P. 4429/17

                                                                                                                                                         

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU                                                                   

                   P. 4429/17

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

              Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. R. iz S., T. 29, O.: …, zastupanog po pun. M. J., odvj. u S., protiv tuženika ad. 1 R. R. F. eG. iz R. A., O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz O. društva K. & P. d.o.o. Z., i tuženika ad. 2 Z. D. M. iz S., O.: …, zastupanog po pun. A. Ć., odvj. u S., radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. prosinca 2019. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja, zamj. pun. tuženika ad. 1 i pun. tuženika ad. 2, dana 24. siječnja 2020. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravne važnosti te da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o zajmu/kreditu broj računa 10.080.133 od 10. travnja 2006. godine zaključen između tuženika ad. 1 kao kreditora i tuženika ad. 2 kao korisnika kredita, koji je sastavni dio Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini potvrđen pred javnim bilježnikom I. B. u S. 20. travnja 2006. godine u predmetu broj OU:197/06.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravne važnosti te da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o jamstvu H. 10. travnja 2006. godine" zaključen između tuženika ad. 1 kao kreditora i tužitelja kao jamca koji je kao sastavni dio Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini potvrđen pred javnim bilježnikom I. B. u S. 20. travnja 2006. godine u predmetu OU:197/06.

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravne važnosti te da ne proizvodi pravne učinke Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini zaključen između tuženika ad. 1 kao predlagatelja osiguranja, tuženika ad. 2 kao korisnika kredita i založnog dužnika i tužitelja kao jamca platca potvrđen pred javnim bilježnikom I. B. u S. pod brojem OU:197/06 dana 20. travnja 2006. godine.

IV. Nalaže se tuženiku ad. 1 da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 6.555,63 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-879,69 kuna od 15. siječnja 2016. godine,

-280,46 kuna od 15. veljače 2016. godine,

-878,83 kuna od 6. lipnja 2016. godine,

-903,33 kuna od 5. srpnja 2016. godine,

-903,33 kuna od 3. kolovoza 2016. godine,

-903,33 kuna od 5. rujna 2016. godine,

-903,33 kuna od 5. listopada 2016. godine,

-903,33 kuna od 4. studenoga 2016. godine; sve do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Dužni su tuženici solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak sa zakonskom kamatom koja na iznos priznatog parničnog troška teče od dana objave prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

2. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku ad. 1 parnični trošak u iznosu od 52.687,50 kn po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se zahtjev tuženika ad. 2 za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Dana 15. rujna 2017. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tuženik ad. 1 u svojstvu kreditora sa tuženikom ad. 2 u svojstvu korisnika kredita zaključio Ugovor o zajmu/kreditu broj računa 10.080.133 potpisan pred javnim bilježnikom I. B. dana 20. travnja 2006. godine u S., kojim je tuženiku ad. 2 odobrio zajam/kredit u iznosu od 105.000,00 €. Predmetnim ugovorom kao sredstvo osiguranja potraživanja stranke da su ugovorile, među ostalim, založno pravo na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2842 ZU 2105 k.o. R. i jamstvo tužitelja. Po toj osnovi tužitelj kao jamac platac i tuženik ad. 1 kao kreditor da su sklopili Ugovor o jamstvu od 10. travnja 2006. godine zaključen pred javnim bilježnikom I. B. dana 20. travnja 2006. godine u S., kojim je uspostavljeno jamstvo svih postojećih i budućih potraživanja tuženika ad. 1 uključujući kamate, troškove i ostale sporedne pristojbe iz Ugovora o zajmu/kreditu sklopljenog između tuženika ad. 1 i tuženika ad. 2. Tužitelj kao jamac platac, tuženik ad.1 kao predlagatelj osiguranja i tuženik ad. 2 kao založni dužnik da su dana 20. travnja 2006. godine pred javnim bilježnikom I. B. iz S. sklopili Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Tuženik ad. 2 da je neuredno i sa većim vremenskim zakašnjenjima podmirivao svoje obveze prema tuženiku ad. 1 iz Ugovora o zajmu/kreditu, a u srpnju 2009. godine i prestao sa uplatama, zbog čega je tuženik ad. 1 u listopadu 2009. godine proveo kontrolu kreditnog zaduženja tuženika ad. 2 i dostavljene mu dokumentacije te je provjerom stanja na terenu saznao da nekretnina na kojoj je Ugovorom o kreditu i Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini osnovano založno pravo, ne postoji, odnosno da je dokumentacija koju je u tom smislu zaprimio do tuženika ad. 2 krivotvorena. Radi toga da je tuženik ad. 1 u svojstvu tužitelja protiv tuženika ad. 2 i tužitelja, u svojstvu tuženika, ustao tužbom pred Općinskim sudom u Šibeniku radi isplate iznosa od 91.519,60 € sa zakonskom zateznom kamatom. U tom predmetu da je donesena presuda broj P-632/2010 od 27. travnja 2011. godine kojom je tužitelju i tuženiku ad. 2 naložena solidarna isplata utuženog iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 11. siječnja 2010. godine. Temeljem te presude kao ovršne isprave, tuženik ad. 1 da je protiv tuženika ad. 2 i tužitelja dana 14. listopada 2013. godine Općinskom sudu u Splitu podnio prijedlog za ovrhu radi naplate novčane tražbine u iznosu od 91.519,60 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom te radi naplate troškova postupka u iznosu od 44.241,72 kn. Rješenje o ovrsi kojim je određena predložena ovrha da je doneseno dana 16. listopada 2013. godine pod brojem Ovr-4925/13, tim rješenjem tužitelj kao ovršenik da je obvezan platiti glavni dug s kamatama, troškove parničnog postupka s kamatama i trošak ovrhe u iznosu od 11.863,00 kn. Po osnovi pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovr-4925/13 od tužitelja da je putem FINE do danas prisilno naplaćen iznos od 6.555,63 kn zaključno sa danom 4. studenog 2016. godine, a račun da mu je po toj osnovi na dan 25. studenog 2016. godine blokiran za iznos od 7.833,74 kn, 35.198,81 kn i 630.912,62 kn. Prema odredbi čl. 7. Zakona o ništetnosti svaka stranka da je dužna vratiti sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, pa temeljem ove osnove tužitelj ističe zahtjev za vraćanje naplaćenog iznosa od 6.555,63 kn sa zakonskom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od dana naplate pa do isplate. Dana 29. srpnja 2017. godine na snagu da je stupio Zakon o ništetnosti ugovora s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom, u smislu tog Zakona neovlašteni vjerovnik da predstavlja pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan RH i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u RH, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima ili suglasnostima nadležnih tijela RH. Odredba čl. 3. tog Zakona da propisuje kako su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljeni u RH između dužnika i neovlaštenih vjerovnika ništetni. Sukladno navedenom, obzirom da su za to ispunjene sve pretpostavke, Ugovor o zajmu/kreditu od 10. travnja 2006. godine, Ugovor o jamstvu od 10. travnja 2006. godine i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 20. travnja 2006. godine da su ništetni i ne proizvode pravne učinke. Tuženik ad. 1 da ima svojstva neovlaštenog vjerovnika s obzirom da ima registrirano sjedište u A., pruža usluge odobravanja kredita u RH te ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima nadležnih tijela RH. Tužitelj da nesporno ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o zajmu/kreditu unatoč tome što ga sa tuženikom ad. 1 kao korisnik kredita nije sklopio on, već tuženik ad. 2. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

 

              U svom odgovoru na tužbu tuženik ad. 1 navodi da se protivi tužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan. Navodi da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile primjenu austrijskog materijalnog prava te da je pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom irelevantno, jer se isti u konkretnom slučaju ne primjenjuje, kao ni bilo koje druge odredbe hrvatskog prava. Na te okolnosti navodi da prilaže brojnu sudsku praksu odnosno odluke sudova u RH. Tuženik ad. 1 da nije ni bio obvezan od HNB-a zatražiti odobrenje za obavljanje svoje djelatnosti, sve s obzirom na okolnost da djelatnost nije obavljao na području RH, nego je istu obavljao na području R. A., te je kao financijska institucija u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora imao te još uvijek ima sva potrebna odobrenja i dozvole za rad nadležnog tijela R. A., slijedom čega je bio ovlašten te još uvijek jest ovlašten, davati kredite fizičkim i pravnim osobama. Budući da su predmetni ugovori sklopljeni u R. A., a ne RH, da je jasno kako tuženiku za davanje kredita ovlaštenje odnosno odobrenje u RH nije ni bilo potrebno. Navedeno da je vidljivo iz dopisa HNB-a od dana 21. lipnja 2013. godine. Nadalje, sve da su korisnik kredita, jamac i založni dužnik potpisali ugovor u RH, da to ne znači da su isti i sklopljeni u RH, tuženik ad. 1 ukazuje na odredbu čl. 252. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kojom je jasno predviđeno da se smatra kako su ugovori sklopljeni u mjestu u kojem ponuditelj ima svoje sjedište u trenutku davanja ponude, a kako je tuženik ad. 1 bio taj koji je dao ponudu za sklapanje predmetnih ugovora o kreditu, to da je logično da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen u sjedištu tuženika u R. A..

 

              Tuženik ad. 2 u svom odgovoru na tužbu navodi da priznaje tužbeni zahtjev tužitelja, da je predmetni ugovor sklopljen na način da je treća osoba iz R. S. u svojstvu posrednika tuženika ad. 1 za teritorij RH, pristupila u RH tuženiku ad. 2 te u ime i za račun tuženika ad. 1 ponudila tuženiku ad. 2 sklapanje ugovora o zajmu odnosno kreditu. Navedenu ponudu tuženik ad. 2 da je prihvatio iz razloga što su ponuđeni uvjeti odobravanja kredita bili povoljniji od uvjeta banaka koje su imale odobrenje HNB-a za pružanje bankovnih usluga na području RH. Po prihvatu ponude tuženik ad. 2 da je u uredu javnog bilježnika u S. potpisao već pripremljenu dokumentaciju prevedenu na hrvatski jezik. Tuženik ad. 2 navodi da je dana 21. studenog 2017. godine pred ovim sudom također pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu i svih drugih pravnih poslova koji su povezani i proizlaze iz tog ugovora, predmet da se vodi pod brojem P-5640/17.

 

              Izjava tuženika ad. 2 kojom priznaje tužbeni zahtjev tužitelja nije pravno relevantna, s obzirom na okolnost da su tuženici ad. 1 i ad. 2 jedinstveni i nužni suparničari, navedena izjava ne proizvodi pravne učinke i sud u odnosu na tuženika ad. 2 nije mogao donijeti presudu na temelju priznanja, u odnosu na oba tuženika potrebno je donijeti istovjetnu odluku, pa je tako odlučeno kao u izreci ove presude.

 

              U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom presude Općinskog suda u Šibeniku XIV P-632/10 od 27. travnja 2011. godine koja je pravomoćna; cjelokupne dokumentacije u pogledu predmetnih pravnih poslova zaključenih između parničnih stranaka; dokumentacije FINE u pogledu ustezanja sa računa tužitelja; dokumentacije iz spisa Općinskog suda u Šibeniku broj Ovr-4925/13; saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

 

              Među strankama nije sporno da su tuženik ad. 1 kao kreditor i tuženik ad. 2 kao korisnik kredita (tada prezimena Č.) zaključili 10. travnja 2006. godine ugovor o zajmu/kreditu za iznos od 105.000 EUR-a, tužitelj kao jamac platac zaključio je sa tuženikom ad. 1 istog dana Ugovor o jamstvu, a tužitelj kao jamac platac i tuženici dana 20. travnja 2006. godine sklopili su Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Nije sporno da je tužitelj ad. 2 neuredno i sa zakašnjenjem podmirivao svoje obveze prema tuženiku ad. 1 iz predmetnog Ugovora o zajmu/kreditu te da je nedugo nakon zaključenja prestao sa uplatama. Tuženik ad. 1 je protiv tužitelja i tuženika ad. 2 ustao tužbom pred Općinskim sudom u Šibeniku, dana 27. travnja 2011. godine donesena je presuda XIV P-632/2010 kojim je naloženo tužitelju i tuženiku ad. 2 solidarno isplatiti tuženiku ad. 1 iznos od 91.519,60 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 11. siječnja 2010. godine do isplate, te naknaditi parnični trošak u iznosu od 44.241,72 kn. Dana 14. listopada 2013. godine tuženik ad. 1 pred istim sudom podnio je prijedlog za ovrhu radi naplate novčane tražbine protiv tuženika ad. 2 i tužitelja, a temeljem citirane pravomoćne presude tog suda kao ovršne isprave. Po tom prijedlogu i rješenju o ovrsi sa računa tužitelja ustegnut je iznos od ukupno 6.555,63 kn, njegov račun je u blokadi i nije naplaćen daljnji iznos vezan za stanje blokade u iznosu od 671.597,25 kn.

 

              Među strankama je sporno jesu li pravni poslovi zaključeni između stranaka ništetni pravni poslovi i je li tuženik ad. 1 u obvezi vratiti tužitelju iznos od 6.555,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

              Tužitelj i tuženici popisali su parnični trošak.

 

              Zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

              Tužitelj u svom iskazu navodi da poznaje tuženika  pod imenom pod 2 Z. Č., a sada da prvi put čuje za njegovo novo prezime, da čitav život poznaje i njegovog oca koji je imao firmu M. i da se bavio medom, a isto tako da je i tuženik ad. 2 nešto radio sa tim. Navodi da ga neko vrijeme nije viđao (tuženika ad. 2), jedne prigode, prije više godina da ga je sreo i da mu je isti kazao da ima namjeru ponovno pokrenuti posao s medom, da mu za tu firmu treba kredit i da mu za taj kredit treba jamac, te da ga je zamolio da mu pristane biti jamac za taj kredit i da to za tužitelja apsolutno ništa ne znači, a da je on imao namjeru odnosno da će u zalog dati očevu kuću u mjestu R., dakle, da će garancija povrata kredita biti ta kuća. Tužitelj da nije niti znao u kojem je mjestu ta kuća, da nikada tamo nije bio, a da je znao da ima neku kuću van S., moguće on ili njegova obitelj. Dakle, ono što je znao da je bilo da kredit uzima  od R., to da mu je kazao, da nije znao gdje je sjedište te banke, dakle, u to vrijeme da nije imao saznanja o tome da se radi o banci koja ima sjedište u A.. Time da se nije niti zamarao jer mu je tuženik ad. 2 sve tako predstavio i uloga tužitelja u tom poslu da je bila samo formalna, kako je tada mislio. Navodim da ga je zvao da dođe u S. kod javnog bilježnika B. koji je imao ured na R., tamo da je bila odvjetnica D. K. i neki tumač za njemački jezik, tek sada da zna da je to bio tumač za njemački jezik, tamo da je potpisao što su mu dali, da su naveli da ne treba ništa čitati, nitko ništa tada da nije čitao nego da su mu samo rekli da potpišem to što treba, tuženik ad. 2 koji je bio tamo da mu nije dao ništa od dokumentacije, da nije dobio primjerak toga što sam potpisao i da ne zna kakav je sadržaj tog Ugovora o kreditu, uglavnom svu dokumentaciju da je zadržao za sebe. Navodi da je nakon otprilike godine do godinu i pol dana pozvan pred Općinski sud u Šibeniku, u početku da je mislio da je pozvan kao svjedok, te da je tamo počeo doznavati situaciju u pogledu ovog kredita, da je iskaz, da je sve rezultiralo time da je doznao kako tuženik ad. 2 nije vlasnik nikakve kuće u R., da je to kuća nekih supružnika koji nemaju veze s njim, da je on to krivotvorio, te da je saznao da on ima policijski dosje. U konačnici da je prestao kontaktirati sa tužiteljem prije više od 4 godine, navodi da je dobivao neka pisma banke kasnije i presudu Općinskog suda u Šibeniku, od FINE da je dobio blokadu na računu i saznanje da je taj dug tuženika ad. 2 voljom odnosno izjavom tuženika podijeljen na dva dijela, tako da ga se tereti za nekih 350.000,00 kn, a isto toliko i tuženika ad. 2. Račun da mu je blokiran, navodi da mi je FINA sa računa skinula do danas cca 15.000,00 kn nakon toga da nije više ništa moglo biti skinuto.

 

              Dakle, predmetni Ugovor o kreditu, Ugovor o jamstvu i Sporazum o osnivanju novčane tražbine zaključeni su 2006. godine. Odobreni iznos novca isplaćen je tuženiku ad. 2, tužitelj je bio jamac platac u pravnom poslu. Među strankama je sporno je li Ugovor o kreditu sklopljen u RH ili A. Tuženik ad. 1 kao ponudilac ugovora nesporno je u vrijeme zaključenja pravnog posla, kao i čitavo vrijeme, imao sjedište u A.. Odredba čl. 252. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) propisuje da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao sjedište u trenutku davanja ponude. Bez obzira što su stranke pravne poslove potpisali i ovjerili u RH, tuženik ad. 1 kao pravna osoba iz A., sa sjedištem u A., u trenutku davanja ponude, a i sklapanja Ugovora o kreditu, bio je ponuditelj ovog pravnog posla, pa se smatra da je ugovor sklopljen u A., a ne u RH. Dakle, sve, sa njihove strane potrebne radnje tuženik ad. 2 i tužitelj jesu obavili u RH, ali je nakon toga uslijedilo potpisivanje ugovora od strane tuženika ad. 1. Prema stavu ovog suda, ugovor je konačno zaključen u A., gdje je i sjedište tuženika ad. 1  kao ponuditelja, bez obzira na radnje koje su prije toga, potrebne radi zaključenja ugovora tužitelj i tuženik ad. 2 napravili u RH. I u samom Ugovoru o kreditu koji je uredno potpisan od strane tužitelja navedeno je da je isti sklopljen u R. A., dakle, ni to tužitelju i tuženiku ad. 2 ranije nije bilo sporno i to su potvrdili. Nije sporno da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, tuženik ad. 1 nije imao odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja na području RH. Međutim, sud drži ovaj Ugovor o kreditu zaključenim u R. A. i nosi datum i mjesto sjedišta tuženika u A., to je precizno navedeno u samom ugovoru, bez obzira gdje su ga tužitelj i tuženik ad. 2 potpisali.

 

Kasnije je, nakon zaključenja ovog ugovora, donesen Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015 i 52/2016) te Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) po kojem, ako je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ugovor je ništetan. U slučaju postojanja obveze vraćanja primljenog iz ovog propisa, potrošač je na primljeni iznos dužan platiti kamate od dana pravomoćnosti odluke kojom se utvrđuje ništetnost. Dakle, ova odredba je jasna, međutim, ovaj Zakon stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine, njime nije predviđena retroaktivna primjena njegovih odredbi, pa se, jednostavno rečeno, ne primjenjuje na ovaj Ugovor o kreditu i Ugovor o jamstvu i Sporazum. Dakle, prema pozitivnim propisima RH, iako bi stranim bankarskim institucijama bilo zabranjeno sklapati ugovore sa hrvatskim potrošačima bez propisanog odobrenja, posljedica te zabrane nije bila ništetnost ugovora, do 30. rujna 2015. godine kada je takva posljedica propisana čl. 19. j. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (koji se ne primjenjuje retroaktivno, pa tako ni na ovaj pravni posao među strankama), a za ponoviti je da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u A. gdje je tuženik ad. 1 uredno imao odobrenje za obavljanje djelatnosti potrošačkog kreditiranja.

 

              Na snagu je dana 14. srpnja 2017. godine stupio na snagu Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom (NN 72/2017). Tim zakonom propisano je (čl. 1, 2 i 3) da se primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljene u RH između dužnika i neovlaštenih vjerovnika (kao i na druge pravne poslove…, ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljeni u RH između dužnika i neovlaštenih vjerovnika su ništetni. Ovaj pravni propis djeluje retroaktivno, ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima u smislu tog Zakona sklopljeni do dana stupanja na snagu tog Zakona u RH između dužnika i neovlaštenih vjerovnika ništetni su od trenutka njihova sklapanja. Ništetnost se ne može isticati ako je ugovor u cijelosti ispunjen.

 

              Ovaj sud drži da predmetni Ugovor o kreditu nije sklopljen u RH, bez obzira na sve radnje koje su ovdje napravljene, tuženik ad. 1 je pravna osoba kao ponuditelj i davatelj kredita sa sjedištem u R. A., tuženik ad. 2 kao korisnik kredita i tužitelj kao jamac platac pristali su na sve uvjete kreditiranja i odredbe pravnih poslova, sam tuženik ad. 2 navodi da je predmetni kredit bio povoljan i povoljniji od onih u R., dakle, u trenutku zaključenja tog pravnog posla radilo se o povoljnom kreditu na tržištu za tuženika ad. 2, povoljnijem nego krediti pravnih osoba sa sjedištem u RH koje su bile ovlaštene za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, te je to bio razlog iz kojeg su tužitelj i tuženik ad. 2 sklopili pravne poslove sa tuženikom ad. 1 – društvom sa sjedištem u R. A.. Bez obzira gdje je Ugovor o kreditu potpisan, solemniziran, tuženik ad. 1 je društvo sa sjedištem u A., kao kreditor, davatelj kredita i smatra se da je ugovor zaključen u državi sjedišta tuženika.

 

              Inače, bitno je i to, vezano za eventualnu primjenu Zakona o ništetnosti, da je tom presudom Suda Europske unije od 14. veljače 2019. godine u predmetu broj C.630/17 M./R. S..S.-J.-W. eG., utvrđeno je kako se pravu E. unije protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi retroaktivno ništetni od dana svojeg sklapanja ako su sklopljeni s vjerovnikom koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici koja nije država članica primatelja usluge i koji ne raspolaže svim propisanim odobrenjima koja izdaju nadležna tijela te države članice. Dakle, za zaključiti je da ova presuda, posljedično dovodi do toga da se ne primjenjuje Zakon o ništetnosti na ovaj slučaj, a vezano i za njegovu retroaktivnost.

Tuženik ad. 1 je u R. A. bankarska institucija sa važećim odobrenjem za rad u A. te potpada pod nadzor austrijske A. za nadzor financijskim uslugama. Za zaključivanje ugovora o kreditu između tuženika ad. 1 i hrvatskih državljana nije bilo potrebno odobrenje HNB-a, tuženik ad. 1 zaista nije raspolagao određenjem za rad u RH, ali je imao važeće austrijsko odobrenje za rad da austrijske kredite daju nerezidentima. Kreditni uvjeti ponuđeni tuženiku ad. 2, koje je oni prihvatil, kao i tužitelj, bili su konkurentni i kako je tužitelj ad. 2 naveo – povoljni, te otvoreno objavljeni i općepoznati. Ni tuženik ad. 2, a ni tužitelj nisu od tuženika ad. 1 "prevareni", dovedeni u gori položaj nego građani koji se zadužuju kod banaka sa sjedištem u RH, domaćih banaka, ne radi se o zelenaškim uvjetima i ugovorima, dapače, radi se o valjanom pravnom poslu zaključenom voljom ugovornih strana, pravnom poslu za koji se smatra da je zaključen u A., sjedištu tuženika ad. 1, a i da nije, da je zaključen u RH, opet taj posao ne bi bio ništetan, na isti se, s obzirom na pravo EU i sve okolnosti slučaja ne može primijeniti Zakon o ništetnosti.

 

              Radi svega navedenog tužbeni zahtjev nije osnovan u cijelosti, predmetni Ugovor o kreditu odnosno zajmu, Ugovor o jamstvu i Sporazum su valjani, nisu ništetni, tako da ni tuženik ad. 1 tužitelju ne treba isplatiti nikakav novčani iznos, koji je ionako naplaćen temeljem ovršne isprave koja proizvodi pravne učinke, dakle, nije došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika ad. 1.

 

              Tužitelj nije imao sreće u pogledu usluge koju je htio napraviti tuženiku ad. 2, radi postupanja upravo tuženika ad. 2, i to je na žalost njegov problem, ne i problem tuženika ad. 1, koji ionako do danas nije uspio niti od jednog tuženika naplatiti svoje potraživanje temeljem ovršne isprave, odnosno naplatio ga je od tuženika ad. 1 u minornom iznosu.

 

              Odluka o parničnom trošku tuženiku ad. 1 temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tuženiku ad. 1 odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 8.430,00 kn; zastupanja na 4 ročišta u iznosu od po 8.430,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 10.537,50 kn, što zbrojeno daje iznos od 52.687,50 kn, koliko je tužitelj obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tuženiku ad. 1 i to je trošak koji je ovom tuženiku trebao za vođenje parnice. Trošak pristojbe odgovora na tužbu tuženiku ad. 1 ne pripada jer ova obveza nastaje tek pravomoćnim okončanjem spora razmjerno uspjehu stranaka u sporu. Tuženiku ad. 2 sud nije obistinio parnični trošak, iako tužitelj nije uspio u postupku, uopće, ovaj tuženik je u biti pokušao priznati zahtjev tužitelja, dakle, s obzirom na sve okolnosti slučaja, tuženiku ad. 2 ne pripada pravo na naknadu parničnog troška, jer je on morao biti obuhvaćen tužbom na strani tuženika, a već je u odgovoru na tužbu pokušao priznati zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

U Splitu, 24. siječnja 2020. godine

                                                                                                  S U D A C

 

Julijana Ponoš, v. r.

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u četiri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka.

 

 

DNA:

Pun. Tužitelja,

Pun. tuženika ad. 1,

Pun. tuženika ad. 2