Broj: 24 Pr-586/17-15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Luciji Miše, u pravnoj stvari tužitelja Zdravka Solde iz Zagreba, Vajdin vijenac 4, OIB: 25665087950, zastupanog po punomoćnici Mili Mikecin Mišetić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska radiotelevizija, Zagreb, Prisavlje 3, OIB: 68419124305, zastupanog po punomoćnici Janji Miličević, dipl. iur. kod tuženika, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. rujna 2017., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 12. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.          Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Zdravka Solde iz Zagreba, Vajdin vijenac 4, OIB: 25665087950, koji glasi:

            "Tužena Hrvatska radiotelevizija, Zagreb, Prisavlje 3, dužna je tužitelju Zdravku Soldi platiti na ime naknade neimovinske štete iznos od 30.000,00 kn s kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od podnošenja tužbe do plateža."

 

II.        Odbija se zahtjev tužitelja Zdravka Solde iz Zagreba, Vajdin vijenac 4, OIB: 25665087950, kojim traži naknadu parničnog troška.

 

III.       Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska radiotelevizija, Zagreb, Prisavlje 3, OIB: 68419124305, kojim traži naknadu parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je zbog situacije kod tuženika bio prisiljen zatražiti liječničku pomoć u dužem vremenskom razdoblju, radi čega je pretrpio neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, pa tužbenim zahtjevom traži da sud naloži tuženiku da mu s osnova neimovinske štete isplati iznos od 30.000,00 kn (za duševne boli - 25.000,00 kn i za strah 5.000,00 kn) sa zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe do isplate uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da tužitelj ni na koji način nije dokazao postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno Zakonu o obveznim odnosima: štetna radnja štetnika, šteta koju trpi, objektivnu protupravnost štetne radnje, te uzročnu vezu između štete i štetne radnje. Osim toga, ističe da je iz priložene medicinske dokumentacije vidljivo da je tužitelj imao određenih zdravstvenih smetnji, ali da nije dokazano da su iste uzrokovane isključivo ponašanjem tuženika. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška u visini sudskih pristojbi tuženiku.

U ovoj pravnoj stvari Općinski radni sud u Zagrebu donio je dana 10.4.2015. presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati razliku plaće u iznosu od 218.842,17 kn sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od 20-og u mjesecu za prethodni mjesec, kojim traži da mu tuženik isplati naknadu štete u iznosu od 30.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 18.11.2013. do isplate, te naložio tuženiku da tužitelju isplati naknadu parničnog troška u iznosu od 26.450,00 kn. Citiranu presudu potvrdio je Županijski sud u Zagrebu dana 7.2.2017. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 218.842,17 kn sa zateznim kamatama i u dijelu odluke o parničnom trošku za iznos od 19.250,00 kn, djelomično je preinačio istu u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu na način da je u tom dijelu odbio zahtjev tužitelja, dok je presudu ukinuo u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu naknade štete i u dijelu odluke o parničnom trošku preko iznosa od 19.250,00 kn do iznosa od 26.450,00 kn i u tom dijelu predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku sud prvog stupnja treba odlučiti o zahtjevu za naknadu štete, kao i o zahtjevu za naknadom daljnjeg parničnog troška.

Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2245/09, medicinsku dokumentaciju, Ugovor o radu, podatke o razlici plaće, proveo medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dr. Gordanu Makariću, te dokaz saslušanjem svjedoka Romana Janečića, Lovorka Magdića, Stanka Ružića, Ognjena Naglića i tužitelja.

Ocjenom provedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Među strankama nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženika.

Među strankama je sporno je li nadređeni tužitelju Ognjen Naglić, urednik sportskog programa Hrvatskog radija, šikanirao tužitelja, a ovisno o tome pripada li mu naknada štete radi povrede prava osobnosti.

            Prema odredbi čl. 5. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09 i 61/11, - dalje: ZR) poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonima. Člankom 130. ZR propisano je da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu. Člankom 103. ZR propisano je da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom.

            Kod povrede prava osobnosti (čl. 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) osim prava na pravičnu novčanu naknadu, oštećenik može zahtijevati od suda da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica (čl. 1048. ZOO-a).

U konkretnom slučaju, kod tužitelja se ne može govoriti o uznemiravanju/diskriminaciji u smislu odredaba Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08, dalje: ZSD) jer ne postoji nijedan od temelja koji su taksativno navedeni u čl. 1. niti ih sam tužitelj tijekom postupka navodi. Prema tome, u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene propisa o uznemiravanju u smislu odredaba ZSD-a, već bi tužitelj bio ovlašten na sudsku zaštitu sukladno općim propisima odgovornosti za štetu (po ZR-u i po ZOO-u) u kojem slučaju je na njemu kao radniku teret dokaza da je došlo do povrede prava osobnosti.

S obzirom na navod tužitelja da je bio šikaniran kroz dulje vremensko razdoblje rada kod tuženika, u konkretnom slučaju dolazi do primjene i čl. 22.a Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 31/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 i 68/05, dalje: ZR/95) i čl. 2.b i 2.c ZR/95, kao i čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01).

U svom iskazu tužitelj navodi da je kod tuženika zasnovao radni odnos dana 7.3.1972. za obavljanje poslova na radnom mjestu sportskog novinara-reportera, te je u mirovinu otišao 17.9.2013., i to s radnog mjesta novinara-urednika, da je pretrpio veliko šikaniranje od strane glavnog urednika sportskog programa Hrvatskog radija koje je trajalo godinama, a kao primjer navodi da je jednom prilikom glavni urednik naredio da na utakmici vaterpola četvrtfinala Lige prvaka, kao sportski novinar sudjeluje kolega iz Rijeke koji je honorarac, a ne tužitelj, dok je tužitelja odredio da vodi i prenosi utakmicu, tek nakon što ostali članovi redakcije nisu mogli objektivno biti nazočni, iako je tužitelj imao 35 godina staža i bilo je normalno da se njega angažira za prijenos. Navodi da je bilo slučajeva da tužitelj organizira sve za praćenje velikih sportskih događaja, a da nakon toga glavni urednik sportskog programa kaže da ne može ići, navodeći: "Idi, pa pitaj ravnateljicu!", što tužitelj nije učinio jer je smatrao da su njih dvoje jako povezani. Navodi da ga je najviše pogodilo to da mu je bilo namješteno da ne želi prenositi finale Hrvatskog nogometnog kupa Hajduk-Croatia jer ga urednik nije ni pitao hoće li prenositi finale utakmice i nakon toga ga je prijavio disciplinskoj komisiji zbog neposluha. Šokiralo ga je kad je saznao da mu doprinosi za mirovinsko osiguranje nisu plaćeni za razdoblje od 1972. do 1979., te je trebalo 17 mjeseci da se ta pogreška ispravi, a kad su je ispravili, stavili su pogrešno da je radio 7 godina u stručnim službama u Dežmanovoj, pa je morao sam privatno reagirati, što se negativno odrazilo na visinu njegove mirovine. Konačno, navodi i da je bio šikaniran u vezi isplate deviznih dnevnica jer da on nije imao ni jednu, dok je jedan kolega imao jedne godine 130, kao i da je on uvijek prenosio samo sporedne utakmice i da nije mogao putovati.

Iz iskaza svjedoka Ognjena Naglića proizlazi da je kod tuženika radio kao urednik sportskog programa Hrvatskog radija, da je tužitelju bio nadređen od 1992. ili 1993. do 2012., da tužitelj nije bio baš dobar radnik, da ga se uvijek moralo kontrolirati, da nije bio kreativan, a za obavljanje posla reportera i prenošenja sportskih utakmica se zahtijevala kreativnost, te da su svi ostali kolege bili uglavnom bolji od njega, da nije bio iskren kada bi ga netko nešto pitao u vezi posla, a kao primjer navodi da je tužitelj jednom prilikom dobio zadatak da prenosi utakmicu u Splitu putem bežičnog mikrofona, na što je on pristao, ali kada je došao taj dan, rekao je da mu je dijete bolesno i da ne može ići na teren, iako je svjedok kasnije utvrdio da je taj isti dan tužitelj prenosio utakmicu iz Maksimira za radio Veliku Goricu. Svjedok je naveo da je komunicirao sa tužiteljem i privatno i poslovno s obzirom da je s njim radio 20 godina i da je bio šef svim novinarima unutar Hrvatskog radija na sportskom programu, a u odnosu na devizne dnevnice objašnjava da je njihova visina bila određena saveznim zakonom, te da je tužitelj imao najveći broj putnih naloga u zemlji i inozemstvu, da tužitelj ima samo završenu gimnaziju, da većina od 3900 radnika nikada nije imala ni jednu deviznu dnevnicu u čitavoj svojoj karijeri, kao i da tužitelj nije bio nikada šikaniran, da mu se tužitelj nikada nije obraćao u vezi šikaniranja, te da je tužitelj od 1500 prijenosa sigurno prenosio 1000.

Iz iskaza svjedoka Lovorka Magdića sud je utvrdio da mu je poznato da je tužitelj obolio, ali ne zna od čega i zašto, a o odnosu Naglića i tužitelja je rekao da nije bio sjajan, ali da se uglavnom radilo o sukobu mišljenja.

Iz iskaza svjedoka Stanka Ružića sud je utvrdio da se krajem 2010. zdravstveno tužitelja pogoršalo i da je odnos u redakciji bio "grozan" jer su svi bili frustrirani činjenicom da su radili više nego što su plaćeni.

Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazima svjedoka Magdića, Ružića i Naglića jer su iskazivali jasno, uvjerljivo i životno, dok iskaz svjedoka Romana Janečića nije posebno cijenio jer svjedok nije iskazivao o odlučnim činjenicama za rješenje ove pravne stvari.

Sud nije poklonio vjeru iskazu tužitelja jer je iskaz tužitelja neuvjerljiv i neživotan.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je pretrpio veliko šikaniranje od strane urednika sportskog programa Hrvatskog radija Ognjena Naglića, ali u nijednom dijelu ne navodi konkretnom kojom štetnom radnjom bi njegov nadređeni Ognjen Naglić povrijedio njegovo dostojanstvo, u čemu bi se sastojala protupravnost takve štetne radnje, niti to proizlazi iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka.

Tužitelj navodi da je za prijenos utakmice vaterpola određen kolega honorarac umjesto njega, ali da je na kraju on prenosio utakmicu jer drugi nisu objektivno mogli. Valja istaknuti da poslodavac, ovdje tuženik, ima pravo odlučiti koji od sportskih novinara će prenositi koju od utakmica. Tužitelj nije naveo niti dokazao da bi postojala hijerarhija među sportskim novinarima, zašto bi bilo "normalno" da se njega angažira za baš taj prijenos, koliko je bilo sportskih novinara, koliko je svaki od njih imao godina staža, zašto bi on imao prednost ispred "honorarca", a imajući u vidu da prema zakonskim propisima poslodavac ne smije praviti razliku među radnicima s obzirom na temelj njihovog radnog odnosa (Ugovor o djelu i/ili Ugovor o radu). Osim toga, tužitelj ne navodi niti dokazuje da bi glavni urednik to radio namjerno i/ili s ciljem zlostavljanja i ponižavanja tužitelja. Konačno, kako i sam tužitelj navodi, on je zaista i prenosio tu utakmicu.

U odnosu na navode tužitelja da bi on organizirao sve za praćenje velikih sportskih događaja, a nakon toga bi mu urednik rekao da ne može ići i da pita ravnateljicu, što tužitelj nije učinio, valja navesti da takvo ponašanje urednika koji organizira rad sportske redakcije nema elementa protupravnosti, odnosno šikane, niti objektivno može dovesti do povrede dostojanstva tužitelja. Naime, odluku o odlasku na sportska događanja i o prijenosu tih događanja donosi urednik sportske redakcije. Tužitelj ne navodi da bi takva odluka urednika bila donesena s ciljem povrede dostojanstva tužitelja ili šikaniranja tužitelja, kao ni zašto bi ona bila protupravna s obzirom na legitimno pravo tuženika i urednika tuženika da organizira nesmetani rad sportskog programa Hrvatskog radija. Konačno, sam urednik je uputio tužitelja na ravnateljicu kao nadređenu radi objašnjenja odluke, ali se tužitelj, kako to i sam navodi, nije obratio ravnateljici. Komentar tužitelja da su urednik i ravnateljica u dobrim odnosima, sud ocjenjuje paušalnim.

U odnosu na navod tužitelja da mu je namješteno da ne želi prenositi finale Hrvatskog nogometnog kupa jer ga urednik nije ni pitao, a nakon toga ga je prijavio disciplinskoj komisiji, valja istaknuti da iz iskaza samog tužitelja, ali i svjedoka Stanka Ružića u kojem dijelu im je sud poklonio vjeru, proizlazi da se kod tuženika u sportskoj redakciji uvijek radio tjedni raspored sa zaduženjima svakog od radnika, pa je nelogičan navod tužitelja da ga je urednik morao pitati želi li prenositi utakmicu. Valja objasniti da je u slučaju povrede radne obveze legitimno pravo poslodavca da pokrene disciplinski postupak radi utvrđenja je li počinjena povreda radne obveze i takav postupak je dužan voditi sukladno propisima. U konkretnom slučaju sud ne nalazi da bi tužitelju išta bilo „namješteno“ niti tužitelj objašnjava na koji način.

U odnosu na neplaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje i kasnijeg pogrešnog upisa gdje je tužitelj ostvario radni staž, valja istaknuti da sud iz rezultata dokaznog postupka ne nalazi da bi taj propust bio posljedica šikane, već smatra da je takav postupak posljedica isključivo nesposobnosti službi tuženika, a koja nesposobnost nema karakter šikanoznog ponašanja.

U odnosu na neomogućavanje ostvarivanja dnevnica i putovanja, valja istaknuti da tužitelj uopće ne objašnjava o kakvim dnevnicama se radi, iz čega proizlazi njegovo pravo da putuje i ostvaruje dnevnice, tko je sve ostvarivao pravo na dnevnice i putovanja, u kojem postotku u odnosu na njega i zašto je on bio izuzetak, ako je i bio izuzetak. Prema tome, tužitelj ne navodi niti dokazuje konkretno kojom štetnom radnjom bi došlo do povrede njegovog dostojanstva u odnosu na dnevnice i putovanja, kao ni protupravnost štetne radnje kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu.

Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da tužitelj nije dokazao da bi ga njegov nadređeni, urednik sportskog programa Hrvatskog radija, Ognjen Naglić, sustavno psihički zlostavljao i ponižavao s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, odnosno da nije dokazao sve pretpostavke za naknadu štete: konkretnu štetnu radnju i protupravnost štetne radnje.

U odnosu na navod svjedoka Stanka Ružića da je odnos u redakciji bio „grozan“ jer su svi bili frustrirani činjenicom da su radili više nego što su plaćeni, sud ističe da činjenica da su  međuljudski odnosi i komunikacija između djelatnika u redakciji loši i da su nezadovoljni plaćom, ne upućuje niti može upućivati na zaključak da bi glavni urednik Naglić šikanirao tužitelja ili mu povrijedio dostojanstvo. Na takav zaključak također ne upućuje niti može upućivati ni navod svjedoka Lovorka Magdića da odnos Naglića i tužitelja nije bio sjajan i da se radilo o sukobu mišljenja.

Imajući u vidu gore izneseno, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

S obzirom da je sud u dovoljnoj mjeri utvrdio činjenično stanje radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, to nije izvodio daljnje dokaze kao nepotrebne, pa je odbio dokazni prijedlog tužitelja za pribavom podatka o broju utakmica koje je tužitelj prenosio kao nepotreban i nerelevantan.

Sud nije posebno cijenio nalaz i mišljenje medicinskog vještaka s obzirom da je utvrdio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede dostojanstva tužitelja.

Tužitelju nije priznat trošak parničnog postupka jer je izgubio spor (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Tuženiku nije priznat trošak parničnog postupka u visini sudskih pristojbi jer ta obveza za njega nije ni nastala, niti je tuženik pristojbe platio.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

 

U Zagrebu, 12. listopada 2017.

 

                                                                                                          Sutkinja:

                                                                                                                        Lucija Miše

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

            Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.