod 1. I. C. iz S., D. 16., O.:
i pod 2. R. J., O.: , iz S., R. B. 11., oboje
zastupani po punomoćniku T. V., odvjetniku u S., protiv tuženika pod 1.
S. L., O.: , iz S., P. 14., koja je zastupana po
punomoćniku D. P., odvjetniku u S., pod 2. L. M., O.:
, iz S., P. 14., koja je zastupana po punomoćnici P. D.,
odvjetnici u S. i pod 3. G. S., S., O. koji je zastupan po
generalnom punomoćniku H. P. odvjetniku u S., punomoć pod 39 S.-75/14,
radi utvrđenja, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti
punomoćnika tužitelja, punomoćnika drugotužene i punomoćnika trećetuženog te
proglašenja presude od 2020.

p r e s u d i o j e

I. O. se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. U. se ništavnim U. o kupoprodaji stana kojem postoji stanarsko pravo
od 17. listopada 2001. godine koji je u pogledu stana u S. smještenog u prizemlju
zgrade u na adresi P. 14, stan broj 1, površine 90,33 m2, podignutoj na čest.
zgr i čest. zem., z.u., poduložak 9, k.o. S., zaključen između
tuženika, a temeljem kojeg U. su tuženi ad. 1. i 2. izvršio uknijžbu prava
vlasništva navedenog dijela nekretnina na svoje ime.

2. U. se da su tužiteljice suvlasnici svaki za po 1/2 dijela stana u S.
smještenog u prizemlju zgrade u na adresi P. 14, stan broj 1, površine 90,33
m2, podignutoj na čest. zgr i čest. zem, z.u, poduložak 9, k.o. S.,
te su isti temeljem ove presude ovlašteni kod nadležnog zemljišnika suda zatražiti i
postići uknjižbu prava vlasništva nad navedenim dijelom nekretnine na svoje ime uz
istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika ad . 1. i 2.

3. D. tuženi ad. 1. i 2. u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe predati
tužiteljima u posjed slobodan od osoba i stvari koje su u njega unijeli stana u S.
smještenog u prizemlju zgrade u na adresi P. 14, stan broj 1, površine 90,33
m2, podignutoj na čest. zgr. i čest. zem., z.u., poduložak 9, k.o. S..

4. D. su tuženi u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima
troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi
H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a koje na iste teku od dana
presuđenja pa do isplate.“

2

I.. D. je tužiteljica u roku 15 dana naknaditi tuženoj pod 1. S. L. parnični
trošak u iznosu od 8.750,00 kn.

I.. D. je tužiteljica u roku 15 dana naknaditi tuženoj pod 1. L. M. parnični
trošak u iznosu od 8.000,00 kn.

O.

T. I. C. i S. J. podnijele su . tužbu
protiv tuženika, radi utvrđenja ništavosti ugovora. U. tužbi se navodi da su

2001. prvotužena i drugotužena od trećetuženika otkupile četverosobni stan u zgradi u
S., P. 14., stan br. 1., površine 90,33 m2, sagrađen na čest. zgr. i čest.
zem., poduložak 9., k.o. S., iako prema mišljenju tužiteljica nisu imale
status nositelja stanarskog prava ili člana domaćinstva nositelja stanarskog prava. U
nastavku postupka tužitelji su istakli da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske
pretpostavke za sklapanje ugovora o prodaji predmetnog stana. S. se tužiteljice kao
nasljednice prvog nasljednog reda prijašnjeg vlasnika kojemu je predmetni stan
nacionaliziran ustale predmetnom tužbom kojom traže utvrđenje ništavim predmetnog
ugovora, uknjižbu tužiteljica te predaju posjeda stana, sve na način kako je to specificirano
u izreci presude.

T. postupka preminula je tužiteljica pod 2. S. J. slijedom čega je postupak nastavljen u odnosu na njezinog nasljednika supruga R. J. (tužitelj pod 2.).

P. i drugotužena osporile su tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da su imale
status nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu. T. je osporio tužbu i
tužbeni zahtjev navodeći da je prodaja predmetnog stana obavljena sukladno zakonu.
S. tuženici istakli su prigovor aktivne i pasivne legitimacije.

U. postupku su izvedeni dokazi čitanjem Z. k.o. S., ugovora o kupoprodaji
stana na kojem postoji stanarsko pravo od 2001., diobene pogodbe iz 3.,
rješenja komisije za nacionalizaciju broj: N59 od 1959., ugovora o
korištenju stana od 1974., O. G. S., K. za stambene poslove
P. G. S. klasa: od 2001., dopisa H.-a,
uvjerenja o prebivalištu za L. M., smrtnog lista za K. P., zapisnika o
utvrđivanju članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava radi obračuna viška
stambenog prostora od 17. lipnja 1976., vjenčanog lista za N. L. i S. D.,
zahtjeva za povrat i naknadu za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke
vladavine od 27. lipnja 1997., saslušanjem tužiteljice S. J. i tuženih S.
L. i L. M., čitanjem sporazuma, U. o korištenju stana P. T.
od 1967., zapisnika o bodovanju stana br. 1., prizemlje, povr. 90,33m2, ex
K. 56., O. o priznavanju statusa zaštićenog najmoprimca S. L.,
klasa:, dopisa od 2017., ugovora o korištenju stana iz 1967.,
rješenja o nasljeđivanju ovog suda donesenog po javnom bilježniku N. K. kao
povjereniku suda O- U./O.--10 iza pok. S. J. od

2018., saslušanjem svjedokinje Ž. D., čitanjem dopis od 1997. sa I.
D. i T. M., zahtjevom za povrat imovine od 1997., uvidom u spise
O. državnog odvjetništva (dalje: O. S.) U.-D.-28/07 i U.-D.-596/01.

3

T. zahtjev nije osnovan.

U. postupku je potrebno raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti
tužbenog zahtjeva.

S. odredbi čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Z. o
parničnom postupku („N. novine“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01,
117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje: Z., u svezi s odredbom
čl. 117. st. 1. Z. Z. (N. N. 70/19), prema kojima je u našem pravnom sustavu
dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te
prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama,
dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja u postupku su izvedeni predloženi dokazi, te su na
temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i rezultata
cjelokupnog postupka utvrđene slijedeće činjenice.

S. obzirom na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije najprije je potrebno
raspraviti pitanje osnovanosti tog prigovora.

O. čl. 109. st. 1. Z. o obveznim odnosima (N. novine 53/91,
73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), dalje: Z./91, u svezi s odredbom čl. 1163. Z. o
obveznim odnosima (N. novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje: Z./06
propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka
zainteresirana osoba.

I. citirane odredbe jasno proizlazi da sam zakon daje aktivnu procesnu legitimaciju
za tužbu na utvrđenje ništavosti svakoj zainteresiranoj osobi bez potrebe dokazivanja
pravnog interesa (J. pravni stav zauzima i dosadašnja sudska praksa - V., P.-
3 od 2006. – sentenca objavljena u I. C., Z. o obveznim
odnosima, napomene, komentari, sudska praksa i abecedno kazalo pojmova, O.,
Z., 2012., str. 534.).

S. su dakle, zainteresirana osoba i osoba koja ima pravni interes različite osobe.
O. koja ima pravni interes je zakonski termin iz odredbe čl. 187. Z.-a koja s
procesnog stajališta regulira podnošenje tužbe na utvrđenje postojanja odnosno
nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave
prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. S. druge pak strane, tužbu na utvrđenje
ništavosti ugovora može podnijeti svaka zainteresirana osoba (čl. 109. st. 1. Z./91).

U. konkretnom slučaju tužiteljica ima status zainteresirane osobe s obzirom da je
nasljednica prijašnjeg vlasnika kojemu je predmetni stan nacionaliziran i s obzirom da je
podnijela zahtjev za povrat odnosno naknadu.

U. pogledu pravnog interesa potrebno je za navesti slijedeće.

P. na traženje pravne zaštite je autonomno subjektivno javnopravno ovlaštenje
svakog pravnog subjekta da traži od suda odluku određenog sadržaja kojom će se pružiti
zaštita njegovih subjektivnih građanskih prava. P. na tužbu je institucija
procesnopravnog, odnosno javnopravnog značaja. N. samo postojanje građanskopravnih
ovlaštenja nije dovoljna osnova za dopuštenost isticanja zahtjeva za pružanje pravne zaštite
određenog sadržaja. P. je da onaj koji od suda traži zaštitu učini vjerojatnim
postojanje pravozaštitne potrebe tj. svog pravnog interesa za takvo traženje, da intervencija
suda bude neophodna pretpostavka za ostvarivanje njegovih subjektivnih prava. A. od

4

zatražene pravosudne aktivnosti tužitelj ne bi ni hipotetski – u pretpostavci da je njegov
zahtjev osnovan – mogao imati nikakve (nove) pravne koristi, sud nije dužan uzeti u
razmatranje njegov zahtjev za pružanje pravne zaštite. O. će ga u takvoj situaciji – ne
upuštajući se u ispitivanje njegove osnovanosti - odmah odbaciti (O. pravni stav
zauzima i pravna teorija S. T., M. D., G. parnično procesno pravo,
N. novine, Z., 2004., str. 22-23.).

S. tužiteljica ima i pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. K. koju bi
imala u slučaju proglašenja ništetnim tog ugovora bi bila u tome da ugovorne strane više ne
bi bile vezane tim ugovorom, a što bi moglo utjecati na postupak povrata.

N. je potrebno raspraviti osnovanost/neosnovanost istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije.

P. tužbom traži se utvrđenje ništavim ugovora o prodaji stana od 17.
listopada 2001. koji su prvotužena i drugotužena od trećetuženika otkupile četverosobni
stan u zgradi u S., P. 14., stan br. 1., površine 90,33 m2, sagrađenoj na čest.
zgr. /4, , poduložak 9., k.o. S., te uknjižba tužitelja i
predaja posjeda stana.

S. obzirom da je predmeti ugovor o prodaji stana sklopljen između tuženika, tuženici
su pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stari. N., prvotužena i drugotužena su uknjižene
kao vlasnice predmetnog stana i drže ga u posjedu tako da su one pasivno legitimirane i u
pogledu ostalog dijela tužbenog zahtjeva.

U. pogledu osnovanosti/neosnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavim
kupoprodajnog ugovora od 17. listopada 2001. za navesti je slijedeće.

O. čl. 103. st. 1. Z.-a propisano je da je ugovor koji je protivan U.
R. H., prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj
povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u
određenom slučaju ne propisuje što drugo.

D., da bi predmetni ugovor o prodaji stana od 17. listopada 2001. bio ništav
potrebno je da je prodaja stana zabranjena prisilnom propisu. M., ne postoji prisilni
propis koji zabranjuje prodaju stana sa stanarskim pravom u pogledu kojih je u tijeku
postupak povrata odnosno naknade prema Z. o naknadi imovine oduzete za vrijeme
jugoslavenske komunističke vladavine (N. novine 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00,
131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19), dalje. Z..

Š. Z. u odredbi čl. 22. propisuje da stanovi oduzeti prijašnjim vlasnicima na
temelju propisa iz čl. 2., te akata i načina propisanih čl. 3. Z.-a, na kojima postoji
stanarsko pravo, se ne vraćaju u vlasništvo, osim stanova oduzetih prijašnjim vlasnicima na
temelju propisa o konfiskaciji. I. od odredbe st. 1. ovog članka, prijašnjem vlasniku
daje se u vlasništvo i posjed stan na kojem ne postoji stanarsko pravo, što rješenjem
utvrđuje nadležni Ž. ured. P. vlasniku pripada pravo na naknadu, a stanaru
pravo na otkup stana.

S. dakle, činjenica da se u pogledu nacionaliziranog stana vodi postupak povrata
nije razlog za ništavost ugovora o prodaji tog stana nositelju stanarskog prava, jer
prijašnjem vlasniku u tom slučaju pripada naknada.

N., podnositelj zahtjeva za povrat imovine (nekretnine), treba u zemljišnoj
knjizi izvršiti zabilježbu tog postupka kako bi mu ta zabilježba čuvala prvenstveni za slučaj
otuđenja te nekretnine za vrijeme trajanja postupka povrata.

5

N., odredbom čl. 460. Z.-a propisano je da kupoprodaja tuđe stvari obvezuje
ugovaratelje, ali kupac koji nije znao niti morao znati da je stvar tuđa može, ako se zbog
toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.
I. citirane odredbe razvidno je da ni prodaja tuđe stvari nema za posljedicu ništavost
ugovora o prodaji.

U. odnosu na navod tužiteljice da prvotužena i drugotužena nisu imale status
nositelja stanarskog prava i da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za otkup
predmetnog stana za navesti je slijedeće.

Č. O. G. S., komisije za stambene poslove P. G.
S. klasa: 2001., dalje: O., razvidno je da je
navedenom odlukom prvotuženoj S. L. priznat status nositelja stanarskog prava te
je određeno da će se s njom sklopiti ugovor o najmu na neodređeno vrijeme s pravima i
obvezama zaštićenog najmoprimca.

T. se pozivaju na presudu U. suda R. H. U.- /98 od

1999. prema kojoj prijašnji vlasnici nacionaliziranih stanova i njihovi nasljednici
imaju status stranke u postupku donošenja rješenja o priznanju stanarskog prava. N.
stav prihvaća i ovaj sud.

S. su dakle, tužitelji trebali tražiti da im se u upravom postupku prizna status
stranke u tom postupku i potom su trebali podnijeti adekvatni pravni lijek predviđen
Z. o općem upravom postupku (obnova postupka, poništavanje i ukidanje rješenja,
oglašavanje rješenja ništavima) sa svrhom preispitivanja zakonitosti predmetne O..
M., u spisu ne priliježe niti jedan dokaz da su tužitelji uspjeli u upravnom postupku
osporiti odluku o priznanju statusa nositelja stanarskog prava i člana domaćinstva nositelja
stanarskog prava.

Z. istaknuti je i to da u sudsku nadležnost ne spada pitanje odlučivanja o statusu
nositelj stanarskog prava. U. sudsku nadležnost spada samo odlučivanje o utvrđivanju
pravnog položaja zaštićenog najmoprimca, ako najmodavac smatra da ni jedna od osoba
zatečenih u stanu na dan stupanja na snagu ovoga Z. nema pravni položaj nositelja
stanarskog prava (čl. 37. st. 2. Z. o najmu stanova (N. novine 91/96, 48/98,
66/98), dalje: Z.). S., tužitelji ne mogu u parničnom postupku osporavati prvotuženoj
status nositelja stanarskog prava i drugotuženoj člana domaćinstva nositelja stanarskog
prava.

K. takvog stanja stvari daljnje izvođenje dokaza utvrđivanjem ima li suprug
S. L., N. L. nekretnine u M. na B. je nepotrebno i u suprotnosti s
načelom ekonomičnosti postupka iz razloga što to pitanje spada u pitanje preispitivanja
uvjeta za nositelja stanarskog prava, a koje pitanje ne ispada u sudsku nadležnost.

Č. ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 2001., razvidno je da predmetni ugovor sadrži potvrdu O. S. br. I-M.-21/01
da se predmetni ugovor može ovjeriti u potpisima stranaka te da se time ne dira u ovlaštenje
O. da zahtjeva poništenje ugovora.

N. potvrda izdaje se u upravnom postupku. M., u spisu ne priliježu
dokazi da bi navedena potvrda bila stavljena izvan snage, kao i da je O. tražilo poništenje
predmetnog kupoprodajnog ugovora.

S. je dakle, predmetni ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko
pravo od 2001., sklopljen skladno odredbama Z. o prodaji stanova na

6

kojima postoji stanarsko pravo (N. N. 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93,
2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98,
163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01), dalje: Z., kako tada važećeg materijalnog prava, i to
sukladno odredbama čl. 6., 18. i 19. Z..

N., odredbom čl. 6. Z.-a propisano je da stanar ima pravo kupiti stan pod
uvjetima određenim Z.-om, a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog
domaćinstva. S. odnosno članom obiteljskog domaćinstva smatraju se osobe
određene propisima o stanovanju.

O. čl. 18. Z.-a propisano je da prodavatelj je dužan ugovor o prodaji stana
dostaviti na mišljenje nadležnom javnom pravobranitelju u roku od 8 dana. A. javni
pravobranitelj utvrdi da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za sklapanje ugovora ili da je
ugovorena cijena niža od utvrđene prema odredbama ovoga zakona dostavit će mišljenje da
se stan ne može prodati. A. nakon zaključenja ugovora javni pravobranitelj utvrdi da nisu
postojali zakonski uvjeti za sklapanje ugovora, zatražit će poništenje ugovora u roku od
godine dana od dana sklapanja ugovora.

O. čl. 19. Z.-a propisano je da su ugovorne stranke dužne ovjeriti svoje
potpise. O. nadležan za ovjeru potpisa ovjerit će potpise stranaka nakon što utvrdi da je
ugovor podnesen na mišljenje nadležnom javnom pravobranitelju, što se potvrđuje na
poleđini ugovora.

D., kako je naprijed navedeno sud ne može u parničnom postupku odlučivati o
statusu nositelj stanarskog prava i člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava,
jer to ne spada u njegovu nadležnost. T. sud ne može u parničnom postupku
ocjenjivati ispravnost potvrde državnog odvjetništva na ugovoru o prodaji stana, a u spisu
ne priliježu dokazi iz kojih bi proizlazilo da su tužitelji u upravnom postupku osporili
statuse nositelja stanarskog prava i člana njegovog domaćinstva, i potvrdu državnog
odvjetništva. S. je predmetni ugovor o prodaji stana od 17. listopada 2001. sklopljen
sukladno citiranim odredbama čl. 6., 18. i 19. Z.. T. nisu povrijeđene kogentne norme
o prodaji stanova sa stanarskim pravom.

U. odnosu na navode tužitelja da je predmetni stan pregrađen u dva manja stana, za
navesti je da takvi navodi nisu odlučni za utvrđenje ništavim ugovora o prodaji stana sa
stanarskim pravom, jer iz Z k.o. S. proizlazi da se radi o jednom stanu površine
90,33m2 te je takav stan i otkupljen spornim kupoprodajnim ugovorom.

Z. svega naprijed navedenog tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavim predmetnog ugovora o prodaji stana od 2001. nije osnovan zbog čega ga je sud odbio.

Č. Z. 2991, k.o. S. razvidno je da su se prvotužena i drugotužena uknjižile 2002. kao suvlasnice predmetnog stana, svaka za po ½ dijela cijelog.

O. čl.20. Z.-a propisano je da kupac vlasništvo stana stječe uknjižbom u zemljišnoj knjizi

S. obzirom da kupoprodajni ugovor nije ništav te da su prvotužena i drugotužena
trenutkom uknjižbe stekle pravo vlasništva predmetnog stan, tužbeni zahtjev za uknjižbom
tužitelja neosnovan je u cijelosti.

I. jednakog razloga, dakle zbog stjecanja prava vlasništva od strane prvotužene i
drugotužena na predmetnom stanu neosnovan je i tužbeni zahtjev za predajom posjeda
predmetnog stana jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 162., 166. Z.
o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N. novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00,
73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14), dalje: Z..

7

Z. svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. izreke presude.
O. o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Z. i 155. Z. i
T. o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (N. novine 142/12, 103/14,
118/14) te vrijednosti predmeta spora (dalje V.) u iznosu od 63.109,08 kn.
P. je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav odgovora na
tužbu iznos od 1.000,00 kn, za zastupanje na 6 ročišta (

na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili
dokazi iznos od po 1.000,00 kn, što ukupno iznosi 7.000,00 kn. T. iznosu pridodan je
iznos od 1.750,00 kn na ime P.-a tako da sveukupni trošak tužene iznosi 8.750,00 kn.
T. pristojbe odgovora na tužbu nije priznat, jer u spis ne priliježe uplatnica kao dokaz
da je tužena snosila taj trošak. Z. svega naprijed navedenog sud je odlučio kao u točki I..
izreke presude.

D. je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav odgovora
na tužbu iznos od 1.000,00 kn, za zastupanje na 7 ročišta

na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se
izvodili dokazi iznos od po 1.000,00 kn, što ukupno iznosi 8.000,00 kn. T. pristojbe
odgovora na tužbu nije priznat, jer u spis ne priliježe uplatnica kao dokaz da je tužena
snosila taj trošak. Z. svega naprijed navedenog sud je odlučio kao u točki I.. izreke
presude.

U. S. 7. veljače 2020.

S.

M.. sc. Z. T.

U. o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana
primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri
primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno
obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude
obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja
nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je
dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA: pun tužitelja,
pun. tuženika pod 1.,
pun. tuženika pod 2.,
pun. tuženika pod 3.,
u spis