Broj: Rev 770/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja maloljetnog A. T., kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica M. T., oboje iz V., koju zastupa punomoćnik D. H., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. R. i k. u S. B., protiv prvotuženika mlt. I. D., kojeg zastupa otac i zakonski zastupnik R. D. iz O., kojeg zastupa punomoćnik D. U., odvjetnik u N. G., drugotuženice Osnovne škole „O.“ iz O., koju zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu N. M., I. G. i D. S. u N. G., trećetuženika R. D. i četvrtotuženice V. Ž. D., oboje iz O., koje zastupa punomoćnik D. U., odvjetnik u N. G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-3235/11-2 od 16. siječnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški poslovni broj P-340/11-23 od 9. rujna 2011., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2015.,

r i j e š i o   j e

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

„I Odbija se tužitelj mlt. A. T. zastupan po majci i zakonskoj zastupnici M. T., oboje iz V., O. sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženicima I. D. iz O., ..., Osnovnoj školi O., O., ..., R. D. iz O., ..., V. Ž.-D. iz O., ..., da tužitelju A. T. iz V., O., na ime naknade štete, solidarno isplate iznos od 25.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim za I tuženika, III tuženika i IV tuženika od dana 12.01.2009.g. do isplate, po stopi zatezne kamate koja odgovara visini eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, a za II tuženika od dana 22.12.2009.g. do isplate po stopi zatezne kamate koja odgovara visini eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka, koliko isti budu iznijeli, na koje troškove teku zakonske zatezne kamate od dana presuđenja po stopi zatezne kamate koja odgovara visini eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena.“

Nalaže se mlt. tužitelju A. T. zastupanom pomajci i z.z. M. T., da naknadi I tuženiku mlt. I. D. zastupanom po ocu i z.z. R. D. oboje iz O., ..., te III tuženiku R. D. osobno, te IV tuženoj V. Ž. D., svi iz V., O., parnični trošak u iznosu od 7.987,50 kn, te da naknadi II tuženiku Osnovnoj školi O. iz O., ... parnični trošak u iznosu od 9.225,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje se određuju za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena koja teče od dana presuđenja 9. rujna 2011.g. do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Stranke se odbijaju sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Mlt. tužitelja A. T. zastupan po majci i z.z. M. T., mlt. I. D., te V. Ž. D. oslobađaju se od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

III tuženik R. D. odbija se sa zahtjevom za oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi.“ Istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Protiv drugostupanjske reviziju je podnio tužitelj pozivom na čl. 382. st. 2. točka 3. u vezi s čl. 467. Zakona o parničnom postupku. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Podredno je predložio drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev maloljetnog tužitelja za naknadu štete u iznosu od 25.000,00 kuna, koju je pretrpio u štetnom događaju od 5. listopada 2010., kada je, prema navodima tužbe, u Osnovnoj školi u O., maloljetni prvotuženik ubo olovkom u oko maloljetnog tužitelja.

Sudovi su odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev maloljetnog tužitelja pozivom na čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11- dalje: ZPP) i čl. 233. st. 5. ZPP ocijenivši da maloljetni tužitelj tijekom postupka nije dokazao da se štetni događaj dogodio na način opisan u tužbi, postojanje uzročno-posljedične veze između štetnog događaja od 5. listopada 2007.  i ozljeda za koje tvrdi da ih je zadobio, da je ozljede zadobio u štetnom događaju, odnosno da je došlo do povređivanja prava osobnosti maloljetnog tužitelja u smislu odredbi čl. 19. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) i čl. 1100. ZOO.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (izvanredna revizija) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Stranka u izvanrednoj reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP, sukladno odredbi čl. 382. st. 3. ZPP, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja citiranih mjerodavnih odredaba ZPP, primjenom kojih se odlučuje od dopuštenosti izvanredne revizije, proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i s tim u vezi dopuštenosti izvanredne revizije, potrebno da izvanredna  revizija ispunjava sljedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te revident u reviziji mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je u postavljeno pravno pitanje u izvanrednoj reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki, nema uvjeta za dopuštenost izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP i čl. 382. st. 3. ZPP, a samim time niti uvjeta za upuštanje revizijskog suda u ispitivanje osnovanosti izvanredne revizije.

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije u smislu naprijed citiranih odredbi čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP ovaj sud je ocijenio da revizija tužitelja nije dopuštena.

Revident u reviziji navodi da postavlja materijalnopravno pitanje odgovornosti za drugoga, konkretno odgovornosti druge osobe za maloljetnika, propisane člankom 1058. Zakona o obveznim odnosim, s obzirom na propuštanje primjene istih u konkretnom predmetu radi čega je došlo do neujednačenosti sudske prakse. U reviziji se poziva na odluku revizijskog suda broj Rev-2527/1992-2 od 27. svibnja 1993. i navodi da pravno shvaćanje zauzeto u pobijanoj drugostupanjskoj presudi utemeljeno na pravnom shvaćanju koje nije podudarno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim u odluci na koju se poziva.

Prema ocjeni revizijskog suda pitanje formulirano na način kako ga je revident naznačio u reviziji predstavlja općenito pitanje i po svom sadržaju nije materijalnopravno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Da bi neko pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano, tako da ne ostavlja dvojbe o kojem je pravnom pitanju riječ u okviru određenog pravnog instituta ili zakonske odredbe, a što u predmetnoj reviziji nije učinjeno.

Osim toga, čak i slučaju kad bi se uzelo da pitanje koje je revident naznačio u izvanrednoj reviziji predstavlja materijalnopravno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, ovaj sud ocjenjuje da to pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Naime, iz revijskih navoda tužitelja, kao i iz postavljenog pravnog pitanja, proizlazi da revident postavljeno pravno pitanje ne temelji na činjeničnom stanju utvrđenom tijekom ovog parničnog postupka, tijekom kojeg tužitelj nije dokazao niti osnov, niti visinu tužbenog zahtjeva, već na vlastitoj ocjeni dokaza i subjektivnom viđenju utvrđenog činjeničnog stanja. Pritom treba reći da se navodi revizije uglavnom svode na ponavljanje činjenica isticanih tijekom postupka i obrazlaganje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Prema tome, čak i kada bi se uzelo da je revident u reviziji postavio materijalnopravno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, ni u tom slučaju nema nepodudarnosti između pravnog shvaćanja zauzetog u pobijanoj drugostupanjskoj presudi i pravnog shvaćanja koje je revizijski sud zauzeo u odluci broj Rev-2527/1992-2 od 27. svibnja 1993. na koju se revident poziva u reviziji obrazlažući razlog zbog kojeg smatra da bi se postavljeno pravno pitanje trebalo smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 28. listopada 2015.