Baza je ažurirana 08.05.2025. 

zaključno sa NN 72/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Gž-1565/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Zorana Kežića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S., O. K. B. br. …, S., OIB: …, protiv tuženika R. V. iz S., O. br. …, OIB: …, koga zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u S., radi isplate, i po protutužbi tuženika-protutužitelja R. V. iz S., O. br. …, OIB: …, koga zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u S. protiv tužitelja-protutuženika G. S., O. K. B. br. …, Split, OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3175/2016-10 od 21. ožujka 2017., u sjednici održanoj dana 6. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

            

1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3175/2016-10 od 21. ožujka 2017. u dijelu kojim je u točki II. izreke prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja i sudi:

 

Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tužitelju-protutuženiku da isplati tuženiku-protutužitelju na iznos 160.097,50 kuna  zatezne kamate u visini 18 % godišnje za razdoblje od 4. 12. 1997. do 30. 6. 2002., 15 % godišnje za razdoblje od 1. 7. 2002. do 31. 12. 2007. i od 1. 1. 2008. do isplate u visini i propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.“

 

2. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje odluka o  troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3175/2016-10 od 21. ožujka 2017.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika i naloženo tužitelju-protutuženiku da plati tuženiku-protutužitelju iznos od 160.097,70 kuna. (točka I. izreke). Istom presudom je djelomično prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja te ja naloženo tužitelju-protutuženiku da plati tuženiku-protutužitelju na iznos 160.097,50 kuna  zatezne kamate u visini 18 % godišnje za razdoblje od 4. 12. 1997. do 30. 6. 2002., 15 % godišnje za razdoblje od 1. 7. 2002. do 31. 12. 2007. i od 1. 1. 2008. do isplate u visini i propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, dok je protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 160.097,50 kuna odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Odlukom o troškovima postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke).

              Protiv dijela navedene presude kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja žalbu je podnio G. S. (dalje: tužitelj) kojom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da presuda preinači na način da se protutužbeni zahtjev u dosuđujućem dijelu odbije uz osudu tuženika-protutužitelja na snošenje troškova spora, kao i troškova žalbenog postupka, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              Tuženik-protutužitelj (dalje: tuženik) pravovremeno podnesenom žalbom pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi ne navodeći izrijekom zbog kojih zakonskih žalbenih razloga pobija odluku o troškovima postupka, a iz sadržaja žalbenih navoda proizlazi da odluku o troškovima postupka pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se rješenje o troškovima postupka preinači tako da se naloži tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

              Tuženik je odgovorio na tužiteljevu žalbu te je predložio da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

              Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

              U odnosu na tužiteljevu žalbu

   Iako tužitelj u uvodu žalbe kao žalbeni razlog navodi i bitnu povredu odredaba parničnog postupka, u žalbi ni oznakom zakonskog članka ni sadržajno nije odredio ni obrazložio koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka je počinio prvostupanjski sud.  Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena ni jedna od navedenih postupovnih povreda.

 

              Predmet spora u ovoj fazi postupka je protutužbeni zahtjev tuženika za isplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 160.097,70 kuna koji je tuženik na temelju Ugovora o prodaji poslovnog prostora, koji je sklopio s tužiteljem, uplatio za ½ idealnog dijela poslovnog prostora koji je bio nacionaliziran.

 

              Nije sporno da su tužitelj kao prodavatelj i tuženik kao kupac sklopili dana 27. prosinca 1996. Ugovor o prodaji poslovnog prostora klasa: 372-02/95-01/21 te Aneks Ugovora o prodaji poslovnog prostora klasa: 372-02/95-01/21 dana 15. listopada 1997.  kojim ugovorom je tužitelj prodao tuženiku poslovni prostor koji se nalazi u zgradi u S., K. ..., koja je sagrađena na čest. zem. 9164/1 zk. ul. 5633 k.o. S..

 

              Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj suvlasnik za ½ dijela predmetnog poslovnog prostora, dok je ½ dijela navedenog poslovnog prostora bila nacionalizirana te da je slijedom toga spomenuti Ugovor o prodaji poslovnog prostora ništav u dijelu kojim je predmet prodaje bila ½ idealnog dijela poslovnog prostora koji je bio nacionaliziran jer je u u tom dijelu ugovor sklopljen protivno odredbama Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba („Narodne novine“, broj 53/90, 61/91, 25/93 i 70/93). Presudom prvostupanjskog suda poslovni broj IIP-712/07 od 11. prosinca 2009. utvrđeno da je ništava odredba Ugovora o prodaji poslovnog prostora klasa: 372-02/95-01/21 od 27. prosinca 1996. u preambuli utvrđujućeg dijela Ugovora da je poslovni prostor u prizemlju i podrumu zgrade u S., K. ..., sagrađene na čest. zem. 9164/1 zk. ul. 5633 k.o. S., površine 49 m2 vlasništvo tužitelja za cijelo i da je u tom dijelu navedena presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-214/10 od 28. listopada 2010.

 

              Utvrđeno je da je tuženik isplatio tužitelju ugovorenu kupoprodajnu cijenu za cijeli poslovni prostor, tako da mu je platio iznos od 105.800,00 kuna dana 20. prosinca 1996. i iznos od 214.395,40 kuna dana 4. prosinca 1997., dakle, sveukupno iznos od 320.195,40 kuna.

 

              S obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tužitelja da vrati tuženiku ½ plaćene kupoprodajne cijene odnosno iznos od 160.097,70 kuna i taj dio prvostupanjske presude je postao pravomoćan.

 

              Tuženik je u podnesku od 10. siječnja 2017. (list 88.-89. spisa) postavio protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelju naloži da mu isplati iznos od 160.097,50 kuna sa zateznom kamatom u visini 18 % godišnje za razdoblje od 4. 12. 1997. do 30. 6. 2002., 15 % godišnje za razdoblje od 1. 7. 2002. do 31. 12. 2007. i od 1. 1. 2008. do isplate u visini i propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO/05)

 

              Prvostupanjskom presudom je djelomično prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika te je tužitelju naloženo da na dosuđenu glavnicu od 160.097,70 kuna plati tuženiku zakonske zatezne kamate i to za razdoblje od 4. prosinca 1997., dakle od dana kada je tuženik izvršio uplatu razlike kupoprodajne cijene, do isplate.

 

              Osnovano tužitelj navodi u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio protutužbeni zahtjev i naložio tužitelju da plati tuženiku na dosuđeni iznos glavnice od 160.097,70 kuna zakonske zatezne kamate.

 

Tužitelj se na zapisniku ročišta od 26. siječnja 2017. usprotivio protutužbenom zahtjevu te je istaknuo prigovor zastare. Prvostupanjska presuda nema nikakvih razloga o navedenom tužiteljevom prigovoru, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

U takvoj situaciji ovaj sud je pozivom na odredbu članka 373.a stavka 1. u vezi sa stavkom 3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu. Naime, prema odredbi članka 373.a stavka 1. ZPP-a drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:

 

1. da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili

 

2. da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

 

U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona (stavak 3. članka 373.a ZPP-a).

 

              Prema odredbi članka 104. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. ZOO/05, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora.

 

              Zahtjev za vraćanje primljenog na temelju ništavog pravnog posla zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina iz članka 371. ZOO/91.

 

              Obveza vraćanja onoga što je primljeno po osnovi ništavog ugovora dospijeva u trenutku nastupa ništavosti, koja je u konkretnom slučaju nastupila u vrijeme sklapanja ništavog pravnog posla-Ugovora o prodaji poslovnog prostora klasa: 372-02/95-01/21 od 27. prosinca 1996. i Aneksa Ugovora o prodaji poslovnog prostora klasa: 372-02/95-01/21 od 15. listopada 1997.

 

              Kako je tuženik podnio protutužbu dana 17. siječnja 2017. tuženikov zahtjev za isplatu zateznih kamata je zastario, jer je protutužba podnesena nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 371. ZOO/91., računajući od dospijeća zahtjeva za vraćanje primljenog po osnovi ništavog pravnog posla.

 

              Tuženikov zahtjev za isplatu zateznih kamata je zastario i onda kada bi se prihvatilo stajalište da zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano u ispunjenju ništavog ugovora počinje teći tek od pravomoćnosti odluke u spora za utvrđenje ništavim sklopljenog Ugovora o prodaji poslovnog prostora i Aneksa Ugovora o prodaji poslovnog prostora  tražbina. Naime, presuda pvostupanskog suda poslovni broj IIP-712/07 kojom je utvrđena ništavost predmetnog ugovora u pogledu ½ dijela poslovnog prostora koji je bio nacionaliziran donesena je 11. prosinca 2009. te je postala pravomoćna dana 28. listopada 2010. kada je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-214/10, tako da je i u tom slučaju protutužba podnesena nakon proteka zastarnog roka iz članka 371. ZOO/91.

 

              Stoga je trebalo na temelju odredbe članak 373.a ZPP-a prihvatiti tužiteljevu žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odbiti protutužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata te presuditi kao u izreci.

 

              U odnosu na tuženikovu žalbu

 

   Prvostupanjski sud je donio pobijanu odluku o troškovima postupka pozivom na odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a prema kojoj sud može, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

 

  Ovaj sud smatra da je unatoč preinačenju prvostupanjske presude u konkretnom slučaju s obzirom na postignuti uspjeh stranaka u parnici opravdano primijeniti odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a da svaka stranka snosi svoje troškove iz razloga što je tužitelj uspio s 2/3 svoga zahtjeva te u cijelosti u pogledu protutužbenog zahtjeva, dok je tuženik u pogledu tužbenog zahtjeva uspio s 1/3 zahtjeva, a nije uspio s protutužbenim zahtjevom, odakle slijedi zaključak da je tužiteljev uspjeh u parnici daleko veći od tuženikova uspjeha. Kada se ima na umu postignuti uspjeh stranaka u sporu te činjenica da tužitelj nije popisao trošak žalbenog postupka, ovaj sud smatra da nema razloga za izmjenu odluke o troškovima postupka.

 

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.

 

U Splitu 6. srpnja 2017.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu