1                                            Poslovni broj: 20 Gž-774/2018-7

 

 

              

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Franke Zenić, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) M. B. iz D. O., OIB: … i 2) A. B. iz D. O., OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G. i partneri iz Z., protiv tuženice R. S.. S.-J.-W. e. OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici M. B., odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. & P. d.o.o. radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja pod 1) i 2) protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj P-2334/2015 od 5. veljače 2018. i žalbi tuženice protiv rješenja istog suda poslovni broj P-2334/2015 od 30. ožujka 2018., dana 9. siječnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja pod 1) M. B. i 2) A. B. te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj P-2334/2015 od 5. veljače 2018.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice R. S.. S.-J.-W. e, za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu.

 

r i j e š i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. S.. S.-J.-W. e. i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama poslovni broj P-2334/2015 od 30. ožujka 2018.

 

 

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koji glasi:

              I. Utvrđuje se ništetnim ugovor o kreditu br. 539.999 sklopljen dana 5.5.2008. godine sklopljen dana 5.5.2008. godine između I. tužitelja M. B., OIB: … i II. tužiteljice A. B., OIB: … kao korisnika kredita i R. S.. S.-J.-W. e., kao davatelja kredita.

             

              II. Utvrđuje se nišetnim očitovanje o zasnivanju založnog prava dano od M. B., OIB: … i A. B., OIB: … te K. B. i B. B., oboje iz D. O., kao založnih dužnika, potvrđeno od strane javnog bilježnika B. J., dana 9.5.2008. posl. broj: OU-487/08, iz razloga utvrđenja ništetnosti pravnog temelja predmetnog očitovanja.

             

              III. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Sesvetama, Stalnoj službi u Svetom Ivanu Zelini brisanje upisanog tereta temeljem ugovora o kreditu 539.999 od 5.5.2008. godine i očitovanja OU-487/08 na nekretninama upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Svetom Ivanu Zelini i to u z.k. ul. br. 1952 k.o. O., k.č. br. 2931/4 u naravi kuća, garaža, dvorište, površine 109 hvati ili 392 m2 i k.č. br. 2931/5 u naravi kuća, garaža, dvorište 109 hvati ili 392 m2 ili ukupno 316 hvati ili 1136 m2 u 1/2 suvlasništvu B. K. i 1/2 suvlasništvu B. B.

             

              IV. Danom donošenja ove presude prestaju vrijediti sva osiguranja koja su tužitelji dali na ime osiguranja tražbine po ugovoru o kreditu br. 539.999 od dana 5.5.2008.

             

              V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljima trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena, tekućim od dana donošenja presude suda prvog stupnja do isplate, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

              II. Odbija se alternativni tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a koji glasi:

             

              "(1) Utvrđuje se ništetnim članak A. ugovora o kreditu br. 539.999 sklopljen dana 5.5.2008. godine sklopljen dana 5.5.2008. godine između I. tužitelja M. B., D. O., OIB: … i II. tužiteljice A. B., D. O., OIB: … kao korisnika kredita i R. S.. S.-J.-W. e., kao davatelja kredita.

             

              (2) Utvrđuje se ništetnim očitovanje o zasnivanju založnog prava dano od M. B., D. O., OIB: … i A. B., D. O., OIB: … te K. B. i B. B., oboje iz D. O., kao založnih dužnika, potvrđeno od strane javnog bilježnika B. J., dana 9.5.2008. posl. broj: OU-487/08, iz razloga utvrđenja ništetnosti pravnog temelja predmetnog očitovanja.

             

              (3) Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljima trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena, tekućim od dana donošenja presude suda prvog stupnja do isplate, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

              III. Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 90.437,50 kn, u roku od 15 dana."

 

              Uvodno označenim rješenjem prvostupanjskog suda od 30. ožujka 2018. riješeno je:

 

              "I. Nalaže se tuženiku R. S.. S.-J.-W. e., OIB … da stalnom sudskom tumaču S. Š. iz S., OIB …, plati iznos od 12.670,00 kn na račun broj … kod Z. b. d.d., SWIFT:  … u roku od 15 dana

 

              II. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa ovrhu."

 

              Protiv navedene presude žalbu su izjavili tužitelji pod 1) i 2), dalje: tužitelji, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak pred drugim sucem pojedincem.

U žalbi ističu da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. Zakona o parničnom postupku jer se presuda ne može ispitati zato što u istoj nema uopće razloga. Naime, sud u obrazloženju navodi kako, s obzirom na sadržaj Ugovora, nije povjerovao tužiteljima da je isti sačinjen i potpisan na području Republike Hrvatske. Točno je da tuženica nije imala odobrenje za rad na području Republike Hrvatske niti je imala podružnicu, ali Ugovor nije niti zaključen na području Republike Hrvatske. Međutim, sve da su i točne tvrdnje tužitelja da ovaj podatak o mjestu zaključenja Ugovora nije istinit, već da su Ugovori zaključeni u Republici Hrvatskoj valja reći da nije sporno da tuženica kao kreditna institucija Republike Austrije nije imala odobrenje Hrvatske narodne banke za rad u Hrvatskoj u danom razdoblju što ne spori niti sama tuženica. Iz ovakvog obrazloženja dade se zaključiti kako sud odluku temelji samo i jedino te isključivo na činjenici da je u Ugovoru o kreditu (koju ispravu je sastavila upravo tuženica) naznačeno mjesto sklapanja ugovora S. S., R. A., pa je uopće nejasno iz kojeg razloga je sud prihvatio i izveo dokaz saslušanjem tužitelja. Nadalje, tužitelji su u prilog dokazivanja da su Ugovor, kao i Sporazum sklopljeni na teritoriju Republike Hrvatske, i to u uredu javnog bilježnika B. J., ponudili sljedeće dokaze: saslušanje tužitelja, saslušanje založnih dužnika K. B. i B. B. te saslušanje javnog bilježnika B. J. Prema tome, na okolnost sporne činjenice - je li predmetni Ugovor o kreditu, koji je uredno potpisan od obje strane, zaključen na području Republike Hrvatske ili Republike Austrije - tužitelji su predložili dokaze kojim bi se takve činjenice utvrdile. Obzirom da navedeno sud ne navodi u obrazloženju, time je presuda opterećena opisanom apsolutno bitnom povredom odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Time je sud počinio i relativno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. l. Zakona o parničnom postupku jer nije primijenio odredbe tog Zakona o dokazima i dokazivanju i to čl. 264. u vezi sa čl. 220. istog Zakona, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude. Nadalje, u vezi sa naprijed navedenim, ističe se kako je prema odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a prema čl. 292. st. 1. istog Zakona kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu ugovorne strane, time da prema čl. 1022. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku. Iz citiranih odredbi jasno proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen kad su istog potpisale sve ugovorne strane. Nadalje, sud u obrazloženju ni ne navodi sadržaj iskaza tužitelja, a niti isti ocjenjuje, već obrazloženje presude sadrži paušalnu ocjenu kako sud nije povjerovao tužiteljima da je isti sačinjen i potpisan na području Republike Hrvatske čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. Zakona o parničnom postupku zato što se presuda se ne može ispitati jer u istoj nema razloga, a posljedično i relativno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. l. u svezi s čl. 338. st. 4. istog Zakona. Naime, tužitelji su tijekom postupka priložili Ugovore o kreditu i Sporazum o zasnivanju založnog prava te specijalnu punomoć kojom ovdje tuženica ovlašćuje javnog bilježnika B. J. i istom daje neograničeno pravo da u ime tuženice sklapa ugovore o kreditu i osniva sudske hipoteke te je ovlašten zastupati tuženicu prema nalogu u svim pitanjima pred svim tijelima vlasti i sudovima, kao i prema svim trećim osobama prema svome najboljem znanju i savjesti. Ističe se kako sud uopće nije ocijenio sadržaj priložene specijalne punomoći, a koji u korelaciji sa iskazima tužiteljima i ima za rezultat nedvosmisleno utvrđenje da je Ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj. Konačno, navedenom valja dodati i da je dokazni prijedlog tužitelja bio i saslušanje svjedokinje S. K. kao posrednika u kreditu i svjedoka D. C., odgovorne osobe u pogledu odobravanja kredita (a konačno i dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja), i to upravo na sporne okolnosti, a iz kojih iskaza bi se utvrdilo ili u najmanju ruku potvrdili iskazi tužitelja da su isti prvi doticaj sa pisanim Ugovorom imali u prostorijama javnog bilježnika B. J. u Z., a kojom prilikom su Ugovor o kreditu potpisali, čime se naprijed opisane povrede odredbi parničnog postupka evidentne. U pobijanoj presudi nema obrazloženja iz kojeg razloga sud smatra da Sporazum o zasnivanju založnog prava, čije se utvrđenje ništetnosti zahtjeva, nije ništetan. Nadalje, sud uopće nije ocijenio sadržaj priložene specijalne punomoći, čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer se presuda ne može ispitati, a niti je sud uzeo u obzir relevantne odredbe Zakona o javnom bilježništvu. Kako je javni bilježnik B. J. imao specijalnu punomoć izdanu od strane tuženice (falsa nominatio non nocet op.a. uopće nije riječ o specijalnoj punomoći jer punomoć ne sadrži podatke o nekretninama koje su predmet založnopravnog osiguranja, već sadrži općenito ovlaštenje javnom bilježniku za potpisivanje kreditnih ugovora, za postavljanje sudske hipoteke, za predstavljanje tuženice u svim radnjama pred vlastima i sudovima svake vrste, pa se stoga radi o općoj punomoći, u smislu čl. 53. st. 2. toč. 2. Zakona o zemljišnoj knjizi, a ne o posebnoj /specijalnoj/ punomoći u smislu čl. 53. st. 2. toč. 1. istog Zakona) tada je javni bilježnik (kao punomoćnik ovdje tuženice) stranka javnobilježničkog akta - Sporazuma o zasnivanju hipoteke, i isti nikako nije smio sastaviti takav javnobilježnički akt - predmetni Sporazum, jer bi djelovao i u svojstvu stranke i u svojstvu osobe od javnog povjerenja - nositelja javnobilježničke službe, već treba primijeniti odredbu čl. 36. Zakona o javnom bilježništvu o izuzeću javnog bilježnika. Ostvaren je i razlog pogrešne primjene materijalnog prava i to odredbi Zakona o obveznim odnosima o ugovoru o kreditu i odredbi Ovršnog zakona koji uređuje pretpostavke i način dobrovoljnog osiguranja tražbina založnim pravom, kao i odredbe Zakona o javnom bilježništvu, koji uređuju pretpostavke za javnobilježnički akt, kakav akt predstavlja sporni Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretnini, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu. Sud je počinio i relativno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. l. Zakona o parničnom postupku jer nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. tog Zakona. Prvostupanjski sud nije odbio dokazne prijedloga za saslušanje svjedoka, nije odbio provesti financijsko vještačenje, a niti je sve to uopće obrazloženo u presudi. U obrazloženju presude sud navodi: "Da li je tuženik pri sklapanju ugovora krivo obračunao kamatu s obzirom na EUR1BOR tužitelji nisu predložili niti jedan dokaz temeljem kojeg bi sud utvrdio da je kamata krivo obračunata. Da li je u međuvremenu došlo do promjene kamatne stope tužitelji također o tome nisu dostavili dokaze niti su predložili provođenje dokaza kojim bi se to utvrdilo, a što se tiče kamate na kamatu tužitelji nisu dokazali da je tuženica to obračunavala, a prema čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima na iznos isplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu". Tužitelji su, kako je i navedeno, predložili provođenje dokaza financijskim vještačenjem. Nadalje, sud je tijekom postupka pribavio i sadržaj austrijskog prava, a koji dokaz ni ne spominje u obrazloženju, a niti koje zaključke iz navedenog dokaza izvodi. Naime, iz obrazloženja presude se zaključuje da sud nalazi da je u rubriciranom predmetu mjerodavno hrvatsko pravo (a nipošto ne austrijsko, op.a), dok istodobno ne obrazlaže iz kojeg razloga austrijsko pravo nije mjerodavno, čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer se presuda ne može ispitati, i to jer u istoj nema uopće razloga. Prema tome, ako sud smatra da se radi o koliziji dva prava, dužan je utvrditi mjerodavno pravo, i to u skladu sa Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima koji sadrži kolizijska pravila koja imaju svrhu utvrditi mjerodavno pravo u slučaju kada postoji konkurencija dva ili više pravnih poredaka. Prema čl. 5. toga Zakona, koji uređuje mjerodavno pravo za imovinske odnose s međunarodnim elementom, ne primjenjuje se pravo strane države koje bi bilo mjerodavno ako bi cilj primjene stranog prava bilo izbjegavanje primjene prava Republike Hrvatske. Sud u svojem obrazloženju ne može samo utvrditi da je Ugovor sklopljen u Austriji, već treba utvrditi mjerodavno pravo i obrazložiti koje se mjerodavno pravo treba primijeniti. Ustavni sud Republike Hrvatske u svom je rješenju br. U-I/4455/2015 od 4. travnja 2017. godine, rješavajući o pitanju neustavnosti Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, u dijelu kojim su u Zakonu o potrošačkom kreditiranju dodani članci 19.j i 19.k. utvrdio da se pravo Republike Hrvatske u sporovima s međunarodnim elementom uvijek treba primijeniti na osnovi kolizijskih pravila sadržanih u čl. 4. i 5. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja. Konačno, pogrešna primjena materijalnog prava ogleda se i u tome što sud nije primijenio odredbu koju je trebao primijeniti, a riječ je odredbi čl. 8. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom. Nadalje, u obrazloženju se navodi (strana 4.): Točno je da tuženica nije imala odobrenje za rad na području Republike Hrvatske niti je imala podružnicu, ali Ugovor nije niti sačinjen na području Republike Hrvatske. Međutim, sve da su i točne tvrdnje tužitelja da ovaj podatak o mjestu zaključenja ugovora nije istinit, već da su ugovori zaključeni u Republici Hrvatskoj valja reći da nije sporno da tuženica kao kreditna institucija Republike Austrije nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad u Hrvatskoj u danom razdoblju što ne spori niti sama tuženica. Iz citiranog dijela obrazloženja zaključuje se kako sud u cijelosti anulira odredbe Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, iste ne uzimajući u obzir. Dakle, iz ovakvog obrazloženja se zaključuje da citirani Zakon ne bio primjenjiv čak i da je Ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj. Osim što Zakon jasno propisuje u kojim ugovornim odnosima se ima primijeniti (tako i u rubriciranom predmetu), sudska praksa, a koja je uslijedila nakon stupanja na snagu predmetnog Zakona, je pokazala tendenciju primjene navedenog Zakona čak i u slučajevima kad je Ugovor o kreditu potpisan u Republici Austriji. Iz navedenog jasno proizlazi da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je iz izvedenih dokaza očito pogrešno zaključio kako Ugovor i Sporazum o zasnivanju založnog prava nisu sklopljeni u Republici Hrvatskoj, odnosno kako nema razloga ništetnosti niti Ugovora o kreditu niti Očitovanja o zasnivanju založnog prava na nekretnini pa na tako pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje je pogrešno primijenio materijalno pravo. Štoviše, niti iz odluke o troškovima postupka ne može se utvrditi koji su to troškovi priznati tuženici pa se ni u tom dijelu prvostupanjska odluka ne može ispitati. Predlažu da im se obistini trošak sastava žalbe.

Tuženica u odgovoru na žalbu ističe da je ista u potpunosti neosnovana, da su navodi iz iste potpuno pravno promašeni, neargumentirani odnosno paušalni i neutemeljeni, budući je presuda pravilna i zakonita te nije ostvaren niti jedan od gore naznačenih žalbenih razloga, a zbog okolnosti koje obrazlaže u nastavku odgovora na žalbu. Pogrešno tužitelji smatraju da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Tuženica smatra kako su navodi tužitelja paušalni i usmjereni prvenstveno na odugovlačenje postupka, obzirom da je iz cjelokupnog spisa, a i obrazloženja pobijane presude razvidno kako je prvostupanjski sud na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno pravilno utvrdio i detaljno obrazložio zašto nije povjerovao tužiteljima da Ugovor o kreditu broj računa 539.999 nije sačinjen i potpisan na inicijativu tuženice na teritoriju Republike Hrvatske, već upravo suprotno, na inicijativu tužitelja na teritoriju Republike Austrije. Tome u prilog, između ostalog, ide i to što su tužitelji u svojim iskazima na ročištu održanom 2. listopada 2017. iskazivali u cijelosti nevjerodostojno. Primjerice, o jeziku na kojem je Ugovor o kreditu sklopljen tužitelji navode sljedeće: "... što se tiče dokumentacije koju smo potpisivali ista je bila na njemačkom jeziku i nismo ju razumjeli. Na hrvatskom nije bilo ništa.". Obzirom da je iz samog Ugovora o kreditu nesporno razvidno da je isti sklopljen na njemačkom i hrvatskom jeziku, a sve kako bi tužitelji kao hrvatski državljani i nerezidenti nedvojbeno mogli razumjeti cjelokupni sadržaj istog, nesporno je da je iskaz tužitelja u cijelosti nevjerodostojan. Pritom tuženica iznova naglašava da su sve radnje temeljem kojih je donio odluku o odobravanju kredita tužiteljima poduzete isključivo u Austriji (obrada kreditnog zahtjeva, razmatranje kreditne dokumentacije, prijava kredita nadležnim tijelima i sl.) te je u samom Ugovoru o kreditu izričito naznačeno kako je sklopljen u sjedištu tuženice u S.. S. i. R., što su potpisima ovlašteni zastupnici tuženice i tužitelji nedvojbeno potvrdili (niti osporavaju svoje potpise na Ugovoru). Nadalje, tužitelji u žalbi neosnovano navode kako "... sud uopće nije ocijenio sadržaj priložene specijalne punomoći, a koji u korelaciji sa iskazima tužiteljima, daje nedvosmisleno utvrđenje da je Ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj". Naime, javni bilježnik B. J. uopće nije stranka ovog parničnog postupka, slijedom čega prvostupanjski sud nije niti bio dužan dostavljenu specijalnu punomoć detaljno obrazlagati. Javni bilježnik B. J. (bez obzira na postojanje specijalne punomoć čiji sadržaj nikada nije korišten) nije ni u kojem trenutku sudjelovao u izradi, niti je u ime i za račun tuženice potpisao Ugovor o kreditu, a što nedvojbeno proizlazi iz istog. Iz žalbe uopće nije razvidno koje je to činjenice prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio. Budući da prema pravilima o granicama ispitivanja prvostupanjske presude drugostupanjski sud na ovaj žalbeni razlog ne pazi po službenoj dužnosti, tuženica predlaže sudu jednostavno zanemariti ovakvo paušalno upućivanje tužitelja na ovaj žalbeni razlog. Naime, tužitelji paušalno navode da prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje uslijed neizvođenja pravovremeno predloženih i od naslova prihvaćenih dokaza. Međutim, iz obrazloženja presude jasno proizlazi koje je činjenice sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku prvostupanjski sud uzeo kao dokazane i na temelju kojih provedenih dokaza. Isto tako, iz obrazloženja presude jasno proizlazi koje je dokaze u smislu čl. 292. st. 4. Zakona o parničnom postupku sud odbio izvesti i iz kojih razloga. Štoviše, sami tužitelji u žalbi citiraju pravilne i zakonite razloge odbijanja provođenja dokaza koje prvostupanjski sud nije smatrao važnim za odluku, a koji su navedeni u obrazloženju presude. Osim toga, tuženica ukazuje i na čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku kojim je izričito propisano da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Prema tome, u diskrecijskoj je ovlasti suda da odbije izvođenje onih dokaza za koje utvrdi da nisu podobni za utvrđivanje odlučnih činjenica. Budući da spomenuto postupanje suda ima uporište u izričitoj zakonskoj odredbi, sud nije po ovoj osnovi počinio bitnu povredu odredaba postupka niti nepotpuno utvrdio činjenično stanje na način kako to neosnovano ukazuju tužitelji. Nadalje, tuženica također ukazuje i na čl. 220. st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Pritom je prvostupanjski sud ispravno utvrdio da činjenice koje su tužitelji nastojali dokazati saslušanjem založnih dužnika K. B. i B. B., navodne tuženičine posrednice S. K. i D. C. kao odgovorne osobe tuženice u pogledu odobravanja kredita i javnog bilježnika B. J. kao svjedoka te provođenje financijskog vještaka, nisu važne za donošenje meritorne odluke u ovom sporu, obzirom da je stanje u spisu dovoljno razjašnjeno za donošenje meritorne odluke. Sud je jasno utvrdio da, bez obzira na to gdje je Ugovor o kreditu potpisan od strane tužitelja, da li u Austriji ili u Hrvatskoj, u svakom slučaju valja odbiti tužbu kao neosnovanu primjenom čl. 295. st. 2. Zakona o obveznim odnosima obzirom da je nesporno da je Ugovor o kreditu sastavljen i potpisan od strane tužitelja u mjestu sjedišta tuženice (S.. S. i. R., R. A.), kao i da stoga nema mjesta primjeni Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom. Prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelji u žalbi paušalno tvrde da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo obzirom da nije primijenio Zakon o ništetnosti. S tim u vezi, tuženica naglašava da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude pravilno i zakonito zaključio da se Zakon o ništetnosti ne primjenjuje na Ugovor o kreditu, obzirom da je isti sklopljen u Republici Austriji. Slijedom toga, i ovaj žalbeni razlog u cijelosti je neosnovan. Međutim, niti jedna od dostavljenih presuda nije primjenjiva u konkretnom slučaju, a iz razloga koji slijede. Ugovor o kreditu je formalni ugovor koji sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima mora biti sklopljen u pisanom obliku. S tim u vezi, čl. 292. st. 1. istog Zakona izričito je propisano da kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu ugovorne strane. Slijedom toga, u cijelosti je neosnovano obrazloženje presude da bi Ugovor o kreditu bio sklopljen u trenutku kada su se stranke sporazumjele o svim bitnim sastojcima ugovora. Naime, odredba čl. 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisana neformalnost sklapanja ugovora predstavlja opću odredbu koja se primjenjuje u svim slučajevima u kojima nije propisan neki poseban oblik ugovora. Pritom je čl. 290. st. 1. Zakona o obveznim odnosima izričito propisano da ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak. Naime, u ovom predmetu tužitelji ni u tužbi niti tijekom cijelog postupka ne tvrde da bi se o uvjetima sklapanja Ugovora o kreditu na bilo koji način pregovaralo u njihovom domu niti da bi zakonski zastupnici tuženika bili prisutni u njihovom domu. Prema navodima tužitelja proizlazi da su isti Ugovor o kreditu navodno potpisali u uredu javnog bilježnika u Zagrebu te da predstavnici tuženice nisu bili u Hrvatskoj. S tim u vezi, tuženica ističe da su navodi tužitelja o navodnom potpisivanju Ugovora o kreditu pred javnim bilježnikom u cijelosti neosnovani, a što je pravilno i zakonito utvrdio prvostupanjski sud. Već je iz same preslike Ugovora o kreditu razvidno kako je isti nedvojbeno zaključen u Republici Austriji (S.. S. i. R.), odnosno u sjedištu tuženice, dok je pred javnim bilježnikom B. J. potpisano i solemnizirano samo Očitovanje. Međutim, čak i u slučaju da je prvostupanjski sud prihvatio tvrdnju tužitelja da je Ugovor o kreditu prvo potpisan od strane tuženice u Austriji i zatim dostavljen u ured javnog bilježnika na potpis od strane primatelja kredita (što tuženica izričito osporava), ne može se izvesti zaključak u pravnom smislu da bi Ugovor o kreditu bio sklopljen u Hrvatskoj. Naime, u takvom slučaju radilo bi se o sklapanju ugovora među odsutnima (tzv. distancijsko sklapanje ugovora), budući da je isti sklopljen među prostorno udaljenim suugovarateljima. Što se tiče mjesta sklapanja Ugovora u slučaju distancijskog sklapanja ugovora u čl. 252. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisana je neoboriva presumpcija prema kojoj se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište u trenutku davanja ponude. Tužitelji su ti koji su se prvi javili tuženici sa zahtjevom za sklapanje Ugovora o kreditu, a tuženica je njihov zahtjev razmotrila te ponudila mogućnost kreditiranja kod tuženice pod uvjetima navedenim u Ugovoru o kreditu. Budući da tuženica ima sjedište u Austriji iz čl. 252. st. 2. Zakona o obveznim odnosima jasno proizlazi zaključak prema kojem se smatra da je Ugovor o kreditu sklopljen u Austriji (a ne u Hrvatskoj). Prema tome, čak i u slučaju da je prvostupanjski sud prihvatio činjenične navode tužitelja u pogledu mjesta sklapanja Ugovora o kreditu, ne bi se mogao izvesti zaključak da je Ugovor o kreditu sklopljen u Hrvatskoj. Obzirom da je Zakon o ništetnosti stupio na snagu 29. srpnja 2017., nesporno je da su sve četiri navedene drugostupanjske presude donesene nakon stupanja na snagu Zakona o ništetnosti. Međutim, unatoč tome i činjenici što drugostupanjski sudovi, sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku po službenoj dužnosti paze na pravilnu primjenu materijalnog prava, navedenim drugostupanjskim presudama su u cijelosti potvrđene prvostupanjske presude i zauzeto stajalište da su ugovori o kreditu sklapani upravo s tuženicom sklopljeni u Republici Austriji. Uz podneske od 8. travnja 2010. i 23. prosinca 2019. dostavlja relevantnu sudsku praksu, kao i presudu suda EU u predmetu C-630/17 od 14. veljače 2019. Predlaže da joj se obistini trošak sastava odgovora na žalbu.

              Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavila tuženica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi ističe da sud nije primijenio čl. 13. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, Pravilnik o radu sudskih tumača i čl. 154. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da utvrđivanje sadržaja pravne norme i primjena prava predstavlja zadatak suda, a ne tuženice radi čega je sud po službenoj dužnosti bio dužan utvrditi sadržaj pravne norma koji treba primijeniti na konkretno utvrđeno činjenično stanje, pri čemu ne postoji niti jedan pravni propis temeljem kojeg bi tuženica bila dužna snositi bilo kakve troškove s tim u vezi. Trošak sudskog tumača nije određen sukladno Pravilniku o radu sudskih tumača jer je tuženica tijekom postupka za troškove prijevoda platila 4.700,00 kn, a pobijanim rješenjem naloženo je plaćanje još dodatnih 12.670,00 kn. Tuženica je u cijelosti uspjela u ovom sporu pa u takvom slučaju nema obveze naknaditi trošak protivnoj stranci, radi čega smatra da tužitelji moraju snositi troškove za radnje koje je bilo potrebno poduzeti da bi sud mogao donijeti meritornu odluku o postavljenim tužbenim zahtjevima. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Žalba tuženice nije osnovana.

Time što je na ročištu od 21. prosinca 2017. prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP), koji se primjenjuje po odredbi čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/2019), jer se postupajući na taj način prvostupanjski sud poslužio svojim ovlaštenjem iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP tj. da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Posljedično tome, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 264. st. 1. ZPP, na koju ukazuje žalba tužitelja, jer saslušanje stranaka predstavlja supsidijarni dokaz tj. taj dokaz se provodi kad sud nema drugih dokaza ili kad unatoč izvedenim drugim dokazima ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica, a što u konkretnome nije slučaj jer je iz sadržaja isprava priloženih spisu predmeta prvostupanjski sud mogao pravilno utvrditi odlučne činjenice.

Nadalje, suprotno navodima tužitelja, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP jer je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo sve elemente propisane navedenom odredbom, slijedom čega ne bi bila ostvarena ni ova bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka iste nije nerazumljiva te da ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, kao i da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni što znači da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje žalba tužitelja

 

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

U ovoj fazi postupka još uvijek je prijeporna činjenica da li je Ugovor o jednokratnom kreditu od 5. svibnja 2008. i Očitovanje o zasnivanju založnog prava potvrđeno od strane javnog bilježnika iz Z. B. J. pod brojem OU-487/08 od 9. svibnja 2008. (list spisa 12 i 13) zaključen u Republici Hrvatskoj ili u Republici Austriji.

Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je Ugovor o jednokratnom kreditu od 5. svibnja 2008. zaključen u Republici Austriji.

Naime, iz priloženog Ugovora o jednokratnom kreditu, a čiji je tekst sastavljen kako na njemačkom, tako i na hrvatskom jeziku, proizlazi da je isti potpisan na području Republike Austrije u mjestu S.. S. 5. svibnja 2008. i to od strane tužitelja osobno, kao i zastupnika tuženice.

Kraj takvog stanja stvari, činjenica što je Očitovanje o zasnivanju založnog prava od  9. svibnja 2008. potpisano u Z., ne znači da je riječ o pravnom poslu koji je zaključen na području Republike Hrvatske.

Naime, prema recentnoj sudskoj praksi, solemnizacija ugovora u Republici Hrvatskoj ne smatra se sklapanjem pravnog posla u Republici Hrvatskoj jer se navedenom solemnizacijom dodatno osnažuje pravni odnos između dužnika i vjerovnika u Republici Hrvatskoj, kojim se omogućuje poduzimanje pravnih radnji vjerovniku radi zaštite njegovih prava u svezi eventualnog neispunjenja osnovnog pravnog posla, a to je u ovom slučaju Ugovor o jednokratnom kreditu od 5. svibnja 2008.

Nisu u pravu tužitelji da je očitovanje od 9. svibnja 2008. sastavljeno protivno odredbama Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine, broj 78/93, 29/94, 16/07 i 75/09, dalje ZJB). Ovo, stoga, što je javni bilježnik na zahtjev stranaka (tužitelja), sukladno odredbi čl. 33. st. 2. i 3. ZJB, sastavio očitovanje kao javnobilježnički akt tužitelja. Prilikom sastavljanja očitovanja, a kako to proizlazi iz sadržaja istog, javni bilježnik B. J. nije nastupao u svojstvu punomoćnika tuženice, već kao službena osoba pa slijedom toga nije bilo potrebe niti da isti postupa u skladu s odredbom čl. 36. ZJB tj. da traži izuzeće.

Dakle, kako je osnovni pravni posao zaključen i realiziran (čl.B1.Ugovora od 5. svibnja 2008. regulira pitanje obračuna preko tekućeg računa s tim što je prethodno regulirano i pitanje isplate prema etapama izgradnje) u Republici Austriji, a to nedvojbeno proizlazi iz sadržaja tog pravnog posla, to su time irelevantni navodi tužitelja u pravcu toga da je Ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj.

Posljedično tome, ne mogu se prihvatiti ni žalbeni navodi tužitelja da je Ugovor o kreditu potpisan u prostorijama javnog bilježnika B. J. u Z. jer bi u tom slučaju zasigurno bila izvršena i ovjera potpisa ili solemnizacija Ugovora od strane tog javnog bilježnika, a što ne proizlazi iz spisu predmeta priloženog Ugovora od 5. svibnja 2008.

U svezi toga, valja istaći da se teza tužitelja o ništetnosti navedenih pravnih poslova temelji na činjenici kako tuženica u trenutku sklapanja Ugovora nije imala podružnicu registriranu na teritoriju Republike Hrvatske niti je bila ovlaštena obavljati poslove kreditiranja ni bankovne poslove na području Republike Hrvatske, sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine, broj 84/02 i 141/06, dalje ZB).

Slijedom toga, u ovoj fazi postupka prijeporno je i to koje se materijalno pravo primjenjuje na konkretni slučaj tj. da li se radi o pravu Republike Austrije ili Republike Hrvatske.

Navesti je da pravilno prvostupanjski sud utvrđuje kako tuženica u trenutku zaključenja navedenih pravnih poslova nije imala odobrenje Hrvatske narodne banke za rad u Hrvatskoj u tom razdoblju, a što ne spori niti sama tuženica, a niti je imala podružnicu u Republici Hrvatskoj.

Po odredbi čl. 89. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj 159/13, 19/15 i 102/15, dalje ZKI), kreditne institucije iz treće države mogu na području Republike Hrvatske pružati bankovne i financijske usluga samo preko podružnice i to pod uvjetom da je za te usluge ovlaštena pružati ih u toj državi. Naime, kreditna institucija iz treće zemlje dužna je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZKI, ishoditi odobrenje Hrvatske narodne banke što tuženica, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, nije imala.

U takvoj situaciji valja istaći da obavljanje poslova suprotno odredbama ZB, a čije su odredbe javno-pravnog karaktera i imaju obvezni učinak za sve koji posluju na financijskom tržištu, kako je obavljanje bankovnih usluga protivno zabrani iz čl. 5. ZB kao sankcija propisana novčana kazna, a ne ništetnost ugovora o kreditu.

Nadalje, iz Ugovora o jednokratnom kreditu od 5. svibnja 2008. i to točke B12. proizlazi da zajmoprimac potvrđuje primitak kopije Ugovora. U toč. C istog navedeno je da vrijedi trenutna važeća verzija Općih uvjeta poslovanja; posebno se upućuje na brojeve 2, 9, 11, 19, 20, 21, 38 i 59 čije tumačenje potvrđuje zajmoprimac.

Tužitelji u ovom postupku ne tvrde da nisu potpisnici navedenog Ugovora, a u pogledu navoda da nikada nisu primili Opće uvjete tuženice na koje se poziva Ugovor o kreditu, istaći je kako su tužitelji svojim potpisom potvrdili primitak kopije Ugovora (toč. B12), kao i da su sukladno toč. C Ugovora upoznati s činjenicom da je važeća verzija Općih uvjeta poslovanja, kao i da su upućeni na određene članke Općih uvjeta tuženice i da su tumačenje tuženice primili na znanje.

Prema odredbi čl. Z20. Općih uvjeta poslovanja tuženice (list spisa 49-69) određeno je da se na sve pravne odnose između klijenata i kreditne ustanove primjenjuje austrijsko pravo.

Odredbom čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine, 53/91, 88/01 i 101/17, dalje ZRSZ) propisano je da je za ugovor mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane ako tim Zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

Kako su u konkretnom slučaju ugovorne strane kao mjerodavno pravo izabrale pravo Republike Austrije to znači da s pravom žalba tužitelja upire na to da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo.

Naime, iz činjeničnog supstrata tužbe, a za koji je sud vezan, sukladno odredbi čl. 186. ZPP, proizlazi da se teza tužitelja ogleda u tome što isti tvrde kako tuženica nije imala odobrenje nadležne institucije za obavljanje bankarskih poslova u Republici Hrvatskoj pa da bi iz tog razloga Ugovor o kreditu, kao i očitovanja o zasnivanju založnog prava od 9. svibnja 2008. bilo ništetno.

Međutim, prema paragrafu 100. st. 1. Zakona o bankarstvu Republike Austrije slijedi da onaj tko obavlja bankovne poslove, bez za to potrebnog ovlaštenja, nema pravo na potraživanje svih naknada koje su povezane s ovim poslovima, a naročito na kamate i provizije. Pravna valjanost ugovora koji su povezani s ovim poslovima ne povlači za sobom pravnu nevaljanost bankovnog posla.

Prema tome, nepostojeća koncesija nema učinka na pravnu valjanost bankovnog posla pa time ni na Ugovor o kreditu od 5. svibnja 2008. i Očitovanje o zasnivanju založnog prava od 9. svibnja 2008. ni po materijalnom pravu Republike Austrije.

Konačno, nisu osnovane ni tvrdnje žalitelja da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine, broj 72/17, dalje Zakon o ništetnosti).

Ovo, stoga, što je u konkretnom slučaju utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključen u Republici Austriji, dok se Zakon o ništetnosti odnosio na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su zaključeni u Republici Hrvatskoj.

Osim toga, presudom suda Europske unije poslovni broj C-630/17 od 14. veljače 2019. presuđeno je da čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku (Zakon o ništetnosti) učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području ništetnim od dana svojih sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

Kako iz navedene presude proizlazi da je Zakon o ništetnosti protivan odredbi čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a pravo Europske unije utemeljeno na međunarodnim ugovorima se primjenjuje u Republici Hrvatskoj izravno i nadređeno je nacionalnom (domaćem) pravu, to se odredbe tog Zakona više ne mogu primjenjivati. 

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu pod toč. I. i II. izreke (toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude).

U odnosu na odluku o troškovima postupka (toč. IIII. izreke pobijane prvostupanjske presude), sud prvog stupnja je naložio tužiteljima da tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 90.437,50 kn, sukladno odredbi čl. 154. ZPP.

Neosnovani su navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP kao i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) kada je obvezao tužitelje da tuženici naknade navedeni parnični trošak na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika.

Ovo, stoga, što spisu predmeta prileži popis troška tuženice (list spisa 488) iz kojeg proizlazi za koje je to radnje prvostupanjski sud obistinio trošak tuženici na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika pa su slijedom toga neosnovani su navodi tužitelja kako je prvostupanjski sud u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. III. izreke.

Tuženica je izjavila žalbu protiv prvostupanjskog rješenja od 30. ožujka 2018. kojim joj je naloženo da stalnom sudskom tumaču S. Š. isplati iznos od 12.670,00 kn.

U ovoj fazi postupka nije prijeporno da je stalni sudski tumač prof. S. Š. izvršio prijevod dokumentacije te ispostavio račun broj 211/1 od 11. studenoga 2016. gdje se pozvao na odredbu čl. 26. Pravilnika o sudskim tumačima (Narodne novine, broj 88/08 i 119/08, dalje Pravilnik).

Odredbom čl. 26. st. 1. Pravilnika propisano je da se pisani prijevodi obračunavaju po normiranom retku od pedeset znakova. Najmanja obračunska jedinica je jedna normirana kartica s brojkom trideset redaka. U obračun retka ulazi svaki otkucani znak (slovo, interpunkcija, formula, znakovlje).

Nadalje, prema odredbi čl. 26. st. 2. toč. 1. Pravilnika propisano je da za prijevod sa stranog jezika na hrvatski jezik i za prijevod s hrvatskog na strani jezik visina nagrade iznosi za svaki redak 5,00 kn bruto bez PDV-a.

Kako iz računa stalnog sudskog tumača S. Š. od 11. studenoga 2016. (list spisa 308) proizlazi da je prilikom ovjerenog prijevoda s njemačkog na hrvatski jezik bilo ukupno 169 290 znakova tj. 113 normiranih kartica prijevoda, to je pravilan obračun sukladno odredbi čl. 26. Pravilnika da mu pripada nagrada u visini od 16.950,00 kn pa kako nije prijeporno da je tuženica uplatila iznos od 4.280,00 kn to je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 26. Pravilnika kada je donio pobijano rješenje.

Dakle, neosnovano tuženica navodi da je pobijano rješenje doneseno protivno odredbi čl. 154. ZPP, pri čemu valja istaći da nije krivnja na sudu što je tuženica u popisu troška propustila popisati i trošak prijevoda pa se stoga ne može pozivati na činjenicu da nije primijenjena odredba čl. 154. ZPP i to stoga što ožalbeno rješenje nije odluka o troškovima postupka pri čemu valja istaći da, prema odredbi čl. 164. st. 1. ZPP, o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja, kao i da je po odredbi čl. 164. st. 2. ZPP propisano kako je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu, a što je tuženica u popisu troška (list spisa 488) i navela, ne popisujući pritom trošak prijevoda koji popis je uslijedio nakon ispostavljenog računa sudskog tumača.

Nije u pravu tuženica i da je pobijano rješenje u suprotnosti s odredbom čl. 13. ZRSZ jer je iz navoda tuženice tijekom postupka i to podneska od 8. travnja 2015. (list spisa 146-150) razvidno kako ista smatra se u konkretnom slučaju mora primijeniti mjerodavno austrijsko pravo pa kako se po odredbi čl. 6. ZPP parnični postupak vodi na hrvatskom jeziku to je nedvojbeno postojala potreba da se s njemačkog jezika prevede mjerodavno pravo Republike Austrije, kao i priložena sudska praksa.

Konačno, iz podneska tuženice od 23. travnja 2018. (list spisa 547), kao i potvrde o transakciji (list spisa 548) proizlazi da je ista uplatila iznos od 12.670,00 kn na račun stalnog sudskog tumača S. Š.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje od 30. ožujka 2018.

Zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer nije riječ o trošku koji je, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, bio nužan za vođenje ovog postupka.

Zadar, 9. siječnja 2020.

 

Predsjednica vijeća

 

Franka Zenić