Broj: Gž-1881/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja: 1. L. M. pok. I., 2. B. M. pok. S., 3. M. B. pok. S., i 4. L. M. pok. A., svi zastupani po punomoćnici D. T. K., odvjetnici u S., protiv tuženice R. H., OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sinju, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju broj P-2989/15 od 20. siječnja 2017. ispravljene rješenjem broj P-2989/15 od 8. lipnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2017.,

p r e s u d i o   j e

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju broj P-2989/15 od 20. siječnja 2017. ispravljena rješenjem broj P-2989/15 od 8. lipnja 2017.

              II. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom utvrđeno da su tužitelji pod 1. i pod 4. stekli dosjelošću po svojim prednicima svaki za po ½ dijela vlasnost novonastalih nekretnina označenih kao č. zem. 1024/5 u površini od 2894 m² i č. zem. 1023/45 u površini od 2277 m² sve K.O. G. nastalih od dijela nekretnina označenih kao č. zem. 1024/2 i 1023/27 i brojevima 11-12-13-14-15-16-17-18-19-20-34-11 odnosno 3-4-5-6-7-8-9-10-29-30-31-32-33-3 sve K.O. G. a tužitelji pod 2. i pod 3. svaki za po ½ dijela vlasnost novonastale nekretnine označene kao č. zem. 1024/2 u površini od 6865 m² nastale od dijela nekretnina označenih kao č.zem. 1024/2 i 1023/27 i brojevima 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-14-15-16-17-18-19-20-21-22-23-24-25-26-27-28-1 sve K. G., a što je sve prikazano na skici premjeravanja mjerničkog vještaka D. B. od 23. travnja 2013. odn. od 27. svibnja 2015. pa da je tuženica dužna trpjeti da se tužitelji temeljem ove presude i uknjiže kao isključivi vlasnici uz istovremeno brisanje tuženice (točka I. izreke).

Ujedno je tuženica obvezana naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 23.200,00 kn dok je s iznosom od 131,25 kn zahtjev odbijen (točka II. izreke).

              Protiv ove presude žalbu pravovremeno podnosi tuženica pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači podredno, ukine.

              U odgovoru na žalbu tužitelji su osporili navode iste u cijelosti i predlažu žalbu odbiti.

              Žalba je neosnovana.

              Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja pod 1 i pod 4. za utvrđenje da su po svojim prednicima svaki za po ½ dijela stekli vlasništvo novonastalih nekretnina označenih kao č. zem. 1024/5 u površini od 2894 m² i č. zem. 1023/45 u površini od 2277 m² sve K.O. G. nastalih od dijela nekretnina označenih kao č. zem. 1024/2 i 1023/27 i brojevima 11-12-13-14-15-16-17-18-19-20-34-11 odn. 3-4-5-6-7-8-9-10-29-30-31-32-33-3 sve K.O. G. a tužitelji pod 2. i pod 3. svaki za po ½ dijela vlasništvo novonastale nekretnine označene kao č. zem. 1024/2 u površini od 6865 m² nastale od dijela nekretnina označenih kao č.zem. 1024/2 i 1023/27 i brojevima 1-2-3-4-5-6-7-8-9-10-11-12-13-14-15-16-17-18-19-20-21-22-23-24-25-26-27-28-1 sve K. G., a što je sve prikazano na skici premjeravanja mjerničkog vještaka D. B. od 23. travnja 2013. odn. od 27. svibnja 2015., i upis njihovog prava u zemljišnim knjigama, sve temeljem dosjelosti.

              Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev nakon što je smatrao utvrđenim da su prednici tužitelja bili u dugogodišnjem samostalnom posjedu prijepornih nekretnina i da se radi o nekretninama koje su sposobne biti objektom prava vlasništva, sve pozivom na odredbe Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

              Nadalje, nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

              Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

              - da je tuženica upisana kao posjednica k.č. 1023/27 i 1024/2; dok zemljišnih knjiga za K.O. Garjak nema a rješenjem od 18. prosinca 2003. dozvoljen je tuženici sudski polog u svrhu stjecanja prava vlasništva na prijepornim nekretninama na temelju odredbe članka 16. Zakona o šumama uz naznaku da se radi o šumskom zemljištu s tim da tuženica stječe vlasništvo samo ukoliko su one njeno stvarno vlasništvo;

              - da su se kat.č.z.br. 1024/2 i 1023/27 prema Prostornom planu uređenja Grada Vrlike na dan 24. srpnja 1991. nalazila izvan granica građevinskog područja naselja;

              - da je prilikom očevida na licu mjesta utvrđeno da su prijeporne nekretnine u naravi pod kulturom pašnjaka, dio pod samoniklom šumom većinom akacijom-bagremom, da su ograđene i prirodnim granicama potokom-vododerinom a dio i jasnim međašnikom;

              - da su svjedoci M. M., S. M., M. Š. i B. Ž. potvrdili da su predmetne nekretnine bile u posjedu tužiteljevih prednika od pamtivijeka odnosno još od 1987. godine, a to proizlazi i iz iskaza tužitelja pod 1. i pod 3.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da su prednici tužitelja prijeporne nekretnine obrađivali i držali kao svoje, krčili, sijali, obrađivali, nisu dozvoljavali pošumljavanje tj. vršili su sva vlasnička ovlaštenja. Stoga taj sud zaključuje da su tužitelji na osnovi pravnog pravila iz paragrafa 1477. bivšeg OGZ preko svojih pravnih prednika koji su predmetnu nekretninu kao pošteni posjednici neprekidno posjedovali u vremenu izvanredne dosjelosti od 40 godina do 6. travnja 1941. stekli pravo vlasništva spornih nekretnina dosjelošću tj. originarnim putem na temelju samog zakona, a tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Pravilno je takovo utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda te isti žalbenim navodima tuženice nije doveden u pitanje.

Naime, odredbom članka 388. stavak 2. ZV propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga zakona prosuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

S tim u vezi, OGZ iz 1811. godine je u Hrvatskoj i Slavoniji stupio na snagu 1853. godine i važio je sve do 1980. godine i donošenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima sa početkom važenja od 1. siječnja 1980., pa je tako prema pravnom pravilu iz paragrafa 1472. OGZ u odnosu na državna dobra i državnu imovinu, te dobra crkvenih, općinskih i inih dopuštenih tijela, glede posjeda nekretnina, bilo određeno da se prava koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige, i sva druga prava mogu steći samo posjedom od 40 godina.

Nadalje, prema pravnom pravilu iz paragrafa 328. OGZ a koji se primjenjuje u konkretnom predmetu, u pogledu stjecanja prava vlasništva prednika tužitelja, vrijedila je predmnjeva o poštenju posjeda a onaj tko tvrdi suprotno dužan je to i dokazati.

Tuženica je u odgovoru na tužbu smatrala da je potrebno da tužitelji dostave povijesni zemljišnoknjižni i katastarski izvadak, rješenja o nasljeđivanju radi dokazivanja pravnog slijeda te uvjerenje o statusu za prijeporne nekretnine.

U daljnjem tijeku postupka, nakon što je dostavljen povijesni katastarski izvadak, saslušani svjedoci i tužitelji te proveden očevid i vještačenje, tuženica je predložila saslušanje svjedoka - djelatnika Šumarije i Hrvatskih šuma koji su pak potvrdili posjed tužitelja.

Glede žalbenih navoda ocjene iskaza svjedoka, jasno je da nema živih svjedoka iz relevantnog razdoblja do 6. travnja 1941. ali svi saslušani svjedoci imaju saznanja o bona fide posjedu prednika tužitelja iz kazivanja svojih prednika; dok glede tvrdnje svjedoka G. G. da on nije dozvoljavao sječu šume od kada je on lugar (29 godina), za navesti je da je taj svjedok istodobno iskazao da je viđao tužitelja na parceli kako krči i čisti a prije i njegova oca, da im on nije dozvoljavao sječu šume te je isto tako iskazao da ni on nije sjekao na prijepornoj nekretnini jer su tužitelji tvrdili da je to njihovo vlasništvo. Očito je i navedeni svjedok bio svjestan prijepora vlasništva koji prijepor je razriješen u ovoj parnici. Svjedok Š. je pak upravitelj šumarije tek 9 godina a prednici tužitelja su već prije 70 godina stekli vlasništvo pa je irelevantno trenutno vršenje posjedovnih čini.

Prema pravnom pravilu iz paragrafa 444. OGZ vlasništvo se može izgubiti po volji vlasnika, po zakonu, ili po izreci suca, ali vlasništvo nekretnina prestaje samo kada je izbrisano iz javnih knjiga. Isto je razvidno iz sentence VSH Rev 89/71 od 9. lipnja 1971. koja navodi da, da bi se moglo govoriti o derelikciji (napuštanju nekretnina) potrebno je da se ovlaštenik izričito odrekne svoga prava. Dakle, okolnost da netko ima pasivno držanje i da u nekom izvjesnom vremenu čak i ne poduzima ništa u pogledu vršenja svoga vlasničkog prava ne može se tumačiti kao izraz volje o odricanju od prava vlasništva.

              Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja te sadržaj rješenja o pologu isprava koji polog ne predstavlja dokaz o vlasništvu jer sadrži uvjet da tuženica stječe vlasništvo samo ukoliko su nekretnine njeno stvarno vlasništvo, jasno je da taj uvjet nije zadovoljen jer su tužitelji dokazali svoje vlasništvo bez obzira što predmetne nekretnine nisu bile obuhvaćene rješenjima o nasljeđivanju.

              Kako je prvostupanjski sud zaključio o tome da su tužitelji i njihovi prednici u posjedu prijepornih nekretnina, a kako se poštenje predmnjeva, a kako tužena nije dokazala suprotno odnosno da bi posjed tužitelja bio nepošten, to je pravilno odlučio o postavljenom zahtjevu.

Sud je prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev.

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP i jer je isti ispravno obračunat.

Slijedom navedenog, a kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija; kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, žalbu tuženice valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

Odbijen je zahtjev stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka i to tužitelja jer podnošenje odgovora na žalbu nije bilo nužno za razrješenje prijepora a tuženice jer nije uspjela u žalbi.

U Splitu, 28. rujna 2017.