1

Poslovni broj Gž R-454/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeća, Dubravke Butković Brljačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Duška Abramovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz Z.. OIB: .., zastupanog po punomoćnici B.-I. S., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Republika Hrvatska - Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, OIB: 43541122224, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu - Građansko upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 12 Pr-811/11-59 od 26. lipnja 2017., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj 12 Pr-811/11-62 od 14. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 22. siječnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 12 Pr-811/11-59 od 26. lipnja 2017. potvrđuje u točkama I., II., i dosuđujućem dijelu točke IV. izreke.

Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana presuda u odbijajućem dijelu točke III. izreke izuzev u odnosu na odbiće zahtjeva tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na neto iznos od 23.261,86 USD tekuće od 15-og u mjesecu na svaki pojedinačni iznos do 16-og u mjesecu, odbijajućem dijelu točke IV. i točki V. izreke, i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime razlike plaće prema redovno isplaćenoj plaći po osnovi usklade devizne vrijednosti koeficijenta isplati ukupan neto iznos od 9.074,07 USD, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-401,60 USD od 15. prosinca 2007. do isplate,

-492,30 USD od 15. siječnja 2008. do isplate,

-470,77 USD od 15. veljače 2008. do isplate,

-499,98 USD od 15. ožujka 2008. do isplate,

-502,84 USD od 15. travnja 2008. do isplate,

-659,62 USD od 15. svibnja 2008. do isplate,

-718,46 USD od 15. lipnja 2008. do isplate,

-672,34 USD od 15. srpnja 2008. do isplate,

-673,50 USD od 15. kolovoza 2008. do isplate,

-714,59 USD od 15. rujna 2008. do isplate,

-564,36 USD od 15. listopada 2008. do isplate,

-432,86 USD od 15. studenoga 2008. do isplate,

-233,01 USD od 15. prosinca 2008. do isplate,

-96,31 USD od 15.siječnja 2009. do isplate,

-255,31 USD od 15. veljače 2009. do isplate,

-220,81 USD od 15. ožujka 2009. do isplate,

-110,93 USD od 15. travnja 2009. do isplate,

-163,76 USD od 15. svibnja 2009. do isplate,

-190,29 USD od 15. lipnja 2009. do isplate,

-281,11 USD od 15. srpnja 2009. do isplate,

-363,32 USD od 15. kolovoza 2009. do isplate,

-356,00 USD od 15. rujna 2009. do isplate,

isplati ukupan iznos od 4.187,19 USD neto na ime razlike plaće prema povećanoj plaći temeljem prekovremenog rada po osnovi usklade devizne vrijednosti koeficijenta sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

-224,30 USD od 15. prosinca 2007. do isplate,

-345,19 USD od 15. siječnja 2008. do isplate,

-210,83 USD od 15. veljače 2008. do isplate,

-293,89 USD od 15. ožujka 2008. do isplate,

-261,90 USD od 15. travnja 2008. do isplate,

-483,75 USD od 15. svibnja 2008. do isplate,

-644,37 USD od 15. lipnja 2008. do isplate,

-279,74 USD od 15. srpnja 2008. do isplate,

-42,09 USD od 15. kolovoza 2008. do isplate,

-402,17 USD od 15. rujna 2008. do isplate,

-110,31 USD od 15. listopada 2008. do isplate,

-246,54 USD od 15. studenoga 2008. do isplate,

-112,65 USD od 15. prosinca 2008. do isplate,

-5,50 USD od 15. siječnja 2009. do isplate,

-124,17 USD od 15. ožujka 2009. do isplate,

-28,20 USD od 15. travnja 2009. do isplate,

-39,64 USD od 15. svibnja 2009. do isplate,

-166,84 USD od 15. lipnja 2009. do isplate,

-73,71 USD od 15. srpnja 2009. do isplate,

-80,27 USD od 15. kolovoza 2009. do isplate,

-11,13 USD od 15. rujna 2009. do isplate,

 

sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim do 31. prosinca 2007., po stopi koju je Zagrebačka banka d.d. Zagreb isplaćivala na štedne uloge građana u USD po viđenju, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredite odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve plativo u kunskoj protuvrijednosti USD prema prodajnom tečaju HNB za USD na dan plaćanja, u roku od 8 dana,

              isplatiti tužitelju na dosuđeni iznos od 11.719,64 kn zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 15. prosinca 2007. do 25. lipnja 2017., i to kako slijedi na iznos od:

-665,18 kn od 15. prosinca 2007.,

-885,20 kn od 15. siječnja 2008.,

-565,35 kn od 15. veljače 2008.,

-742,05 kn od 15. ožujka 2008.,

-657,51 kn od 15. travnja 2008.,

-925,83 kn od 15. svibnja 2008.,

-1.132,23 kn od 15. lipnja 2008.,

-525,26 kn od 15. srpnja 2008.,

-78,90 kn od 15. kolovoza 2008.,

-713,64 kn od 15. rujna 2008.,

-247,84 kn od 15. listopada 2008.,

-722,22 kn od 15. studenoga 2008.,

-613,01 kn od 15. prosinca 2008.,

-76,70 kn od 15. siječnja 2009.,

-755,85 kn od 15. ožujka 2009.,

-341,75 kn od 15. travnja 2009.,

-306,92 kn od 15. svibnja 2009.,

-1.111,78 kn od 15. lipnja 2009.,

-332,49 kn od 15. srpnja 2009.,

-280,13 kn od 15. kolovoza 2009.,

-39,80 kn od 15. rujna 2009.,

 

isplatiti tužitelju na dosuđeni iznos od 10.137,44 kn zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 15. prosinca 2007. do 25. lipnja 2017., i to kako slijedi na iznos od:

-575,38 kn od 15. prosinca 2007.,

-765,69 kn od 15. siječnja 2008.,

-489,02 kn od 15. veljače 2008.,

-641,87 kn od 15. ožujka 2008.,

-568,74 kn od 15. travnja 2008.,

-800,84 kn od 15. svibnja 2008.,

-979,38 kn od 15. lipnja 2008.,

-454,34 kn od 15. srpnja 2008.,

-68,25 kn od 15. kolovoza 2008.,

-617,29 kn od 15. rujna 2008.,

-214,38 kn od 15. listopada 2008.,

-624,72 kn od 15. studenoga 2008.,

-530,25 kn od 15. prosinca 2008.,

-66,35 kn od 15. siječnja 2009.,

-653,81 kn od 15. ožujka 2009.,

-295,62 kn od 15. travnja 2009.,

-265,48 kn od 15. svibnja 2009.,

-961,69 kn od 15. lipnja 2009.,

-287,60 kn od 15. srpnja 2009.,

-242,31 kn od 15. kolovoza 2009.,

-34,43 kn od 15. rujna 2009.,

a koje zatezne kamate teku do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredite odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana,

kao i nadoknaditi tužitelju daljnji parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 71.238,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2017. do isplate i trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn, u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška prvostupanjskog postupka u iznosu od 3.996,00 kn i zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja koja je ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj 12 Pr-811/11-62 od 14. srpnja 2017. tuženik je obvezan isplatiti tužitelju novčani iznos od 23.261,86 USD, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže navedeno točkom I. izreke citirane presude.

Točkom II. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime doprinosa iz plaće ukupan iznos od 11.719,64 kn te na ime doprinosa na plaću ukupan iznos od 10.137,44 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2017. do isplate.

Točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na neto iznos od 23.261,86 USD tekuće od 15-og u mjesecu na svaki pojedini iznos do 16-og u mjesecu, zahtjev za isplatu neto iznosa od 9.074,08 USD (pravilno je trebalo pisati 9.074,07 USD), na ime razlike plaće prema redovnoj isplaćenoj plaći po osnovi usklade devizne vrijednosti koeficijenata, zahtjev za isplatu iznosa od 4.187,19 USD neto, na ime razlike plaće prema povećanoj plaći temeljem prekovremenog rada po osnovi usklade devizne vrijednosti koeficijenata, te zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 11.719,64 kn, od 15. prosinca 2007. do 25. lipnja 2017. i na iznos glavnice od 10.137,44 kn, tekućom od 15. prosinca 2007. do 25. lipnja 2017.

Točkom IV. izreke tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 27.261,87 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. lipnja 2017. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan, što proizlazi iz obrazloženja presude, a propušteno je navesti u toj točki izreke citirane presude.

Točkom V. izreke tužitelj obvezan nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 3.996,00 kn.

Protiv te presude žale se obje stranka iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP).

Tužitelj citiranu presudu pobija u njezinom odbijajućem dijelu (točki III. izreke izuzev u odnosu na odbiće zahtjeva tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na neto iznos od 23.261,86 USD tekuće od 15-og u mjesecu na svaki pojedinačni iznos do 16-og u mjesecu i odbijajućem dijelu točke IV. izreke), kao i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

Tuženik presudu pobija u njezinom dosuđujućem dijelu (točke I., II. i IV. izreke), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba tuženika odbije kao neosnovana, te istog obveže na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za prekovremeni rad u novčanom iznosu od 23.261,86 USD neto s kamatama na pojedine iznose, za vremensko razdoblje od studenoga 2007. do kolovoza 2009., razlike doprinosa iz plaće u iznosu od 11.719,64 kn i doprinosa na plaću u iznosu od 10.137,44 kn s kamatama, koji da nisu obračunati u skladu s isplaćivanom plaćom, već su uplaćivani na nižu osnovicu (od oko 3.900,00 kn), iznosa od 9.074,08 USD s kamatama na ime razlike plaće prema redovno isplaćenoj plaći po osnovi usklade devizne vrijednosti koeficijenata i iznosa od 4.187,19 USD neto na ime razlike plaće prema povećanoj plaći temeljem prekovremenog rada po osnovi usklade devizne vrijednosti koeficijenata, sve sa pripadajućim kamatama.

U provedenom je postupku utvrđeno:

-da se odlukom Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske Klasa: 080-01/04-03/23, Broj:521-02-02-02-04-01 od 20. rujna 2004., a na temelju odredbe čl. 64. st. 1. u svezi čl. 36. st. 2. Zakona o vanjskim poslovima ("Narodne novine" broj 48/96-dalje ZVP) tužitelj, raspoređen kao ugovorni službenik na rad na određeno vrijeme od četiri godine, u Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama, sa sjedištem u Washingtonu, na radno mjesto voditelj sigurnosti - djelatnika sigurnosti, premješta po potrebi službe u okviru postojećeg mandata u Generalni konzulat Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama, sa sjedištem u Chicagu, na radno mjesto djelatnik sigurnosti (točka 1.). Ugovorom o rasporedu na rad utvrdit će se dan stupanja na rad te ostala prava, obveze i odgovornosti s osnove službe (točka 2.);

-da su stranke 28. travnja 2006. sklopile Aneks ugovora prema kojem tužitelj s danom 10. travnja 2006. ima pravo na deviznu plaću u visini koeficijenta 3.058 (čl. 1.), da tužitelju pripada pravo na uplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje u visini koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta stručni referent, od 0,88, temeljem Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi ( "Narodne novine" broj 37/01, 38/01, 71/01, 89/01 i 112/01) koji se uvećava za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, sukladno čl. 108. Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“ broj 27/01) u svezi s čl. 144. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj 92/05) a koji se dodatno uvećava za 20% sukladno čl. 8. Zakona o obveznim doprinosima osiguranja        ("Narodne novine" broj 147/02) i Odluke ministrice vanjskih poslova i europskih integracija o kriterijima za uplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje za diplomatsko, konzularno i administrativno – tehničko osoblje na radu u diplomatskim misijama i konzularnim uredima, Klasa:140-01/05-01/17, Ur. br.;521-03-08-02-02-05-01 od 26. srpnja 2005. i čl. 199. st. 2. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija te diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu ("Narodne novine" broj 133/05), a u postupku usklađivanja plaća s Uredbom o izmjenama Uredbe o plaćama, dodacima i naknadama u službi vanjskih poslova ( "Narodne novine" broj 22/03 i 39/06- dalje; Uredba o plaćama), koja je stupila na snagu 10. travnja 2006. Imenovani na dan 10. travnja 2006. ima ukupno 23 godine, 8 mjeseci i 22 dana radnog staža (čl. 2.);

-da su stranke 12. listopada 2007. sklopile II. Aneks ugovora, kojim se tužitelju, raspoređenom u službu na određeno vrijeme do 11. ožujka 2008. u Generalni konzulat Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama, sa sjedištem u Chicagu, na radno mjesto djelatnik sigurnosti, produžuje rad u navedenom konzularnom uredu do 31. kolovoza 2009. (čl. 1.),

-da se ugovornom službeniku s danom 11. ožujka 2008. utvrđuje pravo na deviznu plaću u visini koeficijenta 3.058, sukladno čl. 3. Uredbe o plaćama, dodacima i naknadama u službi vanjskih poslova (čl. 3.), da ugovornom službeniku pripada pravo na uplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje u visini koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta stručni referent od 0,88, u skladu s Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi, koji se uvećava za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, u skladu s čl. 108. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, a vezano za čl. 148. Zakona o državnim službenicima, koji se dodatno uvećava za 20% sukladno čl. 8. Zakona o obveznim doprinosima osiguranja i Odlukom ministrice vanjskih poslova i europskih integracija o kriterijima za uplatu doprinosa za mirovinsko osiguranje za diplomatsko, konzularno i administrativno-tehničko osoblje na radu u diplomatskim misijama i konzularnim uredima, Klasa: 140-01/05-01/17, Ur. br.;521-03-08-02-02-05-01 od 26. srpnja 2005.; imenovani na dan 11. ožujka 2008. ima ukupno 25 godina, 7 mjeseci, 24 dana radnog staža;

-da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka R. vještačenja d.o.o. tužitelju s osnove prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom, blagdanom, te noću pripada iznos od 23.261,86 USD neto, s osnove doprinosa iz plaće iznos od 11.719,44 kn i doprinosa na plaću iznos od 10.137,44 kn.

Suprotno žalbenim navodima tuženika ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da pravo tužitelja na dodatke za prekovremeni rad proizlazi iz Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ( "Narodne novine" br. 92/04, 141/04, 150/04, 77/07 i 98/07-dalje; KU/04), i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike        ( "Narodne novine" br. 93/08-dalje: KU/08) a sukladno čl. 42. i 43. ZVP-a.

Odredbom čl. 42. ZVP propisano je da se propisi o državnim službenicima i namještenicima na odgovarajući način primjenjuju i na prava i obveze državnih službenika u službi vanjskih poslova, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

Čl. 50. citiranog Zakona propisuje da će se plaće, dodaci i naknade profesionalnih i ugovornih diplomata u službi vanjskih poslova urediti Uredbom o plaćama, dodacima i naknadama koju donosi Vlada Republika Hrvatske na prijedlog ministra vanjskih poslova (st. 1.). Plaće, dodaci i naknade državnih službenika i namještenika u Ministarstvu vanjskih poslova uređuju se u skladu s propisima o državnim službenicima i namještenicima (st. 2.).

Nadalje, odredba čl. 63. ZVP propisuje da namještenici u službi vanjskih poslova obavljaju računovodstveno-financijske poslove, poslove automatske obrade podataka, administrativne i pomoćno-tehničke poslove (st.1.). Na namještenike iz st. 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno (st.2.).

Prema odredbi čl. 1. Uredbe o plaćama ovom Uredbom utvrđuju se plaće, dodaci na plaće, naknade troškova, te druga prava i obveze koje proistječu iz rada u službi vanjskih poslova i to kako u sjedištu službe tako i u predstavništvima Republike Hrvatske u inozemstvu. Predstavništva u inozemstvu u smislu ove Uredbe su diplomatske misije i konzularni uredi Republike Hrvatske.

Odredba čl. 37. citirane Uredbe o plaćama propisuje kada se državni službenici i namještenici u Ministarstvu vanjskih poslova upućuju na rad u predstavništvo u inozemstvu na radna mjesta administrativno-tehničkog osoblja na njih se u odgovarajućem smislu primjenjuju odredbe čl. 2., 3., 5., i 6. st. 1. t. 2. i 3., čl. 9., 10., 11., 12., 13., 16., 17., 18., 19., 20., 21., 22., 24., 26., 27., 28., 29, 32., 35., 36. i 37. ove Uredbe.

Stoga pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se sukladno citiranoj odredbi čl. 37. Uredbe o plaćama na tužitelja u odgovarajućem smislu primjenjuje čl. 35. citirane Uredbe koja izrjekom propisuje da ostala prava diplomat u Ministarstvu vanjskih poslova ostvaruje sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike i propisa o radu, a da u primjenu ne dolazi odredba čl. 38. st. 3. navedene Uredbe, jer se isto odnosi na administrativno – tehničko osoblje koje ima i hrvatsko državljanstvo i državljanstvo države primateljice, odnosno državljanstvo neke treće države s dozvolom  boravka i rada u državi primateljici, koje osoblje nema pravo na dodatke na plaću, a ima pravo samo na naknade iz čl. 17. i 18. ove Uredbe, naknadu troškova prijevoza na posao i s posla i za upotrebu vlastitog automobila za službene potrebe.

Temeljni propis o radu je Zakon o radu, u utuženom razdoblja Zakona o radu („Narodne novine“ br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05; dalje ZR), koji odredbom čl. 84. propisuje da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

Prema tome, kako narečena Uredba o plaćama ne regulira dodatke za prekovremeni rad, a da supsidijarno dolaze u primjenu propisi o državnim službenicima i namještenicima, ovom sudu je u svemu prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da pravo tužitelja na dodatke za prekovremeni rad proizlazi iz odredbi čl. 39. KU/04 i čl. 44. KU/08, prema kojima se osnovna plaća službenika i namještenika uvećava se 40% za rad noću, 50% za prekovremeni rad, 25% za rad subotom, 35% za rad nedjeljom i 150% za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs.

Visina naknade pripadajuće tužitelju za prekovremeni rad pravilo je utvrđena osnovom evidencije tužitelja, iskazom svjedoka O. Z., istinitost kojega žalbenim navodima nije dovedena u dvojbu, odnosno isticanjem tuženika da isti također iz navedene osnove vodi spor protiv Republike Hrvatske, budući da tuženik kao poslodavac koji je bio dužan voditi evidenciju radnog vremena svojih djelatnika, istu nije dostavio pa tako niti knjižicu vozila u koju se upisivao datum, vrijeme izlaska službenog vozila iz službene garaže, prijeđeni broj milja, vrijeme povratka u službenu garažu i potrošnja goriva, navodeći da je ista u međuvremenu uništena, dakle, nije u tom dijelu s uspjehom osporio činjenične navode tužitelja, koji je pak taj svoj zahtjev dokazao priloženom osobnom evidencijom koja je u suglasju s iskazom imenovanog svjedoka.

Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u dvojbu niti pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da posljedično navedenom tužitelju na ime doprinosa iz plaće pripada novčani iznos od 11.719,64 kn, a na ime doprinosa na plaću iznos od 10.137,44 kn, visinu kojeg zahtjeva tuženik nije osporio.

Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je na tako dosuđene iznose zatražio isplatu zakonske zatezne kamate s tijekom od 15. prosinca 2007. do 25. lipnja 2017.

Naime, tužitelj tužbenim zahtjevom nije zatražio isplatu poreza i prireza na dohodak, već isplatu doprinosa na plaću i iz plaće.

Iz odredbi Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja ( "Narodne novine" 147/02, 175/03 i 177/04), Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskih fondovima ( "Narodne novine" 49/99, 63/00, 103/03, 177/04, 140/05, 71/07, 124/10, 114/11 i 51A/13), Zakona o porezu na dohodak ( "Narodne novine" 177/04) i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ( "Narodne novine" 117/93, 69/97, 33/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02 i 147/03) proizlazi da je radnik obveznik doprinosa iz osnovice (plaće), poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a da je poslodavac taj koji je dužan obračunati, obustaviti i plaćati u ime i u korist radnika obvezne doprinose iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak. Bruto plaća radnika predstavlja imovinu radnika, a ona se sastoji od iznosa koji se isplaćuje radniku i od iznosa koji se ne isplaćuje radniku, već se iznosi doprinose iz osnovice po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti plaćaju u državni proračun, porez na dohodak dijeli se između države, općine, grada i županije, prirez porezu na dohodak pripada općini ili gradu, dok se na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda plaćaju doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, time da su sredstva na tom računu osobna imovina radnika.

Stoga isplatom neto plaće radniku ne prestaje predmetna tražbina radnika prema poslodavcu, te zatraženi doprinosi dospijevaju za plaćanje u mjesecu na koji se plaća odnosi, iz kojih razloga je primjenom odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) tužitelju trebalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu na pojedine dosuđene iznose doprinosa na plaću i iz plaće i za razdoblje od 15. prosinca 2007. do 25. lipnja 2017., kako je to pobliže navedeno izrekom ove presude.

Isto tako, pogrešno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.074,08 USD na ime razlike plaće prema redovno isplaćenoj plaći po osnovi usklade devizne vrijednosti koeficijenta i iznosa od 4.187,19 USD na ime razlike plaće prema povećanoj plaći temeljem prekovremenog rada po osnovi usklade devizne vrijednosti koeficijenta sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, utvrđenjem da u spornom razdoblju Vlada Republike Hrvatske nije utvrdila odnosno uskladila deviznu vrijednost koeficijenta, pa da stoga ne postoji pravna osnova za dosudu tih novčanih iznosa.

Naprotiv, osnovano se žalbenim navodima tužitelja upire na odredbu čl. 3. Uredbe o plaćama koja propisuje da plaću diplomata u predstavništu u inozemstvu, sukladno njegovom diplomatskom zvanju čini zbroj:

-umnoška koeficijenta polazne osnovice složenosti poslova prema diplomatskim, konzularnim i administrativno-tehničkim zvanjima u predstavništvima u inozemstvu (prilog I.) i devizne vrijednosti koeficijenta s koeficijentom troškova života u državi primateljici utvrđenim na temelju službenih statističkih podataka Ujedinjenih naroda – koji se objavljuju i usklađuju jedanput godišnje (prilog II.);

-umnoška koeficijenta polazne osnovice složenosti poslova prema diplomatskim, konzularnim i administrativno-tehničkim zvanjima u predstavništvima u inozemstvu i devizne vrijednosti koeficijenta (prilog I.) s postotkom na kategoriju važnosti predstavništva u inozemstvu (prilog III.) (st. 1.).

Deviznu vrijednost koeficijenta iz st. 1. ovog članka utvrđuje Vlada na prijedlog ministra vanjskih poslova posebnom odlukom jedanput godišnje. U slučaju da dođe do promjene međusobnih odnosa glavnih valuta za više od 5% Vlada će na prijedlog ministra vanjskih poslova utvrdit novu vrijednost polazne osnovice koeficijenata (st. 2.).

U provedenom je postupku utvrđeno da je Vlada Republike Hrvatske posljednji puta uskladila deviznu vrijednost koeficijenta 2005., čime je postupljeno suprotno citiranoj odredbi čl. 3. st. 2. Uredbe o plaćama.

Pri tome je ovaj sud prihvatio stručnim nalaz i mišljenje angažiranog financijskog vještaka, prema kojem nalazu je listopad 2005. uzet kao bazno razdoblje, te je svako daljnje razdoblje vještak uskladio s deviznim odstupanjem tečaja dolara-USD prema EUR, te razliku plaće iskazao od trenutka kada tečaj odstupi više od 5% od bazne godine. Slijedom navedenoga proizlazi da tuženik u spornom razdoblju od studenoga 2007. do kolovoza 2009., tužitelju nije isplatio na ime usklade deviznog koeficijenta odstupanja tečaja dolara-USD prema EUR, iznos od 9.074,07 USD na ime devizne usklade redovnog rada (isplaćenog dijela plaće), te iznos od 4.187,19 USD na ime devizne usklade prekovremenih sati (neisplaćeni dio plaće), odnosno ukupno 13.261,26 USD.

Isto tako, iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je suština valutne klauzule održavanje kupovne moći u Republici Hrvatskoj, te kako Republika Hrvatska vodi sustav monetarne politike kvazi - valutnog odbora, odnosno upravlja tečajem kune u odnosu na tečaj EUR, to bi se i korištenjem tečaja USD/HRK došlo do sličnog izračuna.

Tuženik nije predložio neku drugu metodologiju obračuna predmetnog koeficijenta, pa utoliko, cijeneći da je tuženik prvobitno na navedenu dopunu nalaza i mišljenja vještaka istaknuo da nema primjedbi, da bi naknadno istaknuo da je vještak kao mehanizam za korekciju plaće naveo odnose dviju valuta USD-EUR dok Uredba o  plaćama govori o promjeni međusobnih odnosa glavnih valuta, dakle više njih, budući da su plaće tuženika izražene u svim svjetskim valutama, a ne u dvije valute, koje navode nije konkretizirao, a da je u ovom slučaju plaća tužitelja bila izražena u USD, to navodi tuženika o suprotnom nisu prihvatljivi.

Naime, ocjena je ovog suda da okolnost što Vlada Republike Hrvatske nije utvrdila novu vrijednost polazne osnovice koeficijenta za obračun plaće ne može ići na štetu tužitelja, kada je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je evidentno došlo do promjene vrijednosti polazne osnovice koeficijenta za obračun plaće, odnosno do promjene međusobnog odnosa glavnih valuta, a to su u konkretnom slučaju USD i EUR za više od 5%.

Stoga je uvaženjem žalbe tužitelja u navedenom dijelu pobijanu presudu valjalo preinačiti, kako je to pobliže navedeno izrekom ove presude.

Iz ovih je razloga na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

Tužitelj tužbenim zahtjevom nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu (s tijekom zakonskih zateznih kamata na neto iznos od 23.261,86 USD, tekućim od 15-og u mjesecu na svaki pojedinačni iznos do 16-og u mjesecu), zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a pripada cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka.

Međutim, osnovano se žalbenim navodima tužitelja ističe da je visina tog troška pogrešno obračunata, budući da je predmetni postupak pokrenut tužbom iz odredbe čl. 186.b ZPP-a – stupnjevitom tužbom, u kojem slučaju vrijednost predmeta spora predstavlja zbroj svih glavnih novčanih zahtjeva, a koji iznose preko 250.000,00 kn prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa). Stoga je za sve radnje koje je sud prvog stupnja pravilno prihvatio, trebalo dosuditi naknadu u visini od 500 bodova, izuzev za sastav podnesaka od 22. ožujka 2012. i 18. lipnja 2014., za koje tužitelju pripada naknada prema Tbr. 8. t. 3. Tarife u iznosu od po 50 bodova, što čini ukupan parnični trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku u iznosu od 76.000,00 kn, PDV u iznosu od 19.000,00 kn, ukupno 95.000,00 kn, čemu je pravilno pridodat cjelokupni trošak naknade za  vještačenje u iznosu od 3.500,00 kn, tako da ukupan trošak tužitelja u prvostupanjskom postupku iznosi 98.500,00 kn. Kako je od tog iznosa tužitelju dosuđeno 27.261,87 kn,  tužitelju pripada i daljnji parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 71.238,13 kn.

Tužitelju pripada i trošak žalbenog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i to prema vrijednosti pobijanog dijela presude, za sastav žalbe prema Tbr. 10. t. 1. Tarife u iznosu od 1.250,00 kn i PDV od 25% u iznosu od 312,50 kn, ukupno 1.562,50 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

Posljedično navedenom odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.996,00 kn.

Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nje uspio, a tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu točke III. izreke – (odbiće tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na neto iznos od 23.261,86 USD, tekuće od 15-og u mjesecu na svaki pojedinačni iznos do 16-og u mjesecu) kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 22. siječnja 2020.

 

Predsjednica vijeća

      Barbara Bosner