Broj: 20 Pr-44/17-14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

            Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj tužiteljice Manuele Juričinec, OIB 01425667588, iz Križovljana Radovečkog, Stjepana Radića 36, zastupana po punomoćnici Sanji Smontara, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Zid d.o.o., OIB 81460249935, Babinec, Stjepana Radića 7, zastupanog po punomoćniku Domagoju Krpini, odvjetniku iz Varaždina, radi utvrđenja ništetnim nagodbe, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 29. rujna 2017. u prisutnosti tužiteljice, direktora tuženika te punomoćnika stranaka te objave presude 12. listopada 2017.,

p r e s u d i o    j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice Manuele Juričinec, OIB 01425667588, iz Križovljana Radovečkog, Stjepana Radića 36 da se utvrdi ništetnim nagodba od 17. veljače 2016., sklopljena 22. veljače 2016. između tužiteljice Manuele Juričinec, OIB 01425667588, iz Križovljana Radovečkog, Stjepana Radića 36 i tuženika Zid d.o.o., OIB 81460249935, Babinec, Stjepana Radića 7, ovjerena kod javnog bilježnika Stjepana Trstenjaka 22. veljače 2016. pod poslovnim brojem OV-776/16, te da se pravni odnos između stranaka vrati u stanje prije sklapanja te nagodbe i da se naloži tuženiku Zid d.o.o., OIB 81460249935, Babinec, Stjepana Radića 7, da isplati tužiteljici Manueli Juričinec OIB 01425667588, iz Križovljana Radovečkog, Stjepana Radića 36 iznos od 15.080,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća pojedinih mjesečnih glavničnih iznosa do sipate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), i to kako slijedi:

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.4.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.5.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.6.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.7.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.8.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.9.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.10.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.11.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.12.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.1.2017. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.2.2017. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.3.2017. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.4.2017. do isplate,

kao i da bi da bi tuženik bio dužan nadoknaditi trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana, kao neosnovan.

II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice Manuele Juričinec, OIB 01425667588, iz Križovljana Radovečkog, Stjepana Radića 36 da se poništi nagodba od 17. veljače 2016., sklopljena 22. veljače 2016. između tužiteljice Manuele Juričinec, OIB 01425667588, iz Križovljana Radovečkog, Stjepana Radića 36 i tuženika Zid d.o.o., OIB 81460249935, Babinec, Stjepana Radića 7, ovjerena kod javnog bilježnika Stjepana Trstenjaka 22. veljače 2016. pod poslovnim brojem OV-776/16, te da se pravni odnos između stranaka vrati u stanje prije sklapanja te nagodbe i da se naloži tuženiku Zid d.o.o., OIB 81460249935, Babinec, Stjepana Radića 7, da isplati tužiteljici Manueli Juričinec OIB 01425667588, iz Križovljana Radovečkog, Stjepana Radića 36 iznos od 15.080,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća pojedinih mjesečnih glavničnih iznosa do sipate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), i to kako slijedi:

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.4.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.5.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.6.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.7.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.8.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.9.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.10.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.11.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.12.2016. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.1.2017. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.2.2017. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.3.2017. do isplate,

-        na iznos od 1.160,00 kn od 16.4.2017. do isplate,

kao i da bi da bi tuženik bio dužan nadoknaditi trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana, kao neosnovan.

III/ Naprotiv, tužiteljica je dužna nadoknaditi tuženiku na ime troška ovog postupka iznos od 4.375,00 (četiri tisuće tristo sedamdeset pet kuna ) kuna, a to u roku od  8 dana.

   Obrazloženje

            Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je bila zaposlena u trgovini tuženika broj 3 u Cestici od 2007. do 2016. u kojoj se trgovini prodavala mješovita roba, a radila je u smjenama time da je uvijek bila sam  u smjeni, dok je u  drugoj smjeni radila Ljiljana Hip. Na taj način je radila već dugi niz godina s tim da su na polovini godine te na kraju godine tužiteljica i Ljiljana Hip radile inventure te nitko nikada niti tužiteljici, a niti Ljiljani Hip nije rekao da bi se utvrdio neki manjak. To im je rečeno tek poslije inventure 2013. od strane Dragice Kos, majke Darka Kosa, direktora tuženika i to samo usputno, a nakon inventure provedene 2014. im je rečeno da je nastao manjak od oko 50.000,00 kn. U samu trgovinu je najviše dolazila upravo Dragica Kos s kojom su rješavale knjigovodstveno-financijske poslove. Međutim nakon inventure 2015. je rečeno da je manjak u trgovini ukupno 120.000,00 kn te da još imaju u bilježnici zapisanih dužnika za 20.000,00 kn i koji dug moraju podmiriti jer su one radile u toj prodavaonici. Sama tužiteljica je bila doista zatečena sa tom činjenicom jer nije znala kako je taj manjak nastao, a to tim više što prodavačice u toj trgovini nisu imale robno zaduženje nego financijsko te se kod inventure zbrajala financijska vrijednost robe u trgovini, ali ne po broju već po cijeni i ti su se podaci predali gđi Kos svake godine iza svake inventure. No, tužiteljica te podatke nije mogla uspoređivati sa stvarnim stanjem i prometom robe jer je knjigovodstvene poslove radio knjigovodstveni servis i ti im podaci nikada nisu bili dostavljeni, a niti dostupni. Tužiteljica i Ljiljana Hip su ustvari podatke o manjku na inventuri dobile od Dragice Kos, a bez da im je Dragica Kos pokazala bilo kakve knjigovodstvene ili financijske podatke, a osim toga im je navela da moraju podmiriti i neplaćenu robu koju su izdale kupcima s odgodom plaćanja iako je te kupce mogla odmah pozvati. Sama Dragica Kos im je obvezu povrata manjka naznačila na način da to moraju platiti jer će u protivnom čitavo selo znati što su učinile, da će ići na sud te ih ujedno uputila obje javnom bilježniku radi potpisivanja izjave o podmirenju duga, a ujedno im je navela da u slučaju da to ne učine da će ići na sud te će im se provoditi i ovrha, a ujedno da će ih i kazneno prijaviti. Tužiteljica ispočetka nije željela potpisati navedenu izjavu, ali na kraju je ipak otišla kod javnog bilježnika Stjepana Trstenjaka i potpisala izjavu o povratku duga, a u banci i otvorila trajni nalog tako da mjesečno podmiruje navedeno dugovanje. Ona osobno je potpisala za povrat polovice duga, a drugu polovicu je trebala vratiti Ljiljana Hip. Također su upoznate da je manjak utvrđen i u još jednoj trgovini tuženika gdje je radila Nikolina Ivančić, a koja je inače i radila kao zamjena za tužiteljicu i Ljiljanu Hip u njihovoj trgovini kad su bile na godišnjem odmoru ili bolovanju. Tužiteljica ističe da ona uopće ne zna da li je nastao manjak i da li je nastao i kako je nastao, ali kako živi u istom mjestu kao Dragica Kos te se bojala da ona ne počinje pričati kako je uzela novac, a bojala se i sudskog postupka jer nikada nije bila na sudu i nikome ništa dužna, a pogotovo nije vodila nikakve kaznene postupke. Ujedno se bojala i mogućeg otkaza te pronalaska novog posla kao i priča da je ona nešto ukrala, iako je rekla Dragici Kos da ona nema ništa od imovine. Iako je prvotno odbila potpisati izjavu o povratu duga to je ipak dana 22.2.2016. otišla kod javnog bilježnika i otvorila trajni nalog sa kojeg joj se mjesečno usteže iznos od 1.160,00 kn, a to počevši od 10.6.2016. Nagodba koju je potpisala dana 22.2.2016. kod javnog bilježnika je ništetna. Naime smatra da je nagodba sklopljena zavisnošću tužiteljice od tuženika, odnosno činjenicom da tužiteljica u maloj sredini nije željela da poslodavac priča o njoj da mu je nešto uzela te nije željela da se protiv nje vode sudski postupci, već da je naprotiv tuženik sebi pribavio imovinsku korist, koju tužiteljica nije uzrokovala ni namjerno niti krajnom nepažnjom i smatra da je zbog straha zbog mogućeg otkaza, zatim činjenice teškog pronalaska novog posla, nadalje činjenice da će bi obilježena kao osoba koja je nanijela štetu poslodavcu je bila prisiljena potpisati navedenu nagodbu. Ujedno se takav ugovor smatra ništetnim u smislu odredbe iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema čl. 4. istog Zakona su u zasnivanju obveznog odnosa i ostvarivanja prava i odnosa iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načelo savjesnosti i poštenja. Ujedno tužiteljica smatra da je u dijelu kojim je kod tužiteljice izazvan stran da će izgubiti posao navedena nagodba pobojna u smislu odredbe iz čl. 330. Zakona o obveznim odnosima. Prema tome tužiteljica tvrdi da je jedini razlog zbog kojeg je potpisala navedenu nagodbu bila zavisnost tužiteljice, kao radnice od tuženika, kao poslodavca u maloj sredini i strah od mogućih sudskih postupaka kojima joj se prijetilo, kao od gubitka posla tuženik je iskoristio podređeni položaj tužiteljice kako bi ona potpisala nagodbu, a poslije čega je radila kod tuženika sve do 30.9.2016. kada je i zatražila raskid ugovora o radu budući joj je tuženik uzimao gotovo cijelu plaću. Prema tome je podnijela ovu tužbu tražeći da se utvrdi ništetnim navedena nagodba koju je potpisala 22.2.2016. u javnobilježničkom uredu Stjepana Trstenjaka te da joj se ujedno vrate sve rate, odnosno novčani iznosi koje je do podnošenje tužbe platila. Tužiteljica je također u slučaju da sud ne nađe osnovanim taj tužbeni zahtjev u smislu odredbe iz čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku postavila i alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje iste nagodbe uz obvezu povrata do sad isplaćenog iznosa novca temeljem nagodbe od 22.2.2016.

            U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice. Osporio je da u trgovini ne bi bili utvrđeni manjkovi jer su svi manjkovi bili uredno evidentirani i ranijih godina, ali upravo zbog dobrosusjedskih odnosa i sredine u kojoj stranke žive nisu bili pokretani nikakvi postupci. Također to i zbog visine manjkova koji nisu bili previsoki. Tuženik navodi da je tužiteljica sama zajedno s drugim djelatnicima koji su radili u trgovini vodila knjigu popisa, upisivala vrijednost primljene robe te vrijednost dnevnih utržaka tako da je u svakom trenutku mogla vidjeti stanje zaliha. Osim toga tuženik navodi da je početkom rada tužiteljice u trgovini izmijenio bravu i dao ključ tužiteljici i drugoj djelatnici koja je radila u toj trgovini tako da nitko osim njih nije niti mogao ući u trgovinu. Ujedno navodi da je tužiteljica inventuru provodila sama zajedno s drugom djelatnicom te je tuženik u njih imao veliko povjerenje. Tuženik ističe da je doista predložio tužiteljici sklapanje nagodbe radi reguliranja povrata manjka, ali joj ni u kom slučaju nije prijetio. Sama tužiteljica sa druge strane nije nikada osporila manjak, a niti da bi ona bila odgovorna za isti. Za taj manjak je terećena i Ljiljana Hip. Osporio je također da tužiteljica ne bi vidjela dokument o visini manjka jer su se i tužiteljica i Ljiljana Hip u vezi toga informirale u Knjigovodstvenom servisu koji vodi poslovne knjige tuženika. Konačno i sama tužiteljica je u svakom trenutku znala visinu utvrđenog manjka te je i potpisala kod javnog bilježnika nagodbu kojom se obvezala vratiti tuženiku iznos od ukupno 69.600,00 kn, a na koji iznos se obvezala također vratiti ga i djelatnica Ljiljana Hip. Sama nagodba je ovjerena kod javnog bilježnika pa i potvrđena, a što znači da je javni bilježnik objasnio i smisao ugovora te posljedice istog strankama. Nadalje je tuženik osporio tvrdnju tužiteljice da je bila primorana na zaključenje nagodbe. Također navodi da je tuženik eventualno lažno prikazivao stanje u trgovini i lažno prikazao manjak da bi tada svakako morao postojati višak robe u prodavaonici, a čime su mogle raspolagati i tužiteljica i Ljiljana Hip jer su samo one imale ključeve od trgovine. U cijelosti osporava da bi na bilo koji način prisiljavao i prijetio tužiteljici na zaključenje nagodbe jer se sama tužiteljica složila sa takvim rješavanjem ovog problema te je potpisala  i navedeni ugovor kod javnog bilježnika. Slijedom prednjeg je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev.

Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao tužiteljicu i direktora tuženika kao stranke u svrhu dokazivanja, a saslušao je i svjedoke Stjepana Trstenjaka, Ljiljanu Hip, Ivana Juričinca  i Dragu Kos te je  izvršen i uvid u uplatnicu sa lista 8 spisa, presliku nagodbe od 17.2.2016. sa listova 9-13 te sa listova 20-23 spisa,  ugovor o trajnom nalogu sa lista 14 spisa, a izvršen je uvid i u dokumentaciju tuženika koja se odnosi na knjigu popisa robe te inventure, a koja se nalazi u privitku spisu.

            Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice  nije osnovan.

            Iz provedenih dokaza sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:

-        da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika kao prodavačica u njegovoj prodavaonici broj 3 u Cestici u Gajevoj ulici zajedno sa drugom prodavačicom Ljiljanom Hip od 2007. do 2016.

-        da je u navedenoj prodavaonici u siječnju 2016. provedena inventura za 2015. te je utvrđen manjak sa stanjem na dan 31.12.2015. u ukupnom iznosu od 140.000,00 kn,

-        da je tužiteljica dana 22.2.2016. potpisala privatnu ispravu Nagodba od 17.2.2016. kod javnog bilježnika Stjepana Trstenjaka iz Varaždina te da je istoga dana na navedenu ispravu stavljena i potvrda, odnosno solemnizacija od strane javnog bilježnika, a kojom se nagodbom tužiteljica obvezala podmirivati nastali manjak u roku od 5 godina u mjesečnim iznosima od 1.160,00 kn,

-        da je tužiteljica radi ispunjenja svoje obveze iz nagodbe u korist tuženika ugovorila trajni nalog kod Zagrebačke banke d.d., a temeljem kojeg trajnog naloga je tužiteljici počevši od travnja 2016. uzimano s računa mjesečno iznos od 1.160,00 kn,

-        da je tužiteljica opozvala trajni nalog u lipnju 2017.

      Iz provedenih dokaza je prije svega utvrđeno da je tužiteljica dakle radila kod tuženika na radnom mjestu prodavač u prodavaonici broj 3 u Cestici u Gajevoj ulici, a koja prodavaonica je bila prodavaonica mješovite robe time da je radila u toj prodavaonici u smjenama tako da je ona radila kao samostalni prodavač u jednoj smjeni, a u drugoj smjeni je radila druga prodavačica tj. Ljiljana Hip, koja je saslušana kao svjedok u ovom postupku. Također je utvrđeno da je po provedbi inventure za 2015. utvrđen manjak u navedenoj prodavaonici u ukupnom iznosu od 140.000,00 kn, a u koji iznos je obračunat i iznos robe koja je prodana kupcima s odgodom plaćanja te koji su kupci bili zabilježeni u posebnoj "bilježnici". Sama inventura se prema iskazu tužiteljice te svjedokinja Ljiljane Hip te Dragice Kos obavljala na način da su same prodavačice iz te prodavaonice izvršile popis sveukupne robe u prodavaonici te je takav popis predan nastavno na usklađivanje Dragici Kos, odnosno Knjigovodstvenom servisu, a koji je potom usporedbom sa podacima o prijemu robe utvrđivao da li u prodavaonici postoji manjak ili ne. Takav postupak inventure se ustvari provodio cijelo vrijeme otkada je tužiteljica zaposlena kod tuženika s tim da se prema navodima naprijed naznačenih svjedoka i navodima same tužiteljice posebna među inventura tijekom godine nije provodila. Iz istih iskaza te iskaza direktora tuženika sud je utvrdio također da je u toj prodavaonici već i ranijih godina bio utvrđen određeni manjak, ali za kojeg se nisu pokretali nikakvi posebni postupci u vezi ispitivanja nastanka tog manjka jer se radilo o manjim iznosima. Što se tiče ovog manjka iz 2015. se radi utvrđivanja i potvrđivanja istog provela još jedna inventura,  a koju je radila uz tužiteljicu te Ljiljanu Hip i Dragica Kos, ali je rezultat bio isti. Na temelju toga je tuženik i odlučio potraživati od tužiteljice te Ljiljane Hip naknadu štete u vidu povrata manjka, a kako to proizlazi iz iskaza direktora tuženika te svjedokinje Dragice Kos, ali i tužiteljice te svjedokinje Ljiljane Hip. U vezi toga su tužiteljica i Ljiljana Hip potpisale svaka za sebe naprijed navedenu nagodbu datiranu s danom 17.2.2016., a koju je tužiteljica potpisala dana 22.2.2016. u uredu javnog bilježnika Stjepana Trstenjaka te je istoga dana navedena nagodba i potvrđena u smislu čl. 59. Zakona  o javnom bilježništvu (Nar. nov. 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, 120/16-dalje ZJB), a to po prisjednici u predmetnom javnobilježničkom uredu Ani Brezovec kako to proizlazi iz potvrde sa lista 12 spisa. Ovdje se mora navesti da prema odredbi iz čl. 126. st. 1. i 2. ZJB prisjednik u  javnobilježničkom uredu ima ovlaštenje obavljati sve poslove koje je ovlašten po zakonu obavljati i javni bilježnik. To znači da je potvrda koja je izdana na navedenu nagodbu pravovaljana i slijedom toga navedena nagodba ima snagu javnobilježničkog akta te izvršnosti budući je ista sastavljena sukladno odredbi iz čl. 54. ZJB. Dakle navedenom nagodbom se tužiteljica obvezala podmiriti tuženiku dugovanje u ukupnom iznosu od 69.600,00 kn u 60 jednakih mjesečnih obroka u visini svakog mjesečnog obroka od 1.160,00 kn, a kako to proizlazi iz čl. 3. navedene Nagodbe (listovi 9-11 spisa). Činjenica jest da je tužiteljica ujedno radi ispunjenja te svoje obveze ugovorila i trajni nalog na svom tekućem računu u korist tuženika te da je slijedom toga s njezinog računa i ustezan mjesečno iznos od 1.160,00 kn, a kako to proizlazi iz Ugovora o trajnom nalogu sa lista 14 spisa te iskaza stranaka.

Ovdje se ističe da se ovaj postupak vodi prvenstveno radi utvrđenja ništetnosti navedene nagodbe s tim da sama tužiteljica smatra da je navedena nagodba ništetna prema odredbi iz čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15-dalje ZOO), a koja odredba propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Međutim kao što je već rečeno navedena nagodba je zaključena između stranaka radi vraćanja utvrđenog manjka za koji tuženik tvrdi da je nastao kao posljedica nepravilnog rada tužiteljice, kao prodavačice u njegovoj trgovini te slijedom toga i smatra da je upravo tužiteljica zajedno sa drugom prodavačicom, svjedokinjom Ljiljanom Hip, odgovorna za navedeni manjak, a koji tuženik tretira kao nastalu mu štetu u navedenoj prodavaonici. Sa druge strane se napominje da je i Ljiljana Hip potpisala istovjetnu nagodbu u istom javnobilježničkom uredu te ugovorila trajni nalog za otplatu navedenog manjka pod istim uvjetima kao i tužiteljica. Sam pojam štete je određen u čl. 1046. ZOO-a, a prema kojoj odredbi je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Nastavno prema odredbi iz čl. 1045. st.1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.  Dakle, tuženik u ovom slučaju smatra da je nastalim manjkom tužiteljica, kao njegov zaposlenik prouzročila njemu imovinsku štetu u vidu umanjenja njegove imovine, a to svojim radom kao prodavač u njegovoj prodavaonici. Tuženik kao poslodavac tužiteljice ima pravo potraživati naknadu štete od svog radnika koji štetu počini na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje i kada je radnik dužan štetu naknaditi, a kako je to propisano odredbom iz čl. 107. st.1. Zakona o radu  (Narodne novine 93/14-dalje ZR). Nadalje odredbom iz čl. 107. st. 2. ZR je propisano da ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik odgovara za dio štetu koji je uzrokovao te konačno odredbom iz čl. 107. st. 3. ZR je propisano da ako se za svakoga radnika ne može utvrditi dio štete koju je on prouzrokovao smatra se da su svi radnici jednako odgovorni i štetu naknađuju u jednakim dijelovima. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženik ukupnu štetu nastalu u navedenoj prodavaonici rasporedio na dvije prodavačice koje su radile u toj prodavaonici, a to su tužiteljica i svjedokinja Ljiljana Hip. No kako je obveza naknade štete radnika poslodavcu propisana jednim zakonskim propisom, a to je u ovom slučaju Zakon o radu, a ujedno je obveza naknade štete propisana drugim zakonskim propisom, a to je Zakon o obveznim odnosima, to u svakom slučaju znači da nagodba kojom se jedna strana, a to je radnik obvezuje naknaditi štetu svom poslodavcu u cijelosti pravno valjana, odnosno nije protivna niti Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima, a niti moralu. Prema tome sud smatra da navedena nagodba ni u kom slučaju nije ništetna u smislu odredbe iz čl. 322. st. 1. ZOO. Posebno tužiteljica navodi da navedeni ugovor je ništav iz razloga što je tuženik koristio zavisnost tužiteljice kao radnice o svojoj volji kao poslodavca, a slijedom čega je navedeni ugovor, odnosno nagodba suprotna moralu društva pa i načelu savjesnosti i poštenja, a kojeg načela su svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa te ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati sukladno pridržavati sukladno čl. 4. ZOO-a. Međutim nesporno je između stranaka da su stranke zaključile ugovor o radu, a koji ugovor je također formalno gledajući ugovor obveznog prava i prema kojem ugovoru poslodavac i radnik preuzimaju određena prava i obveze, a koje su posebno određene u čl. 7. ZR-a. Isto tako je u čl. 8. ZR-a određeno da na pitanja koja nisu ugovorena u samom ugovoru o radu, odnosno uređena Zakonom o radu se primjenjuju i Opći propisi obveznog prava, a to je dakle Zakon o obveznim odnosima, koji propisuje obvezu naknade štete u slučajevima kada šteta nastaje. Zakon o radu također posebno još propisuje čl. 107. odgovornost radnika za štetu nastalu poslodavcu kako je to već prethodno opisano u ovoj odluci. No u ovom slučaju sud smatra da su do zaključenja ove nagodbe poštovana načela savjesnosti i poštenja, a to prvenstveno imajući u vidu odredbu iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a te odredbu iz čl. 107. st. 1. ZR-a iz kojih nedvojbeno proizlazi da osoba, koja je dovela do štete je obvezna je i vratiti, a koju obvezu je konačno tužiteljica preuzela potpisivanjem navedene nagodbe pa čak otplaćivanjem navedene štete više od godinu dana.

Obzirom na naprijed navedeno sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti navedene nagodbe u cijelosti neosnovan, jer zaključena nagodba nije ni u kom slučaju suprotna Ustavu Republike Hrvatske, a niti prisilnim propisima ili moralu društva već ona naprotiv predstavlja dobrovoljno moguće i zakonito dogovaranje obiju strana  o mirnom rješavanju određenog spora koji je nastao između njih, a to je u ovom slučaju naknada štete.

Što se tiče drugog alternativnog zahtjeva tužiteljice, a koji se odnosi na poništenje navedene nagodbe, a koji zahtjev je tužiteljica postavila sukladno odredbi iz čl. 188. st. 2. ZPP-a sud je utvrdio da je i taj zahtjev tužiteljice neosnovan. Iz činjeničnog opisa tužbe sud je utvrdio da tužiteljica prvenstveno traži poništenje navedene nagodbe iz razloga što je bila prisiljena navedenu nagodbu potpisati zbog pritisaka i prijetnji svjedokinje Dragice Kos, a koja je ujedno i vlasnica tuženika i koja je obavljala kontrolu za radom prodavačica u trgovinama tuženika pa tako i tužiteljice. Iz iskaza tužiteljice pa i svjedokinje Ljiljane Hip sud je utvrdio da je Dragica Kos nakon utvrđenja manjka njima govorila da kao prodavačice trebaju nadoknaditi manjak, jer će se u protivnom protiv njih provoditi sudski postupak, zatim ovršni, a i mogu dobiti otkaz ugovora o radu. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica traži poništenje u smislu odredbe iz čl. 330. ZOO-a smatrajući da je kod njegovog sklapanja bilo mana volje je navedenu nagodbu potpisala pod prisilom. Mane volje kao razlog za poništenje, odnosno pobojnost ugovora su propisane u odredbama iz čl. 279. do 285. ZOO-a. Posebno je čl. 279. st. 1. ZOO-a propisana mogućnost pojedine ugovorne strane na poništaj ugovora, a to iz razloga ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor. Odredbom iz čl. 279. st. 2. ZOO-a pak je propisano da se strah smatra opravdanim, ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe. Kao što je već rečeno tužiteljica tvrdi da je na potpisivanje i zaključenje nagodbe bila prisiljena od strane Dragice Kos njezinim prijetnjama, da će se protiv tužiteljice pokretati sudski postupci, zatim provoditi ovrha pa i dobiti otkaz ugovora o radu, a ujedno će se i u njezinom mjestu prebivalište pričati o njoj u negativnom kontekstu, kao da je kradljivica. To tim više što tužiteljica zajedno sa obitelji direktora i vlasnika tuženika živi u istom mjestu te bi zbog svega toga mogla trpjeti i određeni stid pred svojom obitelji, ali i ostalim mještanima. Prije svega valja reći da sud smatra da u postupanju Dragice Kos prije zaključenja sporne nagodbe prema tužiteljici i prema svjedokinji Ljiljani Hip nije našao elemenata prisile ili prijetnje već tek upozorenje o mogućim posljedicama koje mogu proizaći za tužiteljicu ukoliko ne postigne sporazum o mirnom rješenju naknade nastalog manjka sa svojim poslodavcem. Sva upozorenja koja su izrečena od strane Dragice Kos u svakom slučaju imaju uporište i u zakonskim propisima, a to prvenstveno i u Zakonu o radu i u Zakonu o obveznim odnosima te se ni u kom slučaju ne mogu smatrati kao nedopuštena prijetnja ili prisila u smislu odredbi iz čl. 279. st.1. ZOO-a, odnosno 279. st. 3. ZOO-a. To tim više kada se uzme u obzir da je tužiteljica imala i određeno vrijeme za razmišljanje za zaključenje navedene nagodbe, a što znači da je u tom razdoblju koje je trajalo nekoliko dana, mogla se i obratiti nekoj stručnoj osobi za pomoć u razjašnjenju njezinih mogućnosti kao radnika u slučaju nastanka manjka, a čak je i prvotno odbila otići potpisati nagodbu da bi nakon nekoliko dana to ipak učinila i to čak ne čitajući sadržaj nagodbe, iako joj je prisjednica javnog bilježnika nedvojbeno davala informacije kako to i sama navodi u svom iskazu. Međutim bez obzira na navedeno sud smatra da se Dragica Kos, kao majka direktora tuženika, nije služila nikakvim nedopuštenim prijetnjama, a niti prisilom prema tužiteljici na potpisivanje navedene nagodbe, već joj je navela doista zakonske mogućnosti koje poslodavac ima prema radniku u slučaju nastanka štete. Stid koji je tužiteljica osjećala pa i osjeća kako to i sama tvrdi u svom iskazu se ipak ne može uzeti kao opravdanje za njezino potpisivanje navedene nagodbe te razlog za poništenje. To tim više što je tužiteljica ustvari otplaćivala prema potpisanoj nagodbi i više od godinu dana navedeni manjak. Obzirom na to sud je i utvrdio da nije osnovan zahtjev tužiteljice niti za poništenjem navedene nagodbe u smislu odredbe iz čl. 330. ZOO-a. Kako sud nije našao osnovanim niti zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a, a niti za poništenje prema odredbi iz čl. 330. ZOO-a navedene nagodbe, to je neosnovan i zahtjev tužiteljice za povratom uplaćenih sredstava koje tužiteljica traži sukladno odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno odredbi iz čl. 332. st. 1. ZOO-a.

Obzirom na to sud je i presudio kao u izreci.

Što se tiče iskaza stranaka i svjedoka napominje se da je sud prihvatio kao istinite i vjerodostojne iskaze svjedoka i stranaka, osim svjedoka Ivana Juričinca, a koji nije relevantan za ishod ovog postupka, budući su ti svjedoci, odnosno same stranke iskazivale logično i uvjerljivo u odnosu na sam predmet spora pa i tužiteljica te svjedokinja Ljijana Hip iskreno opisivajući zbog čega smatraju da su bile prisiljene potpisati nagodbu, kao i ostale okolnosti potpisivanja nagodbe, ali što se opet ne može uzeti kao relevantna prijetnja i prisila u smislu odredbe iz čl. 279. st. 1. i st. 3. ZOO-a za usvajanje zahtjeva za poništenje navedene nagodbe. Također vezano na dokumentaciju koja se odnosi na popis robe i koja je dostavljena u spis sud istu ne spominje niti obrazlaže smatrajući ju potpuno irelevantnom za ishod ovog postupka jer se u ovom predmetu prvenstveno raspravljalo o razlozima za utvrđenje ništetnosti, odnosno poništenja predmetne nagodbe, a ne vezane na okolnosti koje su vezane na nastanak  štete, odnosno manjka. Također se navodi i da sud nije prihvatio dokaz koji je tužiteljica podnijela u podnesku od 19.4.2017. (list 16 spisa) iz razloga što je tužiteljica taj dokaz mogla predložiti i prije zaključenja prethodnog postupka te se stoga taj dokaz ne može tretirati kao dokaz koji se može podnijeti nakon zaključenja prethodno postupka u smislu odredbe iz čl. 299. st. 2. ZPP-a.

            Slijedom prednjeg je sud dakle i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i presudio kao u izreci.

Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a s tim da je sud tuženiku dosudio trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.250,00 kn, a koji iznos uključuje u sebi kako nagradu prema tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar.nov. 142/12-dalje OT), tako i trošak PDV-a prema tbr. 42 OT. Tuženiku je također dosuđen i trošak zastupanja na pripremnom ročištu u iznosu od 625,00 kn, a to prema tbr. 9. toč. 2. i tbr. 42. OT, te trošak zastupanja na dva ročišta za glavnu raspravu svaki puta po 1.250,00 kn prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 42 OT, odnosno sveukupno mu je dosuđen trošak u iznosu od 4.375,00 kn. Svi troškovi koji su dosuđeni tuženiku su po mišljenju suda bili nužni i opravdani za vođenje ovog postupka prema odredbi iz čl. 155. ZPP-a te su usklađeni sa važećom odvjetničkom tarifom.

Varaždin, 12. listopada 2017.

Sutkinja

Lidija Krašek, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

            Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od  8 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.