Broj: Revt 510/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. d.o.o. V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada V., V., OIB: …, radi trpljenja upisa prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-8346/13-5 od 13. srpnja 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu br. P-379/10-32 od 16. kolovoza 2013., u sjednici održanoj 19. travnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi da je tuženik dužan trpjeti da se tužitelj upiše kao vlasnik na nekretnini zk. čkbr. 3919/2 zgrada od 996 m2 i sportski objekti od 5095 m2 u … ulici, sveukupno 6091 m2, upisane u zk. ul. 12745 k.o. V. (toč. I. I.). Isto tako odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj građenjem stekao pravo vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. 12745 k.o. V., te zahtjev da je tuženik dužan tužitelju izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama (toč. I. II.). U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II.).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji se predlaže istu prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti zahtjev tužitelja, odnosno podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom nekretnine označene kao zk. čkbr. 3919/2 zgrada sa 996 m2 i sportski objekti sa 5095 m2, sveukupno 6091 m2, upisana u zk. ul. 12745 k.o. V. Pri tome tužitelj postavlja zahtjev na trpljenje upisa prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama, te eventualni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj građenje stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio navedenu bitnu povredu, budući da pobijana presuda ima jasne razloge, ista nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, a i razlozi navedeni u obrazloženju pobijane presude su u skladu s provedenim dokazima i utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

              Pravilno je utvrđenje drugostupanjskog suda da obzirom na odredbu čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 - dalje: ZVDSP) prema kojoj će se stjecanje, promjenu, pravni učinci i prestanak stvarnih prava prosuđivati prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene ili prestanka tih prava, što pak znači da se obzirom na moment stjecanja, odnosno vrijeme građenja na spornoj nekretnini treba primijeniti ne ZVDSP, već Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 177/92 - dalje: ZOVO). Naime, ZVDSP primjenjuje se na odnose stjecanje, promjene ili prestanka stvarnih prava koja su nastala nakon 1. siječnja 1997.

Isto tako valja navesti da tužitelj u reviziji osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova glede pitanja radi li se u konkretnom slučaju o objektima privremenog karaktera ili ne, a zbog toga razloga se revizija uopće ne može podnijeti u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

Nije sporno da je u vrijeme sklapanja Ugovora o zakupu građevinskog zemljišta između tužitelja i Radničko športskog društva V. 6. studenoga 1991. sporna nekretnina bila u društvenom vlasništvu. Obzirom na tu činjenicu nije niti moglo doći do stjecanja prava vlasništva građenjem u smislu odredbi čl. 24. do 26. ZOVO, budući su se te odredbe mogle primijeniti jedino u slučaju ako je osoba koja je mogla biti nositelj prava vlasništva sagradila zgradu na zemljištu na kojem je druga osoba imala pravo vlasništva, dakle na zemljištu koje nije bila u društvenom vlasništvu.

Isto tako tužitelj nije stekao vlasništvo niti na temelju pravnog posla - predmetnog Ugovora o zakupu građevinskog zemljišta, a niti su na pitanje stjecanja prava vlasništva na spornoj nekretnini bilo kakav utjecaj imali akti gradnje koje je tužitelj dobio da bi mogao sagraditi tenis igrališta, odnosno dvoranu za tenis.

Tome valja dodati da je iz Aneksa ugovora sklopljenog između tužitelja i Športskog društva V. 2002. došlo do uređivanja međusobnih odnosa između tužitelja i navedenog društva, a glede poduzete gradnje na spornoj nekretnini, obzirom na činjenicu da je tuženik Grad V. posao vlasnik predmetne nekretnine. Kako je prema Aneksu ugovora tužitelj ostao vlasnik izgrađenog natkrivenog montažnog teniskog objekta, to je potpuno jasno da isti nije mogao steći nikakva vlasnička prava na zemljištu na kojem se taj objekt nalazi, te da je pravilno utvrđenje drugostupanjskog suda da se radi o objektu privremenog karaktera - montažni objekt koji tužitelj ima pravo uzeti i isti maknuti s navedene nekretnine.

Kako tužitelj nije dokazao da bi vlasništvo sporne nekretnine stekao na bilo koji zakonom dopušteni način, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen.

Stoga je valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 19. travnja 2017.