1

Poslovni broj: 10 P-70/2015-39

 

 

Poslovni broj: 10 P-70/2015-39

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

              Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Denisu Krnjaku, u pravnoj stvari tužitelja/protutuženika O.-K. dd, O., OIB:… (dalje u tekstu: tužitelj), kojeg zastupa punomoćnik Ž. Z., odvjetnik iz O.,. protiv tuženika/protutužitelja G. K., K.,  OIB:… (dalje u tekstu: tuženik), kojeg zastupaju punomoćnici D. B. i V. B., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. B. i V. B. iz K., , u sporu radi isplate po tužbi i isplate po protutužbi, nakon glavne rasprave zaključene 19. studenoga 2019. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ž. Z. i punomoćnika tuženika D. B., dana 28. siječnja 2020. objavio je i

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

1.)               Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 433.840,90 kn sa zateznim kamatama koje teku

na iznos od 237.162,47 kn od 7. ožujka 2014. do isplate i

na iznos od 196.678,43 kn od 3. srpnja 2015. do isplate

po stopi od 12,35% godišnje u razdoblju do 30. lipnja 2014., po stopi od 12,29% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2014. do 31. prosinca 2014., po stopi od 12,14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2015. do 30. lipnja 2015., po stopi od 12,13% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015., po stopi od 10,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 10,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 9,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 9,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 9,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 9,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 8,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 8,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 8,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., i po stopi od 8,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do isplate, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

2.)               Utvrđuje se da ne postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 353.605,41 kn sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 222.402,28 kn od 7. ožujka 2014. do isplate i na iznos od 131.203,13 kn od 3. srpnja 2015. do isplate te se tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan.

 

3.)               Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 196.678,43 kn sa zateznim kamatama koje teku od 2. srpnja 2013. do isplate

po stopi od 12,40% godišnje u razdoblju do 31. prosinca 2013., po stopi od 12,35% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2014. do 30. lipnja 2014., po stopi od 12,29% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2014. do 31. prosinca 2014., po stopi od 12,14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2015. do 30. lipnja 2015., po stopi od 12,13% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015., po stopi od 10,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 10,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 9,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 9,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 9,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 9,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 8,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 8,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 8,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., i po stopi od 8,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do isplate, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

4.)               Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 131.203,13 kn sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 74.453,11 kn od 28. prosinca 2012. i na iznos od 56.750,00 kn od 30. kolovoza 2013. do isplate te se protutužbeni zahtjev tuženika u tom dijelu odbija kao neosnovan.

 

5.)               Utvrđena tražbina tužitelja prema tuženiku iz točke 1. u iznosu od 196.678,43 kn i utvrđena tražbina tuženika prema tužitelju iz točke 3. u iznosu od 196.678,43 kn se prebijaju.

 

6.)               Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana plati tužitelju iznos od 237.162,47 kn sa zateznim kamatama koje teku od 7. ožujka 2014. do isplate

po stopi od 12,35% godišnje u razdoblju do 30. lipnja 2014., po stopi od 12,29% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2014. do 31. prosinca 2014., po stopi od 12,14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2015. do 30. lipnja 2015., po stopi od 12,13% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015., po stopi od 10,14% godišnje u razdoblju od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 10,05% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 9,88% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 9,68% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 9,41% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 9,09% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 8,82% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 8,54% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 8,30% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., i po stopi od 8,11% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2020. do isplate, a u slučaju promjene stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

7.)               Nalaže se tužitelju da u roku od 8 dana plati tuženiku iznos zateznih kamata na iznos od 196.678,43 kn koje teku od 2. srpnja 2013. do 02. srpnja 2015. po stopi od 12,40% godišnje u razdoblju do 31. prosinca 2013., po stopi od 12,35% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2014. do 30. lipnja 2014., po stopi od 12,29% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2014. do 31. prosinca 2014., po stopi od 12,14% godišnje u razdoblju od 01. siječnja 2015. do 30. lipnja 2015., po stopi od 12,13% godišnje u razdoblju od 01. srpnja 2015. do 02. srpnja 2015.

 

8.)               Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 196.678,43 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 03. srpnja 2015. do isplate.

 

9.)               Odbija se kao neosnovan dio protutužbenog zahtjeva tuženika za isplatu iznosa od 196.678,43 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 03. srpnja 2015. do isplate.

 

10.)           Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Tužitelj u tužbi koju je podnio 3. travnja 2015. ističe da su parnične stranke zaključile 10. veljače 2011. Ugovor broj 23/11 za izgradnju kanalizacije u naseljima R. i H. u okviru projekta EIB II. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 351.170,39 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 7. ožujka 2014. do isplate s osnova naknade za izvedene vantroškovničke radove i isplatu iznosa od 128.768,11 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 7. ožujka 2014. do isplate s osnova razlike u cijeni (klizna skala). U svom podnesku predanom sudu 1. travnja 2016. tužitelj proširuje tužbeni zahtjev te uz ranije navedene iznose traži i isplatu iznosa od 327.881,56 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 3. srpnja 2015. do isplate na ime povrata depozita koji je bio zadržan od strane tuženika.

 

              Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tražbine tužitelja, a kasnije u tijeku postupka ne daje pristanak na preinaku tužbe tužitelja te i kasnije osporava zahtjev tužitelja i sa osnove povrata depozita. Tuženik postavlja protutužbeni zahtjev kojim od tužitelja traži s osnova naknade za otklanjanje nedostataka nastalih prilikom tužiteljevog izvođenja radova isplatu iznosa od 74.453,11 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 28. prosinca 2012. do isplate i iznosa od 56.750,00 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 30. kolovoza 2013. do isplate, te s osnova ugovorne kazne isplatu iznosa od 196.678,43 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 2. srpnja 2013. do isplate.

 

              U čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje u tekstu: ZPP) određeno je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a u st. 2. određeno je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Imajući u vidu navedeno zakonsko određenje te i činjenicu da se tuženik protivio preinaci tužbe tužitelja, sud je na ročištu održanom 06. prosinca 2017. rješenjem u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva za iznos od 327.881,56 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 03. srpnja 2015., a to iz razloga što sud smatra da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama kao i iz razloga što tužitelj navedenu novčanu svotu potražuje iz iste činjenične osnove odnosno novo postavljeni zahtjev tužitelja proizlazi iz istog ugovornog odnosa parničnih stranaka.

 

              U toku postupka parnične stranke detaljno su se u svojim podnescima očitovale o činjeničnom supstratu kojeg smatraju relevantnim za donošenje odluke u ovom postupku te i o svojim pravnim stavovima te će ih sud prezentirati u daljnjem tijeku obrazloženja, a vezano za svaki pojedini zahtjev istaknut tužbom odnosno protutužbom.

 

              Tužitelj u dokaznom postupku predlaže čitanje dokumentacije koju dostavlja u spis, saslušanje predstavnice tužitelja M. K. i provedbu građevinskog vještačenja.

 

              Tuženik u dokaznom postupku predlaže čitanje dokumentacije koju dostavlja u spis, saslušanje svjedoka K. U., svjedoka G. F., svjedokinje J. G. i svjedoka M. P. te i provedbu građevinskog vještačenja.

 

              U dokaznom postupku pročitana je slijedeća dokumentacija:

 

- Ugovor broj 23/11 za izgradnju kanalizacije u naseljima R. i H. u okviru projekta EIB II od 10. veljače 2011. (listovi 5 do 22 spisa),

- Okončana situacija broj 1105/10118 – OK – 07 – 2013 za izvedene radove na građevini zajedno sa specifikacijom radova i cijena (listovi 23 do 96 spisa),

- dopis tužitelja od 22. ožujka 2012., predmet: Izgradnja kanalizacije u naseljima R. i H. u okviru projekta EIB II – VTR radovi sa prilozima (listovi 97 do 104 spisa),

- dopis tužitelja od 19. ožujka 2012., predmet: Izgradnja kanalizacije u naseljima R. i H u okviru projekta EIB II – dostava VTR radova sa prilozima (listovi 105 do 107 spisa),

- dopis tužitelja od 13. travnja 2012., predmet: Izgradnja kanalizacije u naseljima R. i H. u okviru projekta EIB II – VTR radovi sa prilozima (listovi 108 do 118 spisa),

- dopis tužitelja od 25. travnja 2012., predmet: Izgradnja kanalizacije u naseljima R. i H. u okviru projekta EIB II – VTR radovi sa prilozima (listovi 119 do 123 spisa),

- dopis tužitelja od 10. rujna 2013., predmet: Obrazloženje metodologije korištene za izračun razlike u cijeni sa Obračunom razlike u cijeni metodom klizne skale i Podlogom za definiranje klizne skale za radove u vodnom gospodarstvu (listovi 124 do 132 spisa),

- dopis tužitelja od 10. rujna 2013., predmet: dostava dokumentacije, sa prilozima: dopis tužitelja od 10. rujna 2013., predmet: ponovljeni zahtjev za priznavanjem razlike u cijeni sa nepotpisanim Sporazumom o nagodbi (listovi 133 do 139 spisa),

- dopis tužitelja upućen tuženiku od 18. srpnja 2013., predmet: radovi na kanalizacijskom sustavu u naseljima R. i H. – pravno sljedništvo konzorcijskih prava i obveza sa prilogom: dopis društva K. i partner od 27. lipnja 2013. (listovi 152 do 155 spisa),

- izvješće nadzornog inženjera G. F. od 27. studenoga 2013. sa prilozima (listovi 156 do 171 spisa),

- izvješće nadzornog inženjera K. U. od 27. studenoga 2013. sa prilozima (listovi 172 do 181 spisa),

- zapisnik o primopredaji izvedenih radova na kanalizaciji u naselju H. održanoj 30. listopada 2012. (listovi 182 do 184 spisa),

- zapisnik o primopredaji izvedenih radova na kanalizaciji južnog dijela naselja R. održanoj 2. srpnja 2013. (listovi 185 do 189 i 252 do 256 spisa),

- rješenje Financijske agencije, Nagodbenog vijeća o utvrđenim tražbinama u postupku predstečajne nagodbe nad dužnikom Osijek-Koteks d.d. od 25. listopada 2013. sa Tablicom utvrđenih i osporenih tražbina vjerovnika (listovi 188 do 220 spisa),

- prijava tražbine vjerovnika G. K. od 18. rujna 2013. u postupku predstečajne nagodbe nad dužnikom O.-K. d.d. sa prilozima (listovi 221 do 241 spisa),

- račun broj 117 izdan po tuženiku od 7. kolovoza 2013. (list 251 i 262 spisa),

- prijedlog za međusobnu kompenzaciju od 2.srpnja 2015. (list 257 spisa),

- dopis tužitelja od 9. srpnja 2015., predmet: povrat prijedloga za međusobnu kompenzaciju (listovi 258 do 259 spisa),

- salda konti otvorene stavke od 24. ožujka 2016. (list 260 spisa),

- račun broj 122 izdan po tuženiku od 12. prosinca 2012. (list 261 spisa),

- račun broj 742/2012 izdan od društva A. GmbH od 18. prosinca 2012. (list 263 spisa),

- financijska kartica od 3. rujna 2014., (list 264 spisa),

- prijava tražbine vjerovnika A. GmbH u postupku predstečajne nagodbe nad dužnikom O.-K. d.d. od 2. listopada 2013. (listovi 265 do 269 spisa),

- dokumentacija za nadmetanje u postupku javne nabave broj 18/10 (listovi 282 do 307 spisa),

- ponuda zajednice ponuditelja A. GmbH i tužitelja s ponudbenim troškovnikom u postupku javne nabave od 15. studenoga 2010. (listovi 308 do 398 spisa),

- mišljenje "nepromjenljivost jediničnih cijena radova" Uprave za sustav javne nabave od 15. rujna 2008. (list 399 spisa),

- mišljenje "korekcija cijene" Uprave za sustav javne nabave od 7. studenoga 2008. (list 400 spisa),

- Sporazum o osnivanju poslovne udruge za izgradnju kanalizacije u naseljima R. i H. u okviru projekta EIB II od 7. veljače 2011. (listovi 401 do 402 spisa),

- dopis gradonačelnika tuženika od 5. ožujka 2012., predmet: Ugovor za izgradnju kanalizacije u naseljima R. i H. u okviru projekta EIB II, broj 23/11 – rok izvođenja radova (listovi 403 do 404 spisa),

- fotografske snimke stanja kanalizacijskog sustava (listovi 405 do 417 spisa),

- izvatci o promjenama i stanju na transakcijskom računu (listovi 418 do 419 spisa),

- dopis Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva od 19. prosinca 2011., predmet: primjena Zakona o javnoj nabavi – mišljenje (listovi 423 do 424 spisa),

- Okončana situacija izvođača radova I. S. na sanaciji oštećenih cijevi, poklopaca i priključaka od srpnja 2013. sa prilozima (listovi 448 do 457 spisa).

 

              U dokaznom postupku kao svjedoci saslušani su M. K., K. U., J. G. i G. F., te je provedeno i građevinsko vještačenje.

 

Što se tiče ocjene izvedenog dokaza građevinskog vještačenja sud je u cijelosti povjerovao nalazu i mišljenju sudskog vještaka R. M., dipl.ing.građ. (zaposlen u trgovačkom društvu M.-i. d.o.o.), uzimajući u obzir i saslušanje vještaka na ročištu 19. studenoga 2019. kojojm prilikom se vještak detaljno očitovao u povodu tužiteljevih prigovora na vještvo, a sve to iz razloga što je nalaz i mišljenje izrađen stručno, precizno, detaljno, logično, konzistentno i u skladu s priloženim ispravama, te posve u okviru detaljno postavljenih zadataka vještačenja. Ističe se da je tužitelj u svom podnesku od 14. listopada 2019. iznio svoje prigovore na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te da se vještak na ročištu očitovao te i u povodu tužiteljevih prigovora iznio stručne i logične razloge zašto prigovore smatra neutemeljenima te i jasno iznio stav da u cijelosti ostaje kod podnesenog nalaza i mišljenja. Zato će se sud u nastavku ove presude, kao na uvjerljivi dokaz, pozivati na određene dijelove nalaza i mišljenja sudskog vještaka R. M.

 

              Na ročištu za glavnu raspravu odbijen je dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka M. P., a to iz razloga što je odlučno činjenično stanje potrebno za donošenje meritorne odluke kako o tužbenom tako i o protutužbenom zahtjevu moguće utvrditi provedbom ostalih dokaza predloženih od strane parničnih stranaka.

 

              Zbog promjene raspravnog suca u tijeku provedbe glavne rasprave sud je glavnu raspravu u dva navrata počeo iznova i to prilikom održavanja ročišta 6. prosinca 2017. i 19. studenoga 2019., a to u skladu sa čl. 315. st. 3. ZPP-a. Prilikom održavanja ročišta za glavnu raspravu 19. studenoga 2019. punomoćnici parničnih stranaka izjavili su da se ne protive da se pročitaju zapisnici o izvedenim dokazima u dosadašnjem tijeku postupka te je stoga u skladu sa čl. 315. st. 3. ZPP-a sud na ročištu donio rješenje kojim je odlučeno da se izvedeni dokazi neće ponovno provoditi, već da će se pročitati zapisnici o izvedenim dokazima. Tako su na ročištu za glavnu raspravu pročitani zapisnici o saslušanju svjedoka M. K. i K. U. od 24. travnja 2018. i zapisnici o saslušanju svjedokinja J. G. i G. F. od 28. lipnja 2018.

 

Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sve u smislu čl. 8. ZPP-a, sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan i djelomično neosnovan, a protutužbeni zahtjev tuženika djelomično osnovan i djelomično neosnovan.

 

              Činjenično nije sporno da su tuženik, kao naručitelj, i zajednica ponuditelja A. GmbH, Podružnica Z., i tužitelj, kao izvođači, zaključili 10. veljače 2011. Ugovor broj 23/11 za izgradnju kanalizacije u naseljima R. i H. u okviru projekta EIB II (dalje u tekstu: Ugovor broj 23/11). Prema čl. 1. spomenutog Ugovora broj 23/11 tužitelj, kao izvođač, obvezao se izvesti radove na izgradnji kanalizacije u naseljima R. i  H., a u svemu prema projektnoj dokumentaciji, ponudi izvođača od studenog 2010. u provedenom postupku javnog nadmetanja broj N-02-V137959-131010 objavljenog u elektroničkom oglasniku javne nabave, ponudbenom troškovniku i potvrdama glavnih projekata izgradnje kanalizacije u naselju R. i H. navedenim u čl. 36. Ugovora, koji čine sastavni dio Ugovora. U čl. 2. stranke su ugovorile cijenu. Iz činjeničnih navoda koje su stranke prezentirale u toku postupka sud zaključuje da bitni dijelovi ugovornog odnosa parničnih stranaka nisu sporni. Tako nije sporno koje radove je tužitelj kao izvođač (kao jedan od subjekata zajednice ponuditelja) bio u obvezi izvršiti te i nije sporno koja je cijena ugovorena između stranaka. U konačnici nije sporno niti da je tužitelj kao izvođač radove prema ugovoru u cijelosti izvršio te i da je tuženik kao naručitelj platio ugovorenu cijenu.

 

              Imajući u vidu navedeno sud zaključuje da su parnične stranke zasnovale, dakle,  ugovorni odnos iz čl. 620. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje u tekstu: ZOO) – ugovor o građenju – pri čemu se tužitelj kao izvođač obvezao prema određenom projektu izgraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu, odnosno postojećoj građevini izvesti kakve druge građevinske radove, a tuženik kao naručitelj se obvezao isplatiti mu za to određenu cijenu.

 

Nadalje, nije sporno da su stranke Ugovor broj 23/11 zaključile nakon postupka javne nabave provedenog kod tuženika kao jedinice lokalne samouprave. Postupak javne nabave kod tuženika proveden je prema odredbama Zakona o javnoj nabavi (Narodne novine broj 110/07, 125/08 i 90/11). Imajući u vidu da je u postupku javne nabave tužitelj sudjelovao kao ponuditelj zajedno sa društvom A. GmbH, podružnica Z., OIB…, potrebno je navesti da je u čl. 11. st. 1. Zakona o javnoj nabavi propisano da je zajednica ponuditelja udruženje više gospodarskih subjekata s ciljem dostavljanja zajedničke ponude, neovisno o uređenju njihova međusobnog odnosa, koji se obvezuju da će naručitelju u skladu sa ugovorom solidarno izvršiti nabavu na području istoga ili različitog strukovnog usmjerenja dok je u st. 2. propisano da je odgovornost ponuditelja iz zajedničke ponude solidarna. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu ističe se da je tužitelj solidarno sa društvom A. GmbH odgovoran tuženiku za svaku tražbinu koju tuženik prema tužitelju odnosno društvu A. GmbH eventualno ima. U čl. 43. st. 1. ZOO-a propisano je da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju. U čl. 54. ZOO-a određeno je da kad na vjerovnikovoj strani ima više osoba, one su solidarne samo kad je solidarnost ugovorena ili zakonom određena, dok je u čl. 55. st. 1. određeno da svaki solidarni vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika ispunjenje cijele obveze, ali kad jedan od njih bude namiren, obveza prestaje i prema ostalih vjerovnicima.

 

Iz prednjih navoda proizlazi da su, dakle, tužitelj i društvo A. GmbH, Podružnica Z., kao dužnici solidarno odgovorni u odnosu na tuženikove zahtjeve.

 

Nad tužiteljem je kod Financijske agencije pokrenut postupak predstečajne nagodbe te činjenično između parničnih stranaka nije sporno da je tuženik kao vjerovnik prijavio tražbine koje zahtijeva protutužbenim zahtjevom te isto tako nije sporno da je tužitelj u postupku predstečajne nagodbe kao dužnik osporio prijavljene tuženikove tražbine. Posljedično tome prijavljene tražbine tuženika u postupku predstečajne nagodbe nad tužiteljem nisu utvrđene u smislu čl. 60. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine broj 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13-dalje u tekstu ZFPPN). Imajući u vidu pravne učinke predstečajne nagodbe propisane ZFPPN-om ovaj sud zaključuje da tuženik ima pravo u ovom parničnom postupku potraživati isplatu iznosa koje traži protutužbenim zahtjevom. Naime, tuženik eventualno ne bi imao pravo u ovom parničnom postupku tražiti predmetne iznose u situaciji da nije izvršio prijavu tražbina u postupku predstečajne nagodbe nad tužiteljem. Budući da je tuženik prijavu tražbina izvršio te budući da su mu iste osporene tuženik sada ima pravo potraživati isplatu protutužbenih iznosa u ovom parničnom postupku.

 

Napominje se da činjenica da je tuženik prijavio tražbinu u stečajnom postupku nad A. GmbH nije od utjecaja na osnovanost potraživanja tuženika. To iz razloga što je tužitelj za sve tražbine proizašle iz predmetnog Ugovora broj 23/11 solidarno sa A. GmbH odgovoran te tuženik u smislu ranije citirane odredbe čl. 43. st. 1. ZOO-a ima pravo potraživati isplatu predmetnih iznosa od svakog solidarnog dužnika. Ističe se da u dokaznom postupku nije utvrđeno, a što činjenično tužitelj niti ne tvrdi, da bi tuženik eventualno namirio svoje tražbine od društva A. GmbH.

 

U daljnjem tijeku obrazloženja sud će u odnosu na svaki tužbeni zahtjev odnosno protutužbeni zahtjev analizirati odlučne činjenice te i navesti pravne razloge vezane za osnovanost svakog pojedinog tužbenog odnosno protutužbenog zatjeva.

 

              Tužitelj traži isplatu iznosa od 351.170,39 kn s osnova naknade za obavljene naknadne radove koji nisu bili predviđeni troškovnikom, a nužni su za funkcionalnost građevine (vantroškovnički radovi – VTR). Tužitelj ističe da je na izgradnji kanalizacije Herešin imao 4 VTR radova o kojima je pravovremeno obavijestio tuženika, detaljno mu obrazložio radove kao i analizu cijena za provedene radove. Na dijelu gradilišta naselja Reka tužitelj je imao 8 VTR radova o kojima je također obavijestio tuženika. Tužitelj je u Okončanoj situaciji od 22. studenoga 2013. dostavio i troškovnik naknadnih radova na iznos od 772.627,11 kn, koji je nadzorni organ priznao, ne osporavajući količine i izvedene radove, kao i njihovu nužnost već je jednostrano na pojedinim VTR radovima smanjio cijenu za ukupan iznos od 351.170,39 kn odnosno priznao je iznos od 421.456,72 kn kao nesporan. U podnesku od 4. travnja 2016. tužitelj navodi da su nove jedinične cijene kalkulirane na bazi ugovorenih režijskih sati strojeva i radnika za vantroškovničke radove što je sastavni dio ugovornog troškovnika. Tužitelj smatra kako je analiza cijena napravljena uredno i u skladu sa pravilima struke, posebno uzimajući u obzir da se radi o stavkama koje nisu obuhvaćene ugovornim troškovnikom, i to isključivo zbog "nenamjerne pogreške" tuženika. Tužitelj ističe da je čl. 5. st. 5. Ugovora navedeno da pravo na obavještavanje o uočenim nedostacima, nejasnoćama ili pogreškama u projektu, izvođač ima i tijekom izvođenja radova, ako takve nedostatke ili nedovoljno jasne pojedinosti uoči nakon početka radova odnosno uvođenja u posao, a prema okolnostima slučaja bude očito da se dotični nedostaci nisu mogli uočiti pri prethodnom pregledu projekta. Tužitelj predmetne nedostatke koje tuženik naziva "nenamjerna pogreška" nije ni mogao uočiti obzirom da je u zadnji čas tuženik promijenio projekt na način da je promijenio plastične cijevi u betonske, te je shodno tome trebalo promijeniti izradu priključaka na betonske cijevi, a ne na plastične kako je predviđeno.

 

              Tuženik, očitujući se o prednjem zahtjevu tužitelja, osporava da bi se uopće radilo o naknadnim radovima. Zbog nenamjerne pogreške u troškovniku, prema mišljenju tuženika, imalo bi se raditi eventualno o nepredviđenim radovima, a najvećim dijelom o ugovorenim radovima koje je bilo potrebno izvesti na djelomično drugačiji način u odnosu na stavke troškovnika, ali u svakom se slučaju ima raditi jednim dijelom o vantroškovničkim radovima, čije se cijene imaju utvrđivati, ako u ugovornom troškovniku ne postoji ni jedna stavka i jedinična cijena koja odgovara vrsti nepredviđenih radova, tada se cijena tih radova utvrđuje prije izvođenja tih radova, a jedinične se cijene tih radova utvrđuju na bazi analiza i kalkulacije već ugovorenih cijena. Tuženik nije priznao tužitelju niti iskazane cijene niti analizu cijena, jer analiza cijena, koju uz tužbu prilaže tužitelj, nije sačinjena prije, nego nakon izvođenja tih radova te jer ta analiza cijena nije izrađena na bazi analiza i kalkulacije već ugovorenih cijena već na bazi nekih potpuno novih kalkulacija i cijena višestruko viših od cijena za ugovorene radove obuhvaćene troškovnikom te su zbog toga nadzorni inženjeri i tuženik kao investitor osporili iskazane vrijednost vantroškovničkih radova za iznos od 351.170,39 kn. U podnesku od 27. travnja 2016. tuženik tvrdi da nije sporno da je tužitelj izveo vantroškovničke radove i to kako u naselju H. tako i u naselju R. te da je među strankama sporna samo vrijednost izvedenih radova iz razloga što je sporna metodologija utvrđivanja jediničnih cijena izvedenih radova.

 

              Analizirajući činjenične navode parničnih stranaka sud dolazi do zaključka da činjenično između stranaka nije sporno da je tužitelj obavio određene vantroškovničke radove i to vezano za izgradnju kanalizacije u naselju H. obavio je VTR 1 – izrada ograde elektro ormara (1 kom), VTR 2 – rušenje kolnih prilaza (255,27 m2), VTR 3 – izrada kolnih prilaza (237,72 m2) i VTR 4 – ručno bušenje betonskih cijevi za spojeve (155 kom), i vezano za  izgradnju kanalizacije u naselju R. obavio je VTR 1 – nabava, dobava i ugradnja prepumpnog okna br. 1 (1 kom), VTR 2 – nabava, dobava i ugradnja prepumpnog okna br. 2 (1 kom), VTR 3 – izrada nastavka prepumpnog okna (1 kom), VTR 4 – rušenje kolnih ulaza i odvoz na deponiju (1 kom), VTR 5 – rušenje betonskih krila (1 kom), VTR 6 – rušenje cijevi na kolnim propustima (1 kom), VTR 7 – izrada zaštitne jame za post.crpne stanice (1 kom) i VTR 8 – izrada ograde elektro ormara (2 kom).

 

              Tužitelj za obavljene vantroškovničke radove od tuženika traži isplatu cijene navedenih radova u iznosu od ukupno 772.627,11 kn. Navedeno proizlazi iz dokumentacije i to Okončane situacije broj 1105/10118 – OK – 07 – 2013 za izvedene radove na građevini zajedno sa specifikacijom radova i cijena (listovi 23 do 96 spisa).

 

              Za pojedine vantroškovničke radove tuženik je iste u cijelosti priznao i to kako po količini tako i po cijeni koju tužitelj traži te je tako tuženik tužitelju dobrovoljno platio iznos od 226.236,04 kn i to vezano za izgradnju kanalizacije u naselju H. za VTR 1 plaćen je iznos od 2.438,00 kn, za VTR 2 plaćen je iznos od 129.672,05 kn, a vezano za izgradnju kanalizacije u naselju R. za VTR 1 plaćen je iznos od 56.057,15 kn, za VTR 2 plaćen je iznos od 33.192,84 kn i za VTR 8 plaćen je iznos od 4.876,00 kn.

 

              Za ostale vantroškovničke radove tuženik ne osporava činjenicu da su isti izvršeni te i ne osporava količinu izvršenih vantroškovničkih radova, ali osporava cijenu koju tužitelj traži za te radove. Tako je tuženik vezano za izgradnju kanalizacije u naselju H. platio dobrovoljno tužitelju za VTR 3 iznos od 41.349,00 kn (tužitelj traži iznos od 80.132,89 kn) i za VTR 4 iznos od 27.125,00 kn (tužitelj traži iznos od 232.500,00 kn), te vezano za izgradnju kanalizacije u naselju R. tuženik je dobrovoljno platio tužitelju za VTR 3 iznos od 16.107,76 kn (tužitelj traži iznos od 19.561,47 kn), za VTR 4 platio je iznos od 28.612,71 kn (tužitelj traži iznos od 63.791,20 kn), za VTR 5 platio je iznos od 15.335,76 kn (tužitelj traži iznos od 29.157,67 kn), za VTR 6 platio je iznos od 28.140,35 kn (tužitelj traži iznos od 73.390,24 kn) i za VTR 7 platio je iznos od 38.550,08 kn (tužitelj traži iznos od 47.857,60 kn).

 

              Iz prednjih činjeničnih navoda zaključuje se da se parnične stranke suštinski spore isključivo o pitanju cijene vantroškovničkih radova vezano uz koje je tuženik izvršio dobrovoljnu uplatu samo djelomičnih iznosa – dakle, sporna je cijena vezano za vantroškovničke radove za izgradnju kanalizacije u naselju H. i to VTR 3 i VTR 4 i vezano za vantroškovničke radove za izgradnju kanalizacije u naselju R. i to VTR 3, VTR 4, VTR 5, VTR 6 i VTR 7. Tužitelj za nabrojene sporne vantroškovničke radove potražuje ukupan iznos od 546.391,07 kn, a tuženik je dobrovoljno platio 195.220,26 kn.

 

              Budući da je cijena navedenih vantroškovničkih radova sporna sud je dokaznom postupku proveo građevinsko vještačenje upravo sa svrhom utvrđenja cijene koje je tuženik dužan platiti za sporne vantroškovničke radove te je predmetni sudski vještak dobio zadatak da na temelju isprava utvrdi da li je tužitelj kao izvođač radova osnovano u skladu sa odredbama Ugovora broj 23/11 i Uvjetima iz javne nabave, troškovniku i građevinskoj dokumentaciji izvršio obračun naknade za izvedene vantroškovničke radove odnosno na temelju iste dokumentacije utvrditi vrijednost obavljenih vantroškovničkih radova.

 

              Građevinski vještak u svom nalazu iznosi stav da tužitelj kao izvođač nije osnovano u skladu sa odredbama Ugovora broj 23/11 i Uvjetima iz javne nabave, troškovniku i građevinskoj dokumentaciji izvršio obračun naknade za izvedene vantroškovničke radove jer se prilikom kalkulacije cijene nije držao čl. 2. i 28. Ugovora broj 23/11. Uvažavajući svu potrebnu dokumentaciju vještak je utvrdio da vrijednost spornih vantroškovničkih radova koje je obavio tužitelj iznosi ukupno 303.614,62 kn. Ističe se da je tužitelj iznio određene primjedbe na vještački nalaz te da je vještak vezano uz tužiteljeve prigovore bio saslušan na ročištu za glavnu raspravu te je iste u cijelosti otklonio dajući pri tom stručne i logične razloge zašto smatra da su prigovori tužitelja neosnovani. Posljedično sud u cijelosti prihvaća vještakov  izračun vrijednosti spornih vantroškovničkih radova odnosno utvrđuje se da tužitelj ima pravo za sporne vantroškovničke radove tražiti cijenu od 303.614,62 kn. Budući da je tuženik izvršio dobrovoljnu uplatu iznosa od 195.220,26 kn tuženik je u obvezi za sporne vantroškovničke radove platiti još dodatni iznos od 108.394,36 kn.

 

              Posljedično tužitelj s osnove izvedenih spornih vantroškovničkih radova tužbenim zahtjevom osnovano traži iznos od 108.393,94 kn, dok iznos od 242.776,45 kn tužitelj ne potražuje osnovano te se tužbeni zahtjev za navedeni novčani iznos pokazuje neosnovanim.

 

              Tužitelj traži isplatu iznosa od 128.768,11 kn s osnova razlike u cijeni radova budući da je tokom izvođenja radova na predmetnim građevinama došlo do povećanja cijene odnosno povećanja cijene elemenata na temelju kojih je ista određena, a na koje tužitelj nije imao utjecaja. Tužitelj ističe da je izvršio obračun razlike u cijeni sukladno formuli iz "Podloge za definiranje klizne skale za radove u vodnom gospodarstvu broj 64-160/142-2012" koju je izradio fakultet u Z.. Navedena Podloga obuhvaća sve potrebne indekse, kao i podatke Državnog zavoda za statistiku, temeljem kojih se može izračunati razlika u cijeni. Tužitelj ističe da su Ugovorom broj 23/11 cijene definirane kao fiksne i nepromjenjive, ali u čl. 627. ZOO-a izričito je navedeno da izvođač može zahtijevati izmjenu cijena bez obzira na odredbe ugovora ako bi cijena radova trebala biti veća za više od 10 postotaka te da u navedenoj situaciji izvođač može zahtijevati samo razliku koja prelazi 10 postotaka. Navodi da je nesporno da je tužitelj kao izvođač pao u zakašnjenje, ali isti traži samo razliku u cijeni iznad 10 postotaka za razdoblje od početaka radova do zadnje obračunate i ovjerene situacije. Ističe kako je do povećanja cijene elemenata došlo prije njegova dolaska u zakašnjenje te je prilikom izračuna razlike u cijeni koristio vrijednosti indeksa iz mjeseca prije dolaska u zakašnjenje pa je u skladu s time za radove od privremene situacije 4 do privremene situacije 10 korištena vrijednost indeksa iz rujna 2011. obzirom su radovi do tada trebali biti završeni. U podnesku od 4. travnja 2016. tužitelj ističe da je čl. 627. ZOO-a kogentnog karaktera i primjenjuje se bez obzira na činjenicu da je utvrđena nepromjenljivost cijena, a odnosi se na razliku u cijeni iznad 10 postotaka za razdoblje od početka radova do zadnje obračunate i ovjerene situacije.

 

              Tuženik se protivi prednjem zahtjevu tužitelja te ističe da prema čl. 2. Ugovora broj 23/11 jedinične cijene iz ugovornog troškovnika su fiksne i nepromjenjive, te je određeno i da vrijednost izvođenja radova je dobivena množenjem jediničnih cijena s količinom radova smanjenja za vrijednost komercijalnog popusta izvođača u iznosu od 17%. Zbog ugovorene fiksne i nepromjenjive cijene tužitelj neosnovano traži razliku u cijeni uz primjenu "klizne skale". Tuženik smatra da promjenjivost cijena uz primjenu "klizne skale" u uvjetima javne nabave mora biti izričito ugovorena i ne može se primjenjivati prešutno, jer bi se na taj način omogućilo sudionicima javne nabave izigravanje načela i postupka javne nabave. U postupku javne nabave, iz koje proizlazi Ugovor broj 23/11 kriterij izbora najpovoljnijeg ponuditelja bio je najniža ponuđena cijena te je po tom kriteriju izabran upravo tužitelj kao ponuditelj s uvjerljivo najnižom cijenom, a bez navođenja u bilo kojem dijelu svoje ponude, da ponuđene cijene mogu biti podvrgnute primjeni pravila o promjenljivosti cijena. Da je tužitelj svojom ponudom obuhvatio i mogućnost promjene cijena zbog "klizne skale" sasvim sigurno, pod uvjetima iz postupka javne nabave, ne bi mogao nikako biti izabran, budući da njegova ponudbena cijena ne bi bila niti određena, niti odrediva, pa tako ne bi mogla biti niti ocijenjena najpovoljnijom u odnosu na druge ponuditelje. Nadalje, prema tuženiku nema mjesta primjeni "klizne skale" budući da je odredbom čl. 626. ZOO-a predviđena mogućnost izmjene cijena samo ako ugovorom glede izmjene cijena nije predviđeno što drugo. Osim toga tužitelj se nema pravo pozivati na primjenu pravila o "kliznoj skali" i iz razloga što je s izvođenjem radova pao u zakašnjenje, a koje zakašnjenje nije uzrokovano nikakvim opravdanim razlozima.

 

              U svom Ugovoru broj 23/11 u čl. 2. stranke su ugovorile da su jedinične cijene iz ugovornog troškovnika fiksne i nepromjenjive, a primjenjuju se kod obračunavanja ugovorenih radova, viškova ugovorenih radova, iskazivanja vrijednosti manjka radova, te kod obračunavanja vrijednosti nepredviđenih radova koji se moraju izvesti te je i usuglašeno da je vrijednost izvođenja radova dobivena množenjem jediničnih cijena s količinom radova smanjenja za vrijednost komercijalnog popusta tužitelja kao izvođača u iznosu od 17%. Imajući u vidu navedenu ugovornu odredbu razvidnim proizlazi da su parnične stranke cijenu radova ugovorile po jedinici mjere ugovorenih radova (jedinična cijena) u smislu čl. 625. ZOO-a te su i ugovorile da je cijena nepromjenjiva. Posljedično potrebno je odgovoriti da li se u toj situaciji primjenjuje čl. 627. ZOO-a u kojem je u st. 1. određeno da ako je ugovoreno da se cijena radova neće mijenjati u slučaju da se nakon sklapanja ugovora povećaju cijene elemenata na temelju kojih je ona određena, izvođač može, usprkos takvoj odredbi ugovora, zahtijevati izmjenu cijene radova ako su se cijene elemenata, a bez njegova utjecaja, povećale u tolikoj mjeri da bi cijena radova trebala biti veća za više od desetak postotaka, s time da prema st. 2. izvođač u tom slučaju može zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi deset postotaka, osim ako je do povećanja cijene elemenata došlo poslije njegova dolaska u zakašnjenje. Ugovaranjem nepromjenjive cijene tuženik kao naručitelj radova zaštićen je od povećanja cijene građenja, a tužitelj kao izvođač na sebe preuzima rizik povećanja cijene elemenata od kojih ovisi ukupna cijena građenja. Prihvaćanje stava da tužitelj kao izvođač u situaciji ugovaranja nepromjenjivih cijena radova nema mogućnost tražiti povećanje cijene radova u skladu sa čl. 627. ZOO-a dovelo bi do povrede osnovnih načela obveznih odnosa i to načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a i načela jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a. Posljedično sud smatra da se i u konkretnom slučaju ima primijeniti čl. 627. ZOO-a odnosno tužitelj kao izvođač ima pravo tražiti razliku u cijeni u smislu navedene odredbe s time da ima pravo zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi deset postotaka u smislu čl. 627. st. 2. ZOO-a. Tužitelj je obrazložio obračun razlike cijene kojeg je analizirao sudski vještak u ovom postupku te je vještak utvrdio da je obračun tužitelja ispravan te ga posljedično prihvaća i sud. Ovdje valja istaknuti da tuženik nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje predmetnog vještaka pa se zbog navedenoga zaključuje da tuženik, iako osporava osnovu tražbine, ne osporava tužiteljev obračun razlike cijene.

 

Slijedom navedenog sud smatra da tužitelj osnovano potražuje iznos od 128.768,11 kn. Valja istaknuti, nadalje, da činjenica što su parnične stranke predmetni Ugovor broj 23/11 sklopile nakon provedenog postupka javne nabave kod tuženika kao jedinice lokalne samouprave nije od utjecaja na osnovanost zahtjeva tužitelja s ove osnove. Naime, odnos parničnih stranaka potrebno je primarno procjenjivati prema ugovornim odredbama koje su usuglašene između parničnih stranaka, a uz to valja istaknuti da su i same stranke u čl. 38. svog Ugovora broj 23/11 utvrdile da će se za sve slučajeve koji nisu predviđeni Ugovorom, primijeniti Zakon o obveznim odnosima. Drugim riječima, prema mišljenju suda, zakonsko određenje iz čl. 627. ZOO-a primjenjuje se i na ugovore o građenju koji su sklopljeni nakon provedenog postupka javne nabave.

 

              Tužitelj traži isplatu iznosa od 327.881,56 kn s osnova povrata depozita kojeg je u skladu s odredbama Ugovora broj 23/11 tužitelj bio u obvezi dati tuženiku kao garanciju za kvalitetu izvedenih radova na rok od 2 godine od primopredaje radova. Tuženik je tako zadržao depozit u iznosu od 538.279,99 kn koji je bio u obvezi vratiti nakon isteka od 2 godine od potpisivanja Zapisnika o primopredaji izvedenih radova odnosno do 2. srpnja 2015. Dana 2. srpnja 2015. tuženik je tužitelju poslao Prijedlog za međusobnu kompenzaciju, a prema kojem bi se izvršio prijeboj ugovorne kazne po Ugovoru broj 23/11 sa dijelom depozita u iznosu od 196.678,43 kn. Tužitelj je 9. srpnja 2015. detaljno obrazloženim dopisom vratio tuženiku Prijedlog za međusobnu kompenzaciju. Unatoč tome tuženik je 28. srpnja 2015. tužitelju na ime povrata depozita vratio iznos od 210.398,43 kn, dok je iznos od 327.881,56 kn neosnovano zadržao pravdajući se kako se isti odnosi na ugovornu kaznu u iznosu od 196.678,43 kn i otklanjanje nedostataka po trećem u iznosu od 131.203,13 kn.

 

              Između parničnih stranaka nije sporno da se tužitelj kao izvođač radova obvezao za izvedene radove dati garanciju za kvalitetu izvedenih radova na rok od 2 godine od dana primopredaje radova te da je tuženik s te osnove zadržao depozit u iznosu od 538.279,99 kn sa obvezom vraćanja depozita na dan 2. srpnja 2015. Nije sporno niti da je tuženik 28. srpnja 2015. vratio tužitelju dio spomenutog iznosa odnosno vratio je iznos od 210.398,43 kn dok je zadržao preostali iznos od ukupno 327.881,56 kn opravdavajući navedeno zadržavanje svojom tražbinom prema tužitelju s osnova ugovorne kazne u iznosu od 196.678,43 kn i s osnova naknade za otklanjanje nedostataka izvedenih radova u iznosu od 131.203,13 kn. Posljedično postavlja se pitanje da li je tuženik kao naručitelj radova imao pravo zadržati ranije spomenuti iznos od ukupno 327.881,56 kn.

 

              Primarno valja istaknuti da je tuženik kao naručitelj, a što tužitelj kao izvođač niti ne spori, imao pravo zadržati depozit u iznosu od 10% ugovorene cijene, a što su stranke ugovorile u čl. 29. st. 9. svog Ugovora broj 23/11 u kojoj odredbi su stranke se sporazumjele da naručitelj ima pravo zadržati od isplate dio u iznosu do 10% ugovorene cijene do dana primopredaje izvedenih radova, kao osiguranje za otklanjanje eventualnih nedostataka koji bi se utvrdili pri tehničkom pregledu. Iz zapisnika o primopredaji izvedenih radova na kanalizaciji u naselju R. (listovi 185 do 189 spisa) vidljivo je da su se stranke već u tom momentu sporile zbog uočenih nedostataka u vidu propadanja priključaka u kanalizacijske cijevi pri čemu je tuženik kao naručitelj tvrdio da je do propadanja priključaka došlo zbog loše izvedenih radova izvođača te je od tužitelja kao izvođača zatražen popravak spornih priključaka. Tužitelj kao izvođač smatrao je da on nije odgovoran za sporne nedostatke te je odbio izvršiti otklanjanje nedostataka.

 

              Budući da je u ovom postupku utvrđeno da je za nastale nedostatke u izvedbi radova odgovoran tužitelj kao izvođač, a o čemu sud obrazlaže kasnije, razvidno je da je tuženik kao naručitelj imao pravo iznos od 131.203,13 kn zadržati. Naime, navedeni iznos tuženik potražuje od tužitelja s osnova troškova koje je imao prilikom otklanjanja nedostataka, a koje nedostatke je otklonila treća osoba (I. S.). Kako je svrha zadržanog depozita u smislu čl. 29. st. 9. Ugovora broj 23/11 upravo osiguranje za otklanjanje eventualnih nedostataka tužitelj nema pravo u tom dijelu tražiti povrat zadržanog depozita.

 

              Vezano za iznos od 196.678,43 kn koji je tuženik zadržao iz razloga što smatra da ima osnovanu tražbinu prema tužitelju s osnova ugovorne kazne ističe se da tuženik, neovisno o tome da li osnovano ili neosnovano traži navedeni iznos od tužitelja, nije imao pravo zadržati navedeni iznos budući da svrha zadržanog depozita je osiguranje za otklanjanje nedostataka, a ne plaćanje tražbina po nekoj drugoj osnovi.

 

              Posljedično svemu navedenom tužitelj osnovano traži isplatu s osnova povrata depozita u iznosu od 196.678,43 kn (iznos ugovorne kazne) odnosno neosnovano traži isplatu s osnova povrata depozita u iznosu od 131.203,13 kn (iznos naknade za otklanjanje nedostataka).

 

              Tuženik protutužbom traži isplatu iznosa od 131.203,13 kn s osnova naknade koju je treća osoba imala zbog otklanjanja nedostataka u izvedenim radovima za koje je isključivo odgovoran tužitelj kao izvođač radova. Da bi izgradnja kanalizacije u naselju Reka mogla biti u potpunosti dovršena te da bi kanalizacijski sustavi mogli biti u potpunosti funkcionalni, tuženik kao naručitelj morao je, zbog odbijanja tužitelja kao izvođača da to sam o svojem trošku izvrši, angažirati treću osobu kao izvođača na radovima radi otklanjanja nedostataka u izvedenim radovima. Za izvršene radove po trećoj osobi tuženik je istoj platio iznos od ukupno 131.203,13 kn.

 

              Nadalje, tuženik protutužbom traži isplatu i iznosa od 196.678,43 kn s osnova ugovorne kazne zbog zakašnjenja tužitelja. Tužitelj je pao u zakašnjenje s izvođenjem radova u odnosu na ugovoreni rok dovršetka radova u trajanju od 9 i pol mjeseci u pogledu ugovorenih radova u naselju H. i 15 i pol mjeseci u odnosu na ugovorene radove u naselju Reka. Prema odredbi čl. 34. Ugovora broj 23/11 tužitelj kao izvođač dužan je tuženiku kao naručitelju platiti ugovornu kaznu koja iznosi 2 promila od ukupne ugovorene vrijednosti radova, utvrđene u čl. 12. Ugovora, za svaki dan trajanja zakašnjenja, a najviše do 5% te vrijednosti. Slijedom takove odredbe Ugovora tuženik je obračunao ugovornu kaznu tužitelju u iznosu od 196.678,43 kn te je za navedeni iznos ispostavio tužitelju račun kojeg je tužitelj odbio platiti.

 

              Tužitelj u cijelosti osporava tuženikovu tražbinu po osnovi ugovorne kazne i otklanjanja nedostataka po trećoj osobi. Ističe da je tuženik oba računa za ugovornu kaznu od 12. prosinca 2012. i za otklanjanje nedostataka od 7. kolovoza 2013. ispostavio vodećem partneru A. GmbH, iako je isti obaviješten kako vodeći partner ulazi u stečajni postupak. Stoga je tuženik trebao tražbine iz računa prijaviti u stečajnu masu te svoje potraživanje naplatiti u okviru stečajnog postupka nad društvo A. GmbH. Ističe da je društvo A. GmbH iznos ugovorne kazne prefakturiralo tužitelju te je isti prijavljen u postupku predstečajne nagodbe nad tužiteljem te je tražbina u postupku predstečajne nagodbe priznata i biti će namirena u skladu sa planom otplate određenim predstečajnom nagodbom. Tužitelj, nadalje, ističe da je tuženik svoje tražbine prijavio u postupak predstečajne nagodbe nad tužiteljem te je stoga osnovanost istih trebao  kao i svi drugi vjerovnici rješavati kroz postupak predstečajne nagodbe. U postupku predstečjane nagodbe tužitelj kao dužnik je tuženikovu tražbinu osporio te je tužitelj mišljenja da je tuženik trebao koristiti sredstva predviđena Zakonom o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi odnosno trebao je podnijeti žalbu na rješenje o utvrđivanju potraživanja, a što tuženik nije učinio. Budući da je tužitelj tuženikovu tražbinu osporio, a tuženik nije uložio žalbu te uzimajući u obzir da je tražbina nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, tužitelj smatra kako ista ne može biti predmet ovog parničnog postupka. Podredno tužitelj ističe da on nije odgovoran za predmetne nedostatke te da se u konkretnom slučaju radilo o sanaciji kućnih priključaka, koji su izvedeni prema projektnoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio tužitelju. Naime, predmetni detalj izvođenja kućnih priključaka na betonske cijevi nije bio tehnički ispravan te su radi toga priključci propali u osnovnu cijev pa su se morali ponovno otkopavati i ponovno korektno izvesti. Upravo su radnici tužitelja uočili taj detalj, te promijenili način izvođenja istoga, te je samo neke priključke trebalo sanirati. U skladu sa navedenim isto nije moglo biti priznato kao nedostatak.

 

              Vezano za protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 131.203,13 kn s osnova naknade koju je tuženik kao naručitelj platio trećoj osobi (I. S.) kao naknadu za obavljene radove u svrhu otklona nedostataka u dokaznom postupku provedeno je građevinsko vještačenje te je vještak zaključio da su uzroci propadanja priključnih cijevi u kanalizacijske cijevi u naselju R. isključiva odgovornost tužitelja kao izvođača, jer ti radovi su izvedeni s nedovoljno pozornosti i bez poštivanja pravila struke. Vještak ističe da je izvođač radove spornih priključaka izveo prema priloženoj skici u spisu, međutim očito se nije pridržavao pravila struke pa su nastali nedostaci koji su detaljno utvrđeni na fotografijama dobivenima TV inspekcijskim snimanjem. Vještak se slaže s tužiteljevom konstatacijom da je rješenje izvedbe priključaka na kanalizacijske kolektore pomoću T komada najbolje, ali iznosi i stav da se i predmetno predloženo rješenje može izvesti pravilno, ali je potrebna povećana pozornost izvođača prilikom izvođenja. Da je tome tako vještak potvrđuje i prilikom saslušanja na ročištu za glavnu raspravu gdje navodi da treća osoba koja je vršila sanaciju nedostataka istu nije vršila pomoću T komada već je sanacija vršena na način kako je sporne priključke izvodio i tužitelj pa se i na temelju toga može zaključiti da je upravo tužitelj odgovoran za nedostatke koji su se pojavili prilikom izvođenja radova.

 

              Ovdje valja istaknuti, također, da je svjedokinja u ovom postupku G. F. koja je obavljala funkciju nadzornog inženjera na izgradnji kanalizacije u naselju R. detaljno opisala o kakvim se nedostacima u naravi radilo. Tako svjedokinja navodi da se konkretno radilo se o plastičnim cijevima kućnih priključaka na korugiranu kanalizacijsku cijev, a ta korugirana cijev je isto izrađena od plastičnog materijala. Prilikom izvođenja radova ustanovljeno je da se izvođač nije pridržavao stavki iz troškovnika, i to tako što je ispod cijevi kućnog priključka trebala biti izvedena pješčana posteljica, zatim se je rov trebao zatrpati sa pijeskom 30 cm iznad tjemena cijevi, ostatak rova se zatrpavao šljunkom, a zadnjih pola metara od visine terena sa zemljanim materijalom. Izvođač je cijevni rov zatrpavao samo sa zemljanim materijalom te se na taj način nije pridržavao propisanih stavki u troškovniku. Navedeno je uzrokovalo da nije došlo do drenaže predmetnog mjesta, dakle, nije došlo do upijanja i odvoda vode u zemlji, a posljedično se zemlja natopila vodom te je postala veće opterećenje na predmetne priključke. Isto tako svjedokinja je izvođaču sam u dnevnik stavila primjedbu da se rov od kućnog priključka ne zatrpava direktno sa kamiona u rov jer su ti kamioni velike nosivosti pa je to uzrokovalo veliko opterećenje direktno na cijevi, a sve je imalo za posljedicu da je došlo do slijeganja, dakle, propadanja cijevi kroz brtvu u samu kanalizacijsku cijev. Pridodaje da je za oba problema na iste skrenula pozornost izvođaču, međutim, ti su se radovi nastavili izvoditi na isti do tada način. Nadalje navodi da je prvi izvođač primijetio da je došlo do određenih upada tih priključnih cijevi u glavnu kanalizacijsku cijevi, što je utvrdio prilikom ispiranja kanalizacijskih cijevi te je svjedokinju kao nadzornog inženjera na to upozorio. Nakon toga naručitelj radova, odnosno ona kao nadzor zatražila je od izvođača da izvrši sanaciju tih nedostataka, a izvođač je to odbio raditi jer je smatrao da to nije njegova greška što su priključci propali u cijevi. Tužitelj kao izvođač radova nakon toga je dostavio ponudu tuženiku za sanaciju tih nedostataka, međutim, ta je ponuda bila preskupa za tuženika pa ju isti nije prihvatio, već je tuženik angažirao treću osobu za izvršenje te sanacije, a to je bilo trgovačko društvo I. S. koje je društvo i sanaciju izvršilo. Pridodaje da su mjesta propadanja priključnih cijevi u kanalizacijsku cijev i mjesta oštećenja glavne cijevi utvrđena nakon što je izvršeno snimanje te kanalizacije kamerama, a to je snimanje djelomično izvršio sam tužitelj, kao izvođač radova, a dijelom i sam tuženik putem svog trgovačkog društva K.. Upravo na taj način snimkama kamere utvrdila su se ta mjesta oštećenja, pa je nakon toga tuženik po navedenoj trećoj osobi locirao ta mjesta oštećenja, a sanacija se sastojala u tome da su se ta mjesta otkopavala, zamjenjivale su se polomljene cijevi, zamijenila se brtva gdje je možda popustila i vršilo se zatrpavanje sa šljunkom i pijeskom po pravilima struke.

 

              Sud poklanja vjeru navedenoj svjedokinji budući je isti u suglasnosti sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu - fotografske snimke stanja kanalizacijskog sustava (listovi 405 do 417 spisa), a uz to njezine zaključke u bitnim dijelovima potvrdio je i u ovom predmetu imenovani sudski građevinski vještak.

 

              Vezano za visinu tražbine tuženika s ove osnove ističe se da je tuženik u spis dostavio Okončanu situaciju izvođača radova I. S. na sanaciji oštećenih cijevi, poklopaca i priključaka od srpnja 2013. sa prilozima (listovi 448 do 457 spisa) i Izvatke o promjenama i stanju na transakcijskom računu (listovi 418 do 419 spisa) iz koje dokumentacije je vidljivo da je tuženik trećoj osobi za obavljeni posao otklanjanja predmetnih nedostataka uplatio iznose od 74.453,11 kn i 56.750,00 kn.

 

              Posljedično navedenome, imajući u vidu zaključak da je za predmetne nedostake odgovoran tužitelj kao izvođač, zaključuje se da tuženik ima pravo iznos od 131.203,13 kn potraživati od tužitelja. No, međutim, valja istaknuti da je tuženik već naplatio od tužitelja na način da je osnovano zadržao depozit u tom iznosu. Stoga tuženik ne može kondemnatornim zahtjevom tražiti još jednom isplatu navedenog iznosa pa se protutužbeni zahtjev s te osnove pokazuje neosnovanim.

 

              Vezano za protutužbeni zahtjev za isplatu ugovorne kazne u iznosu od 196.678,43 kn ističe se da su u čl. 34. Ugovora broj 23/11 stranke ugovorile da izvođač pada u zakašnjenje ako je dan završetka radova uslijedio nakon 150-tog radnog dana od dana uvođenja u posao kao dana početka radova te da je izvođač dužan za svaki dan u zakašnjenju naručitelju platiti ugovornu kaznu koja iznosi 2 promila od ukupne ugovorne vrijednosti radova za svaki dan trajanja zakašnjenja, a najviše do 5% te vrijednosti.

 

U zapisniku o primopredaji izvedenih radova na kanalizaciji u naselju H. (listovi 182 do 184 spisa) između parničnih stranaka je usuglašeno da se kao dan početka radova po Ugovoru broj 23/11 utvrđuje dan 4. travnja 2011., a kao dan završetka radova u skladu sa čl. 21. istog Ugovora utvrđuje se dan 17. listopada 2012. te je isto tako utvrđeno da je tužitelj kao izvođač bio u zakašnjenju izvođenja radova od 9 i pol mjeseci.

 

U zapisniku o primopredaji izvedenih radova na kanalizaciji u naselju Reka (listovi 185 do 189 spisa) između parničnih stranaka je usuglašeno da se kao dan početka radova po Ugovoru broj 23/11 utvrđuje dan 11. travnja 2011., a kao dan završetka radova utvrđuje se dan 21. veljače 2013. te je isto tako utvrđeno da je tužitelj kao izvođač bio u zakašnjenju izvođenja radova od 15 i pol mjeseci.

 

U dokaznom postupku, dakle, utvrđeno je da je tužitelj pao u zakašnjenje s izvođenjem radova i to u odnosu na ugovoreni rok dovršetka radova u trajanju od devet i pol mjeseci u pogledu ugovorenih radova u naselju H. i petnaest i pol mjeseci u odnosu na ugovorene radove u naselju R. Posljedično tužitelj kao izvođač dužan je platiti maksimalni iznos ugovorne kazne iz čl. 34. st. 4. Ugovora broj 23/11 odnosno dužan je platiti 5% ugovorene vrijednosti radova, a što iznosi 196.678,43 kn.

 

Vezano za ovaj dio zahtjeva tuženika valja istaknuti da je svjedokinja M. K., zaposlenica tužitelja i voditeljica projekta, izjavila da su kašnjenja tužitelja u radovima bila takva da je mogao biti obračunat puni iznos ugovorne kazne.

 

Slijedom navedenog zaključuje se, dakle, da tuženik osnovano potražuje isplatu iznosa od 196.678,43 kn.

 

Slijedom svega navedenog sud zaključuje:

 

- da tužitelj osnovano potražuje isplatu iznosa s osnova naknade za obavljene vantroškovničke radove u iznosu od 108.394,36 kn (zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 07. ožujka 2014. do isplate), osnovano potražuje isplatu iznosa od 128.768,11 kn (zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 07. ožujka 2014. do isplate) s osnova razlike u cijeni zbog povećanja cijene elemenata gradnje i osnovano potražuje isplatu iznosa od 196.678,43 kn (zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 03. srpnja 2015. do isplate) s osnova povrata depozita kojeg je tuženik neosnovano zadržao, te je u točci 1. izreke utvrđeno da postoji tražbina tužitelja u ukupnom iznosu od 433.840,90 kn,

 

- da tužitelj neosnovano potražuje isplatu iznosa od 222.402,28 kn s osnova naknade za obavljene vantroškovničke radove i neosnovano potražuje isplatu iznosa od 131.203,13 kn s osnova povrata depozita kojeg je tuženik osnovano zadržao, te je u točci 2. izreke utvrđeno da ne postoji tražbina tužitelja u ukupnom iznosu od 353.605,41 kn, te je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen kao neosnovan,

 

- da tuženik osnovano potražuje isplatu iznosa od 196.678,43 kn (zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 02. srpnja 2013. do isplate), s osnova ugovorne kazne te je u točci 3. izreke utvrđeno da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu,

 

- da tuženik neosnovano potražuje isplatu iznosa od 74.453,11 kn i iznosa od 56.750,00 kn s osnova naknade zbog otklanjanja nedostataka po trećoj osobi te je u točci 4. izreke utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika u ukupnom iznosu od 131.203,13 kn te je i protutužbeni zahtjev tuženika u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

 

Budući da u ovom postupku postoje tužbeni zahtjevi i protutužbeni kompenzabilni zahtjevi u točci 5. izreke utvrđeno je da se tražbina tužitelja prema tuženiku i tražbina tuženika prema tužitelju prebijaju u iznosu od 196.678,43 kn, dok je u točci 6. izreke naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 237.162,47 kn, a u točci 7. je naloženo tužitelju da plati tuženiku iznos zateznih kamata na iznos od 196.678,43 kn koje teku od 2. srpnja 2013. do 2. srpnja 2015.

 

Budući da je izvršen prijeboj međusobnih tražbina stranaka u iznosu od 196.678,43 kn potrebno je u tom dijelu odbiti kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu navedenog iznosa odnosno odbiti kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika za isplatu navedenog iznosa te je odlučeno kao u točkama 8. i 9. izreke.

 

Vezano za zahtjeve tužitelja i tuženika koje je sud cijenio osnovanim ističe se da tražitelji osnovanih isplata osnovano zahtijevaju i zakonske zatezne kamate koje teku na glavnične iznose. Pravo na zateznu kamatu proizlazi iz čl. 29. st. 1. ZOO-a u kojem je određeno da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok pak je u čl. 183. st. 1. ZOO-a određeno je da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Budući da predmetni ugovorni odnos parničnih stranaka predstavlja u svojoj naravi trgovački ugovor stopa zatezne kamate određuje se prema čl. 29. st. 2. ZOO-a za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena. U razdoblju do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje se prema čl. 12.a st. 2. ZFPPN-a.

 

Vezano za dospijeće svake pojedine tražbine tužitelja i tuženika ističe se kako slijedi.

 

              Prema čl. 29. st. 8. Ugovora broj 23/11 stranke su ugovorile da je naručitelj (tuženik) u obvezi u cijelosti ovjerenu situaciju, kao i nesporni dio situacije, platiti u roku od 90 dana od dana u koji je u cijelosti ili djelomično ovjerio primljenu situaciju. Iz isprave i to Okončane situacije (preimenovana u XI privremena situacija) broj 1105/10118-OK-07-2013 (listovi 23 do 96 spisa) izdane po tužitelju 22. studenoga 2013. vidljivo je da je ista ovjerena po tuženiku kao naručitelju 28. studenoga 2013. pa stoga, uvažavajući rok od 90 dana iz ranije navedene ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću od 7. ožujka 2014. do isplate, a vezano za glavnični iznos od 108.394,36 kn s osnova naknade za vantroškovničke radove i vezano za glavnični iznos od 128.768,11 kn s osnova razlike u cijeni.

 

              Nadalje, budući da je tužitelj kao izvođač u skladu sa čl. 25. Ugovora broj 23/11 dao garanciju za kvalitetu izvedenih radova na rok od dvije godine od dana primopredaje radova te je posljedično tome tuženik imao pravo držati depozit u visini do 10% ugovorne cijene (čl. 29. st. 9. Ugovora broj 23/11) te budući da je primopredaja radova izvršena 30. listopada 2012. (vezano za radove na kanalizaciju u naselju H.) odnosno 2. srpnja 2013. (vezano za radove na kanalizaciji u naselju R.) razvidnim proizlazi da je tuženik zadržani depozit trebao isplatiti tužitelju do 2. srpnja 2015., zaključuje se da tužitelj vezano za isplatu iznosa od 196.678,43 kn s osnova zahtjeva za povrat depozita ima pravo na zateznu kamatu od 3. srpnja 2015. do isplate.

 

              Tuženik pak ima pravo vezano za isplatu iznosa od 196.678,43 kn s osnova zahtjeva za isplatu ugovorne kazne tražiti zateznu kamatu tekuću od 2. srpnja 2013. do isplate. Naime, dospijeće ugovorne kazne stranke su usuglasile u čl. 34. Ugovora broj 23/11 u kojem su stranke, između ostalog, ugovorile da će naručitelj za iznos ugovorne kazne izvođaču ispostaviti račun te da naručitelj ima pravo obračuna ugovorne kazne i ispostavu računa izvršiti najkasnije do okončanog obračuna. Ugovorna kazna u skladu sa čl. 34. st. 1. Ugovora broj 23/11 dospijeva u trenutku kada izvođač padne u zakašnjenje. Kako je utvrđeno da je tužitelj kao izvođač prilikom primopredaje radova (30. listopada 2012. odnosno 2. srpnja 2013.) već bio u zakašnjenju razvidno je da je u navedene datume njegova obveza na plaćanje ugovorne kazne dospjela odnosno tuženik osnovano traži zateznu kamatu tekuću od 2. srpnja 2013. do isplate.

 

Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. Zakona. Sud je prilikom donošenja odluke o troškovima uzeo u obzir da je tužitelj sa tužbenim zahtjevom uspio u omjeru od 53% (tužitelj osnovano traži iznos od 433.840,90 kn, a neosnovano 353.605,41 kn), kao i da je tuženik uspio sa protutužbenim zahtjevom u omjeru od 59% (tuženik osnovano traži iznos od 196.678,43 kn, a neosnovano 131.203,13 kn) iz čega se zaključuje da su stranke u približno jednakim dijelovima uspjele u ovoj parnici. Također, uzeto je u obzir da su obje parnične stranke u postupku bile zastupane po odvjetnicima kao punomoćnicima te da su sa te osnove nastali troškovi parničnih stranaka približno jednaki, a uz to parnične stranke su predujam za troškove vještačenja platile svaka u polovici potrebnog iznosa. Imajući u vidu sve navedeno sud je u točci 10. izreke presude u skladu sa čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku donio odluku da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

 

U V. 28. siječnja 2020.

                                                                                                     

 

Sudac:

 

Denis Krnjak, v.r.

 

 

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik:

 

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od osam dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u četiri istovjetna primjerka.

 

DNA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika