Broj: Gž-1005/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Emiru Čustoviću , kao sucu pojedincu, temeljem nacrta više sudske savjetnice Renate Matković, u pravnoj stvari tužitelja S. A. iz Ž., OIB: …, kojega zastupaju punomoćnici D. T., odvjetnik u S. i M. J., odvjetnik u S., protiv tuženika: 1. V. V. iz Ž., 2. K. V. iz Ž., 3. M. M. iz Ž., i 4. M. (J.) B. iz Ž., koje  zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u K., radi smetanja posjeda, odlučujući o tužiteljevoj žalbi, izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Korčuli, posl.broj P. 442/13 od 17. ožujka 2014.godine, dana 9. studenoga 2016. godine

 

r i j e š i o   j e

 

Žalba se odbija se kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Korčuli, posl.br. P. 442/13 od dana 17.ožujka 2014. godine.

 

Obrazloženje

 

U izreci označenim prvostupanjskim rješenjem  doslovce je suđeno:

 

„1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

'Utvrđuje se da je tuženici pod /1 i /2 uznemiravali tužitelja u njegovom zadnjem mirnom i faktičnom posjedu čest. zem. 9122/20 upisane u zk. uložak 2 KO Ž., na način što su dana 27. srpnja 2013.god bespravno i bez odobrenja tužitelja, samovlasno kretali po asfaltiranom prostoru ispred istočnog zida čestice zgrade 1463 K.O.Ž., prema javnoj cesti K. – R. u cilju skraćivanja svog hodanja i prešli preko istočne ograde čestice zemlje 9122/20 K.O. Ž., te im se nalaže uspostava ranijeg posjedovnog stanja na način da im se zabranjuje svako takvo ili slično ponašanje i smetanje posjeda tužitelja, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Utvrđuje se da je tužena (ad.3) uznemiravala tužitelja u njegovom zadnjem mirnom i faktičnom posjedu čest. zem. 9122/20 upisane u zk. uložak 2 KO Ž., na način što se dana 27. srpnja 2013.god bespravno i bez odobrenja tužitelja, samovlasno kretali po asfaltiranom prostoru ispred istočnog zida čestice zgrade 1463 K.O.Ž., prema javnoj cesti K. – R. u cilju skraćivanja svog hodanja i prešla preko istočne ograde čestice zemlje 9122/20 K.O. Ž., te im se nalaže uspostava ranijeg posjedovnog stanja na način da im se zabranjuje svako takvo ili slično ponašanje i smetanje posjeda tužitelja, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Utvrđuje se da je tužena (ad. 4) uznemiravao tužitelja u njegovom zadnjem mirnom i faktičnom posjedu čest. zem. 9122/20 upisane u zk. uložak 2 KO Ž., na način što se dana 7. srpnja 2013.god i 12. srpnja 2013 bespravno i bez odobrenja tužitelja, samovlasno kretala po asfaltiranom prostoru ispred istočnog zida čestice zgrade 1463 K.O.Ž., prema javnoj cesti K. – R. u cilju skraćivanja svog hodanja i prešla preko istočne ograde čestice zemlje 9122/20 K.O. Ž., te im se nalaže uspostava ranijeg posjedovnog stanja na način da im se zabranjuje svako takvo ili slično ponašanje i smetanje posjeda tužitelja, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.'

 

2. Nalaže se tužitelju da tuženima ad. 1 V. V. i ad. 2 K. V. plati parnični trošak u iznosu od 150,00 kn, tuženoj ad. 3 M. M. trošak u iznosu od 100,00 kn, tuženoj ad. 4 M. (J.) B. u iznosu od 150,00 kn, kao i svim tuženima zajedno trošak u iznosu od 2.000,00 kn, tj. ukupno 2.400,00 kn (dvije tisuće i četiri sto kuna) u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Prvostupanjsko rješenje pravodobnom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 , 123/08 , 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP), s prijedlogom pobijano rješenje preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st.2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za pružanje posjedovne zašite na dijelu nekretnine čest. zem. 9122/20 k.o. Ž., koja je u naravi asfaltirani prostor ispred zgrade bivše klaonice, gdje je tužitelj u lipnju 2012. godine uz javnu cestu postavio stupiće sa lancima i sajlom u visini od cca 70 cm. Tužitelj tvrdi da su, unatoč tako postavljenoj ogradi, tuženici preskakali ogradu i prelazili preko asfaltiranog prostora, te ga time smetali u posljednjem mirnom posjedu sporne nekretnine.

 

Tuženici osporavaju tužiteljev posjed sporne nekretnine, navodeći da su oni u posjedu prava služnosti prolaza preko sporne nekretnine do plaže na pomorskom dobru. Pravo služnosti prolaza izvršavaju dugi niz godina, a nastavili su ga izvršavati i nakon što je tužitelj postavio ogradu.

             

Na temelju provedenih dokaza  prvostupanjski je sud utvrdio:

 

- da je tužitelj u lipnju 2012. godine ogradio čest. zem. 9122/20 K.O. Ž. kako bi spriječio pristup na zemljište s javne ceste;

- da su tuženi bili u posjedu prava stvarne služnosti prolaza preko dijela čes. zem. 9122/20 K.O. Ž. do mora;

  - da tuženi sadržaj tog prava vrše i da su ga nastavili vršiti i nakon što je tužitelj ogradio predmetnu česticu.

 

   Pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo, i to odredbu čl. 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine „ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 – dalje : ZV) i zaključio da su tuženi u posjedu prava stvarne služnosti prolaska preko predmetne nekretnine zbog čega tužitelju ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su tuženi, preskačući i prelazeći postavljenu ogradu, nastavili izvršavati posjed prava stvarne služnosti.

 

Tuženici (i ostali susjedi) su dugi niz godina prelazili preko predmetne nekretnine da bi došli do mora. To su radili u razdoblju prije nego su tužitelj i njegova braća postavili kamene gromade na nekretninu, a nastavili su prelaziti i nakon postavljanja kamenja, kao što su nastavili prelaziti i nakon što je tužitelj ogradio nekretninu postavljanjem metalne sajle. Dakle, tuženici kontinuirano vrše posjed prava stvarne služnosti puta (staze), pa stoga u njihovim radnjama poduzimanim nakon postavljanja ograde nema čina smetanja posjeda, a tužitelj nije svoj posjed umirio, jer se tuženici nisu nikada pokorili njegovim zahtjevima za prestanak prolaženja preko ove nekretnine.

 

Ocjenjujući važnije žalbene navode valja istaknuti slijedeće (čl. 375. st. 1. ZPP-a):

 

Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da tuženici nisu dokazali da su imali posjed prava služnosti do mora. To proizlazi iz samih navoda tužbe, kao što je to dobro primijetio prvostupanjski sud, ali i stanja cjelokupne raspravne građe (tako je u parnici P. 174/02 utvrđeno da se sporno zemljište koristilo za parkiranje i pristup plaži, iz iskaza tuženika,          pa i tužitelj potvrđuje da su susjedi prolazili do plaže nakon postavljanja kamenja, iskaz svjedoka M. B. i B. B.).

 

O tome jesu li i pod kojim uvjetima tuženici stekli pravo služnosti, i  temeljem koje pravne osnove, ne može biti predmet raspravljanja u ovoj parnici, gdje se utvrđuje samo posljednje stanje posjeda i čin smetanja.

 

Isto tako, za ovaj postupak nije odlučno jesu li tuženici posjed prava stvarne služnosti stekli jednostrano ili po sporazumu sa posjednikom sporne nekretnine. Za ovaj postupak je bilo relevantno utvrditi jesu li tuženici bili posjednici prava služnosti puta (staze), a ta činjenica je pravilno utvrđena.

 

Tužiteljev posjed se nije umirio, jer su tuženici i nakon postavljanja ograde, čija visina od 70 cm nije predstavljala značajnu prepreku, nastavili izvršavati pravo služnosti prolaza, sa minimalnim izmjenama u izvršavanju služnosti - preskakanjem i prelaženjem, te hodanjem po spornoj površini. 

 

Ovaj sud smatra da se radnje tuženika (prolaz do mora) ne mogu smatrati samovlašćem, upravljenim na izmjenu posjedovnog stanja, te da nemaju obilježja smetanja posjeda, jer nisu usmjerene na sprječavanje ni ograničavanje tužitelja u njegovu posjedu. 

 

Žalitelj pokušava dokazati da tuženici nisu mogli steći posjed prava služnosti puta s obzirom da nekretnine stranaka dijeli javna cesta i da put (prolaz) vodi do pomorskog dobra.

 

Stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika povlasne nekretnine da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužno dobro), a to svagdašnji vlasnik te nekretnine mora trpjeti. Iz navedene definicije i svrhe služnosti proizlazi da povlasna i poslužna nekretnina ne moraju biti susjedne. Dakle, i posjed prava služnosti se može steći i na nekretnini koja nije susjedna povlasnoj nekretnini.

 

Međutim, posjed prava služnosti ne može steći bilo tko. Po shvaćanju ovog suda posjed prava služnosti može steći posjednik povlasne nekretnine, a iz stanja spisa proizlazi da su tuženici posjednici nekretnina što se nalaze uz javnu cestu, i koriste prolaz preko nekretnine da bi došli do plaže.

 

U odnosu na navode tužitelja da tuženica M. M. ne može imati posjed prava služnosti prolaza jer ne živi u Ž. B., već tu dolazi u posjet muževoj obitelji, valja reći da ovlaštenici prava služnosti puta a time i posjednici prava služnosti mogu putem (stazom) puštati i druge ljude (čl. 190. st. 1. ZV-a), a posjednik nekretnine u koju je ta tuženica dolazila očito joj je dopustio korištenje prolaza do mora pa tužitelj ne može ostvariti posjedovnu zaštitu ni u odnosu na tu tuženicu.

 

Svrha služnosti mora biti razumna. Kada se povlasna nekretnina nalazi u blizini mora, razumno je koristiti druge nekretnine, što se nalaze neposredno uz more, da bi se pristupilo moru. Korištenje tuđe nekretnine za kraći i brži pristup moru može biti predmet prava služnosti puta, jer svrha služnosti može biti i udobnost (tako i VSRH, br.  Gzz-1/88 od 16.2.1988.).

 

Kako je odluka o parničnim troškovima pravilna i zakonita, žalba nema opravdanja, pa je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 380. i 381. ZPP-a.

 

U Dubrovniku, 9. studenoga 2016. godine