Broj: Rev-x 644/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice I. H. iz Z., zastupane po skrbnici M. H. iz Z., koju zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. u. z. o. sa sjedištem u Z., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžn-2421/12-2 od 11. prosinca 2012., kojom je u dijelu potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-7118/09-93 od 3. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2015.,

p r e s u d i o   j e

Prihvaća se revizija tuženika i preinačuju presuda Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžn-2421/12-2 od 11. prosinca 2012. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Pn-7118/09-93 od 3. svibnja 2012., u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplaćuje mjesečnu rentu u iznosu 4.000,00 kn počevši od 3. svibnja 2012. pa ubuduće sa pripadajućim kamatama, i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplaćuje mjesečnu rentu u iznosu 4.000,00 kn počevši od 3. svibnja 2012. pa ubuduće sa pripadajućim kamatama.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici rentu s naslova tuđe pomoći u iznosu od 2.000,00 kn za razdoblje od 16. listopada do 31. listopada 2003. sa zateznim kamatama kako je to pobliže određeno u točki I. izreke, u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici rentu u mjesečnom iznosu od 4.000,00 kn počevši od 1. studenog 2003. pa ubuduće sa zateznim kamatama kako je to pobliže određeno u točki II. izreke, u točki III. izreke tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva rentu za tuđu pomoć u razdoblju od 1. lipnja 2033. do 16. listopada 2033. kao neosnovan te je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je tuženiku naloženo isplaćivati tužiteljici mjesečnu rentu u iznosu od 4.000,00 kn počevši od 3. svibnja 2012. pa ubuduće s pripadajućom kamatom (dio točke II. izreke). Drugostupanjskim rješenjem ukinuta je prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke i u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužiteljici mjesečnu rentu u iznosu od 4.000,00 kn počevši od 1. studenog 2003. do 2. svibnja 2012. s pripadajućom kamatom (dio točke II. izreke) i u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, kao i da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ne stavlja poseban prijedlog.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Na temelju čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe iz čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ističući da pobijana odluka sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Nadalje, neosnovano revident ističe da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP. To stoga što je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (čl. 375. st. 1. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za rentu s naslova tuđe pomoći i njege koju potražuje od tuženika, dok tuženik smatra da ne odgovara tužiteljici za naknadu štete, jer da ako jedan osiguravatelj isplati štetu do limitirane svote, drugi više nije u obvezi. Tuženik navodi da je štetu do visine osigurane svote isplatio E. o. d.d., čiji je osiguranik isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, čime je u cijelosti prestala njegova obveza.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica stradala u prometnoj nezgodi 23. lipnja 2003. kao suputnica u osobnom vozilu marke Fiat Uno koje je bilo osigurano kod E. o. d.d., pri čemu je nezgodu skrivio vozač vozila u kojem se tužiteljica nalazila (na način da se frontalno sudario s dva vozila inozemnih registarskih oznaka), kojom prilikom je tužiteljica ispala iz vozila (nije bila vezana sigurnosnim pojasom no nije dokazano da je to utjecalo na opseg i vrstu ozljeđivanja, obzirom je moguće da bi ozljede bile iste i da je bila vezana) i pritom je uslijed zadobivenih ozljeda kod tužiteljice došlo do teškog invaliditeta u opsegu od 100%, pa od tada tužiteljica nepomično leži u krevetu u stanju vigilne kome, u potpunosti je ovisna o tuđoj pomoći za uzimanje hrane i pića, održavanje osobne higijene i zadovoljavanje svih životnih potreba,

- da je uz tužiteljicu svakodnevno majka koja joj pruža svu potrebnu pomoć i njegu u obujmu od 16 sati dnevno,

- da tužiteljici pripada dnevno po osnovi tuđe pomoći i njege 160,00 kn odnosno 58.400,00 kn godišnje (365 dana), a mjesečno 4.866,00 kn (58.400,00 kn godišnje / 12 mjeseci), a uz umanjenje od 400,00 kn mjesečno (novčana prava iz socijalnog osiguranja) i uz umanjenje od 10% za doprinos tužiteljice (pristanak na vožnju s alkoholiziranim vozačem) iznosi ukupno 4.019,40 kn tako da joj je dosuđena renta za tuđu pomoć i njegu u iznosu od traženih 4.000,00 kn mjesečno, počevši od presuđenja 3. svibnja 2012. pa ubuduće,

- da je E. o. d.d. isplatio tužiteljici na temelju izvansudske nagodbe iznos od 842.013,15 kn (s time da je prije nagodbe platio iznos od 300.000,00 kn) i tako isplatama odštete iz predmetnog štetnog događaja iscrpio svoje osigurateljno pokriće (1.400.000,00 kn).

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je dosudio tužiteljici rentu u mjesečnom iznosu od 4.000,00 kn, pozivajući se pri tom na odredbu čl. 394. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO), a koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), navodeći da tuženik odgovara do iznosa od 1.400.000,00 kn jer da nije vršio nikakve isplate oštećenicima iz predmetnog štetnog događaja, a da činjenica da je solidarni dužnik E. o. d.d. isplatama odštete iz predmetnog štetnog događaja iscrpio svoje osigurateljsko pokriće, ne utječe na odgovornost tuženika za naknadu daljnje štete unutar granica svote do koje revident odgovara.

Odbijajući žalbu tuženika kao neosnovanu u tom dijelu, sud drugog stupnja nalazi da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju utvrđeno činjenično stanje i da je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 195. st. 2. ZOO. Nadalje, drugostupanjski sud se poziva i na odredbu čl. 414. ZOO, navodeći da je tužiteljica stradala u prometnoj nezgodi kao suputnica u osobnom vozilu koje je bilo osigurano kod E. o. d.d. te da joj imatelji motornih vozila, a jednako tako i njihovi osiguratelji odgovaraju solidarno za naknadu štete u smislu citiranog članka i da tužiteljica može tražiti naknadu štete od bilo kojeg imatelja vozila. Također se ističe da isplatom svote osiguranja od strane jednog osiguratelja nije prestala obveza revidenta da naknadi tužiteljici i daljnju štetu koju je pretrpjela u predmetnom štetnom događaju.

U revizijskom stupnju postupka je sporno je li isplatama E. o. d.d., prestala obveza tuženika za naknadu štete u cijelosti, ili postoji obveza tuženika za naknadu daljnje štete u okviru tuženikovog osigurateljnog pokrića.

Za štetu što je pretrpe treće osobe imatelji motornih vozila odgovaraju solidarno (čl. 178. st. 4. ZOO).

Prema odredbi čl. 414. st. 1. ZOO, svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće, sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obvezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

Stoga, u situaciji kad je jedan od sudionika prometne nezgode (E. o. d.d.), kao solidarni dužnik na temelju odredbe čl. 178. st. 4. ZOO, naknadio štetu u visini 1.400.000,00 kn, obveza ostalih solidarnih dužnika ugasila se.

Prema odredbi čl. 85. st. 1. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 46/97- pročišćeni tekst, 116/99 i 11/02), obveza društva za osiguranje za naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ne može po jednom štetnom događaju biti veća od iznosa što ga na prijedlog D. z. n. d. z. o. utvrdi Vlada Republike Hrvatske, ako ugovorom o osiguranju nije utvrđen veći iznos. Odredbom čl. 95. st. 3. Zakona o osiguranju propisano je da priznavanje valjanosti međunarodnih isprava i dokaza uključuje i garantiranje H. u. z. o. za obveze utemeljene na tim ispravama i dokazima do iznosa iz čl. 85. st. 1. toga Zakona.

Nije sporno da ugovorom o osiguranju nije bio ugovoren veći iznos te da je obveza osiguratelja tog vozila (E. o. d.d.) bila limitirana do iznosa od 1.400.000,00 kn, a sukladno tada važećoj Odluci o utvrđivanju iznosa za naknadu štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ("Narodne novine", broj 20/98), koju je na temelju odredbe čl. 85. st. 1. Zakona o osiguranju donijela Vlada Republike Hrvatske. Sukladno odredbi čl. 95. st. 3. Zakona o osiguranju i odgovornost tuženika limitirana je do istog iznosa.

Dakle, u situaciji kad je E. o. d.d. tužiteljici naknadio štetu u iznosu od 1.400.000,00 kn, do kojeg iznosa postoji i odgovornost tuženika kao solidarnog dužnika, tad je na temelju odredbe čl. 414. st. 1. ZOO tražbina u tom iznosu prestala i tuženik se kao solidarni dužnik oslobodio obveze.

Stoga je, na temelju odredbe iz čl. 395. ZPP, reviziju tuženika valjalo prihvatiti i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 3. studenoga 2015.