- 1 -              I Kž 650/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 650/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. L. S., zbog kaznenog djela iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 2. i čl. 153. st. 1. te čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. srpnja 2019. broj K-17/18, u sjednici održanoj 15. siječnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I.              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. L. S. za kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 2. i čl. 153. st. 1. te čl. 152. st. 1. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 154. st. 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 8. lipnja 2017. do 29. studenog 2017.

 

II.              Odbija se kao neosnovana žalba opt. L. S. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 10. srpnja 2019. broj K-17/18 proglasio je krivim opt. L. S. zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode – silovanja, opisanog u čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 2. u vezi sa čl. 153. st. 1. i čl. 152. st. 1. KZ/11. te ga na temelju čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 2. KZ/11. u vezi sa čl. 153. st. 1. KZ/11 i čl. 152. st. 1. KZ/11. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11. opt. L. S. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 08. lipnja 2017. do 29. studenog 2017.

 

Na temelju čl. 148. st. 6. u svezi sa čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) opt. L. S. oslobođen je od obveze da nadoknadi u cijelosti troškove kaznenog postupka.

 

Istom presudom prema opt. L. S. na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08. odbijena je optužba zbog kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. i 4. KZ/11., a sve uz primjenu čl. 51. KZ/11.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. u svezi sa čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači te optuženika osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem, adekvatnom trajanju.

 

Žalbu je podnio i optuženik po braniteljici L. M. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu te vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, ili podredno, preinači prvostupanjsku presudu na način da okrivljenika oslobodi od optužbe.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

Iako u uvodu žalbe optuženik navodi da se žali zbog povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona te žalbene osnove ne obrazlaže pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika.

 

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno, kao vjerodostojan, prihvatio iskaz oštećenice N. S., dok nije prihvatio obranu optuženika.

 

Protivno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio iskaz oštećenice N. S. dovodeći ga u vezu s ostalim provedenim dokazima i to nalazom i mišljenjem vještaka za telekomunikacije prof. dr. M. B., nalazom i mišljenjem vještaka dr. sci. V. P., fotodokumentacijom poruka optuženika i oštećenice, snimkom vožnje na S. „live streaming“ te iskazima saslušanih svjedoka J. O., R. M., A. Š. i A. M..

 

Neosnovano optuženik u žalbi navodi da se na temelju nalaza i mišljenja vještaka za telekomunikacije ne može zaključivati o vjerodostojnosti iskaza oštećenice da ju je nakon spolnog odnosa koji se dogodio 5. lipnja 2017. oko 12,00 sati optuženik svojim mobitelom snimao tražeći ju da navede da je spolni odnos bio dobrovoljan i da su se pomirili. Ovo stoga što iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je preko obrisanog video zapisa mobilni telefon zapisao druge podatke i da postojeći forenzički alati nisu u mogućnosti povratiti obrisani video zapis. Slikovni zapisi koji su kreirani 5. lipnja 2017. obrisani su i nije moguće očitovati se koji su slikovni zapisi nastali kreiranjem korisnika mobilnog telefona, a koji su preuzeti s Interneta ili društvenih mreža, s obzirom da je dio tih podataka obrisan, a sadržaji slikovnih zapisa su prebrisani drugim zapisima. Iz navedenog žalitelj zaključuje da se u konkretnom slučaju moglo raditi o bilo kojem videu koji su optuženik i oštećenica gledali na „webu“ ili društvenim mrežama, pa čak i snimku vjenčanja ako su mobitel spojili na televizor, kao i „film za odrasle“.

 

Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka za telekomunikacije proizlazi da je 5. lipnja 2017. na mobitelu optuženika kreiran jedan video zapis i to u 12:05:44 koji je obrisan 7. lipnja 2017. u 12:40:45 sati. Dakle, radi se o video zapisu kreiranom upravo na mobitelu optuženika koji je kasnije s tog mobitela obrisan, a ostali zapisi o kojima govori vještak su slikovni zapisi za koje vještak ne može utvrditi da li su nastali kreiranjem korisnika mobilnog telefona ili su preuzeti s Interneta ili društvenih mreža. Stoga je neosnovan zaključak optuženika da se vezano za spornu video snimku moglo raditi o bilo kojoj snimci koju su optuženik i oštećenica gledali.

 

Nadalje, kada se navedena utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka o vremenu nastanka i brisanja video zapisa sa mobilnog telefona optuženika dovedu u vezu i s iskazom svjedoka M. L. da je bio zvan u policijsku postaju vezano za prijavu oštećenice protiv optuženika i iz koje je nazvao optuženika, iz čega proizlazi da je optuženik bio upoznat s činjenicom podnošenja kaznene prijave protiv njega, onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sve navedeno potvrđuje iskaz oštećenice.

 

Nadalje, optuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nekritički prihvaća iskaz oštećenice s obzirom na kasnija događanja na S. kada je navela da se ne sjeća da su tamo bili policajci, iako o tome iskazuju svi svjedoci koji su tamo bili, svjedok M. govori o normalnoj atmosferi između optuženika i oštećenice dok su sjedili za stolom, da su izgledali kao da su pod utjecajem droge, a svjedok Š. da mu je oštećenica rekla da kontaktira policajce tek kad odu, dok mu je policajac rekao da je između njih sve u redu jer su se zagrlili.

 

Međutim, navedeno ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice kada se uzme u obzir da su svjedoci koji su tada bili u domu V. na S. iskazivali o tome da im je oštećenica rekla da ju je netko silovao ili pokušao silovati, da je bila u šoku, blijeda, uznemirena i u strahu, te da je tom prilikom i povraćala (što i optuženik potvrđuje u obrani), čemu se može pripisati i da nije uočila niti zapamtila policajce koji su neosporno tamo bili kao i da je zbog straha tražila da se policija obavijesti tek kad ona i optuženik odu te da nije bježala od optuženika, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

Neosnovano optuženik u žalbi navodi da iskaz oštećenice nije vjerodostojan jer da nije u skladu niti sa provedenim sudskomedicinskim vještačenjem.

 

Naime, oštećenica je u iskazu navela da su joj zbog opiranja optuženiku tri rebra bila natučena, lijeva ruka kojom mu se opirala boljela ju je još par dana nakon toga, imala je i masnicu na vratu gdje ju je optuženik snažno stiskao sa obje ruke zbog čega je ostala bez svijesti i zbog čega nije mogla gutati par dana i nije mogla pričati.

 

Iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine proizlazi da su oštećenici dan nakon inkriminiranog događaja bile postavljene dijagnoze natučenja područja vrata, natučenja lijeve nadlaktice i natučenja prsnog koša. Natučenje područja vrata s obzirom da se uz njega u medicinskoj dokumentaciji opisuju i oguljotine prednjeg dijela vrata predstavljaju tjelesnu ozljedu koja u okolnostima fizičkog sukoba uobičajeno nastaje povlačenjem noktiju po površini kože. Dijagnoze natučenja lijeve nadlaktice i natučenja prsnog koša nisu ozljede u sudskomedicinskom smislu jer u medicinskoj dokumentaciji nije opisan a niti utvrđen niti jedan objektivan znak navedenih ozljeda, već je dijagnoza postavljena temeljem subjektivno iskazane bolnosti od strane oštećenice. Vezano za stiskanje vrata vještak je naveo da je moguće da se ono dogodi bez ostavljanja tragova na vratu međutim da bi se radilo o stiskanju izrazito slabog intenziteta u kojem slučaju bi kao posljedice praktički isključio mogućnost gubitka svijesti i nemogućnost gutanja.

 

Ovako dijagnosticirano natučenje lijeve nadlaktice i natučenje prsnog koša, koje iako u sudskomedicinskom smislu ne predstavlja ozljedu,ali govori o subjektivnom osjećaju bolnosti oštećenice prilikom liječničkog pregleda, je u skladu s njenim iskazom o tome kako je optuženik prema njoj primijenio silu radi izvršenja spolnog odnosa protiv njezine volje.

 

Što se tiče oguljotine prednjeg dijela vrata iz nalaza i mišljenja vještaka nesporno proizlazi da se radi o ozljedi drugačijoj od krvnog podljeva odnosno masnice o kojoj govore oštećenica i njena majka, koja ozljeda ima drugačiji mehanizam nastanka od oguljotine. Međutim navedeno ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza niti oštećenice niti njezine majke, s obzirom da se radi o laicima, bez medicinskog znanja, a uz uvid u foto-dokumentaciju navedene ozljede nije nelogično da bi navedene svjedokinje ovu ozljedu mogle laički nazvati masnicom, pogotovo kada se uzme u obzir da je prilikom davanja svog iskaza oštećenica navela „veliku masnicu, nazovimo to tako, sam imala“.

 

Što se tiče dijela iskaza oštećenice u kojem je navela da ju je optuženik stiskao za vrat vještak sudske medicine dozvolio je mogućnost da se tako nešto dogodi silom slabijeg intenziteta s time da je utvrđena oguljotina mogla biti posljedica stiskanja vrata i izmicanja oštećenice pri čemu bi noktom bila nanesena ova oguljotina.

 

Iako vještak praktički isključuje mogućnost gubitka svijesti i nemogućnosti gutanja prilikom stiskanja silom slabijeg intenziteta, to po stavu ovog drugostupanjskog suda, samo po sebi, s obzirom na sve druge utvrđene okolnosti i nakon dovođenja u vezu iskaza oštećenice i obrane optuženika, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njenog iskaza.

 

Neosnovano optuženik u žalbi navodi i da je teško povjerovati da je optuženik kao stopostotni invalid uopće mogao svladati oštećenicu, a ovo uzimajući u obzir mišljenje vještaka sudske medicine o visini i težini optuženika i oštećenice kada je procijenio da je optuženik visok između 1,75 i 1,80 metara, težine oko 85 kilograma, a oštećena visine oko 1,65 metara i težine oko 60 kilograma kao i da iz svih provedenih dokaza prolazi da se optuženik ne koristi nikakvim medicinskim pomagalima niti da ne bi mogao primijeniti silu na način kako to opisuje oštećenica.

 

Na vjerodostojnost iskaza oštećenice, s obzirom na sve provedene dokaze ne utječe ni to što se nakon dolaska u kuću roditelja istuširala i stavila veš na pranje, iako je prije toga po vlastitom kazivanju nakon spolnog odnosa povlačila se po posteljini kako bi ostali dokazi.

 

Neosnovano se u žalbi ističe i da je oštećenica kazneno djelo prijavila dva, odnosno tri dana nakon inkriminiranog događaja s obzirom da je u postupku nesporno utvrđeno da se inkriminirani događaj zbio 5. lipnja 2017., a oštećenica ga je prijavila 6. lipnja 2017.

 

Nadalje, na utvrđenje prvostupanjskog suda da je inkriminirane prigode došlo do spolnog odnosa između optuženika i oštećenice bez utjecaja su navodi žalbe optuženika da iz medicinske dokumentacije za oštećenicu i nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine proizlazi da nije bilo živih spermatozoida.

 

Naime, činjenicu da ginekološkim pregledom oštećenice nisu uočeni pokretni spermatozoidi prvostupanjski sud je uzeo u obzir te je uzimajući u obzir i nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine kao i ponašanje oštećenice nakon inkriminiranog događaja detaljno obrazložio iz kojih razloga navedena činjenica ne mora dovesti do zaključka o izostanku spolnog odnosa u inkriminirano vrijeme, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelj.

 

Kraj iskaza oštećenice koja detaljno opisuje i potvrđuje sve navedeno u činjeničnom opisu, i koji je prvostupanjski sud, kako je to već navedeno, prihvatio kao vjerodostojan, bez značaja su navodi žalbe optuženika da iz vještačkog nalaza Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.“ proizlazi da nisu pronađeni nikakvi biološki tragovi iz kojih bi proizlazilo da se sporni spolni odnos uopće dogodio.

 

Ovo stoga što je navedenim vještačenjem vještačena odjeća optuženika za koju je optužena navela da ju je nosio dok su nakon inkriminiranog događaja bili na S., dok nije znala reći koju odjeću je optuženik imao na sebi prilikom spolnog odnosa, pa ta odjeća i nije izuzeta.

 

Uz sve navedeno pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika u kojoj isti negira počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret i osporava da bi između njega i oštećenice inkriminirane prigode uopće došlo do spolnog odnosa, obrazlažući da je takva obrana suprotna prihvaćenom iskazu oštećenice. Iskaz oštećenice i nalaz i mišljenje vještaka za telekomunikacije pobijaju obranu optuženika da oštećenicu inkriminirane prigode nije snimao, a iz svih provedenih dokaza nelogičnim se nalazi tvrdnja optuženika da su se on i oštećenica inkriminirane prigode pomirili.

 

Osim toga, na nevjerodostojnost obrane optuženika ukazuje i to što on u obrani na raspravi negira da je inkriminirane prigode uopće došlo do spolnog odnosa između njega i oštećenice i to jer ima dosta problema s erekcijom zbog toga što pije dosta tableta zbog srčanih problema, dok iz iskaza svjedoka M. L., prijatelja i vjenčanog kuma optuženika proizlazi da je nakon što ga je oštećenica prijavila za silovanje, optuženik s njim o tome pričao te mu rekao da su vodili ljubav jer su se pomirili.

 

Iz svih navedenih razloga, nije prihvaćena žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

S obzirom na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjen kazneni zakon u pogledu pravne kvalifikacije djela, te je utvrđeno kako je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 2. i čl. 153. st. 1. te čl. 152. st. 1. KZ/11.

 

U odnosu na odluku o kazni žale se državni odvjetnik i optuženik

 

Državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio optuženiku kao otegotno cijeniti njegovu kaznenu i prekršajnu kažnjavanost, što je zlouporabio povjerenje oštećenice i snimanjem iste na putu prema S. izložio ju dodatnoj traumi. Osim toga da je pogrešno utvrdio da je kazneno djelo optuženika eksces u njegovu ponašanju kao i da je izrazio kajanje zbog počinjenog kaznenog djela slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti za primjenu zakonskih odredbi o ublažavanju kazne pa je predložio da se optuženika kazni kaznom zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženik, iako u uvodu žalbe navodi da se žali i zbog odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka, tu žalbenu osnovu dalje samo obrazlaže u kontekstu utvrđivanja činjeničnog stanja navodeći da visina sankcije u odnosu na zakonski minimum i maksimum sankcije za konkretno kazneno djelo dovoljno govori o uvjerenju suda o postojanju kaznene odgovornosti na strani optuženika.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno našao da kod optuženika nema posebno otegotnih okolnosti te da mu je propustio kao otegotno cijeniti njegovu dosadašnju kaznenu osuđivanost zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 2. KZ/11. kao i prekršajnu osuđivanost zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koje je počinio prema oštećenici i njenom maloljetnom sinu.

 

Nasuprot tome, neosnovano državni odvjetnik u žalbi navodi da je optuženiku kao otegotno trebalo cijeniti što je zlouporabio povjerenje oštećene, svoje supruge prilikom počinjenja kaznenog djela s obzirom da upravo zbog toga optuženik osuđen zbog kvalifikatornog oblika osnovnog kaznenog djela i koja okolnost mu se zbog toga ne može još jednom vrednovati kao otegotna. Osim toga niti činjenica da je optuženik oštećenicu snimao prilikom odlaska na S., po stavu ovog suda ne predstavlja otegotnu okolnost od posebnog značaja za odluku o visini kazne optuženiku.

 

Nadalje, pravilno državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je optuženik izrazio kajanje zbog počinjenog kaznenog djela. Ovo stoga što je optuženik tijekom cijelog postupka poricao počinjenje kaznenog djela te nije izrazio nikakvo kajanje pa se o tome ne može zaključivati samo na temelju iskaza oštećenice da joj je optuženik nakon počinjenja kaznenog djela rekao da sam sebi ne može oprostiti što je napravio. Isto tako, a uzimajući u obzir dosadašnju osuđivanost optuženika, počinjeno kazneno djelo ne može se cijeniti kao eksces u njegovu ponašanju.

 

S obzirom na sve navedeno, optuženiku je kao otegotno trebalo cijeniti navedenu kaznenu i prekršajnu osuđivanost, a prihvatiti kao olakotno primjereno ponašanje pred sudom, emocionalno stanje prilikom počinjenja kaznenog djela kao i da je sa oštećenom u braku bio jedno kraće vrijeme.

 

Međutim, navedene olakotne okolnosti ne predstavljaju naročito olakotne okolnosti iz čl. 48. st. 2. KZ/11. za ublažavanje kazne optuženiku, slijedom čega je optuženik na temelju čl. 154. st. 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju kaznu mu je, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 8. lipnja 2017. do 29. studenog 2017.

 

Ovakva kazna zatvora u skladu je s utvrđenim otegotnim i olakotnim okolnostima, ličnosti optuženika te njegovim stupnjem krivnje (čl. 47. KZ/11.) te se jedino ovakvom kaznom može se ostvariti svrha kažnjavanja.

 

Takvom kaznom izrazit će se društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati će se povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela te jačati svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela kao i o pravednosti kažnjavanja, a s druge strane takva kazna će omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo (čl. 41. KZ/11).

 

Iz navedenih razloga prihvaćena je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, a iz istih razloga nije prihvaćena žalba optuženika iz istog žalbenog osnova.

 

Što se tiče žalbe optuženika o troškovima kaznenog postupka ista je bespredmetna, s obzirom da je optuženik oslobođen od obveze naknada troškova kaznenog postupka,u odnosu na osuđujući dio pobijane presude, a u odnosu na odbijajući dio odlučeno je da oni padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Slijedom svega navedenog, prihvaćena je žalba državnog odvjetnika i na temelju čl. 486. ZKP/08. preinačena je pobijana presuda u odluci o kazni, dok je na temelju čl. 482. ZKP/08. odbijena žalba optuženika te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Zagreb, 15. siječnja 2020.