Broj: Rev 2405/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice Z. Ž. iz R., zastupane po punomoćnici S. B., odvjetnici u Z., protiv tuženika E. o. d.d. sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćnicima H. P., N. M. S. i T. K., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & P. u R., radi naknade štete, radi donošenja odluke o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-5033/2010-2 od 26. siječnja 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2127/09-26 od 31. ožujka 2010., u sjednici održanoj 6. listopada 2015.,

r i j e š i o   j e

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 5.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. ožujka 2009. do isplate te joj nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.821,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. ožujka 2010. do isplate (točka I izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 1.000,00 kn (točka II izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u točki I izreke te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude u pogledu odluke o glavnoj stvari u dosuđujućem dijelu i odluke o troškovima postupka tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvaćanje revizije, ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a, koja se primjenjuje na temelju odredbe članka 53. stavak 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 57/11) propisano je da, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (članak 382. stavak 3. ZPP-a).

Prema tome, da bi se uopće moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno je da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje te da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, kao i da su u reviziji izloženi razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata tada, u smislu odredbe članka 382. stavak 2 i 3. ZPP-a, nema postupovnih pretpostavki za razmatranje takve revizije.

U konkretnom slučaju pravna pitanja zbog kojih revident podnosi reviziju glase:

„Ako određivanje (kvantifikacija) pravične novčane naknade (satisfakcije) za neimovinsku štetu i to u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje - fizičke osobe (izravni oštećenik) predstavlja primjenu materijalnog prava, da li onda odlučivanje suda u suprotnosti sa kriterijima (mjerilima) pravične novčane naknade koje za neimovinsku štetu u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje potvrdila sudska praksa (kao imovinsko pravne standarde koje čine dio imovinskog prava), predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava (i to odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. u vezi sa čl. 19. i 1046. ZOO/05) koja dovodi do nejedinstvene primjene zakona (sudovi donose različite odluke u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari, odnosno na temelju iste činjenične i pravne podloge) i od čega izravno ovisi odluka suda o visini pravične novčane naknade tužiteljice u ovom sporu?“

„Da li prosudba da li neka od okolnosti od značaja za naknadu postoji, predstavlja utvrđivanje činjenica, a s druge strane, prosuđivanje značaja tih okolnosti za određivanje (kvantifikaciju) naknade u konkretnom slučaju, predstavlja primjenu materijalnog prava?“

„Ako u presudi nedostaje ocjena kakav je značaj neke od utvrđenih okolnosti (težina povrede i okolnosti slučaja), koja je (može biti) jedan od osnova za određivanje (kvantifikaciju) naknade, da li je pogrešno primijenjeno materijalno pravo?“

„A ako presuda nema ni ocjenu o tome da li neka od okolnosti (težina povrede i okolnosti slučaja) koje predstavljaju kriterij (mjerilo) ili osnovu za određivanje naknade postoji (dakle, kakva je konkretno), da li je onda pogrešno primijenjeno materijalno pravo (a ujedno je zbog toga i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) jer odluka u sporu (visina pravične novčane naknade tužiteljice) ovisi o rješenje ovog materijalnopravnog pitanja?“

Pritom, revident smatra da o postavljenim pravnim pitanjima materijalnopravnog karaktera koja su važna za osiguranje jedinstvene primjena zakona i ravnopravnosti građana ovisi odluka u ovom sporu, a o tim pravnim pitanjima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje pa je pobijana drugostupanjska presuda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem ili jer o postavljenim pravnim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a revizijski sud o njima još nije zauzeo pravno shvaćanje.

Odlučujući o dopuštenosti prvopostavljenog pitanja u reviziji, ovaj sud je ocijenio da se to pravno pitanje ne može smatrati važnim u smislu odredbe članka 382. stavak 3. ZPP-a. To stoga što prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda odluka drugostupanjskog suda o visini pravične novčane naknade tužiteljici zbog povrede prava osobnosti nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje pravične novčane naknade, koje je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvatio na sjednici održanoj 29. studenoga 2002. (u daljnjem tekstu: Orijentacijski kriteriji).

Kod primjene Orijentacijskih kriterija, koji su doneseni upravo radi ujednačavanja sudske prakse prilikom dosuđivanja pravičnih novčanih naknada tužiteljima, treba uvijek imati u vidu činjenicu da ti kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade.

No, s obzirom da kod dosuđivanja pravične novčane naknade pojedinom tužitelju treba uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja nužno je da ponekad prilikom dosuđivanja pravičnih novčanih naknada zbog povrede prava osobnosti dolazi, a ponekad ne, do određenih odstupanja od iznosa pravičnih novčanih naknada navedenih u Orijentacijskim kriterijima, što je sve u skladu s odredbom članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - u daljnjem tekstu: ZOO).

Prema tome, pobijana drugostupanjska presuda nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem ovog revizijskog suda, zbog čega je u konkretnom slučaju ovaj sud ocijenio da se prvopostavljeno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona u smislu članka 382. stavak 2. ZPP-a.

Tuženik u reviziji navodi da alternativno, opreza radi, postavlja i pravna pitanja koja su citirana i ističe da se radi o materijalnopravnim pitanjima o kojima ovisi ishod spora u ovom postupku.

Odlučujući o dopuštenosti revizije u odnosu na alternativna i opreza radi postavljena pravna pitanja, ovaj sud je ocijenio da revizija tuženika nije dopuštena niti u tom dijelu.

Uzimajući u obzir da odredbama ZPP-a nije propisana mogućnost alternativnog postavljanja pravnih pitanja u reviziji, ovaj sud je navedena pitanja tuženika ispitivao kao postavljena pitanja.

U odnosu na ta pitanja (koje je tuženik označio kao alternativna materijalnopravna pitanja) treba reći da prema ocjeni ovoga suda ne predstavljaju materijalnopravna pitanja u smislu odredbe članka 382. stavak 2. i 3. ZPP-a jer odgovor na tako formulirana pitanja ili ovisi o činjeničnim utvrđenjima suda u svakom parničnom postupku ili ZPP izričito propisuje kakva je posljedica nedostatka ocjene dokaza i/ili nenavođenja razloga o odlučnim činjenicama u obrazloženju presude, odnosno kada je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik u uvodnom dijelu revizije navodi da je izvanrednu reviziju podnio i protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka, međutim u reviziji nije određeno navedeno pravno pitanje zbog kojeg je takva revizija podnesena.

Iz navedenih razloga revizija tuženika nije dopuštena stoga je na temelju članka 392. stavak 2. ZPP-a (u odnosu na prvopostavljeno pitanje) i članka 392. stavak 1. ZPP-a (u odnosu na pitanja koja je revident označio kao alternativna materijalnopravna pitanja i u dijelu kojim tuženik pobija odluku o troškovima postupka) odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 6. listopada 2015.