Poslovni broj: 17 Gž R-667/2017-9

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 17 Gž R-667/2017-9

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Robertu Jamboru, u pravnoj stvari tužitelja T. P. iz Z.., OIB: .., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u K.., protiv tuženika D. p. d.o.o., Z.., OIB: .., zastupanog po punomoćniku G. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B., Š., D. i S. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3142/11-58 od 1. ožujka 2017., dana 9. siječnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3142/11-58 od 1. ožujka 2017.

 

              II.              Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.232,50 kn.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju s osnove prekovremenog rada isplati iznos od 18.552,64 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn.

 

Protiv presude žali se tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.

 

U postupku nisu sporne slijedeće činjenice:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača temeljem Ugovora o radu  od 17. ožujka 2008.,

- da je čl. 12. Ugovora o radu ugovoreno da će tuženik tužitelju uz osnovnu plaću u iznosu od 2.450,00 kn isplaćivati i dodatak na plaću za prekovremeni rad s uvećanjem od 35 %,

- da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao izvanrednim otkazom ugovora o radu od 15.ožujka 2011.

 

Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporna je primjena materijalnog prava koje se odnosi na definiranje pojma radnog vremena, te posljedično tome i obračun broja sati prekovremenog rada. Tuženik, naime smatra da je mjerodavan Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu ("Narodne novine", br. 60/08, 124/10 – dalje: ZORV) koji na drugačiji način definira pojam radnog vremena od Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09 – dalje: ZR).

 

Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbe čl. 42. st. 1. ZR.

 

Odredbom čl. 42. st. 1. ZR propisano je da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

 

Dakle, sukladno čl. 42. st. 1. ZR, u radno vrijeme ulazi i vrijeme spremnosti (raspoloživosti), dakle, vrijeme u kojem je radnik spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

 

S druge strane, ZORV na drugačiji način definira pojam radnog vremena.

 

Odredbom čl. 3. toč. 20. ZORV propisano je da je "radno vrijeme" vrijeme od početka do završetka rada, tijekom kojeg se mobilni radnik nalazi na svom radnom mjestu, na raspolaganju poslodavcu te obavlja svoje poslove. Točkom b) iste odredbe propisano je da se u radno vrijeme ubraja vrijeme tijekom kojeg mobilni radnik ne može slobodno raspolagati svojim vremenom, te mora biti na svom radnom mjestu, spreman poduzeti svoje uobičajene poslove, pri čemu su neki poslovi vezani uz dežurstva, posebno tijekom vremena čekanja na utovar ili istovar, kada vrijeme trajanja nije unaprijed poznato prije polaska ili prije početka trajanja dotičnog razdoblja.

 

Odredbom čl. 3. toč. 21. ZORV definiran je pojam "razdoblja raspoloživosti", te su prema toj odredbi "razdoblja raspoloživosti" razdoblja koja se isključuju iz radnog vremena, a prema točki a) navedene odredbe označavaju razdoblja tijekom kojih mobilni radnik ne mora ostati na svom radnom mjestu, ali mora biti na raspolaganju za sve pozive kao bi počeo ili nastavio voziti ili obavljati druge poslove, a koja ne uključuju razdoblja stanke i odmora. Razdoblja raspoloživosti uključuju posebno razdoblja tijekom kojih mobilni radnik prati vozilo koje se prevozi trajektom ili vlakom te razdoblja čekanja na graničnim prijelazima ili zbog zabrane prometovanja. Razdoblja i njihovo predviđeno trajanje moraju mobilnom radniku biti poznati unaprijed, odnosno, prije polaska ili neposredno prije stvarnog početka utvrđenog razdoblja, ili pod općim uvjetima dogovorenim između socijalnih partnera i/ili u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim zakonodavstvom.

 

Dakle, iz odredbi čl. 3. toč. 20. i toč. 21. ZORV koja reguliraju pojmove radno vrijeme i razdoblja raspoloživosti, proizlazilo bi da su razdoblja raspoloživosti razdoblja koja se isključuju iz radnog vremena i ne ulaze u radno vrijeme, te ne ulaze u obračun prekovremenih sati.

 

Tuženik žalbenim navodima ističe da u konkretnom slučaju za izračun radnog vremena i prekovremenih sati mora primijeniti ZORV, koji sukladno odredbi čl. 1. ZR, predstavlja lex specialis u odnosu na opću odredbu čl. 42. st. 1. ZR.

 

Takvi žalbeni navodi tuženika su međutim, neosnovani. Naime, u odnosu na sporno pravno pitanje primjenjuje li se na pojam radnog vremena definicija iz ZR ili definicija iz ZORV, potrebno je uzeti u obzir svrhu donošenja ta dva zakona. Odredbom čl. 1. ZR propisano je da se ZR uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj. S druge strane, odredbom čl. 1. st. 2. ZORV propisano je da svrha tog zakona poboljšavanje uvjeta rada i sigurnosna zaštita osoba koje obavljaju mobilnu djelatnost cestovnog prijevoza i vozača, podizanje razine sigurnosti cestovnog prijevoza i izjednačavanje uvjeta tržišnog natjecanja, kao i promicanje poboljšanog nadzora.

 

Dakle, primarna svrha ZORV nije uređenje radnih odnosa vozača glede njihovih prava koja se tiču materijalnih davanja, već prije svega poboljšavanje njihovih uvjeta rada i sigurnosti cestovnog prijevoza. Stoga ZORV u pogledu isplate povećane plaće za prekovremeni rad ne predstavlja lex specialis o kojem govori čl. 1. ZR.

 

Nadalje, odredbom čl. 3. ZORV koja nosi naziv "Značenje izraza" propisano je značenje pojedinih izraza, pa tako i radnog vremena, ali u smislu toga zakona, a ne i za isplatu povećane plaće za prekovremeni rad. Dakle, pojam radnog vremena onako kako ga definira ZORV mjerodavan je kada se primjenjuju odredbe ZORV, a ne i kada se primjenjuju odredbe ZR koje reguliraju isplatu materijalnih davanja koja proizlaze iz radnog odnosa. Na navedeno prema ocjeni ovog suda jasno ukazuje i okolnost da je odredbom čl. 3. toč. 21. a) ZORV izričito propisano da razdoblja raspoloživosti dakle, u razdoblja koja se isključuju iz radnog vremena i ne ulaze u radno vrijeme, ulaze i razdoblja kada mobilni radnik prati vozilo koje se prevozi trajektom ili vlakom, te razdoblja čekanja na graničnim prijelazima ili zbog prometovanja. Kada bi se navedena odredba primijenila na isplatu plaće ili pak naknadu za prekovremeni rad to bi značilo da vozači koji čekaju na graničnim prijelazima ili se prevoze uz vozilo trajektom ili vlakom zapravo, pravno gledajući, uopće ne obavljaju rad u radnom vremenu, što bi bilo potpuno nelogično i neprihvatljivo.

 

Sud prvog stupnja je dakle, pravilno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 42. st. 1. ZR. Nije stoga ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP.

 

Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje. Tuženik naime, žalbenim navodima osporava utvrđenje suda prvog stupnja o postojanju tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 18.552,64 kn ističući pritom i da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8., čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP. Međutim, i ti navodi tuženika nisu osnovani. Naime, sud prvog stupnja je pravilno na temelju nalaza i mišljenja vještaka Z. R. od 1. ožujka 2013. pravilno utvrdio visinu tužiteljeve tražbine prema tuženiku. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka (Tablice 1, stupac g, sati prekovremenog rada) vidljivo je da je vještak broj prekovremenih sati utvrdio na temelju podataka dostavljenih od strane tuženika u kojima je evidentirana nazočnost tužitelja na radu. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio kako broj prekovremenih sati, tako i visinu tužiteljeve tražbine, pa u tom smislu nije bilo potrebno provođenje prometnog vještačenja. U tom smislu nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8., čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP.

 

Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije obrazložio iz kojih je razloga nije prihvatio drugo (dopunsko) vještačenje, te da je time počinio bitnu povredu i odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi jasno naveo da je prihvatio izračun vještaka koji je sadržan u osnovnom nalazu i mišljenju jer je isti izrađen u skladu s odredbom čl. 42. st. 1. ZR. Stoga u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju u žalbi ističe tuženik.

 

Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i koje tuženik ističe u podnijetoj žalbi. Pritom je i odluka o troškovima postupka također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

 

Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 9. siječnja 2020.

 

                     Sudac:

              Robert Jambor, v.r.