Broj: Pr-736/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

            Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Marcela Matošića iz Splita, Matice Hrvatske 19, OIB: 75565826917 zastupanom po pun. Nevenu Matasu, odvj. u Splitu, protiv tuženika Bonačić Security za zaštitu osoba i imovine d.o.o. Split, D. Šimunovića 21,OIB: 63135369237, zastupano po OD Mrklić & Partneri j.t.d. odvj. u Splitu, radi  utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. rujna 2017. god. u nazočnosti pun. tužitelja Nevena Matasa, odvj. u Splitu i pun. tuženika Mihaela Perkovića, odvj. u Splitu, objavljene dana 06. listopada  2017. god.

p r e s u d i o   j e

            I. Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 24. rujna 2012. god., te da radni odnos tužitelja kod tuženika  zasnovan na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. listopada 2005. god. nije prestao.

            II. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključen između tužitelja i tuženika dana 28. listopada 2005. god., raskida se s danom pravomoćnosti ove presude.

            III. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 16.932,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na ovaj iznos teče počevši od pravomoćnosti ove presude, pa do konačne isplate, po stopi  koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

            IV. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju dospjele, a neisplaćene plaće počevši od mjeseca lipnja 2012. god. pa do pravomoćnosti ove presude, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dospijeća svakog pojedinog obroka, pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to na slijedeći način:

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. srpnja  2012. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. kolovoza 2012 god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. rujna 2012. god. pa do isplate,

-iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. listopada 2012. god. pa do isplate,

-iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2012 god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2012. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. siječnja 2013. god. pa do isplate,

-iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2013. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. ožujka 2013. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2013. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. svibnja 2013. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. lipnja 2013. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. srpnja 2013. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. kolovoza 2013 god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. rujna 2013. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. listopada 2013. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2013 god. pa do isplate,

-iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2013. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. siječnja 2014. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. veljače 2014. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. ožujka 2014. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2014. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. svibnja 2014. god. pa do isplate,

-iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. lipnja 2014. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. srpnja 2014. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. kolovoza 2014 god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. rujna 2014. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. listopada 2014. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. studenog 2014. god. pa do isplate,

- iznos od 2.822,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2014. god. pa do isplate

te za svaki mjesec ubuduće iznos od po 2.822,00 kn mjesečno, počevši od dana 15. studenog 2014. god. pa do dana pravomoćnosti ove presude, i to za zakonskom zateznom kamatom koja teče svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, počevši od dana dospijeća svake pojedine mjesečne obveze, pa do konačne isplate po stopio koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. god. pa do isplate po stopi  koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

            II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 58.281,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Obrazloženje

            U tužbi koja je kod ovog suda zaprimljena 05. studenog 2012. god. navodi se da je tužitelj temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. listopada 2005. god. radio kod tuženika radio kao zaštitar. Dana 24. rujna 2012. god. da je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, s obrazloženjem da se tužitelj nije javio poslodavcu nakon okončanja bolovanja 08. lipnja 2012. god., niti da se javio do dana uručenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, tj. 26. rujna 2012. god. Nadalje, da je tužitelj na Odluku pravodobno uložio zahtjev za zaštitu prava, koji da je odbijen odlukom tuženika od 17. listopada 2012. god., koju je tužitelj zaprimio 22. listopada 2012. god., stoga da je predmetna tužba pravodobna. Nadalje, u tužbi se navodi da je tužitelju rješenjem HZMO-a od 10. listopada 2009. god. utvrđena profesionalna nesposobnost za rad. Tužitelj ističe da iako je tuženik bio upoznat sa bolešću tužitelja tj. da ne može adekvatno funkcionirati, da mu je uručio izvanredni otkaz zbog nedolaska na posao, tuženik da je tužitelju trebao ponuditi drugo radno mjesto ili ga obrazovati za rad na drugom mjestu, što da tuženik nije učinio. Na koncu, obzirom da je tužitelj zbog vrste bolesti pod stalnom terapijom, sedativima i antipsihoticima i to tijekom lipnja, srpnja, kolovoza, rujna i listopada 2012. god. da će biti i ubuduće, pa da nije u stanju obavljati rad na poslovima unutar djelatnosti kojom se tuženik bavi. Slijedom navedenog da je tuženik ne vodeći računa o psihičkoj bolesti tužitelja i specifičnosti konkretne situacije tužitelja kao invalida rada izbacio na ulicu, na taj način kršeći odredbe čl. 74., 76., 78., 79. i 109. Zakona o radu. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio sudu donijeti presudu kojom će se utvrditi da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 24. rujna 2012. god., i da radni odnos tužitelja kod tuženika, zasnovan na temelju Ugovora o radu na određeno vrijeme od 28. listopada 2005. god. nije prestao. Nadalje, kojom će se presudom naložiti tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelja  vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj preostaloj radnoj sposobnosti.

            Podneskom od 09. listopada 2014. god. tužitelj je naveo da obzirom na zdravstveno stanje tužitelja, te djelatnost tuženika, uzimajući u obzir odnos tuženika prema tužitelju, dovodi do situacije u kojoj nema mogućnosti za nastavak tužiteljevog rada kod tuženika na obostrano prihvatljiv način. Stoga je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio sudski raskid ugovora o radu i pripadajuću naknadu štete. Obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, da stoga ne može potraživati otpremninu u dvostrukom iznosu (radi profesionalne nesposobnosti),  predložio je sudu presudom utvrditi da izvanredni otkaz ugovora o radu nije dopušten, utvrditi da se Ugovor o radu zaključen između tužitelja i tuženika 28. listopada 2005. god. raskida danom pravomoćnosti ove presude. Nadalje,tužitelj je predložio sudu tuženika obvezati i na naknadu štete u iznosu od 16.932,00 kn, s kamatom koja teče od pravomoćnosti presude, sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima. Na koncu, tužitelj je naveo da mu tuženik nije isplatio dospjele plaće od lipnja 2012. god. do zaključenja glavne rasprave, pa da mu s tog osnova  pripada ukupan iznos od 73.723,40 kn sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dospijeća svakog pojedinog obroka, pa do konačne isplate, sukladno odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

U odgovoru na tužbu  od 20. studenog 2012. god., tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti predlažući tužbeni zahtjev tužitelja odbiti. Nadalje, da je tužitelj kao radnik tuženika bio na dugotrajnom bolovanju i to od 06. srpnja 2006. god., da je tužitelju Rješenjem HZMO-a od 12. listopada 2009. god. zbog profesionalne nesposobnosti za rad utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu. Tužitelju da je ocjenom liječničkog povjerenstva od 05. lipnja 2012. god. zaključeno bolovanje s danom 08. lipnja 2012. god., te da je prema liječničko mišljenju tužitelj s danom 09. lipnja 2012 god. bio sposoban za rad. Tuženik je istakao da tužitelj dana 09. lipnja 2012. god. nije došao na posao, iako mu je bolovanje bilo zaključeno, o razlozima nedolaska da nije izvijestio tuženika. Nadalje, da je tuženika tek 27. lipnja 2012. god. izvijestio o prekidu bolovanja s danom 08. lipnja 2012. god. Slijedom navedenog da je tužitelj cca 20 dana neopravdano izostao s posla, što da je bio razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, pa da dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza kao neosnovan treba odbiti. Glede dijela tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži sudski raskid ugovora o radu, da i ovaj dio tužbenog zahtjeva treba odbiti, što više iz razloga jer da tužitelj koristi invalidsku mirovinu, pa da ne može tražiti da se ugovor o radu na neodređeno vrijeme raskine tek s danom pravomoćnosti ove presude, jer da bi to značilo da bi od trenutka stupanja tužitelja u invalidsku mirovinu do trenutka pravomoćnosti presude tužitelj bio i u radnom odnosu i u invalidskoj mirovini, što da nije ni zakonski dopušteno, ni životno logično. Glede dijela tužbenog zahtjeva kojom traži naknadu štete u iznosu od 16.963,00 kn, ovaj dio tužbenog zahtjeva da nije osnovan, podredno da je previsoko postavljen, ovo iz razloga jer da je izvanredni otkaz bio dopušten, pa da ne postoji osnov za dosudu  naknade štete. Glede dijela tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu bruto plaća, tuženik je predložio istu odbiti, jer da je tuženik u navedenom razdoblju tužitelju isplatio razliku između bruto i neto iznosa. Ovim dijelom tužbenog zahtjeva da tužitelj potražuje isplatu plaće za razdoblje od siječnja 2013. god. do studenog 2014. god., iako da je u navedenom periodu tužitelj bio korisnik invalidske mirovine, slijedom navedenog da tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan treba odbiti.

            Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10.10.2012.g., Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, pregledana je Odluka tuženika od 17.10.2012.g., pregledano je Rješenje HZMO-a, Podružne službe Split Ur.br. 341-18-053-09-01-43637 od 12.10.2009., pregledan je dopis tuženika upućen HZMO-a, Podružnoj službi Split od 02.11.2009.g., pregledan je dopis HZMO-a upućen tuženiku 23.11.2009.g., pregledan je dopis tuženika upućen HZMO-a od 02.07.2012.g., pregledan je dopis HZMO-a upućen tuženiku 10.07.2012.g., pregledan je dopis HZMO-a od 13.09.2012.g., pregledana je Odluka tuženika o neisplati neto plaće od 09.07.2012.g., Odluka tuženika o neisplati neto plaće od 18.08.2012.g., Odluka tuženika o neisplati neto plaće od 17.09.2012.g., pregledan je dopis HZMO-a od 17.06.2014.g., pregledano je Rješenje HZMO-a, Podružne službe u Splitu Ur.br. 341-18-05/3-13-002292 od 24.01.2013.g., pregledani su i ostali pisani dokazi koji prileže spisu, osobito dopisa tuženika upućenih HZMO-u, HZZO-u i dopisa kojeg je tuženik uputio izabranoj liječnici tužitelja dr. Grgurević, kao i dopisa upućenog od strane dr. Grgurević tuženiku; izveden je dokaz saslušanjem svjedoka Mladenke Matošić, Petra Listeša i Miroslava Oršteka, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke.

Temeljem navedenih dokaza Općinski sud u Splitu je odlukom br. Pr-705/12 od 13. srpnja 2015. godine odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te istog obvezao na podmiru parničnog troška tuženiku.

Odlučujući o pravodobnoj žalbi tužitelja Županijski sud u Splitu je odlukom br. Gžr-368/15 od 1. rujna 2016.godine ukinuo prvostupanjsku presudu, te predmet vratio na ponovno suđenje.

U nastavljenom dijelu postupka, sud je izveo dokaz pregledom dokumentacije koja prileži spisu, kao i pregledom aktualne sudske praske koju su dostavili punomoćnici stranaka.

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

            Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

U ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je tužitelj radio kod tuženika kao zaštitar temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. listopada 2005.g. Nije bilo sporno da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 12. listopada 2009.g utvrđeno da je kod tužitelja došlo do profesionalne nesposobnosti za rad koje je rješenje dostavljeno i tuženiku. Nije bilo sporno da je u razdoblju od srpnja 2006.g. tužitelj bio na bolovanju, koje je bilo zaključeno mišljenjem liječničke komisije HZZO-a s danom 8. lipnja 2012. godine, nije bilo sporno da je  tužitelj na citirano mišljenje HZZO-a (koje je zaprimio dana 26. lipnja 2012. god.) uložio žalbu o kojoj je odlučeno drugostupanjskim rješenjem HZZO-a od 17. kolovoza 2012. god. koje je rješenje tužitelj zaprimio 23. kolovoza 2012. god.

Nije bilo sporno da je tužitelj o zaključenju bolovanja, tuženika izvijestio dana 27. lipnja 2012. god.  Nije bilo sporno da je  tužitelj sa ovlaštenom osobom tuženika  o svom statusu razgovarao i 02. srpnja 2012. god., nije bilo sporno da je tuženik tijekom srpnja i kolovoza 2017. god. učestalo kontaktirao s  tužiteljevom obiteljskom liječnicom dr. Grgurević kao i nadležnim tijelom HZZO-a. Nije bilo sporno da je dana 24. rujna 2012. god.  tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovor o radu tužitelja.

Kao sporno trebalo je utvrditi je li odluka tuženika o  izvanrednom otkazu Ugovora o radu  od 24. rujna 2012. godine dopuštena. S tim u svezi trebalo je utvrditi je li osnovan zahtjev tužitelja kojim isti traži sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. listopada 2005. godine s danom pravomoćnosti ove sudske odluke. Trebalo je utvrditi je li osnovan zahtjev tužitelja kojim isti s osnova naknade štete potražuje iznos od 16. 932,00 kn s pripadajućim zakonskim kamatama. Na koncu, trebalo je utvrditi je li tuženik  s osnova dospjelih neisplaćenih  plaća dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos.  Sve navedeno, obzirom na zdravstveno stanje tužitelja utvrđeno u postupcima koji su se vodili pred nadležnom komisijom HZZO-a.

            Odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o radu (NN br.149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

            Odredbom čl. 78.  Zakona o radu (NN br.149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), propisano je da ako ovlašteno tijelo utvrdi da kod radnika postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje tog tijela ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje poslova koje je on sposoban, koji što je više moguće moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio.

            Odredbomčl.79. st. 1. Zakona o radu (NN br.149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), propisano je da poslodavac može otkazati radniku kod kojega postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća.

            Iz dokaza proizlazi da je tužitelj prvog sljedećeg dana, nakon što je zaprimio rješenje o zaključenju bolovanja o istome izvijestio tuženika (u telefonskom  razgovoru s gđom. Kovačević dana 27. lipnja 2012. god.), iako je na rješenje uložio žalbu, te je iščekivao odluku drugostupanjskog tijela. Nadalje, prema iskazu ovlaštene osobe tuženika Oštreka, proizlazi da je sa tužiteljem razgovarao odmah nakon što se vratio s godišnjeg odmora (dana 02. srpnja 2012.g.) sve vezano za rješenje tužiteljevog statusa. Razgovarali su o činjenici zaključenja dugotrajnog bolovanja, o činjenici da je tužitelj u međuvremenu izgubio licencu za obavljanje zaštitarske djelatnosti, o činjenici specifičnosti zaštitarske tvrtke (koja podrazumijeva korištenje oružja), što je bilo kontraindicirano zdravstvenom stanju tužitelja, kao i o činjenici da ne postoji ni jedno drugo radno mjesto na kojem bi tužitelj mogao raditi. Razgovarali su i o načinu raskida ugovora o radu.

Za istaći je da je tuženik još od listopada 2009. god. imao saznanja da je rješenjem HZMO-a tužitelju utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, da je isti ostvario pravo na invalidsku mirovinu, te da je izgubio zaštitarsku licencu.

Oštrek je iskazao da je nakon razgovora sa tužiteljem razgovarao i sa tužiteljevom majkom, koja ga je izvijestila o ozbiljnim zdravstvenim teškoćama tužitelja, te je iskazao da je tijekom srpnja i kolovoza 2012. god. tuženik bio u stalnoj korespondenciji sa tužiteljevom izabranom liječnicom i nadležnim tijekom HZZO-a. Dakle, tuženik je u cijelom razdoblju imao saznanja da nadležno tijelo HZZO-a nije donijelo odluku po žalbi koju je tužitelj izjavio na rješenje o zaključenju bolovanja i to sve do 23. kolovoza 2012. god.

Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao tužiteljev poslodavac za kojeg je isti kao zaštitar radio još od 2005. god., sve do odlaska na dugotrajno bolovanje 2006. god., imao saznanja o ozbiljnosti zdravstvenog stanja tužitelja, te kontraindikacijama za tužiteljevu dijagnozu, kao i o vrsti ordiniranih medikamenata. Tuženik je trebao ustrajati u iznalaženju najpovoljnijeg rješenja za tužitelja kao radnika kojemu je bila utvrđena profesionalna nesposobnost za rad i koji je izgubio licencu za obavljanje zaštitarske djelatnosti. Trebao je tužitelju ponuditi zaključenje ugovora za drugo radno mjesto sukladno preostaloj radnoj sposobnosti tužitelja. Zbog svega navedenog, ovaj sud smatra da nedolazak tužitelja nakon zaključenja bolovanja, kao i u razdoblju od 23. kolovoza 2012. god. do 24. rujna 2012. god.,  na radno mjesto zaštitara (licencu je već izgubio), u tvrtku koja se bavi isključivo zaštitarskom djelatnošću, ne bi predstavljalo osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala donošenje Odluke o izvanrednom otkazu ugovora  o radu radniku koji spada u zakonom zaštićenu kategoriju radnika. Tuženik koji je bio upoznat sa situacijom tužitelja (o statusu bolesti telefonom izvijestila majka), nije trebao očekivati od tužitelja da se vrati na poslove koje ovaj nije mogao niti smio obavljati, koji su poslovi bili jedini poslovi kojima se tuženik kao poslodavac bavi.

Za napomenuti je, suprotno navodima tuženika, ovaj sud smatra da je tužitelj ipak sukladno svom zdravstvenom stanju osobno ili preko majke obavještavao tuženika o svom statusu, a i tuženik je uvažavajući specifičnost konkretnom slučaja i sam kontaktirao dr. Grugurević dana 06. srpnja 2012. god. i HZZO dana 13. srpnja 2012. god, dana 17. srpnja 2012. god. i  dana 29. kolovoza 2012. god.

Slijedom navedenog, temeljem citiranih odredbi Zakona o radu, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 24. rujna 2012. god. utvrdi nedopuštenom osnovana, pa je zato odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

Odredbom čl.117. st. 1. Zakona o radu (NN br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje 3, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća tog radnika isplaćenih u prethodna 3 mjeseca, ovisno o trajanju radno odnosa, starosti, te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. 

Ovaj sud smatra da je iz svih dokaza koji prileže spisu razvidno da tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, obzirom da mu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, te da je izgubio zaštitarsku licencu,  to je sud usvojio dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se Ugovor o radu zaključen između tužitelja i tuženika dana 28. listopada 2005. god., raskine s danom pravomoćnosti ove presude, slijedom navedenog, sud je odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

Polazeći od činjenice da  Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije dopuštena, te da tužitelju obzirom na specifičnost konkretnog slučaja nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, sud smatra da tužitelju pristoji pravo i na naknadu štete s ovog osnova.

Obzirom da je tužitelj kod tuženika radio kao zaštitar još od 2005. god., te da mu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad, to ovaj sud smatra da bi utuženi iznos od 16.932,00 kn bio adekvatna naknada za  pretrpljenu štetu, sve sa zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) kao što je odlučeno pod točkom III. izreke presude.

Odredbom čl. 87. st. 3 i st. 5. Zakona o radu  (NN br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), propisano je da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga, odnosno krivnjom poslodavca radnik ima pravo na naknadu plaće i to najmanje u visini prosječne plaće isplaćene mu u tri mjeseca koja su prethodila prekidu rada, ukoliko nije drugačije određeno zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

Na koncu, obzirom da tužitelj zbog nedopuštene Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od lipnja 2012. god. od tuženika nije dobio nikakvu naknadu, to mu se po mišljenju ovog suda, sukladno odredbi citiranog članka 87. st. 3. i st. 5. Zakona o radu (NN br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) dosuđuje utuženi iznos od 161.547,38 kn. Sud je prihvatio utužene mjesečne iznose, obzirom da se radi o iznosima minimalne plaće objavljene od Državnog zavoda za statistiku 24. svibnja 2012 god., te propisane Uredbom Vlade Republike Hrvatske od 23. travnja 2013. god., Uredbom Vlade Republike Hrvatske od 18. prosinca 2013. god., Uredbom Vlade Republike Hrvatske 17. prosinca 2014. god., te Uredbom Vlade Republike Hrvatske od 30. prosinca 2015. god.  Zatražene iznose tuženik je samo paušalno osporio.

Na dosuđene mjesečne iznose tužitelju pristoji pravo i zatezna kamata kako je to pobliže navedeno u izreci presude od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. a u svezi s čl. 155.  Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 98/14), a tužitelju zastupanom po odvjetniku je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak postupka  za Zahtjev za zaštitu prava 2.500,00 kn, za sastav tužbe 2.500,00 kn, za ročišta održana 24. siječnja 2013. god., 09. travnja 2013. god., 27. svibnja 2013. god., 19. svibnja 2014. god., 09. srpnja 2014. god., 14. listopada 2014. god., 09. prosinca 2014. god., 10. ožujka 2015. god., 21. svibnja 2015. god., 21. studenog 2016. god., 09. veljače 2017. god., 07. ožujka 2017. god. i 13. rujna 2017. god.  po 2.500,00 kn, za ročišta održana 21. siječnja 2014. god. i 13. ožujka 2014. god. po 500,00 kn, za sastav podnesaka od 09. listopada 2014. god. i 14. prosinca 2016. god. po 2.500,00 kn, za sastav žalbe 3.125,00 kn, ovom iznosu trebalo je pridodati  i iznos od 11.656,25 kn na ime pripadajućeg PDV-a, tako se pun. tužitelja obistinjuje parnični trošak u ukupnom iznosu od 58.281,25 kn kao što je odlučeno pod točkom IV. izreke presude.

            U Splitu, 06. listopada 2017. god.

                                                                                                                S u d a c

Jerka Kovačić Garac  

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 8 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u tri primjerka.