Poslovni broj: Gž R-583/2019-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Branke Ježek Mjedenjak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva T.&p " iz Z., protiv tuženika Bolnice S., S., OIB: …, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl. br. Pr-1062/18 od 25. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 22. siječnja 2020. godine,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

1.      Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, posl.br. Pr-1062/18 od 25. listopada 2019. godine u točki I. izreke osim za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće od 104.133,82 kn, u točki II. izreke osim za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto naknadi plaće u iznosu od 12.756,89 kn, te u dijelu točke III. izreke do iznosa od 13.375,00 kn.

 

2.      Djelomično se prihvaća žalba tuženika i citirana presuda preinačuje u točki I.izreke u odnosu na zahtjev za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj razlici bruto plaće od 104.133,82 kn i u točki II. izreke u odnosu na zahtjev za isplatu zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj razlici bruto naknade plaće od 12.756,89 kn na način da se ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbija kao neosnovan, te u dijelu točke III. izreke preko iznosa od 13.375,00 kn na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko iznosa od 13.375,00 kn do iznosa od 21.500,00 kn.

 

 

 

Obrazloženje

             

Citiranom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznose od 104.133,82 kn i 12.756,89 kn sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 21.500,00 kn.

 

              Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike (manje) isplaćene plaće za razdoblje od prosinca 2013. do prosinca 2018. godine s osnove neisplaćenog dodatka za otežane uvjete rada, s osnove neisplaćenog dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i s osnove pogrešnog obračuna naknade plaće.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj u utuženom razdoblju kod tuženika radio na radnom mjestu liječnika specijalista radiologije i da mu tuženik u utuženom razdoblju nije isplaćivao dodatak za otežane uvjete rada, niti dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za nesporno odrađene prekovremene sate. Naime, tuženik da je za predmetno razdoblje tužitelju obračunao i isplatio navedene dodatke na osnovnu plaću, ali ne i na ostvarene sate prekovremenog rada. Na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka I. B. prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelju u utuženom razdoblju nije obračunat i isplaćen dodatak na plaću za otežane uvjete rada i za odgovornost za živote i zdravlje pacijenata u ukupnom iznosu od 89.040,36 kn, niti razlika naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u iznosu od 12.756,89 kn, niti naknada plaće za rad iznad mjesečnog fonda radnih sati u iznosu od 15.093,46 kn, tako da ukupna manje isplaćena naknada tužitelju po svim utuženim osnovama u utuženom razdoblju iznosi 116.890,70 kn. Prvostupanjski sud poziva se na članak 57. st. 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, dalje KU), te na odredbu članka 59. Dodatka I. KU-a (NN 96/15) i utvrđuje da tužitelj ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama čl. 57. i 59. KU, zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad jer da isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodataka po osnovama čl. 57. i 59. KU budući da tužitelj i kada radi prekovremeno također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim, posebnim uvjetima rada u smislu odredbe čl. 57. KU, te u svojstvu radnika s položajnim dodatkom definiranim odredbom čl. 59. KU. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a. Prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 57. i 59. KU, odlučujući o tužbenom zahtjevu, osim u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće i naknadi plaće.

 

Tuženik u žalbi u bitnome osporava pravo tužitelja na dodatke uz obrazloženje da se dodatak za otežane uvjete rada i dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi računaju na osnovnu plaću, a u što ne ulazi prekovremeni rad. Ti žalbeni navodi su neosnovani.

 

Naime, člankom 47. KU propisano je: "Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća". Prema odredbi čl. 57. st. 2. KU, radnicima na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada uvećava se osnovna plaća, dok prema čl. 59. zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće. KU ne isključuje mogućnost kumuliranja uvećanja plaće za prekovremeni rad s dodatkom, odnosno uvećanjem plaće s osnova posebnih uvjeta rada i dodatkom, odnosno uvećanjem plaće s osnova iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi. Očito je zajednička namjera ugovornih strana bila da se navedena uvećanja plaće mogu kumulirati jer bi u protivnom stranke u tom KU izrijekom odredile nemogućnost takve kumulacije (kao što su npr. čl. 58. st. 3. KU odredile da se položajni dodatak ne može kumulirati s uvećanjem plaće s osnova posebnih uvjeta rada). Već po samoj prirodi stvari kriterij uvećanja plaće za prekovremeni rad, kriterij uvećanja plaće za posebne uvjete rada i kriterij uvećanja plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, međusobno se ne isključuju. Naime, ukoliko radnik u redovnom radnom vremenu radi u posebnim uvjetima rada i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, te ukoliko u istim okolnostima obavlja i prekovremeni rad, onda se i kao razumno ukazuje da radnik uz pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad ima i pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (i za sate prekovremenog rada). Ovo posebno imajući u vidu da uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i s osnova iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ne ulaze u osnovicu za obračun uvećanja plaće s osnova prekovremenog rada (osnovica za uvećanje plaće s osnova prekovremenog rada je tek osnovna plaća – čl. 51. st. 1. al. 4. KU). K tome i Zakonom o radu ("Narodne novine", broj 93/14), kao općim propisom o radu (čl. 1.), propisano je pravo radnika na povećanje plaće po četiri osnove koje se međusobno ne isključuju i to: za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi (čl. 94.). U situaciji kada bi pravo radnika na povećanje plaće za prekovremeni rad isključivalo pravo radnika na povećanje plaće po drugim osnovama, moglo bi se dogoditi da u određenim situacijama (kada je zbroj povećanja plaće po drugim osnovama veći od povećanja plaće za prekovremeni rad) radnik za ostvarene sate prekovremenog rada ostvari manju plaću (po satu) od plaće za rad u redovnom radnom vremenu. To bi bilo u direktnoj suprotnosti s intencijom zakonodavca iz navedenih zakonskih odredbi. Slijedom iznesenog, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zdravstveni radnici za vrijeme važenja KU, ukoliko su u prekovremenom radu radili pod posebnim uvjetima rada i ukoliko su u prekovremenom radu radili na poslovima s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, imaju pravo pored 50%-tnog uvećanja osnovne plaće na ime uvećanja plaće za prekovremeni rad i pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, i za sate ostvarene u prekovremenom radu (Vrhovni sud Republike Hrvatske, posl.br. Rev 3566/2018 od 21. svibnja 2019.).

 

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće i naknadi plaće budući da se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi čl.15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120//13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 70/13, 160/1 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i preinačiti prvostupanjsku presudu.

 

Osnovani su također žalbeni navodi tuženika koji se odnose na odluku o parničnom trošku pri čemu treba dodati da, s obzirom na odbijanje naprijed navedenog dijela tužbenog zahtjeva (u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak), tužitelj nije uspio u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 3. ZPP-a). Prvostupanjski sud je parnični trošak tužitelju pogrešno dosudio uzevši kao vrijednost predmeta spora konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 116.890,70 kn, iako je tužitelj taj tužbeni zahtjev postavio tek u podnesku od 13. 09.2019. godine, nakon čega je održano još samo jedno ročište, a do tada je vrijednost predmeta spora iznosila 10.000,01 kn. Stoga tužitelju za svaku radnju do 13.09.2019. godine pripada nagrada u iznosu od 1.000,00 kn, a ne u iznosu od 2.500,00 kn, kako mu je to pogrešno dosudio prvostupanjski sud. Tužitelju pripada nagrada za sastav tužbe (1.000,00 kn), za sastav tri podneska (za dva podneska 1.000,00 kn svaki, a za podnesak od 13.09.2019.- 2.500,00 kn), za sastav dva ostala podneska (ukupno 500,00 kn), te za zastupanje na dva ročišta (ukupno 3.500,00 kn), odnosno ukupno 9.500,00 kn, uvećano za PDV od 2.375,00 kn, ukupno 11.875,00 kn i uvećano za iznos od 1.500,00 kn na ime troškova vještačenja, tako da ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 13.375,00 kn, dok je u preostalom dijelu do iznosa od 21.500,00 kn valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

 

Iz ovih je razloga odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i 373. točke 3. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 22. siječnja 2020.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Larisa Crnković

 

 

Općinskom sudu u Splitu

 

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.