1                         

Poslovni broj Gž-2094/2017-2

 

 

 

 

 

 

 

 

             

 

Poslovni broj Gž-2094/2017-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz Č., OIB: …, zastupane po punomoćnici S. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika J. o. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. o. d.d. iz Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 68 Pn-1769/15-31 od 14. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 18. prosinca 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 68 Pn-1769/15-31 od 14. srpnja 2017. u točkama I i II izreke te u točki III izreke za iznos od 8.267,50 kn (slovima: osamtisućadvjestošezdesetsedam kuna i pedeset lipa) sa zateznom kamatom.

 

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u preostalom dijelu točke III izreke na način da se odbija zahtjev tužiteljice za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 4.732,50 kn (slovima: četiritisućesedamstotridesetdvije kune i pedeset lipa).

 

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose od po 225,00 kn koji dospijevaju mjesečno, s prvim dospijećem od 16. siječnja 2014. i posljednjim od 16. travnja 2016., u točki II izreke je naloženo tuženiku plaćati rentu po osnovi naknade za tuđu pomoć i njegu u mjesečnom iznosu od 225,00 kn najkasnije do svakog 15-og u mjesecu za tekući mjesec sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog obroka rente do isplate, dok je u točki III izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 13.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

 

Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP).

 

U žalbi navodi da sud nije izvršio brižljivu ocjenu nalaza i mišljenja vještaka kojim je utvrđeno da prijašnje zdravstveno stanje tužiteljice utječe na potrebu za tuđom pomoći u omjeru od 50%, dok preostalih 50% proizlazi iz posljedica ozljeda pretrpljenih u predmetnom štetnom događaju. Smatra da u postupku nije utvrđeno je li tužiteljica prije predmetnog štetnog događaja mogla obavljati poslove za koje je utvrđeno da joj je potrebna tuđa pomoć, a s obzirom na njezino zdravstveno stanje, osteoporozu, cervikobrahijalni i lumbosakralni sindrom te kompresivnu neuropatiju živaca obje šake. Smatra da zbog navedenih zdravstvenih tegoba tužiteljica ni prije štetnog događaja nije bila u stanju obavljati niti jedan od navedenih poslova, odnosno aktivnosti u prilog čemu da govore i medicinske definicije navedenih dijagnoza bolesti. Stoga smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a. Također da su razlozi o ovoj odlučnoj činjenici ostali nejasni, što da predstavlja povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Smatra da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo, konkretno odredba čl. 1095. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). U postupku da nije bilo sporno da je kod tužiteljice zaostalo smanjenje životne aktivnosti od 38% pa da je očigledno da ocjena vještaka o potrebi za trajnom tuđom pomoći nije u skladu s pravilima struke pri čemu se poziva na Orijentacijske medicinske tablice za procjenu smanjenja životnih aktivnosti iz 2013. sa sastanka Upravnog odbora Hrvatskog društva za medicinska vještačenja te medicinske sekcije Hrvatskog društva sudskih vještaka. Nadalje smatra da je vještak pogrešno cijenio ograničenja koja se trpe kroz duševne boli, a ne kroz potrebu za trajnom tuđom pomoći jer da sve tegobe koje vještak navodi da postoje kod tužiteljice predstavljaju osnovu za dosudu naknade štete za smanjenje životnih aktivnosti, a ne za naknadu materijalne štete prema odredbi čl. 1095. ZOO-a. Ističe da je nalaz dr. R. protivan nalazu dr. K. koji je vještačio u postupku radi naknade neimovinske štete, pri čemu naglašava da je u nalazu vještaka dr. K. navedeno da kod tužiteljice nema potrebe za trajnom pomoći. Kako sud taj nalaz ne navodi kao dio dokazne građe, smatra da je počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8., čl. 260. i čl. 261. ZPP-a. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženik nalazi i u odbijanju prigovora da je tužiteljica bila dužna smanjiti štetu ostvarenjem prava na naknadu s osnove tuđe pomoći i njege po osnovi socijalnog, mirovinskog i invalidskog osiguranja. Smatra da se sud pogrešno poziva na odredbu čl. 57. Zakona o socijalom osiguranju te nemogućnost ostvarenja doplatka po odredbama tog Zakona te naglašava da Zakon o obveznim odnosima predstavlja opći propis, a ne poseban propis koji bi imao u vidu čl. 57. st. 2. Zakona o socijalnoj skrbi. S tim u svezi ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev 833/05 i Revr 1579/10. Tvrdi da u pobijanoj presudi nema razloga o mogućnosti ostvarenja prava na doplatak za tuđu pomoć i njegu temeljem propisa mirovinskog i invalidskog osiguranja, zbog čega da u tom dijelu presudu nije moguće ispitati, što predstavlja povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Tuženik smatra da je i činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno te da je sud propustio utvrditi je li tužiteljica mogla ostvariti pravo na doplatak za tuđu pomoć i na taj način smanjiti štetu koju trpi. Nezakonitom ocjenjuje i odluku o zateznoj kamati na dospjele iznose, budući da tužiteljica nije plaćala drugim osobama pružanje pomoći, već se radi o materijalnoj nenovčanoj tražbini pa kamate mogu početi teći od dana presuđenja. Osim toga da nije utvrđena cijena sata tuđe pomoći u vrijeme pružanja usluge, već u vrijeme presuđenja pa se i u tom dijelu poziva na određenu sudsku praksu izraženu u odlukama različitih sudova. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da presuda ne sadrži razloge o zahtjevu tuženika za nadoknadu parničnog troška. Ističe da je sud tužiteljici priznao trošak kao da je u cijelosti uspjela u parnici, što da nije točno, budući da je na pripremnom ročištu održanom 28. rujna 2015. utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 101.205,00 kn, a presudom da je dosuđen dospjeli iznos od 6.300,00 kn uz mjesečnu rentu u iznosu od 225,00 kn pa da njezin uspjeh u parnici iznosi 19,6%. Stoga smatra da je žalitelju trebalo priznati trošak u omjeru od 80,4% pri čemu naglašava da smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe u prilog čemu se poziva također na različite odluke sudova.

 

Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, podredno presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima tuženika, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8., čl. 260. te čl. 261. ZPP-a što će biti kasnije obrazloženo.

 

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

 

              -da je tužiteljica 20. travnja 2012. doživjela nezgodu kao putnik u vozilu reg. oznake ČK …, koje vozilo je na dan štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika,

 

              -da je tužiteljica rođena..., da je od 90-ih godina u mirovini te živi u stanu površine 50 m2 na prvom katu, bez lifta,

 

              -da je u štetnom događaju tužiteljica pretrpjela teške tjelesne ozljede, prijelom osam rebara, nakupljanje zraka i krvi na desnoj strani prsnog koša uz natučenje desnog pluća, prijelom desne ključne kosti, gornje i donje grane lijeve i desne stidne kosti i poprečnog nastavka prvog slabinskog kralješka, natučenje desnog bubrega i glave uz gnječno razdernu ranu na glavi,

 

              -da je liječenje tužiteljice trajalo do prosinca 2014. kada je provedena rehabilitacija,

 

              -da se tužiteljica prije štetnog događaja liječila od osteoporoze, cervikobrahijalnog i lumbosakralnog sindroma te kompresivne neuropatije živaca obje šake,

 

              -da tužiteljica ima potrebu za tuđom pomoći i njegom, pri čemu ranije zdravstveno stanje utječe na potrebu za tuđom pomoći u omjeru od 50%,

 

              -da je tužiteljici potrebna tuđa pomoć u trajanju od 30 sati mjesečno, od čega 15 sati predstavlja potrebu za tuđom pomoći koja je posljedica štetnog događaja,

 

              -da tužiteljici nije potrebna pomoć stručne osobe (medicinske struke).

 

              Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužiteljici pripada pravo na naknadu za tuđu pomoć i njegu za 15 sati mjesečno, što uključuje pomoć za kupovinu namirnica, čišćenje stana, a s obzirom na činjenicu da tužiteljica živi sama (nakon smrti supruga) u stanu te za čišćenje stana i nabavu namirnica troši 1 sat dnevno. Ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika da bi pravo na tuđu njegu i pomoć bilo vezano za postotak smanjenja životne aktivnosti veći od 61%, uz obrazloženje da potreba za tuđom pomoći zavisi isključivo o tome na koje su se segmente života reflektirale ozljede i posljedice pretrpljenih ozljeda, odnosno koje poslove oštećenik zbog ozljeda više ne može raditi. Pritom sud prvog stupnja ocjenjuje stručnim i logičnim nalaz i mišljenje vještaka te istinitim iskaz tužiteljice. Također, prema stajalištu suda prvog stupnja tužiteljica nije bila dužna podnijeti zahtjev za pomoć i njegu temeljem odredbi Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" broj 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17), jer pravo tužiteljice treba cijeniti kroz odredbu čl. 57. tog Zakona kojim je propisano da se pravo na doplatak za pomoć i njegu priznaje osobi koja ne može sama udovoljiti osnovnim životnim potrebama, međutim takvo pravo je supsidijarno i primjenjuje se samo ako doplatak za pomoć i njegu ne može ostvariti po posebnom propisu. Kako tužiteljica ima pravo na naknadu za pomoć i njegu prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, ocjenjuje da ima pravo zahtijevati upravo od tuženika kao osiguratelja štetnika isplatu narečene naknade. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev, odluku o zateznoj kamati donosi primjenom odredbe čl. 29. ZOO-a, a odluku o parničnom trošku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pri čemu tužiteljici priznaje trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).

 

              Ovaj sud ocjenjuje pravilnim činjenična utvrđenja suda prvog stupnja o opsegu potrebe tužiteljice za tuđom pomoći i njegom te visini naknade koja joj pripada, što znači da je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatu dospjelih iznosa tuđe pomoći i njege te iznosa rente po toj osnovi počev od 1. svibnja 2016. pa dok za to budu postojale zakonske pretpostavke.

 

              Sud prvog stupnja je svoju odluku utemeljio na rezultatima provedenog dokaznog postupka pa tako i nalazu i mišljenju vještaka dr. Ž. R. koji je argumentirano odgovorio na primjedbe tuženika o utjecaju zdravstvenih tegoba tužiteljice na opseg potrebe za tuđom pomoći i njegom. Tako iz nalaza vještaka jasno proizlazi da je tužiteljici potrebna tuđa pomoć i njega u opsegu od 15 sati mjesečno i to isključivo kao posljedica štetnog događaja, a kada se uzmu u obzir i ranije bolesti tužiteljice, tada je tužiteljici potrebna tuđa pomoć u opsegu od 30 sati mjesečno.

 

              Na žalbene navode tuženika u tom dijelu valja odgovoriti da vještačenje koje je provedeno u drugom parničnom postupku može biti dokaz u ovom parničnom postupku jedino pod pretpostavkom da su se stranke o tome suglasile, što ovdje nije slučaj. Stoga svi navodi tuženika kojima osporava nalaz vještaka dr. R. pozivom na nalaz koji je izrađen za potrebe drugog parničnog postupka nisu od odlučnog značaja. Pozivanje na povredu čl. 260. i čl. 261. ZPP-a nije osnovano. Naime, upravo u skladu s odredbom čl. 260. ZPP-a sud je u ovom postupku odredio provođenje dokaza vještačenjem, imenovao je vještaka te je dostavio strankama pismeni nalaz i mišljenje radi očitovanja. Članak 261. ZPP-a dolazi u primjenu u slučaju kada je određeno više vještaka te se podaci u njihovim nalazima bitno razilaze, ili pak kad je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima. U ovom predmetu je provedeno vještačenje po jednom vještaku, vještak je argumentirano odgovorio na primjedbe tuženika pa tuženik bez osnove ponavlja prigovore koje je već isticao u postupku.

 

              Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da se u dosuđenu naknadu ne uračunava naknada koju je tužiteljica trebala ostvarivati prema Zakonu o socijalnoj skrbi.

 

              U tom dijelu treba prije svega naglasiti da se u nazočnom slučaju, s obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja (20. travnja 2012.) primjenjuje Zakon o socijalnoj skrbi iz 2012. ("Narodne novine" broj 33/12 – dalje: ZSS/12). Prema odredbi čl. 30. ZSS/12 prava u sustava socijalne skrbi jesu: pomoć za uzdržavanje, pomoć za podmirenje troškova stanovanja, jednokratna pomoć, potpore za obrazovanje, osobna invalidnina, doplatak za pomoć i njegu, status roditelja njegovatelja ili status njegovatelja, naknada do zaposlenja, inkluzivni dodatak te socijalne usluge. Prema odredbi čl. 68. ZSS/12, doplatak za pomoć i njegu je novčana potpora namijenjena osobi koja ne može sama udovoljiti osnovnim životnim potrebama uslijed čega joj je prijeko potrebna pomoć i njega druge osobe u organiziranju prehrane, pripremi i uzimanju obroka, nabavci namirnica, čišćenju i pospremanju stana, oblačenju i svlačenju, održavanju osobne higijene, kao i obavljanju drugih osnovnih životnih potreba (st. 1.). Osoba iz st. 1. ima pravo na doplatak za pomoć i njegu, između ostalog i u slučaju kada doplatak za pomoć i njegu ne može ostvariti po drugoj osnovi.

 

              Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužiteljica, s obzirom na činjenicu da ima pravo na naknadu za tuđu pomoć i njegu od tuženika prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, nema pravo na isplatu doplatka prema odredbama ZSS/12 (koje stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 833/05).

 

              Utoliko su bez osnove tvrdnje tuženika o primjeni odredbe čl. 57. st. 2. Zakona o socijalnoj skrbi iz 2013. ("Narodne novine" broj 157/13 s izmjenama i dopunama) te sudska praksa koja se razvila u primjeni tog propisa. Jednako tako nisu u primjeni ni odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju na koje se poziva tuženik u žalbi te s tim u svezi sudska praksa koju u prilog tome dostavlja uz žalbu. Naime, tuženik se poziva na sudsku praksu koja je nastala u primjeni Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju iz 1983. ("Narodne novine" broj 26/83 s izmjenama i dopunama), međutim, u vrijeme štetnog događaja na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju iz 1998. ("Narodne novine" broj 102/98 s izmjenama i dopunama – dalje: ZMO/98) u kojemu je pravo na isplatu doplatka za pomoć i njegu propisano isključivo u prijelaznim i završnim odredbama kao pravo koje korisnicima pripada ako su ga stekli prije primjene tog Zakona (od 1. siječnja 1999.), što u nazočnom slučaju ne dolazi u primjenu, budući da se štetni događaj zbio 2012. Inače u ZMO/98 doplatak za pomoć i njegu više nije jedna od naknada koja bi pripadala korisnicima na koje se zakon odnosi. Konačno, takvo pravo nije propisano ni Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 150/08, 94/09, 153/09, 71/10, 139/10, 49/11, 22/12, 57/12, 123/12, 144/12).

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i dospijeće tražbine tužiteljice te s tim u svezi tijek zatezne kamate na pojedine iznose pri čemu valja istaći da je bez osnove tvrdnja tuženika da je visina naknade za tuđu njegu i pomoć utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja. Tužiteljici bi pripadalo pravo na zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (srpanj 2013.) u skladu s odredbom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09) pa kako tužiteljica potražuje zateznu kamatu s prvim dospijećem od siječnja 2014., proizlazi da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo.

 

              Osnovano, međutim, tuženik prigovara obračunu parničnog troška. Naime, tužiteljica je u tužbi postavila tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 20.250,00 kn sa zateznom kamatom na iznose od po 1.350,00 kn mjesečno, s dospijećem prvog iznosa od 16. veljače 2014. do isplate uz zahtjev za rentu s osnove tuđe pomoći i njege u iznosu od po 1.350,00 kn mjesečno od 1. siječnja 2014. pa nadalje. U podnesku od 11. svibnja 2016. tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev zahtijevajući isplatu dospjelih iznosa tuđe pomoći i njege od 6.300,00 kn (po 225,00 kn mjesečno za razdoblje od siječnja 2014. do travnja 2016.) te rentu po osnovi tuđe pomoći i njege u iznosu od 225,00 kn mjesečno. Smanjenje tužbenog zahtjeva se prema aktualnoj sudskoj praksi smatra djelomičnim povlačenjem tužbe pa kako se tuženik nije suglasio s takvom dispozicijom tužiteljice, proizlazi da je sud prvog stupnja pogrešno obračunao parnični trošak, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, umjesto primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je u konačnici, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 101.250,00 kn, tužiteljica uspjela u sporu sa iznosom od 19.800,00 kn, odnosno u omjeru od 19,6%.

 

              Prema priloženom troškovniku, a s obzirom na vrijednost predmeta spora od 101.250,00 kn, tužiteljici bi pripadalo pravo na punu naknadu koja se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika i to za podnošenje odštetnog zahtjeva i tužbe po 2.500,00 kn primjenom Tbr. 28. i Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav podneska od 20. kolovoza 2015. te 11. svibnja 2016. po 2.500,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za pristup na ročišta održana 28. rujna i 3. studenog 2015., 30. siječnja te 30. svibnja 2017. po 2.500,00 kn primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a za sastav podnesaka od 30. rujna 2015. te 12. studenog i 23. prosinca 2015. po 500,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife, odnosno ukupno 21.500,00 kn, čemu treba pridodati porez na dodanu vrijednost od 5.375,00 kn primjenom Tbr. 42. Tarife, što daje ukupan trošak od 26.875,00 kn. S obzirom na konačni uspjeh tužiteljice u parnici, proizlazi da joj za zastupanje odvjetnika pripada pravo na nadoknadu parničnog troška u iznosu od 5.267,50 kn. Tome treba pridodati trošak vještačenja od 3.000,00 kn tako da ukupan trošak prvostupanjskog postupka tužiteljici pripada u iznosu od 8.267,50 kn.

 

              Kako je tužiteljici već umanjen trošak zbog toga što nije uspjela u cijelosti u sporu, nema osnove priznati tuženiku dodatni trošak, jer bi na taj način tužiteljici trošak bio neopravdano dvaput umanjen.

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I i II izreke te u točki III izreke za iznos od 8.267,50 kn potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu točke III izreke valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti i odbiti zahtjev za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 4.732,50 kn primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

              Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka, jer je sa žalbom uspio samo u odnosu na dio sporedne tražbine.

 

 

U Rijeci 18. prosinca 2019.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Helena Vlahov Kozomara v.r.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

 

Svetlana Popović