- 1 -              Rev 1699/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1699/2016-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. G. iz I., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik T. S., odvjetnik u P., protiv tuženika O. F., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik u P., radi prestanka uznemiravanja i uspostave ranijeg stanja, odnosno radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-978/15-2 od 29. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-1167/09-91 od 12. prosinca 2014., u sjednici održanoj 5. veljače 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da prestane uznemiravati tužiteljicu kao vlasnicu kč.br. 928/15, kč.br. 928/76, kč.br. 928/77 i kč.br. 928/79, sve upisane u z.k.ul. 673 k.o. F., da mu se naloži da uspostavi prijašnje stanje na navedenim nekretninama na način da izvede o svom trošku građevinske radove potrebne radi uklanjanja izgrađene prometnice i drugih objekata sagrađenih na tim nekretninama te da ukloni građevinski materijal, kao i da uredi površinu tako da posije travu, a nakon toga da joj preda u posjed nekretnine (stavak I. izreke). Istom presudom odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu 1.552.221,13 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 16. siječnja 2009. do isplate (stavak II. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici da nadoknadi tuženiku parnične troškove u iznosu 504.834,99 kn (stavak III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je djelomično žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom I. i II. izreke, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužiteljice preinačena odluka o troškovima postupka sadržana pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za 195.144,30 kn (preko dosuđenog iznosa od 309.690,69 kn).

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim nije prihvaćena njezina žalba protiv odluke o eventualno kumuliranom zahtjevu za isplatu, tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka  1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud presudu u pobijanom dijelu preinači ili podredno, da istu u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP, revizijski je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, sud je u pobijanoj odluci naveo jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o onim razlozima zbog kojih je eventualno kumulirani zahtjev za isplatu 1.552.221,13 kn odbijen, kao neosnovan.

 

U revizijskom stupnju postupka predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati naknadu zbog neovlaštenog oduzimanja zemljišta koje je postalo javno dobro i čija restitucija zbog toga više nije moguća.

 

Polazeći od utvrđenja da se radi o nekretninama u vlasništvu tužiteljice, koje su u javni put prenamijenjene najkasnije 1994. godine, kada je završeno njihovo asfaltiranje, sud u pobijanoj odluci zaključuje da je potraživanje tužiteljice, koje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, do podnošenja zahtjeva za isplatu (2009.) zastarjelo, s obzirom na to da je tužiteljica za prenamjenu zemljišta u javni put saznala ili morala saznati najkasnije kada je završeno asfaltiranje tog puta.

 

Tužiteljica u reviziji, vezujući početak tijeka zastare ovog potraživanja za dan kada je saznala da je njezino zemljište prenamijenjeno u javni put, osporava zaključak suda da bi ona to saznala još 1994. godine. Naime, njezine se tvrdnje svode na to da je tek pravomoćnošću presude Općinskog suda u Puli poslovni broj P-1968/06 od 21. prosinca 2006., kojom je utvrđen nevaljanim upis društvenog vlasništva s pravom korištenja spornih nekretnina za korist tuženika i naloženo brisanje tog upisa uz istovremeni upis prava vlasništva tih nekretnina za njezinu korist, saznala da su sporne nekretnine njezine vlasništvo. Jednako tako, za prenamjenu tih nekretnina u javno dobro saznala je tek 2007. godine, kada joj je dostavljen geodetski elaborat, pa smatra da su nejasni i nedostatni razlozi pobijane presude da je još 1994. znala da su to njezine nekretnine odnosno da je morala znati da su one jednim dijelom ili u cijelosti prenamijenjene u javni put.

 

Po ocjeni ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je utvrđeno da su sporne nekretnine u javni put prenamijene još 1994. godine, a zahtjev za isplatu naknade zbog njihovog neovlaštenog oduzimanja podnesen 2009., za ocjenu osnovanosti prigovora zastare tog potraživanja potpuno je neodlučan trenutak kada je na predmetnim nekretninama (ponovno) uspostavljeno vlasništvo tužiteljice, odnosno trenutak saznanja tužiteljice da su te nekretnine prenamijenjene u javni put.

 

Naime, pravo vlasnika glede naknade za oduzetu stvar ne može zastarjeti sve dok vlasnik može zahtijevati njezin povrat. To znači da je tražbina tužiteljice za isplatu naknade za oduzete nekretnine dospjela u onom trenutku kada ona više nije mogla zahtijevati njihov povrat, a taj trenutak je, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, najkasnije 1994. godina, od kada su sporne nekretnine, kao nerazvrstane ceste, javno dobro u općoj uporabi i u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze.

 

Prema pravnom shvaćanju i već ustaljenoj praksi ovog suda (primjerice odluka Rev-1823/1994 od 16. veljače 1999., Rev-1555/11 od 9. studenoga 2016., Revt-298/15 od 8. lipnja 2016.), zastara potraživanja naknade štete zbog neovlaštenog oduzimanja zemljišta i neovlaštene uporabe nekretnine počinje teći od saznanja za štetu i štetnika (članak 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), a u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (članak 376. stavak 2. ZOO).

 

Stoga, imajući na umu činjenicu da su sporne nekretnine postale javno dobro 1994., kada je dospio zahtjev tužiteljice za isplatu naknade, za zaključiti je da je do 24. studenoga 2009., kada je taj zahtjev podnesen, isti u svakom slučaju zastario, neovisno o tome kada je tužiteljica saznala za prenamjenu nekretnina u javni put.

 

Slijedom navedenoga, pravilno je zahtjev tužiteljice za isplatu odbijen zbog zastare, pa kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odlučiti kao u izreci i reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 5. veljače 2020.