Pristupanje sadržaju
- 1 - Kžm 29/2018-6
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnom K. B. zbog kaznenog djela iz čl. 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i maloljetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2018. broj Km-2/2018., u sjednici održanoj 6. veljače 2020., u nazočnosti branitelja maloljetnika, odvjetnika I. S.,
r i j e š i o j e:
Žalba državnog odvjetnika odbacuje se kao nedopuštena.
p r e s u d i o j e:
Žalba maloljetnog K. B. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom oglašen je krivim mlt. K. B. zbog učina kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. stavaka 1 i 2. KZ/11. pa mu je, na temelju čl. 28. stavak 1. i čl. 10. stavak 2. točka 5. i 11. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15. - dalje: ZSM), izrečen pridržaj izricanja kazne maloljetničkog zatvora uz posebne obveze da se osposobi za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima te da se uključi u pojedinačni ili skupni psiho-socijalni tretman u savjetovalištu za mlade. Temeljem članka 28. stavak 2. ZSM, odlučeno je da maloljetniku može biti naknadno izrečen maloljetnički zatvor ako za vrijeme od dvije godine počini novo kazneno djelo, dok je, na temelju članka 10. stavak 10. ZSM, upozoren da zbog skrivljenog neispunjavanja obveza može biti upućen u disciplinski centar.
Temeljem članka 560. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), od maloljetnika je oduzeta imovinska korist u iznosu od 550,00 kuna koju je dužan uplatiti u korist državnog proračuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.
Troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava, sukladno članku 89. stavak 1. ZSM.
Protiv te presude žale se maloljetnik i državni odvjetnik.
Maloljetnik podnosi žalbu po svom branitelju I. S., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se preinači i maloljetnik oslobodi od optužbe. Žalbi je priložena preslika potvrde B. ...
Ujedno je u žalbi maloljetnika zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i maloljetniku izrekne odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod.
Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je vratilo uz dopis broj KŽ-DO-1321/2018 od 5. prosinca 2018. kojim je izjavljen odustanak od žalbe nižeg državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.
Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj mlt. K. B., odvjetnik I. S., koji je izložio navode podnesene žalbe. Uredno obaviješteni maloljetnik nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno članku 475. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-I).
U odnosu na drugostupanjsko rješenje
S obzirom da je podneskom Državnog odvjetništva Republike Hrvatske izjavljen odustanak od žalbe Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, to je, sukladno članku 481. stavak 2. ZKP/08-I, istu kao nedopuštenu trebalo je odbaciti.
Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
U odnosu na drugostupanjsku presudu
Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je u postupku pred sudom drugog stupnja teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – u daljnjem tekstu: Konvencija).
Naime, ovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 žalitelj obrazlaže tvrdnjom da je osuđujuća presuda zasnovana isključivo na terećenju oštećenika, što da ukazuje na arbitrarno postupanje suda koji je povrijedio načelo in dubio pro reo. Također, da je odbijanjem dokaznog prijedloga za uvid u potvrdu o upisu maloljetnika u drugi razred srednje škole povrijeđeno načelo jednakosti oružja, što da u ukupnosti dovodi do povrede prava na pravično suđenje propisano u čl. 6. st. 1. Konvencije. U prilog žalbe ukazuje se na presudu Europskog suda za ljudska prava broj 20883/09 od 13. prosinca 2011. u predmetu Ajdarić vs Hrvatske.
Nasuprot tome, prvostupanjski postupak protiv maloljetnika proveden je uz poštivanje svih procesnih prava obrane, a prvostupanjska presuda je valjano obrazložena pa govora nema o arbitrarnosti odluke kojom je maloljetnik oglašen krivim. Iskaz ošt. Z. P. analiziran je detaljno, kako sam za sebe, tako i u kontekstu drugih provedenih dokaza, a stav o vjerodostojnosti tog iskaza je u domeni prava na slobodnu ocjenu dokaza koja pripada isključivo sudu. Pozivanje na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ajdarić vs Hrvatske promašeno je s obzirom da se odnosi na drugačiju procesnu situaciju tj. na valjanost iskaza svjedoka po čuvenju, dok se ovdje radi o svjedočenju očevica koji je oštećen kaznenim djelom. Stoga se tezom žalbe o povredi načela in dubio pro reo , u stvari, pobijaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.
Što se tiče u žalbi istaknute povrede prava na jednakost oružja treba reći da obrana na raspravi pred prvostupanjskim sudom od 26. rujna 2018. nije stavila dokazni prijedlog za uvid u potvrdu o upisu maloljetnika u drugi razred srednje škole, već je branitelj maloljetnika tek imao primjedbu na iskaz predstavnice Centra za socijalnu skrb Z., Podružnice D., svjedoka B. D. vezano za broj položenih, odnosno nepoloženih ispita tijekom školovanja maloljetnika. Osim toga, potvrda Centra za dopisno obrazovanje, koja se sada prilaže u žalbi, datira od 28. rujna 2018. tj. nakon zaključenja rasprave pred prvostupanjskim sudom pa kao takva i nije mogla biti predmetom uvida od strane sudskog vijeća. U svakom slučaju, prvostupanjski je sud prihvatio dokazne prijedloge obrane za ispitivanje svjedoka A. B. i D. Lj. pa se ne može tvrditi da bi u pitanju dokazivanja relevantnih činjenica obrana bila stavljena u neravnopravni položaj prema optužbi. Stoga niti ova sastavnica načela pravičnog suđenja nije povrijeđena.
Žalitelj, u stvari, pobija pravilnost činjeničnih zaključaka prvostupanjskog suda smatrajući da nema dovoljno dokaza o učinu terećenog kaznenog djela. Tvrdi da je terećenje oštećenika nepouzdano i neživotno te kao takovo ne može biti osnovom osuđujuće presude pa maloljetnika treba osloboditi od optužbe.
Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve odlučne činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je maloljetnik počinio kazneno djelo razbojništva uz uporabu noža na štetu ošt. Z. P., na način kako ga tereti optužba.
Prije svega, identitet počinitelja kaznenog djela ovdje nije sporan jer je oštećenik sa sigurnošću prepoznao maloljetnika, a svoje učešće u kriminalnom događaju ne osporava niti on sam. Stoga su prigovori žalbe vezano za protek vremena od događaja do izvršene radnje prepoznavanja maloljetnika potpuno promašeni.
Nadalje, činjenica je da je maloljetnik tijekom istrage poricao učin kaznenog djela braneći se alibijem, dok je na raspravi priznao da je u kritično vrijeme koristio taxi usluge putem mobilne aplikacije Uber tj. da se nalazio u vozilu oštećenika kao putnik. Navedeno, dakle, ukazuje da je maloljetnik tijekom postupka mijenjao svoj iskaz što izaziva sumnju u vjerodostojnost njegove obrane.
Nasuprot tome, ošt. Z. P. je odmah prijavio učin kaznenog djela razbojništva na svoju štetu te je suglasno i dosljedno teretio maloljetnika kako tijekom istrage, tako i na raspravi. Kada se uzme u obzir nesporna činjenica da se maloljetnik i oštećenik ranije nisu poznavali, postavlja se pitanje zbog čega bi ga oštećenik tako uporno teretio i izvrgavao sebe neugodnostima koje nesporno nosi ovakav kazneni postupak, ako ne zato što je doista doživio traumatično iskustvo kada mu je maloljetnik, uz prijetnju nožem, oduzeo novčani iznos od 550,00 kn. Motiv za lažno terećenje oštećenik nema niti ga je obrana tijekom postupka učinila vjerojatnim, tim više jer oštećenik ne postavlja imovinskopravni zahtjev pa izostaje i eventualni motiv koristoljublja.
U žalbi se pokušava obezvrijediti terećenje oštećenika ukazujući na, po žalitelju, brojne nelogičnosti u njegovom iskazu. Prije svega, ukazuje se da je podnio kaznenu prijavu protekom tri sata od događaja, međutim, ta činjenica sama po sebi, nije od značaja, posebno jer iz iskaza oštećenika proizlazi da je telefonski odmah obavijestio policijsku postaju, a pristupio u njezine prostorije nešto kasnije.
Nadalje, ukazuje se na iskaze svjedoka T. C. i D. Lj. iz kojih proizlazi da je oštećenik, i nakon događaja, u dva navrata vozio maloljetnika u svom taxi vozilu, što da ne bi učinio ako je maloljetnik prethodno počinio kazneno djelo razbojništva na njegovu štetu.
Međutim, prvostupanjski sud s pravom ne prihvaća ove iskaze maloljetnikovih prijatelja kao vjerodostojne uočavajući proturječja vezano za identitet osoba koje su se tim prilikama zajedno s maloljetnikom koristile taxi uslugom. Osim toga, s obzirom da se govori o slučajnom, a ne unaprijed dogovorenom odabiru Uber vozila, krajnje je neuvjerljivo da bi u kratkom intervalu ljetnih mjeseci maloljetniku, pozivom na Uber aplikaciju, u tri navrata bila osigurana vožnja s istim vozačem, ovdje oštećenikom. U svakom slučaju, sve da je navedeno i istinito, oštećenik nije nužno morao uočiti maloljetnika s obzirom da je s njim u vozilu bilo više putnika, a oštećenik, kako sam iskazuje, tijekom godine obavi preko 4500 vožnji. Stoga je i moguće da je svjedocima bila poznata boja i marka vozila kojim ih je oštećenik prevezao, ali taj podatak ostaje tek na nivou indicija, a ne i dokaza da su istinito svjedočili.
Slijedom navedenog, temeljem sigurnog i dosljednog iskaza oštećenika koji nije imao poznatog razloga lažno teretiti do tada nepoznatog maloljetnika te imajući u vidu kontradiktornu i time neuvjerljivu obranu maloljetnika, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je učin predmetnog kaznenog djela sa sigurnošću dokazan pa je maloljetnik osnovano oglašen krivim za učin kaznenog djela razbojništva uz uporabu opasnog oruđa – noža iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.
Odluka o kaznenoj sankciji ispitana je sukladno čl. 478. ZKP/08-I jer žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.
Imajući u vidu sve olakotne okolnosti slučaja te aktivnost i zainteresiranost maloljetnikovih roditelja za njegov pravilan rast i razvoj, kao i činjenicu da se maloljetnik sada školuje, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je po sudu prvog stupnja izrečen pridržaj kazne maloljetničkog zatvora uz naložene posebne obveze iz čl. 10. st. 2. toč. 5. i 11. ZSM-a sankcija koja u potpunosti odgovara okolnostima konkretnog slučaja, ličnosti samog maloljetnika te potrebi postupnosti u primjeni maloljetničkih sankcija.
Ovako odmjerena maloljetnička sankcija dostatna je da utječe na maloljetnika kako bi izmijenio svoje ponašanje i shvatio neprihvatljivost vlastitih postupaka, a u suprotnom, naknadno mu može biti izrečen maloljetnički zatvor. Isto tako, u slučaju da se maloljetnik skrivljeno ne bude pridržavao naloženih posebnih obveza, može biti upućen u disciplinski centar, sukladno čl. 10. st. 10. ZSM/11.
Izricanju blaže maloljetničke sankcije ovdje nema mjesta imajući u vidu težinu počinjenog kaznenog djela razbojništva.
Kako time navodi žalbe nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.
Ranko Marijan, v.r.