Broj: Gž-1932/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Blaženke Rilov Ćurin kao predsjednice vijeća, Amare Trgo kao člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Lidije Vojković kao članova vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. B. pok. M. iz D., B. , koga zastupa punomoćnik M. B. odvjetnik u S., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, radi ispravka uknjižbe, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu od 16. ožujka 2015. godine, pod poslovnim brojem P2-3122/09, u sjednici vijeća održanoj dana 17. studenog 2016. godine,

p r e s u d i o   j e

              I.Odbijaju se djelomično žalba tužitelja i u cijelosti žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 16. ožujka 2015. godine, pod poslovnim brojem P2-3122/09 u odluci o glavnoj stvari (točka I. – III. izreke presude).

              II.Preinačuje se odluka o trošku žalbenog postupka sadržana u presudi suda prvog stupnja pod točkom IV. izreke, na način da se nalaže tuženiku da tužitelju na ime naknade cjelokupnog parničnog troška u roku od 15 dana isplati iznos u visini 7.250,00 kuna.

Obrazloženje

              Odlukom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

"I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. Utvrđuje se da je tužitelj stekao 1705/367376 dijela prava vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. 1460/1, upisane u ZU … K.O. D., a što je tuženik dužan priznati, te trpjeti da tužitelj temeljem ove presude a po njenoj pravomoćnosti ishodi uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini na svoje ime, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu – Stalna služba u Solinu, sve u roku od 15 dana.

              2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak.

II.Odbija se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1. Utvrđuje se da je tužitelj stekao 1070/367376 dijela prava vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. …, upisane u ZU …. K.O. D., a što je tuženik dužan priznati, te trpjeti da tužitelj temeljem ove presude a po njenoj pravomoćnosti ishodi uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini na svoje ime, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu – Stalna služba u Solinu, sve u roku od 15 dana.

              2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak.

III. Usvaja se drugi podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„1. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za dijela čest. zem. …. ZU …. K.O. D. sveukupne površine 367376 m2 koji dio ima površinu 1070 m2, te je na "Prikaz lica mjesta" od "U Splitu, 08.05.2010.god." stalnog sudskog vještaka za geodeziju, T. Č., dipl. ing. geod. – T. d.o.o., D., označen slovima A-B-C-F-A, koji "Prikaz lica mjesta" je sastavni dio izreke ove odluke.

2. Tužitelj je ovlašten temeljem ove presude zatražiti i postići prijavni listom formiranje nove čestice zemlje za predmetni dio , pa temeljem ove presude i prijavnog lista zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva, na svoje ime, za cijelo na novoformiranoj čestici zemlje uz istodobno brisanje ovog prava sa imena tuženika, što je ovaj dužan trpjeti.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Žalbe protiv ove presude podnose stranke.

Tužitelj pobija presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog sanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Posebno pobija odluku koja je sadržana pod točkom IV. izreke presude, kojom je odlučeno o parničnom trošku. Predlaže da ovaj sud uvaži žalbu, preinači prvostupanjsku presudu, uz obvezivanje tuženika na naknadu cjelokupnog troška postupka, uvećanog za troškove žalbe, podredno, da presuda bude ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Tuženik pobija presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja pod točkom III. izreke zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnoga prava. Ovaj žalitelj predlaže da sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, podredno, da presuda bude ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14) sud prvog stupnja je žalbe stranaka dostavio na odgovor.

Nijedna od stranaka nije odgovorila na žalbu protivne stranke.

U odnosu na odluku o glavnom tužbenom zahtjevu žalbe stranaka nisu osnovane.

Ispitujući postupak koji je prethodio donošenju odluke o glavnom tužbenom zahtjevu i podrednim tužbenim zahtjevima, ovaj žalbeni sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP.

Tužitelj posebno upire na odredbu iz točke 11. članka 354. stavak 2. ZPP, koju povredu ovaj žalbeni sud ne nalazi jer je pobijana presuda jasna, razumljiva, moguće je ispitati, jer sadrži razloge o svim činjenicama bitnim za presuđenje.

U valjano provedenom parničnom postupku sud je utvrdio da je tužitelj koji je iza smrti svog prednika sada pok. M. B. rođenog 1900. godine, a umrlog 1981. godine i koju ostavinu sačinjava i nekretnina koja je predmet ovog spora, označena kao čest. zem. 1460/1 Z.U. … k.o. D., stekao vlasništvo iste dosjedanjem prije 1941. godine, temeljem pravnog pravila iz paragrafa 1468. bivšeg OGZ-a. Utvrđeno je da je sporna nekretnina upisana kao općenarodna imovina, a kao organ upravljanja upisan je Mjesni narodni odbor Dugopolje, uz zahtjev Republike Hrvatske koji je zaprimljen u zemljišnim knjigama, a koji zahtjev je tražio da se pravo vlasništva upiše na Republiku Hrvatsku za cijelo.

U pogledu ispunjenja uvjeta za originarnim načinom stjecanja prava vlasništva navedene nekretnine koja je predmet ovog spora sud je saslušao i brojne svjedoke koji svjedoci su potvrdili osnov stjecanja vlasništva dosjedanjem prije nego što je to zemljište postalo općenarodna imovina, na način da ju tužitelj kao i njegovi pravni prednici na tom zemljištu uzgajali smokve i trešnje.

Da je tužitelj predmetno zemljište stekao s naslova dosjedanja proizlazi prema ocjeni suda prvog stupnja i iz Ugovora o stjecanju prava vlasništva (24. lipnja 2005. godine), koji ugovor je zaključen između O. D. i tužitelja u ovoj parnici, kojim stranke složno utvrđuju da je tužitelj sa svojim prednicima u savjesnom, mirnom, faktičnom i neprekidnom posjedu dijela čest. zem. …. Z.U. …. k.o. D., zvane P. i. D. u površini od 1623 m2; da se člankom 5. ovog ugovora tužitelj obvezao na ime troškova rješavanja zemljišnoknjižnog stanja podmiriti O. D. iznos od 1,20 kuna po 1 m2 te da se tužitelj ovlašćuje temeljem ovog ugovora i potvrde o uplaćenim troškovima bez sudjelovanja O. D. izvršiti uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine čest. zem. …. Z.U. …. k.o. D. i to baš u površini od 1623 m2.

Nadalje, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza, prvenstveno uviđaja na licu mjesta, identificirao predmet spora, dio sporne nekretnine, koji dio bi tužitelj stekao temeljem dosjedanja, dok onaj drugi dio koji je također prema tvrdnji tužitelja isti stekao dosjedanjem bi bila površina preko koje prolazi brza cesta za Sinj, dakle, javna površina u općoj uporabi, iz kojeg razloga sud odbija glavni i podredni tužbeni zahtjev stipuliran pod točkom I. i II. citiranog dispozitiva presude suda prvog stupnja, dok prihvaća podredni tužbeni zahtjev, gdje je dio sporne površine označen slovima "A-B-C-F-A" sudskog vještaka za geodeziju T. Č. od 8. svibnja 2010. godine, u površini od 1070 m2.

Tužena u pogledu odluke kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja ističe da tužitelj nije sa uspjehom dokazao originarni način stjecanja vlasništva te da nije naznačena točno površina zemljišta kojeg bi stekao po tom osnovu tužitelj.

Temeljem iznesenih utvrđenja koja su u skladu sa dokazima koje je sud izveo tijekom postupka i koje je sud cijenio na način kako to nalaže odredba iz članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge, ovaj žalbeni sud prihvaća odluku suda prvog stupnja da je tužitelj originarnim osnovom, preko svojih pravnih prednika, stekao vlasništvo nekretnine i to baš u onoj površini o kojoj je odlučeno pod točkom III izreke prvostupanjske presude.

S obzirom na žalbene navode tuženika, ovaj sud posebno upire na stajališta Europskog suda za ljudska prava, izražena u brojnim odlukama u kojima se raspravlja glede pitanja vlasništva i zaštite vlasništva članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, koja Konvencija je temeljem odredbe iz članka 141. Ustava Republike Hrvatske po svojoj snazi iznad zakona Republike Hrvatske. Naime, iz priloženih dokaza proizlazi da je državna jedinica O. D. zaključila ugovor kojim je konstatiran originarni način stjecanja vlasništva fizičke osobe na dijelu zemljišta koje predstavlja općenarodnu imovinu. Na tom zemljištu plaćene su sve obveze suglasno ugovoru, a također i porez s naslova podmire obaveza prema Republici Hrvatskoj glede vlasništva spornog zemljišta.

Stoga, kada jedna državna jedinica unutar koja se smatra prema definiciji Europskog suda za ljudska prava koju definiciju i tumačenje kojih odredbi se Republika Hrvatska obvezala prihvatiti u svoj pravni sustav je država sklopi ugovor o stjecanju prava vlasništva dosjedanjem za fizičku osobu koja se temeljem istog ugovora nesmetano može knjižiti; kada su utvrđene pretpostavke originarnog načina stjecanja vlasništva i kada uknjižba vlasništva nije konstitutivni element za stjecanje prava vlasništva, te kada druga jedinica a to je sama država osporava to stečeno pravo koje je već priznato fizičkoj osobi, tada se stvara "pravna nesigurnost, razmimoilaženje i greške ili propusti među državnim tijelima odnosno društveno političkim jedinicama države", u konkretnom slučaju Republike Hrvatske i O. D., ne mogu ići na štetu pogođenih fizičkih osoba osobito ako se time ne dovodi u pitanje neki drugi suprotstavljeni privatni interes. T. eventualne greške koje bi eventualno i napravila O. D. trebala bi snositi država, a ni u kom slučaju ti propusti se ne mogu ispravljati na štetu dotičnog građanina, u konkretnom slučaju tužitelja u ovoj parnici. Svako drugačije tumačenje i osporavanje vlasničkopravnih ovlaštenja koja su priznata tužitelju Ugovorom o stjecanju prava vlasništva dosjelošću koju je potpisala država odnosno O. D. kao sastavni dio države, je nešto što država mora poštivati. Tužena Republika Hrvatska nije dokazala da ima pravo miješati se u vlasnička prava tužitelja te da u okolnostima ovog predmeta takvim miješanjem ne bi bio uspostavljen pravičan odnos ravnoteže između javnog interesa i prava tužitelja kao osobe koja je originarnim putem stekla vlasništvo nekretnine koje je upisano kao općenarodna imovina, a što je zaštićeno člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju (mutatis mutandis, predmet Gashi protiv Hrvatske broj 32457/05; ECHR prvi odjel/2007).

Iz svega izloženog proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih su žalba tužitelja i tuženika podneseni, a kojima se pobija odluka o glavnoj stvari te je temeljem odredbe iz članka 368., stavak 1. ZPP žalbe stranaka valjalo odbiti kao neosnovane te odlučiti kao pod I. izreke presude ovog žalbenog suda.

Međutim ovaj žalbeni sud ocjenjuje da su žalbeni prigovori tužitelja kojim se pobija odluka o parničnom trošku, osnovani.

Prvostupanjski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak pozivom na odredbu iz članka 154. stavak 2. ZPP.

Međutim prema ocjeni ovog žalbenog suda, okolnost što tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevom odnosno prvim podrednim tužbenim zahtjevom a glede oznake idealnog dijela vlasništva cijele nekretnine, već je uspio sa drugim podrednim tužbenim zahtjevom gdje je predmet spora identificiran na licu mjesta uz prisutnost stalnog sudskog vještaka geometra mjernika, koji dokaz je sud izveo tijekom dokaznog postupka, ali kada odbijajući dio zahtjeva nije doveo do posebnog parničnog troška koji ne bi bio potreban za donošenje odluke o drugom podrednom tužbenom zahtjevu, tužitelju pripada u cijelosti naknada potrebnog parničnog troška temeljem odredbi iz članka 154. stavak 3. ZPP.

Ovaj žalbeni sud je odluku o parničnom trošku dakle temeljio na odredbi članka 154. stavak 3. ZPP, članka 155. ZPP te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12 i 103/14).

Ovaj sud je vezan prilikom donošenja odluke o parničnom trošku granicama postavljenog zahtjeva stranka (članak 164. ZPP).

S obzirom na označenu vrijednost predmeta spora puna naknada za pristup na ročište za sastav tužbe i pojedinih podnesaka iznosi 25 bodova uz vrijednost boda od 10,00 kuna.

Pa tako tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, pristup na ročište dana 8. srpnja 2008., 13. studenog 2008., 12. veljače 2009., 16. siječnja, 29. veljače, 16. ožujka i 16. travnja 2012. godine, za svaki podnesak odnosno ročište po 25 bodova te za pristup na ročište dana 11. veljače 2015. godine u visini od 25 bodova dok ročište za objavu je priznato tužitelju u visini od 12,5 bodova. Zatražena naknada za ročište 12. studenog 2014. godine tužitelju nije priznata jer to ročište nije ni održano pred sudom prvog stupnja. Nadalje nisu priznati ni podnesci tužitelja od dana 25. travnja 2012. godine od dana 15. siječnja 2009. godine te od 8. rujna 2010. godine kao i onaj podnesak od 4. prosinca 2013. godine jer isti prema ocjena ovog suda nisu bili potrebni za vođenje parnice.

Također nisu priznati ni troškovi za pristup na ročišta dana 30. listopada 2012. godine kao i ročište koje je održano dana 14. svibnja 2014. godine iz razloga što tužitelj nije pribavio dokaze koje je sud od njega zatražio te su ročišta po samom prijedlogu tužitelja bila odgođena.

Zbog toga što nisu bili izvedeni dokazi na ročištima dana 28. svibnja i 5. rujna 2012. godine ovaj sud je tužitelju priznao pola punog iznosa za pristup na ta ročišta odnosno vrednovao je te radnje sa 12,5 bodova.

Dakle ukupan iznos ovih bodova koji pomnoženi sa 10 kuna iznose 2.750,00 kuna kojem iznosu valja pridodati PDV u visini od 25 % ili 687,50 kuna što ukupno čini 3.437,50 kuna. Sudske pristojbe na tužbu i na odluku koje se suglasno odredbama Zakona o sudskim pristojbama moraju platiti odmah prilikom podnošenja navedenih podnesaka, tužitelj nije platio te istome ne pripada ni naknada za trošak ovih sudskih pristojbi. Ovom iznosu od 3.437,50 kuna valja pridodati trošak očevida na licu mjesta u visini od 3.000,00 kuna te trošak žalbenog postupka u visini 812,50 kuna.

Po navedenim stavkama trošak koji je bio potreban za vođenje ove parnice tužitelju iznosi 7.250,00 kuna za koji iznos je obvezan tuženik da naknadi tužitelju na način kao što je to odlučeno pod točkom II. izreke presude ovog žalbenog suda.

U Splitu, dana 17. studenog 2016. godine