Broj: Kž 493/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća te više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog C. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. i 2. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika izjavljenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 16. lipnja 2016. broj K-10/16., u sjednici održanoj 10. listopada 2016., u prisutnosti optuženog C. M., njegove braniteljice, odvjetnice G. L. i optužene N. D. B.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalbe državnog odvjetnika, optuženog C. M. i optužene N. D. B. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci, proglašeni su krivima optuženi C. M. i optužena N. D. B. da su počinili kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. - dalje: KZ/11.). Optužena N. D. B. također je proglašena krivom za kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11., a optuženi C. M. za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11. Za navedena kaznena djela optuženima su utvrđene kazne zatvora: optuženom C. M. i optuženoj N. D. B. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine svakom, optuženoj N. D. B. za kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju 1 (jedna) godina i optuženom C. M. za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine. Uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženi C. M. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, a optužena N. D. B. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

Optuženicima je na temelju članka 54. KZ/11. u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 22. prosinca 2015. pa nadalje.

 

Oštećenom A. L. je na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) dosuđen imovinskopravni zahtjev 5.445,00 kuna.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. i 3. ZKP/08. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i 2. točkama 1., 6., 7. i 8. ZKP/08. optuženom C. M. i optuženoj N. D. B. naloženo je da snose troškove kaznenog postupka i to paušalni dio 3.000,00 kuna svaki optuženik. Osim toga, optuženi C. M. dužan je snositi troškove branitelja po službenoj dužnosti, odvjetnika A. R. i to 8.025,00 kuna. Putne troškove svjedoka A. L. i I. I. 376,00 kuna oboje optuženika dužni su snositi solidarno, a o visini ostalih troškova bit će doneseno posebno rješenje.

 

U odnosu na optuženog C. M. odbijena je optužba za kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11. a u dijelu u kojem je odbijena optužba u odnosu na optuženog C. M., na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. u vezi s člankom 148. stavkom 2. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv navedene presude, žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te da se optuženima izreknu kazne zatvora u duljem trajanju.

 

Žalbu je podnio i optuženi C. M. po braniteljici, odvjetnici G. L., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i odluke o troškovima kaznenog postupka. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „prihvati ovu žalbu, i preinači pobijanu presudu na način da I. optuženiku C. M. za kaz. djelo razbojništva opisano pod toč. 1.) izrekne blažu kaznu, a za kaz. djelo teške tjelesne ozljede opisano pod toč. 3.) izreke presude optuženika oslobodi od optužbe“.

 

Žalbu protiv presude podnijela je i optužena N. D. B. po branitelju, odvjetniku mr. sc. A. N., zbog odluke o kazni uz prijedlog Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „nakon ispitivanja pobijane presude u pogledu odluke o kazni istu preinači te II- opt. N. D. B. izrekne blažu kaznu“.

 

U odgovorima na žalbe državni odvjetnik predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbe optuženika odbije kao neosnovane.

 

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

Sjednica je održana u prisutnosti braniteljice optuženog C. M., odvjetnice G. L. Prisutnost optuženog C. M. i optužene N. D. B., koji se nalaze u Zatvoru u Rijeci, bila je osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (članak 475. stavak 9. ZKP/08.). Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani branitelj optužene N. D. B., odvjetnik A. N. i uredno izvješteni zamjenik glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavak 5. ZKP/08.).

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženog C. M., osim zbog odluke o kazni

 

Optuženik dovodi u pitanje činjenična utvrđenja kaznenog djela razbojništva (točka 1. izreke prvostupanjske presude). Smatra da je pogrešno utvrđeno da je nož koji je uporabio pri počinjenju djela bio rasklopljen, da iz zlatarnice nije iznesen nakit te da nakit nije vrijedan 85.500,00 kuna. No, u odnosu na to djelo optuženi C. M. se izjasnio da se smatra krivim. Prema članku 464. stavku 7. ZKP/08. žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može podnijeti optuženik koji se u odnosu na određenu točku optužbe izjasnio da se smatra krivim. Budući da se ne radi niti o situaciji da je optuženik za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude, to je njegova žalba zbog navedene žalbene osnove u odnosu na kazneno djelo razbojništva u stvari nedopuštena. Jednako tako, u žalbi nisu iznesene nove činjenice ili dokazi koje bi moguće mogle biti promatrane u smislu odredbe članka 464. stavka 7. ZKP/08. kao nove činjenice ili dokazi koji su važni za odluku o kazni. Zato žalba optuženika u dijelu koji se odnosi na kazneno djelo razbojništva ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja odlučnih okolnosti o postojanju kaznenopravne odgovornosti optuženika za navedeno kazneno djelo.

 

U odnosu na kazneno djelo teške tjelesne ozljede, optuženi C. M. smatra da nije utvrđena njegova (neizravna) namjera na počinjenje tog djela pa zato „postoje okolnosti koje isključuju krivnju“. Smatra da je „u inkriminirano vrijeme postojala zabluda o protupravnosti … jer optuženik … sigurno nije znao da je njegovo djelo protupravno [a] to što grize prst koji mu je oštećenik u borbi da ga zadrži do dolaska policije gurnuo u usta, je bilo nešto što je bilo nužno da bi od sebe otklonio oštećenika, normalno disao i možda pobjegao [pa] eventualno je postojala krajnja nužda u postupanju optuženika u vrijeme ugriza u prst oštećenika“.

 

No, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice i iz njih izveo pravilan zaključak prema kojem je optuženi C. M. počinio i kazneno djelo teške tjelesne ozljede s neizravnom namjerom. Za to utvrđenje prvostupanjski sud je dao logične i pravno utemeljene razloge na koje se upućuje žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja (stranica 21 prvostupanjske presude, drugi i treći odlomak odozgo).

 

Optuženikovo pozivanje na zabludu o protupravnosti iz članka 32. stavka 1. KZ/11. nije osnovano. Naime, optuženik protupravno silom i oružjem napada imovinu oštećenika, a kada ga oštećenik i svjedok I. I. žele spriječiti u bijegu, tada optuženik napada i tijelo oštećenog A. L. Tih okolnosti optuženik je svjestan jer je svjestan protupravnosti razbojništva, zbog čega poduzima aktivnosti kako bi pobjegao u čemu ga sprječavaju dva svjedoka. Pritom se optuženik opire te očito nastoji poduzeti sve što smatra potrebnim pa i to da odgrize oštećeniku dio kažiprsta desne ruke. Stoga kod optuženika ne postoji niti jedna okolnosti koja bi imalo dovodila u sumnju njegovu svijest o protupravnosti kod počinjenja kaznenog djela teške tjelesne ozljede.

 

Osim toga, aktivnosti oštećenika nisu protupravne. Naprotiv, one su dopuštene jer po načelu samopomoći, svatko ima pravo od sebe, a i svoje imovine odbiti protupravni napad (tako i odluka ovog suda I Kž 96/91.). To načelo je u temelju kaznenopravnog instituta nužne obrane pa je nužna obrana moguća i kod napada na imovinu, ali tada onaj koji brani imovinu nije ovlašten ubiti napadača. To slijedi iz članka 2. stavka 2. a) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda iz čijeg izričaja je jasno da je ubiti napadača dopušteno samo radi obrane života, tijela i slobode, ali ne i imovine.

 

Nadalje, oštećeniku je ovdje dopuštena samopomoć jer je imao pravo i silom zaštiti posjed (zlatnine) pri čemu sila nije veće jakosti nego li je to primjereno utvrđenim okolnostima (članak 27. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“, broj 81/15.). Ovdje napad optuženika traje i dalje jer optuženikov bijeg i utvrđene okolnosti jasno upućuju na to da je oštećenik uskraćen za njegovo pravo na imovinu (otuđenu zlatninu koju nema u posjedu). Stoga je oštećenikovo postupanje pravno dopušteno i za optuženika ne predstavlja istodobnu opasnost koja se nije mogla drugačije otkloniti nego počinjenjem kaznenog djela teške tjelesne ozljede pa nikako nije riječ o krajnjoj nuždi, na što pogrešno upire optuženik u žalbi. Osim toga, ovdje ne može biti riječi o krajnjoj nuždi već i zato što opasnost za koju žalitelj tvrdi da za njega postoji potječe od oštećenika. Osnovna razlika između krajnje nužde i nužne obrane je to što kod nužne obrane napad potječe od čovjeka, a kod krajnje nužde je riječ o opasnosti, a ne o napadu koji potječe od čovjeka. Dakle, kod nužne obrane postoji sukob neprava (napad čovjeka) i prava (na obranu), a kod krajnje nužde je sukob dva prava odnosno dva opravdana interesa. Zato je optuženikovo pozivanje na krajnju nuždu pravno promašeno.

 

Ovdje bi se žalitelj s većom pravnom utemeljenošću mogao pozivati na nužnu obranu, ali samo ako bi oštećenik bio protupravni napadač, a to on nije jer je njegovo ponašanje pravno dopušteno, zbog načela i pravno dopuštene samopomoći. Zato ovdje nije riječ niti o nužnoj obrani jer je optuženik protupravni napadač na imovinu i tijelo oštećenika, a takav napadač nema pravo pozivati se na nužnu obranu. Stoga žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost prvostupanjske presude niti u odnosu na optuženikovo počinjenje kaznenog djela teške tjelesne ozljede. Ovo osobito imajući na umu da je optuženikov zagriz oštećenikova kažiprsta trajao sve do dolaska policije.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i oboje optuženika, zbog odluke o kazni

 

Nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i oboje optuženika, zbog odluke o kazni. Prvostupanjski sud je dostatno utvrdio i ocijenio okolnosti za izbor vrste i mjere kazne. Otegotnim je cijenjena okolnost da je pri počinjenju razbojništva oštećenik zadobio višestruke površinske ozljede glave. Optuženici je kao otegotno cijenjeno da je u torbi imala pištolj s jednim streljivom u cijevi i prigušivač. U odnosu na kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11. optuženici je kao otegotno cijenjeno što je neovlašteno posjedovala i prigušivač. Za kazneno djelo teške tjelesne ozljede optuženiku je otegotno cijenjeno i to što je oštećenika nastojao i dodatno nanijeti bol gurajući mu prste u oči i hvatajući ga za međunožje. Jednako je cijenjena i okolnost što je svjedok I. I. zadobio kontuziju ispod desnog oka, a i posljedice koje ima oštećenik nakon traumatske amputacije krajnjeg članka kažiprsta desne ruke (posjete psihologu, bolovi radi kojih mora uzimati tablete, otežano obavljanje filigranskog posla prilikom kojeg se mora služiti pincetom).

 

Olakotno je cijenjena neosuđivanost oboje optuženika. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi „da se neosuđivanost ne može smatrati olakotnom okolnošću jer se podrazumijeva i očekuje od građana da ne čine kaznena djela“. Podrazumijevanje i očekivanje nisu razlozi zbog kojih bi ovdje trebalo odstupiti od uobičajene sudske prakse koja neosuđivanost često uzima kao olakotnu okolnost. Tim više što se osuđivanost često uzima kao otegotna okolnost. Riječ je o dvije okolnosti koje imaju dva različita značenja, pozitivno i negativno pa zato mogu biti odlučne za izbor vrste i mjere kazne.

 

Nadalje, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da dokumentacijom nepotkrijepljeno zdravstveno stanje optuženice nema utjecaja na izbor vrste i mjere kazne pa zato nisu osnovani prigovori žaliteljice u tom pravcu. Imajući na umu izjašnjenje oboje optuženika koji su naveli da se smatraju krivima za počinjenje kaznenog djela razbojništva te iskaz optuženog C. M. iz kojeg proizlazi okolnosti odlučne za kaznenu odgovornost oboje optuženika, strože kažnjavanje koje traži državni odvjetnik bi pretjerano naglašavalo retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja.

 

Stoga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kaznama jer su one primjerene navedenim okolnostima, ličnostima optuženika i okolnostima počinjenja kaznenih djela. Pojedinačno utvrđene te jedinstvena kazna zatvora optuženom C. M. četiri godine i optuženoj N. D. B. tri godine i šest mjeseci sadrže dostatnu količinu društvene osude za zlo koje su optuženici počinjenjem kaznenih djela nanijeli oštećeniku i društvu u cjelini. Istovremeno, te kazne mogu jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

 

Nije osnovana niti žalba optuženog C. M., zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Žalitelj smatra da su troškovi „svakako previsoki“. No, prvostupanjski sud je visinu troškova utvrdio prema podacima u spisu za pojedine radnje i vrste troškova, a paušalni iznos je pravilno odmjeren imajući na umu duljinu trajanja, vrstu i složenost kaznenog postupka.

 

Imajući na umu sve navedeno, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci. Treba dodati da ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

Zagreb, 10. listopada 2016.