Broj: Ovr-950/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja O. B. d.d. Z., …OIB:…., zastupanog po punomoćniku B. A., odvjetniku iz S., protiv ovršenika M. L. iz M., … OIB:…., radi naplate, rješavajući žalbu ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj posl. br. Ovr-2622/2015 od 07. siječnja 2016. godine, dana 13. siječnja 2017. godine

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba ovrhovoditelja te  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Makarskoj posl. br. Ovr-2622/2015 od 07. siječnja 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem obustavljena je ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Makarskoj posl. br. Ovr-1084/2010 od 07. travnja 2011. godine, te su ukinute sve provedene ovršne radnje.

 

Protiv tog rješenja žalbu podnosi ovrhovoditelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. l. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u nastavku teksta ZPP) koji se primjenjuje na temelju čl. 19. st. l. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08 - u nastavku teksta OZ) predlažući da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Žalba nije osnovana.

 

Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Makarskoj posl. br. Ovr-1084/2010 od 07. travnja 2011. godine određena ovrha na temelju ovršne isprave, Ugovora o kreditu br. 50-56-23010-4 zaključenog 22. kolovoza 2002. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika A. P. iz M. dana 28. kolovoza 2002. godine pod posl. br. OU-117/02, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 10.022,69 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. rujna 2009. godine do naplate i troškova ovršnog postupka, na nekretnini ovršenika označenoj kao poslovni prostor br. 1. u suterenu zgrade, koji se sastoji od hodnika, tri uredske prostorije, kuhinje, sanitarnog čvora i trezorske prostorije, neto površine 66,01 m2, bruto površine 75,00 m2, zajedno sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine u zgradi u M., anagrafske oznake S. R. 7, izgrađenoj na k.č.br. 660, upisane u zk.ul. 1380, k.o. M. – M., i to pljenidbenim popisom nekretnine, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem iz iznosa dobivenog prodajom. Također, utvrđuje da je rješenjem zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Makarskoj posl. br. Z-1530/2011 od 18. travnja 2013. godine uskraćen upis zabilježbe ovrhe temeljem prijedloga za ovrhu od 06. prosinca 2010. godine.

 

Nadalje, citirajući odredbe Zakona o vlasništvu (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08), Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08) i OZ-a, utvrđuje da je nekretnina upisana u zemljišnu knjigu onda kada je u zemljišnoj knjizi upisano zemljište i katastarska čestica, pri čemu nije od važnosti je li provedena promjena izgrađenosti zemljišta, a da je upis u zemljišnu knjigu pretpostavka stjecanja, promjene i prestanka stvarnog prava na temelju pravnog posla. Također, utvrđuje da u slučaju kada u zemljišnoj knjizi nije upisano da je na nekom zemljištu izgrađena zgrada ili da je u takvoj zgradi određeni broj stanova ili nekih drugih prostorija, te zgrade ili pojedini stanovi se ne mogu tretirati kao neupisane nekretnine, budući da iste nisu samostalne nekretnine već dijelovi nekretnine, odnosno neupisani dijelovi upisane nekretnine, slijedom čega da je neosnovano pozivanje ovrhovoditelja na odredbu čl. 125. OZ-a.

 

S obzirom na navedeno, a budući da iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu proizlazi da je kao vlasnik iste upisan M. T. d.o.o. S. u cijelosti, te da na istoj nije uspostavljeno vlasništvo posebnih dijelova nekretnine, odnosno da ovršenik nije upisan kao vlasnik poslovnog prostora koji je predmet ovrhe, zaključuje da na predmetnoj nekretnini nije moguće provesti ovršne radnje sukladno odredbi čl. 75. OZ-a, slijedom čega odlučuje kao u izreci pobijanog rješenja.

 

Pobijano rješenje je pravilno i zakonito.

 

U donošenju pobijanog rješenja nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a koji se primjenjuje na temelju čl. 19. st. 1. OZ-a, na koje ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovano se ovrhovoditelj u žalbi poziva na odredbu čl. 125. st. 6. OZ-a, navodeći da se u konkretnom slučaju radi o nekretnini koja nije upisana u zemljišnoj knjizi, budući da iz stanja spisa, posebno izvatka iz zemljišne knjige proizlazi upravo suprotno, odnosno da je predmetna nekretnina upisana u zemljišnoj knjizi kao k.č.br. 660, upisana u zk.ul. 1380, k.o. M. – M., zajedno sa na njoj izgrađenom zgradom, a što potvrđuje i sam ovrhovoditelj navodima da nije sporno da je na zemljištu izgrađena zgrada na kojoj nije uspostavljeno vlasništvo posebnih dijelova nekretnine. Stav ovrhovoditelja da je za primjenu navedene odredbe čl. 125. st. 6. OZ-a, dovoljno da je zgrada faktični podijeljena na samostalne uporabne cjeline nije osnovan, budući da samostalna uporabna cjelina, u situaciji kada nije provedeno etažiranje, ne predstavlja „samostalnu nekretninu (u naravi)“, na kojoj je moguće provesti ovrhu kao na nekretnini koja nije upisana u zemljišne knjige. Stoga, sve dok nije proveden postupak etažiranja, predmet ovrhe može biti samo zgrada u cjelini ili određenom suvlasničkom omjeru. Za naglasiti je i to, da je za primjenu odredbe čl. 125. st. 6. OZ-a potrebno da se predloži određivanje ovrhe na nekretnini koja uopće nije upisana u zemljišnim knjigama, a u naravi postoji.

 

Isto tako, odredbom čl. 77. st. 2. OZ-a propisano je da je uz prijedlog za ovrhu na nekretnini, ovrhovoditelj dužan podnijeti izvadak iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika, dok je st. 2. propisano da ako je pravo vlasništva na nekretnini upisano na drugu osobu, a ne na ovršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako ovrhovoditelj podnese ispravu koja je podobna za upis ovršenikovog prava.

 

Sukladno navedenom, a budući da iz izvatka iz zemljišne knjige proizlazi da je kao vlasnik predmetne nekretnine u cijelosti upisan M. T. d.o.o S., a da ovrhovoditelj nije dostavio ispravu podobnu za upis ovršenikova suvlasništva na predmetnoj nekretnini, provedba ovrhe na predmetnoj nekretnini, u odnosu na ovršenika koji nije upisan kao vlasnik ili suvlasnik iste, nije moguća.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 67. st. 2. OZ-a kojom je propisano da će se ovrha obustaviti ako je postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti, obustavio predmetni postupak ovrhe.

 

Zbog tih razloga trebalo je odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci, 13. siječnja 2017. godine