Baza je ažurirana 02.06.2025.
zaključno sa NN 76/25
EU 2024/2679
P-2016/19.
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice: T. H. rođ. Č., O.: …, Z., koju zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik iz S., protiv tužene: R. H., koju zastupa ODO u S., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 10. prosinca 2019. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice T. V. i zz tužene V. G., 21. siječnja 2020.,
p r e s u d i o j e
- travanj 2016. od 5. svibnja 2016. pa do isplate
- svibanj 2016. od 5. lipnja 2016. pa do isplate
- lipanj 2016. od 5. srpnja 2016. pa do isplate
- srpanj 2016. od 5. kolovoza 2016. pa do isplate
- kolovoz 2016. od 5. rujna 2016. pa do isplate
- rujan 2016. od 5. listopada 2016. pa do isplate
- listopad 2016. od 5. studenog 2016. pa do isplate
- studeni 2016. od 5. prosinca 2016. pa do isplate
- prosinac 2016. od 5. siječnja 2017. pa do isplate
- siječanj 2017. od 5. veljače 2017. pa do isplate
- veljaču 2017. od 5. ožujka 2017. pa do isplate
- ožujak 2017. od 5. travnja 2017. pa do isplate
- travanj 2017. od 5. svibnja 2017. pa do isplate
- svibanj 2017. od 5. lipnja 2017. pa do isplate
- lipanj 2017. od 5. srpnja 2017. pa do isplate
- srpanj 2017. od 5. kolovoza 2017. pa do isplate
- kolovoz 2017. od 5. rujna 2017. pa do isplate
- rujan 2017. od 5. listopada 2017. pa do isplate
- listopad 2017. od 5. studenog 2017. pa do isplate
- studeni 2017. od 5. prosinca 2017. pa do isplate
- prosinac 2017. od 5. siječnja 2018. pa do isplate
- siječanj 2018. od 5. veljače 2018. pa do isplate
- veljaču 2018. od 5. ožujka 2018. pa do isplate
- ožujak 2018. od 5. travnja 2018. pa do isplate
- travanj 2018. od 5. svibnja 2018. pa do isplate
- svibanj 2018. od 5. lipnja 2018. pa do isplate
- lipanj 2018. od 5. srpnja 2018. pa do isplate
- srpanj 2018. od 5. kolovoza 2018. pa do isplate
- kolovoz 2018. od 5. rujna 2018. pa do isplate.
Za više traženo u iznosu od 50.609,93 kuna tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.
Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 11.006,25 kuna tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
U tužbi, zaprimljenoj 8. svibnja 2019., se navodi kako je tužiteljica vlasnica dvosobnog stana u S. ukupne korisne površine 73,45 m2, smještenog na prvom katu zgrade položene na č. zgr. 4023 z.u. 7805 k.o. S., a koji stan se nalazi u režimu zaštićenog najma. Zaštićeni najmoprimac na ime zaštićene najamnine počevši od 5. rujna 2012. tužiteljici mjesečno isplaćuje iznos od 198,32 kuna. Presudom Europskog suda za ljudska prava u S. u predmetu S. protiv RH broj 12027/10. od 10. srpnja 2014. utvrđeno je da službeno određeni iznos zaštićene najamnine ne predstavlja realnu mjesečnu naknadu za korištenje stana vlasnika čiji stanovi se nalaze u takvom režimu jer spomenuta naknada gotovo ne omogućava prihod njegovim vlasnicima. Stan tužiteljice je površine 73,45 m2, a njegovim iznajmljivanjem na tržištu može se ostvariti prosječna mjesečna zarada u kunskoj protuvrijednosti od 550,00 EUR, odnosno 3.750,00 kuna. Smatra da po stanovištu Europskog suda u S. ima pravo na naknadu mjesečne razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine svog stana koju gubi od trenutka ratifikacije EU konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda jer loše zakonsko rješenje koje vrijeđa odredbu članka 1. Protokola I. Konvencije, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedene mjesečne iznose teku od 7. studenog 1997. pa do isplate, kao i pravo na naknadu nematerijalne štete. S obzirom da se po citiranoj odluci Europskog suda u S. odgovornost i za neisplatu punog iznosa mjesečne najamnine nalazi na strani zakonodavca to se tužiteljica na temelju odredbi članka 186. a) ZPP-a obratila tuženiku u svrhu zaključenja izvansudske nagodbe kojom će se počevši od 1. ožujka 2016. pa do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova, na ime manje zaprimljenog iznosa mjesečne najamnine njenog stana u S. R. H. istoj obvezati isplatiti ukupan iznos od 102.998,72 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a koja na iznos od 3.551,68 kuna za svaki od mjeseci u specificiranom razdoblju. Međutim, tuženik je obavijestio tužiteljicu kako ne prihvaća taj prijedlog. Uzevši u obzir navedeno predlaže donošenje presude kojom će se tužena obvezati na isplatu utuženog iznosa tužiteljici te da joj naknadi parnični trošak, sve zajedno sa zateznom kamatom.
U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 29. svibnja 2019., tuženik je naveo kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže da isti bude odbijen uz osudu tužiteljice na snošenje parničnog troška. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako je presuda Europskog suda za ljudska prava donesena u predmetu S. protiv RH ne predstavlja formalni izvor prava koji bi obvezao RH da vlasnicima stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nadoknadi razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine kroz utuženo razdoblje. Naime, u tim presudama istaknuto je da trenutni pravni propisi u RH u pogledu zaštićenih najamnina nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu grupu i to baš najmodavca. Radi toga je sud istaknuo da se temeljni problem u predmetima ove vrste "tiče samog zakonodavstva" i da nadilazi pojedinačni interes samog podnositelja zahtjeva slijedom čega RH treba poduzeti zakonodavne i druge opće mjere kojima će se na primjeren način postići ravnoteža između interesa vlasnika stanova s jedne i interesa zajednice i zaštićenih najmoprimaca s druge strane. U tom je smislu donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova ("NN" broj 68/18.) koji je stupio na snagu, a na temelju kojeg se postupno povećava zaštićena najamnina počevši od 1. rujna 2018. do 21. kolovoza 2023. nakon kojeg datuma najmodavci, odnosno vlasnici stana mogu slobodno raspolagati stanom u svom vlasništvu. Ukazuje i na stajalište izraženo u presudi Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem GŽ-1016/16. od 10. lipnja 2016. prema kojem je vlasnik stana (najmodavac) trebao protiv presude koja nadomješta ugovor o najmu stana te se utvrđuje visina zaštićene najamnine, ukoliko je smatrao da je takvom presudom došlo do povrede njegovih vlasničkih prava, podnijeti odgovarajuće pravne lijekove nadležnim instancama (Ustavni sud RH, Europski sud za ljudska prava) koje bi takvu povredu mogle utvrditi, a što tužiteljica nije učinila pa je time i pristala i na visinu najamnine utvrđenu presudom pa RH nije odgovorna za štetu koju time tužiteljica trpi jer nije koristila procesna ovlaštenja kao tuženik u tom postupku te eventualno koristila druga pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju radi pribavljanja posjeda predmetnog stana. Predlaže da se u postupku kao prethodno pitanje utvrdi imaju li zaštićeni najmoprimci ili članovi njihovog obiteljskog domaćinstva odgovarajući stan ili kuću u kojoj bi mogli živjeti, kakvog su imovnog stanja i platnih mogućnosti i jesu li te okolnosti uzete u obzir prilikom utvrđivanja visine "zaštićene najamnine". Ovdje se posebno naglašava da je Ustavni sud RH odlukama U-III-604/2016. od 4. listopada 2017. i U-III-3849/2011. od 30. siječnja 2018., a nadovezujući se na pravno stajalište VSRH-a u presudi Rev-448/12-2 od 29. lipnja 2016. u predmetu u kojem najmoprimac protiv vlasnika stana traži da sud donese presudu koja nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom zauzeo stajalište da je u takvim postupcima potrebno utvrditi "platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca" u koji obračun ulazi tržišna vrijednost svih nekretnina u njihovom vlasništvu što uključuje i nekretnine izvan općine u kojoj žive i koje ne bi imale sve preduvjete za stalno stanovanje. Navedeno je sukladno stajalištu Europskog suda za ljudska prava u predmetu G. protiv RH u kojemu se ističe da čak i ako najmoprimac nije vlasnik odgovarajućeg stana u istoj općini, a članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju odgovarajuću useljivu kući ili stan, a vlasnik živi u stanu koji ne zadovoljava njegove stambene potrebe, vlasniku stana pripada pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i zahtjev za predaju u posjed stana (t. 59-62 G. protiv RH). Imajući u vidu navedena stajališta u parnici bi trebalo utvrditi "platne mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca u cijelosti", a što uključuje njihove ukupne mjesečne prihode, vrijednost pokretnina, vlasništvo knjižnih i izvanknjižnih nekretnina neovisno o njihovoj namjeni, izgrađenosti ili pogodnosti za život i to za razdoblje od 5. studenog 1996. kada je stupio na snagu Zakon o najmu stanova pa do danas te sva raspolaganja navedenom imovinom kroz to razdoblje sve sukladno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("NN" broj: 40/97.). Posljedično, za slučaj da se isto utvrdi, radi navedenih okolnosti bi vlasnik stana imao pravo na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom.
Posebno ističe prigovor zastare samog potraživanja u smislu odredbe članka 373. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("NN" broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) (sada članak 227. ZOO-a "NN" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.). Zakon o najmu stanova je donesen 1996., a Konvencija je ratificirana 5. studenog 1997. pa su vlasnici stanova, nakon što su se od 5. studenog 1997. mogli pozvati na konvencijsko pravo, imali pravni osnov za utuženje predmetnih potraživanja. Tužena se Konvenciju obvezala primjenjivati, a Ustavni sud RH u rješenju pod poslovnim brojem U-I-762/1996. od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članka 6. do 8. Zakona o najmu stanova bile protivne Ustavu RH te Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. Stoga za procjenu osnovanosti prigovora zastare nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu S., niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare potraživanja jer su vlasnici i prije donošenja te odluke, pozivom na konvencijsko pravo nakon 5. studenog 1997. ostvarenje svoje tražbine mogli zahtijevati u sudskom postupku. Europski sud za ljudska prava se pitanjem zastare, odnosno zastare prava u odluci S. i dr. protiv RH nije bavio. U tom smislu ukazuje na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi B. protiv RH (zahtjev broj 721/11.) prema kojem stajalištu propisivanje zastare potraživanja samo po sebi nije protivno Konvenciji te da su hrvatski propisi o zastari potraživanja jasni i predvidljivi, a podnositelji da su bez opravdanog razloga čekali 12 godina prije podnošenja tužbe za naknadu štete i da su time sami stvorili situaciju u kojoj je njihovo potraživanje zastarjelo. U tom smislu se ističe da je VSRH odlukom Rev x-101/17. od 28. lipnja 2017. zauzeo stajalište da je potraživanje naknade štete s osnova izgubljene zarade povremeno potraživanje u smislu odredbe članka 372. ZOO-a ("NN" broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. (sada članak 226. ZOO-a "NN" broj: 35/05., 41/08. i 78/15.). Osim toga niti jednim posebnim propisom za tražbine poput predmetne nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok pa nema razloga predmetnu štetu drugačije od bilo koje druge štete i početka tijeka zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužitelji i svi ostali vlasnici su mogli i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti Zakona o najmu stanova ("NN" broj 91/96.) nakon ratifikacije Konvencije osnovano, pozivom na konvencijsko pravo, pokretati tužbe za naknadu štete jer im je već tada bila poznata i osoba štetnika i obujam, odnosno visina štete. Ovakvo je stajalište u presudi i rješenju Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. iznio VSRH. Naime, baš zbog činjenice što je Konvencija ratificirana 5. studenog 1997. predstavlja formalni izvor prava koji je neposredno primjenjiv u RH, tužiteljica je kao i ostali vlasnici stanova opterećenih zaštićenom najamninom, Konvencijom zajamčeno pravo trebala štiti podnošenjem tužbe pred domaćim sudom i u slučaju neuspjeha pred domaćim sudovima zatražiti pravnu zaštitu pred Europskim sudom za ljudska prava. Stoga se ističe ovaj prigovor jer je zahtjev za mirno rješenje spora podnesen 16. travnja 2019., dakle 22 godine nakon ratifikacije Konvencije, odnosno više od 14 godina nakon što je presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem IP-1659/97. od 15. travnja 2003. postala pravomoćna, odnosno izvršna 29. studenog 2004.
Glede visine tužbenog zahtjeva ističe da tužiteljici ne pripada naknada u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvarivala za iznajmljivanjem stana da joj prekomjerno ograničenje njenog prava na stanu nije nametnuo Zakon o najmu stanova. Naime, u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv RH sud je isticao da svaka država, pa tako i RH ima pravo ograničiti pravo vlasništva, međutim do određene granice. Drugim riječima RH se stavilo na teret da je Zakonom o najmu stanova prekomjerno ograničeno pravo vlasništva i to u tolikoj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine. Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere, dakle do te mjere da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova, odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja te nekretnine. Europski sud za ljudska prava postavio je gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja prava vlasništva. S tim u svezi hipotetički bi vlasnici stanova u RH pa i tužiteljica, za slučaj da joj pripadne naknada štete s osnova izgubljene dobiti, a što se poriče i nije tužiteljičin slučaj, pripadala naknada u visini razlike između nužnih troškova održavanja konkretne nekretnine i zaštićene najamnine, odnosno primjerena najamnina predstavlja iznos slobodno ugovorene najamnine u visini određenom člankom II. Odluke Vlade RH o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine ("NN" 120/00.) kojim je utvrđeno da se visina slobodno ugovorene najamnine koju plaćaju najmoprimci iz članka 30. stavak 2. Zakona o najmu stanova ("NN" broj 91/96.) koji na temelju članka 31. stavak 2. tog Zakona nemaju pravo na zaštićenu najamninu utvrđuje u iznosu od 15,00 kn/m2 stambene površine.
Podneskom od 19. studenog 2019. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev, na način da je potraživala isplatu iznosa od 92.231,02 kuna.
Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem zk izvatka za z.u. 7805 k.o. S., presude i rješenja Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem IP-1659/97. od 15. travnja 2003., izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 23. listopada 2012., dopisa od 30. ožujka 2016., zahtjeva od 5. travnja 2019., očitovanja ODO S. broj: N-DO-143/2019. od 30. travnja 2019., dopisa PU, P. S., I. S., K.: 410-23/19-012/137, Ur. broj: 513-07-17-01/19-03 od 9. listopada 2019., izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 17. rujna 2019.
Punomoćnik tužitelja i zz tuženika su popisali parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Među strankama sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.
Čitanjem zk izvatka za z.u. 7805 k.o. S. utvrđeno je da je na nekretnini označenoj kao č. zgr. 4023 i to …– stan na I. katu zapadnog dijela zgrade, koji se sastoji od dvije sobe, sobice, kuhinje i nusprostorija kao vlasnica za cijelo upisana T. H. rođ. Č..
Čitanjem presude i rješenja Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem IP-1659/97. od 15. travnja 2003. utvrđeno je da je istom usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice T. B. te je naloženo tuženoj T. H. da sa tužiteljicom kao zaštićenom najmoprimateljicom sklopi ugovor o najmu stana u S., položen na I. katu, površine 73,45 m2, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, kupaonice, WC, hodnika i terase, a najmoprimateljica je dužna plaćati na ime najamnine iznos od 111,92 kune mjesečno. Osobe koje su stekle pravo zajedno sa najmoprimateljicom da koriste predmetni stan su L. H., J. H., I. i S. H..
Čitanjem izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 23. listopada 2012. utvrđeno je da je istim utvrđeno da je najmodavac T. H., najmoprimac L. H., da se stan nalazi u S., broj stana .., na I. katu, neto korisne površine stana 73,45 m2 te je izračunata mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 198,32 kuna.
Čitanjem dopisa od 30. ožujka 2016. utvrđeno je da L.P. d.o.o. dostavlja tržišnu procjenu najma za dio stana u S. te uvidom u poslovne knjige, kao i kretanje tržišnih cijena najma stanova u traženom periodu za dio stana vlasništva I. M. u površini 99,01 m2 koji koristi L. Š. za traženu mikro lokaciju, procjenjuju najma predmetnog dijela stana/ne namještenog u mjesečnom iznosu od 600,00 EUR po srednjem tečaju HNB-a.
Čitanjem zahtjeva od 5. travnja 2019. utvrđeno je da istim T. H. predlaže ODO S. na temelju odredbi članka 186. a) ZPP-a sa podnositeljicom zahtjeva zaključi izvansudsku nagodbu kojom će se uz uvažavanje trogodišnjeg zastarnog roka pa do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova, umanjenog za udio službenog iznosa mjesečne zaštićene najamnine u iznosu od 198,32 kuna RH istoj obvezati isplatiti ukupan iznos od 191.182,32 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.
Čitanjem očitovanja ODO S. broj: N-DO-143/2019. od 30. travnja 2019. utvrđeno je da istim ODO izvješćuje T. H. kako su razmotrili njen zahtjev te ga u cijelosti smatraju neosnovanim te nema mogućnosti mirnog rješenja spora.
Čitanjem dopisa PU, P. S., I. S., K.: 410-23/19-012/137, Ur. broj: 513-07-17-01/19-03 od 9. listopada 2019. utvrđeno je da su istim dostavljeni podaci o najmu stanova koji se nalaze u susjednim ulicama u S., na području istog kvarta i to:
- stan u … – površine 50,00 m2, ugovorena mjesečna najamnina 2.250,00 kuna
- stan u … – površine 97,28 m2, ugovorena mjesečna najamnina 2.600,00 kuna
- stan u … – površine 37,00 m2, ugovorena mjesečna najamnina 1.800,00 kuna
- stan u … – površine 90,00 m2, ugovorena mjesečna najamnina 6.000,00 kuna
- stan u … – površine 74,15 m2, ugovorena mjesečna najamnina 2.625,00 kuna.
Čitanjem izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 17. rujna 2019. utvrđeno je da je istim utvrđeno da je najmodavac T. H., najmoprimac L. H., da se stan nalazi na adresi . u S., broj stana 6, na I. katu, neto korisne površine stana 73,45 m2 te je izračunata mjesečna zaštićena najamnina u iznosu od 198,32 kuna.
U postupku je nesporno utvrđeno:
- da je tužiteljica vlasnica stana u S., ukupne korisne površine 73,45 m2 smještenog na prvom katu zgrade položene na č. zgr. 4023 z.u. 7805 k.o. S.
- da je Općinski sud u Splitu pravomoćnom presudom pod poslovnim brojem IP-1659/97. naložio ovdje tužiteljici, kao vlasnici predmetnog stana, sklapanje ugovora o najmu stana sa T. B. kao najmoprimcem koji je dužan plaćati najamninu u iznosu od 111,92 kuna
- da su osobe koje su stekle zajedno sa najmoprimateljicom pravo da ga korite L. H., J. H., I. H. i S. H.
- da L. H. plaća zaštićenu najamninu u iznosu od 198,32 kuna.
Kao sporno postavilo se pitanje:
- je li utemeljen zahtjev tužiteljice za isplatu razlike tržišne najamnine za predmetni stan i zaštićene najamnine koju je u utuženom razdoblju plaćao zaštićeni najmoprimac
- je li tužiteljica ima pravo potraživati štetu od RH
- je li potraživanje tužiteljice zastarjelo.
Cijeneći ukupno izvedene dokaze, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan, da tužena neutemeljeno ističe kako na njenoj strani nema odgovornosti te je dužna naknaditi tužiteljici izmaklu korist.
U predmetu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu S. protiv H. (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("NN" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da R. H. treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.
Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci S. protiv R. H. podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.
Konvencija je prema članku 141. Ustava R. H. ("NN" 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14., dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima ("NN" broj 28/13., 33/15., 82/15. i 82/16.) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.
Slijedom iznesenog jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka S. protiv R. H. obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području R. H. jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda R. H. od 23. siječnja 2013. broj U-III-3304/2011. i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe članka 32. Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je R. H. kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.
Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima ("NN" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava R. H. trebala naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog činjenice što joj zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu S., M. – A. i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužiteljici naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.
Što se zastare tiče, neosnovano tužena navodi da je cjelokupno potraživanje tužiteljice zastarjelo.
Naime, zastara prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo.
Predmetna tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno. Stoga se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. stavka 1. ZOO-a.
Zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a), a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO-a). Stoga se ovdje dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje.
Tužiteljica se obratila tuženoj u mirnom postupku 16. travnja 2019., a što proizlazi iz prijemnog štambilja na zahtjevu za mirno rješenje spora.
Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Ustavni sud R. H. u rješenju U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu S., niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama S. i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužiteljica kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018. od 22. siječnja 2019.).
Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da tražbina tužiteljice nije zastarjela, računajući rok od kada je podnesen prijedlog za mirno rješenje spora (16. travnja 2019.). Potraživanja za travanj 2016. dospijevaju u svibnju 2016. dakle nije nastupila zastara.
U pogledu visine naknade, sud je na prijedlog tužiteljice pribavio podatke o tržišnoj cijeni najamnine za utuženo razdoblje, za stan slične površine i pozicije, kako je naprijed u obrazloženju presude i navedeno. Međutim, tužiteljica pogrešno shvaća da bi joj tužena trebala naknaditi razliku između tržišne i zaštićene najamnine u cijelosti. Takvu razliku nije ni ESLJP dosudio podnositelju zahtijeva u predmetu S. Iz naprijed iznesenog razvidno je da tužiteljica zaista trpi štetu postupanjem samog tuženika. Tužiteljica ima pravo na znatno veću naknadu od zaštićene najamnine koju od najmoprimca prima. Pravična naknada tužiteljici trebala bi iznositi 50 % u odnosu na tržišnu cijenu najma. Da bi utvrdio tržišnu cijenu najma za predmetni stan sud je uzeo podatke koje je dostavila PU i to podatke o visini najma stanova koji se nalaze u susjednim ulicama na području istog kvarta. Iznos ugovorene mjesečne najamnine za svaki od stanova koji su navedeni u podacima PU sud je podijelio sa površinom navedenih stanova i na takav način utvrdio prosječnu cijenu najma za svaki od dostavljenih stanova po m2. Svi dobiveni podaci su zbrojeni i podijeljeni sa brojem stanova za koje su dostavljeni podaci. Tako dobiveni podatak predstavlja prosječnu cijena najma stana po m2 za stanove u susjednim ulicama. Tako dobivena prosječna cijena najma stana po m2 pomnožena je sa površinom predmetnog stana da bi sud utvrdio tržišnu cijenu najma predmetnog stana.
2.250,00 kuna / 50 m2 = 45,00 kuna/m2
2.600,00 kuna / 97,28 m2 = 26,72 kuna/m2
1.800,00 kuna / 37 m2 = 48,65 kuna/m2
6.000,00 kuna / 90 m2 = 66,66 kuna/m2
2.625,00 kuna / 74,15 m2 = 35,40 kuna/m2
45,00 kuna/m2 + 26,72 kuna/m2 + 48,65 kuna/m2 + 66,66 kuna/m2 + 35,40 kuna/ m2 = 222,43 kuna/m2
222,43 kuna/m2 / 5 = 44,48 kuna/m2
44,48 kuna/m2 * 73,45 m2 = 3.267,05 kuna
Kada se podaci PU za stan slične površine na sličnoj lokaciji, a koji su naprijed navedeni, dovedu u svezu s ovim, onda je zaista minimalna najamnina za predmetni stan na tržištu protuvrijednost od 3.267,05 kuna mjesečno, a polovina tog iznosa je 1.633,53 kuna mjesečno. To je iznos zaista minimalne najamnine koja bi se mogla dobiti za predmetni stan na slobodnom tržištu, odnosno polovina iznosa pune minimalne tržišne najamnine za isti na slobodnom tržištu, a uzimajući u obzir atraktivnu poziciju predmetnog stana u gradu S., zaštitu vlasničkih prava, općih interesa zajednice i postizanje ravnoteže među istima. Navedeni iznos je potrebno umanjiti za zaštićenu najamninu koju prima od zaštićenog najmoprimca u iznosu od 198,32 kuna. Odnosno u konkretnom slučaju primjerena naknada štete u smislu članka 1089. ZOO-a je mjesečni iznos od 1.435,21 kuna. Tuženik je taj koji bi trebao dokazati da tužiteljici ne bi pripadao iznos od 1.435,21 kuna. Dakle, upravo je teret dokaza u ovom postupku prešao na tuženika, vezano za sve okolnosti slučaja, podatke Porezne uprave i sam zahtjev tužiteljice. Tužiteljica je na nedvojben način dokazala da joj pripada iznos od 1.435,21 kuna, dok je teret dokaza da ne bi mogla na tržištu ostvariti iznos od 1.435,21 kuna mjesečno za predmetni stan na tuženiku, koji izvođenje tog dokaza nije predložio pa je i sama visina štete utvrđena.
Dakle, tužiteljici na ime naknade štete pripada iznos od 1.435,21 kuna koji iznos je dobiven nakon što je umanjen za 198,32 kuna koji ostvaruje na ime mjesečne najamnine od zaštićenog najmoprimca.
Na dosuđeni iznos tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate temeljem odredbe članka 29. ZOO-a od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.
Prijedlog tužene da se kao prethodno pitanje utvrdi ima li zaštićeni najmoprimac ili članovi njegovog obiteljskog domaćinstva odgovarajući stan ili kuću, kakvu su imovnog stanja ili platnih mogućnosti nije osnovan. U postupku pod poslovnim brojem IP-1659/97. sud je izveo sve dokaze potrebne za odlučivanje o visini zaštićene najamnine. Zaštićena najamnina utvrđuje se prema propisanim standardima nadležne službe Grada Splita na koji izračun vlasnici nisu mogli utjecati. O visini zaštićene najamnine pravomoćno je odlučeno.
Odluka o parničnom trošku donesena je u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („NN“ broj 26/91., 34/91., 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13. i 89/14. – dalje ZPP-a) i u skladu sa Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prava vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja svake radnje.
Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 250 bodova, za sastav podneska od 27. lipnja 2019. 250 bodova, za zastupanje na ročištu od 5. rujna 2019. 250 bodova, za zastupanje na ročištu od 6. studenog 2019. 125 bodova, za sastav podneska od 8. studenog 2019. 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 10. prosinca 2019. 100 bodova, odnosno ukupno 1.075 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 10,00 kuna daje iznos od 10.750,00 kuna. Navedeni iznos trebalo je uvećati za 25 % PDV-a u iznosu od 2.687,50 kuna, dakle ukupno 13.437,50 kuna. Kako je tužiteljica uspjela u postupku 73 % (osnov 100 % + visina 45 %), a tuženik sa 27 %, to postotak uspjeha tužitelja koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su strane uspjele u parnici iznosi 46 %. Od iznosa od 13.437,50 kuna tužiteljici pripada 46 % što znači 6.181,25 kuna. (Nije priznat popisani trošak za sastav podneska od 20. listopada 2019. jer isti ne prileži spisu kao ni trošak sudske pristojbe tužbe i presude jer formulacijom zakonom propisan iznos pristojba nije dovoljno određena).
Za više traženo na ime troškova postupka u iznosu od 11.006,25 kuna tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.
Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.
Split, 21. siječnja 2020.
SUTKINJA
JELENA LONČAR v.r.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
1
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.
