- 1 -              Rev 1342/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1342/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz S., K.-Š. (OIB: ...), vlasnice obrta B. R. zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku iz S., protiv tuženika Grada S. (OIB: ...), radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2757/2018-2 od 20. prosinca 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-737/2018-8 od 22. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj 3.500.000,00 kn „sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 1.500.000,00 kuna teče od 1.11.2004. do dana isplate, na iznos od 1.500.000,00 kuna od 17. listopada 2000. do konačne isplate te na iznos od 500.000,00 kuna od 1. studenoga 2004. do konačne isplate“ - te naknaditi joj parnični trošak.

 

Protiv te je presude tužiteljica podnijela reviziju zbog (kako drži) razloga iz „- čl. 385. st. 1. toč. 1., kao bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6., 8., 11. i 13. ZPP-a. - čl. 385. st. 1. toč. 2., kao bitnu povredu odredaba parničnog postupka pred drugostupanjskim sudom, i to: iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7. st. 1. i 3., čl. 8., čl. 10., čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155., čl. 156., čl. 164. st. 4., čl. 219., čl. 264. st. 1. i 2., čl. 365. st. 2., čl. 368. st. 1., čl. 369. st. 1., čl. 375. st. 1., te čl. 434. st. 1., 4. i 5. ZPP-a, - čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a, i to kao pogrešna primjena materijalnog prava“. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti u cijelosti osporenu drugostupanjsku presudu te presudu Općinskog suda u Splitu i predmet vratiti na ponovno suđenje drugom vijeću odnosno sucu prvostupanjskog suda ili prihvatiti reviziju i preinačiti u cijelosti osporenu drugostupanjsku presudu te ukinuti u cijelosti presudu prvostupanjskog suda prihvaćanjem žalbe i usvajanjem tužbenog zahtjeva.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidentice da joj je "uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku odluku jer obrazloženja presuda nižestupanjskih sudova nemaju veze sa predmetom spora“:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužiteljica poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revidentica ukazuje,

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Navodi kojima revidentica osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o njezinim pravima - koja utužuje, o sadržaju njezinog odnosa sa tuženikom oko prijepornih usluga, sve uz tvrdnje da u postupku nisu izvedeni svi potrebni i predloženi dokazi te da sudovi nisu imali „temelj da zaključe“ kako nije dokazala osnovu i visinu svoga zahtjeva, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza koje ona drži odlučnim za odluku - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem) - a kojima ujedno sugerira prihvatiti relevantnim činjenično utvrđenje koje ona nalazi bitnim i istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da bi već i iz provedenih dokaza, odnosno onih koje predlaže uzeti relevantnim za odlučivanje, valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje bitnog i istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidentice,

 

- da je tužiteljici omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njezino shvaćanje o dokazima i činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora (što opširno obrazlaže u reviziji) - a sve jer u postupku provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi ona htjela, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužiteljice, kao obrtnice registrirane za obavljanje pogrebničke djelatnosti - sa pravom na slobodno djelovanje na tržištu pogrebničkih usluga, na obvezivanje tuženika isplatiti joj na ime naknade štete (jer je, kako tvrdi, onemogućena u obavljanju pogrebničkih poslova preuzimanja, prijevoza i opremanja pokojnika na gradskom groblju L.) 3.500.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, i to:

 

- 1.500.000,00 kn na ime „manje prodane pogrebne opreme za razdoblje od 17.1.2000. do 1.11.2004.“,

 

- 1.500.000,00 kn „zbog tuženikove tržišne privilegiranosti i s time u vezi izmakle dobiti za razdoblje od 17.10.2000. do 1.11.2004.“,

 

- 500.000,00 kn zbog izmakle dobiti vezane za koncesiju po ugovoru broj 238/03 od 24.3.2003. za dvije godine.

 

Tužiteljica zahtjev temelji na tvrdnji da utuženu štetu trpi kao obrtnik registriran 17. listopada 2000. za obavljanje pogrebničkih poslova, a u svezi protupravnog ponašanja tuženika, time što je u privilegirani položaj za obavljanje pogrebničkih poslova na području najvećeg gradskog groblja L. još 1996. stavio treću osobu, Javno komunalno poduzeće L. S., sada trgovačko društvo L. d.o.o., zbog čega (da) je onemogućena u prodaji pogrebne opreme i ne ostvaruje korist vezanu za koncesiju koju je dobila (konkretno: drži da joj je ostavljena sloboda obrtničkog djelovanja u registriranoj djelatnosti na drugim grobljima, a ne i na L. sve postupkom tuženika „bez ikakva uporišta u zakonu“, a kojim ju je, kao i druge subjekte, onemogućio u obavljanju dopuštene djelatnosti na području groblja L. i cijelog Grada S. te u ostvarivanju zarade u slobodnoj tržišnoj utakmici). Nalazi da osnova njezina zahtjeva proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-593/95 od 29. rujna 1999. kojom su ukinute odredbe čl. 3. st. 1., čl. 16. st. 1. i 2. i čl. 7. Odluke Županijske skupštine Splitsko-dalmatinske županije o obavljanju pogreba umrlih osoba na gradskom groblju „L.“ u S. od 31. srpnja 1996. „smatrajući da je tim člancima Županija splitsko-dalmatinska stavila u povlašteni položaj trgovačko društvo „L.“ d.o.o. u odnosu na trgovačka društva koja se bave istom djelatnošću“ - pa dakle i u odnosu na njezin obrt: da je i samim donošenjem nezakonite odluke, koja je kasnije ukinuta upravo u osporenim odredbama - na što je propustio postupiti (reagirati), tuženik njoj počinio štetu koja se očituje (uz ostalo) u umanjenju njezine imovine odnosno sprečavanju njezina povećanja.

 

Sporno je postoji li odgovornost tuženika za tu štetu.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica upisana u Obrtni registar Odsjeka za obrt i trgovinu, Službe za gospodarstvo Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji pod matičnim brojem ...: uz ostalo, ima upisanu djelatnost pogrebnih usluga (po nomenklaturi Nacionalne klasifikacije djelatnosti ...), o čemu posjeduje rješenje pod klasifikacijskom oznakom Klasa:UP/I 311-07/00-01/1086 od 17. listopada 2000.,

 

- da „je Odlukom o obavljanju pogreba umrlih osoba na gradskom groblju L. S. od 31. srpnja 1996. tuženik dodijelio koncesiju za djelatnost pružanja kompletne pogrebne usluge javnom komunalnom poduzeću L. S., sada trgovačkom društvu L. d.o.o.“,

 

- da „je Grad S. svojom Odlukom o dodjeli koncesije za obavljanje komunalnih poslova u vezi sa dijelom pogrebnih poslova i opremanjem i prijevoza umrlih osoba a koja se pokapaju na mjesnim grobljima Grada S., osim groblja L., te izvan područja Grada S. za razdoblje od 4 godine obavijestio tužiteljicu da je ona jedna od izabranih koja se javila na objavljeni javni natječaj“,

 

- da „je temeljem te Odluke tuženik sa obrtničkom radnjom tužiteljice B. r. Š. b.b. S. zaključio ugovor o koncesiji za obavljanje dijela pogrebnih poslova i to opremanje i prijenosa umrlih osoba koje se pokapaju na mjesnim grobljima Grada S. osim groblja L. te izvan područja Grada S.“,

 

- da „je tužiteljica temeljem ugovora o koncesiji neometano ostvarivala sve preuzete obveze i sva prava koja su statuirana tim ugovorom“,

 

- da „u izvršavanju prava i obveza temeljem ugovora o koncesiji tužiteljica nikad nije bila onemogućavana ili sprječavana protupravnim ponašanjem tuženika“.

 

Drugostupanjski sud je na temelju u postupku utvrđenih činjenica (a koje revizijski sud ne može preispitivati: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude te prihvaćanjem zaključaka prvostupanjskog suda) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da o predmetu spora „u odnosu pak na obim i nastanak štete koju je zatražila tužiteljica, kako obične štete tako i izmakle koristi“, valja odlučiti primjenom odredaba čl. 154. te 189. preuzetog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08),

 

- da je prvostupanjski sud u primjeni tih odredaba odredio vještačenje „po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo M. G. koji je otklonio vještačenje u predmetnom spisu kao i stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije M. T. koja je također otklonila izvođenje dokaza vještačenjem u predmetnom spisu budući "relevantna dokumentacija temeljem koje bi se mogao izvršiti izračun izgubljene zarade tužiteljice u utuženom razdoblju ne prileže spisu",

 

              - da je isti sud „temeljem iznesenih utvrđenja, koja svojim žalbenim navodima tužiteljica nije dovela u sumnju, a pozivom na odredbe iz članka 154. stavak 1., 155., 189. stavak 1. i 219. ZOO-a, odbio zahtjev tužiteljice uz zaključak da tužiteljica nije dokazala da bi trpila štetu koja bi bila uzrokovana protupravnim ponašanjem tuženika i kojima bi bila onemogućena u prodaji pogrebne opreme odnosno izmakle koristi vezane za koncesiju koju je tužiteljica dobila“,

 

- da u konkretnom slučaju „nije došlo do povrede ugovornog odnosa koji je bio zaključen između tužiteljice i tuženika, a sve iz razloga što ni sama tužiteljica tijekom postupka ne navodi a niti posebno tvrdi da bi tuženik bilo kakvom protupravnom radnjom izvršio povredu ugovora o koncesiji kojeg su stranke međusobno zaključile“,

 

- da je „u pogledu izvanugovorne odgovornosti istina da postoji Odluka Ustavnog suda RH na koju se poziva tužiteljica od 29. rujna 1999. pod brojem U-2-593/95 koja odluka je ukinula članak 3. stavak 1., članak 6. stavak 1. i 2. i članak 7. Odluke Skupštine splitsko dalmatinske županije o obavljanju pogreba umrlih osoba na gradskom groblju L. S. od  31. srpnja 1996.“: međutim (da) sama činjenica što su tom Odlukom Ustavnog suda prestale važiti „na dan 1. siječnja 2000.“ odredbe Odluke Županijske skupštine Splitsko dalmatinske županije kojima je, kako to tvrdi tužiteljica, „u monopolistički položaj“ stavljeno Javno komunalno poduzeće L. S. (obzirom da mu je pored poslova uređenja i održavanja splitskog groblja, dana i ovlast „u obavljanju pogrebnih poslova na tom groblju: preuzimanje, prijevoz i opremanje pokojnika“ uz „onemogućavanje drugih pravnih osoba koje se bave istom registriranom djelatnošću da ravnopravno učestvuju u natječaju za dobivanje tih poslova i na mjesnom groblju L.“), nije dostatna,

 

              - da „nije dovoljno da se radi o apstraktnoj nemogućnosti ostvarivanja jednog dobitka već da treba postojati objektivna mogućnost da se takva dobit ostvari. Dakle, da se mora raditi o dobitku koji bi po redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima mogao očekivati“,

 

- da „Zakon o komunalnom gospodarstvu ("Narodne Novine" broj 36/95) u utuženom razdoblju govori o održavanju djelatnosti na groblju kao jednoj od komunalnih djelatnosti koja se sastoji u održavanju groblja i krematorija a s druge strane i obavljanju pogrebnih poslova. Prema ovom zakonu, djelatnost održavanja podrazumijeva funkcionalno održavanje prostora i zgrada za posljednji ispraćaj, obavljanje ispraćaja i sahrane pokojnika, a pogrebni poslovi podrazumijevaju preuzimanje, opremanje i prijevoz umrle osobe do mjesta ukopa ili krematorija“: „međutim, kao što je već naprijed istaknuto Ugovorom o koncesiji gdje su povjereni neki od poslova pobliže navedenih u tom ugovoru, od strane grada su poštivani i tuženi Grad S. nije onemogućio ili otežao ostvarenje prava ali i izvršenje i obveza preuzetih ovim ugovorom kojeg su stranke međusobno zaključile“,

 

              - da „s tim u vezi tužiteljica također nije dokazala da bi temeljem Ugovora kojeg je zaključila sa tuženikom, mogla očekivati znatnu korist po redovnom toku stvari, koja je izmakla, a sve pozivom na odredbu članka 189. stavak 3. ZOO-a“: „prema odredbi članka 189. stavak 3. ZOO-a pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem“,

 

- da „imajući u vidu naprijed navedenu zakonsku odredbu ali i stajalište sudske prakse o kojima navodi i sud prvog stupnja koja je naprijed posebno apostrofirana“ tužiteljica nije dokazala koju bi dobit mogla „očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima a koje bi očekivanje bilo iznevjereno ili spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem“: „ugovor kojeg su zaključile stranke rezultat je provedenog javnog natječaja za davanje koncesije u vezi sa povjeravanjem dijela pogrebnih poslova, opremanjem i prijevozom umrlih osoba koja se pokapaju na mjesnim grobljima Grada S. osim groblja L. te izvan područja Grada S. za razdoblje od četiri godine...protiv ove odluke tužiteljica je mogla pokrenuti upravni spor sukladno članku 13. a Zakona o komunalnom gospodarstvu koji je u to vrijeme bio na snazi ("Narodne Novine" broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00 i 59/01) a koji postupak tužiteljica nije pokrenula, te je prihvatiti da su granice ovlaštenja i prava ugovornih stranaka upravo propisane navedenim ugovorom o koncesiji“,

 

- da „zbog izloženog nije moguće prihvatiti žalbeni prigovor tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice kao neosnovan“.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, u njegovoj suštini, je pravilno.

 

Naime, ovdje valja poći od osnova odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete.

 

Odredbom čl. 154. st. 1. ZOO-a propisano je: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“.

 

Sa time u svezi, neovisno da li se ovdje na pitanje prijeporne odgovornosti tuženika primjenjuje odredba čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00 - vjerodostojno tumačenje čl. 2. st. 2. ZID Zakona "Narodne novine", broj 48/99, 59/01, 190/03 - pročišćeni tekst, i 199/03, dalje: ZSDU-a), prema kojoj „štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.“, a koja dovodi u pitanje i pasivnu legitimaciju tuženika (o čemu je revizijski sud odlučio presudom posl. br. Rev 584/2008-2 od 14. listopada 2010.), tužiteljica je, da bi uspjela u sporu, trebala u svakom slučaju dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je na strani tuženika postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna, nezakonita ili nepravilna - i u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom (sve obzirom da u izostanku toga propusta ili te radnje i uzročne veze ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženika za tu štetu, ona propisana navedenom odredbom čl. 154. st. 1. ZOO-a).

 

Tu valja istaći da se pod nezakonitom radnjom misli na postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno na propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni - a pod nepravilnim na činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

 

Konkretno, trebala je, a obzirom na tvrdnju iz revizije da utuženu štetu trpi zbog propuštanja tuženika da postupi sukladno navedenoj Odluci Ustavnoga suda Republike Hrvatske (donesenoj po prijedlogu Udruge pogrebnih društava Hrvatske za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Odluke o obavljanju pogreba umrlih osoba), dokazati upravo to što i tvrdi - da tuženik nije postupio u skladu sa svojim pravima i obvezama, a trebao je (i to upravo prema tužiteljici) - te da u uzročnoj vezi s takvim njegovim propustom ili nepostupanjem (postupkom ili nepostupanjem tijela ili službenika za koje on odgovara) trpi utuženu štetu, odnosno (a obzirom i na neosporno: da je tu Odluku Ustavnoga suda Republike Hrvatske tuženik trebao respektirati i prema njoj postupati - ako je to već od njega po tužiteljici i traženo):

 

- da tuženik nije postupio po toj Odluci (kako i sama ukazuje u reviziji: objavio natječaj prema shvaćanju iz te Odluke te pozvao njime, kako to odgovara prirodi javnog natječaja, neodređeni broj osoba ili „sve druge tržišne subjekte“ da se na njega prijave - prema uvjetima iz natječaja) a da bi (što je ovdje odlučno), da je po njoj i postupio, upravo ona ostvarila prava za pružanje usluga obavljanja pogrebničkih poslova preuzimanja, prijevoza i opremanja pokojnika na gradskom groblju L., dakle ona prava na koja se poziva (u bitnome: da bi se na natječaj javila, da bi na natječaju bila najpovoljniji ponuđač, da bi već i sa time njezina ponuda bila prihvaćena - i da bi sa njom bio sklopljen ugovor, te konačno, ali ništa manje bitno - da bi po tome ugovoru izvjesno i poslovala te ostvarivala ono uz što vezuje svoj zahtjev, a što drži izostalim - i time štetom) - a u izostanku kojih trpi utuženu štetu,

 

- da već i propust tuženika da postupi po toj Odluci (sve u situaciji kada niti ona nije u traženju prava i zaštite u svezi te Odluke bila aktivna) njoj daje osnovu zahtijevati sa uspjehom od tuženika naknadu utužene štete.

 

To sve u uvjetima jedino pravilnih shvaćanja:

 

- da u smislu odredaba čl. 35. st. 1. i 3. ZOO-a, javni natječaj po kojem se neodređen broj osoba poziva na podnošenje ponude za sklapanje pravnog posla pod objavljenim uvjetima, a kakvog bi raspisao tuženik, ne bi mogao predstavljati opću ponudu u smislu odredbe čl. 33. ZOO-a, već samo poziv da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima - i stavljanjem ponude na takav javni natječaj, sve da je ponuditelj najpovoljniji ponuđač, nema za posljedicu nastanak ugovornog odnosa niti stjecanje prava na sklapanje ugovora,

 

- da ponuda na natječaj mora sadržavati sve bitne sastojke ugovora, tako da bi se njezinim prihvaćanjem mogao sklopiti ugovor (čl. 32. st. 1. ZOO-a). Ponuda je prihvaćena kad ponuditelj primi izjavu ponuđenog da prihvaća ponudu (čl. 39. st. 1. ZOO-a),

 

- da, pritom, onaj tko je objavio javni natječaj ionako nije dužan sklopiti ugovor, a može odgovarati za štetu zbog neprihvaćanja ponude (prema odredbi čl. 35. st. 2. ZOO-a) - ali samo ako bez osnovanog razloga nije prihvatio ponudu.

 

Tužiteljica to nije dokazala i to ne proizlazi iz onog na čemu zahtjev temelji, a samo njezina tvrdnja da je šteta koju trpi uzrokovana nepravilnim i nezakonitim radom tijela ili osoba za čiji rad tuženik odgovara - koja ostaje u području pretpostavki ili (kako se navodi u osporenoj presudi) apstraktnog, ne može imati vrijednost dokaza za suprotno shvaćanje.

 

Pravilnost takvog pravnog shvaćanja, primijenjenog na konkretan slučaj, ne dovodi u pitanje okolnost što bi u situaciji da je tuženik:

 

- objavio natječaj prema navedenoj Odluci kojom su ukinute odredbe čl. 3. st. 1., čl. 6. st. 1. i 2. i čl. 7. Odluke Skupštine Splitsko-dalmatinske županije o obavljanju pogreba umrlih osoba na gradskom groblju L., a kojom je bar u dijelu postupovnih odredaba ograničena ili otklonjena (u poštivanju te Odluke) mogućnost stavljanja nekih subjekata u neravnopravan tržišni položaj na tržištu predmetnih pogrebnih usluga

 

i tužiteljica bila u mogućnosti ponuditi svoje usluge te na natječaj se prijaviti i ostvariti prava u obavljanju pogrebničkih poslova preuzimanja, prijevoza i opremanja pokojnika i na gradskom groblju L.: ta okolnost samo „mogućnosti“ (a to je ovdje jedino bitno) ne dokazuje niti čini uvjerljivim da tužiteljica u ovdje jedinoj relevantnoj adekvatnoj uzročnoj vezi s njome trpi prijepornu štetu za koju bi tuženik trebao odgovarati.

 

Uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu je veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, a za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice. Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti - a nisu tipični za nastanak takve štete.

 

Gledano u tome svijetlu, navedena se okolnost u vidu samo „mogućnosti“ - ne može prihvatiti adekvatnim i jedino relevantnim uzrokom nastanka utužene štete.

 

Izvanugovorna odgovornost tuženika (obzirom da tužiteljica na takvoj temelji svoj zahtjev: ona niti ne tvrdi da je tuženik povrijedio neku odredbu ugovora kojeg je sa njime sklopila) nije niti jednim propisom postavljena tako široko: toliko da bi tuženik odgovarao za štetu općenito svakoj osobi (dakle ne samo stranki sa kojom je u konkretnom odnosu u ostvarenju njezinih pojedinačnih prava iz upravne oblasti) koja drži mogućim da bi ostvarila neko pravo ako (i kada) bi se ovaj ponašao prema nekom konkretnom propisu ili (ovdje relevantno) Odluci kojom su ukinute odredbe čl. 3. st. 1., čl. 6. st. 1. i 2. i čl. 7. Odluke Županijske skupštine Splitsko-dalmatinske županije o obavljanju pogreba umrlih osoba na gradskom groblju L.

 

Kada bi se pravilnim i odlučnim prihvatilo suprotno shvaćanje - ono koje revidentica sugerira prihvatiti, tuženik (grad) bi odgovarao i svima samo moguće oštećenima (neovisno je su li i u konkretnom odnosu stranke u određenom upravnom postupku), za sve štete, one - nastanak kojih bi se samo mogao pretpostaviti za situaciju kada bi izostalo njegovo postupanje u kojemu bi imao primijeniti propise ili svoje opće akte - a to nije propisano niti jednim propisom niti se može prihvatiti razumnim.

 

Činjenica na koju se u reviziji poziva, sama za sebe - da tuženik u tržišnoj utakmici nije jednako postupao prema svima kod sklapanja ugovora, ne može revidenticu dovesti u povoljniju poziciju: ta činjenica, ako i je istinita, tužiteljici je, to revizijski sud ne spori, davala ovlasti za ostvarenje zaštite (pa moguće i kroz ustrajanje na ugovoru kojeg spominje i kojeg je htijela ili već i samo postupanjem prema Odluci Ustavnoga suda Republike Hrvatske, te traženjem zaštite ako i kada u tome bude ograničena ili spriječena nezakonitom ili nepravilnom odlukom iz upravnog postupka) - ali ne one koju je ovdje odabrala (neposredno: putem zahtjeva za naknadu moguće štete - sve još i nakon što je već sklopila ugovor sa tuženikom, a koji nije povrijeđen), već u drugome putu pravne zaštite.

 

Revizijski sud kod toga primjećuje:

 

- da je Hrvatski sabor u Odluci o nedavanju vjerodostojnog tumačenja članka 3. stavka 1. točke 11. i stavka 12. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00 i 59/01), klase: 021-12/02-05/50 od 13. prosinca 2002. ("Narodne novine", broj 150/02), izrazio shvaćanje da su poslovi „u svezi s pogrebom ili kremiranjem koji se obavljaju izvan područja groblja ili krematorija, kao što je preuzimanje - prijenos umrle osobe, priprema pokojnika za pokapanje ili kremiranje (oblačenje i uređivanje pokojnika, balzamiranje i sl.), prodaja pogrebne opreme (lijes, križ i sl.), organiziranje ukopa ili kremiranja, tiskanje osmrtnica, ugovaranje vjerskog obreda i sl., te prijevoz umrle osobe specijalnim vozilom od mjesta smrti do groblja ili krematorija“ - oni poslovi koje može (jasno: ako ispunjava propisane uvjete) obavljati fizička ili pravna osoba slobodno na tržištu, pa i bez koncesije (budući da se ne mogu smatrati komunalnim poslovima).

 

- da to odgovara i odredbama Direktive 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006.,a kojom su propisana načela slobode kretanja robe i slobode pružanja usluga, načelo tržišnog natjecanja i načelo zabrane diskriminacije - kao i odredbama čl. 49. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst), prema kojima: (stavak 1.) „Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.“, (stavak 2.) „Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.“,

 

ali da tužiteljicu u okolnostima konkretnog slučaja to ne može dovesti u povoljniju poziciju: to ne otklanja navedeno shvaćanje o njezinoj samo mogućoj šteti i (time: ne najbližoj) adekvatnoj uzročnoj vezi - u uvjetima i njezine pasivnosti u zahtijevanju adekvatne zaštite, u izostanku koje ne može sa uspjehom ostvarivati naknadu štete.

 

Stoga, a budući da je drugostupanjska presuda donesena prema prethodno u ovoj presudi izloženom pravilnom pravnom shvaćanju - tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je o reviziji tužiteljice valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 8. siječnja 2020.