Broj: Rev 1366/12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja „S. G. – S. “ d.d. S., protiv tuženika Š. Ž. iz B., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž - 2955/11 od 20. ožujka 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Benkovcu broj P - 531/09-11 od 20. srpnja 2011., u sjednici održanoj 4. studenog 2015.,
p r e s u d i o j e
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 66.902,78 EUR s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 18. ožujka 2009. do isplate, te iznos od 22.358,09 EUR, sve u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan uplate.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok opisno ukazuje i na bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
R. nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano je za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedeni dokazi nisu ocijenjeni sukladno shvaćanju revidenta, nije ostvarena povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu po osnovu ispunjenja ugovorne obveze.
U provedenom postupku utvrđene su slijedeće odlučne činjenice: - da su stranke 4. siječnja 2001. sklopile ugovor o kreditu br. 6096222549 na iznos od 100.000,00 DEM, - iz kojeg pravnog posla tuženik kao korisnik kredita nije ispunio svoju obvezu prema tužitelju i to u iznosu od 66.902,78 EUR, te u iznosu od 22.358,09 EUR, sve po osnovu vraćanja iskorištene svote novca, te isplate ugovorene i zatezne kamate.
Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.
U naprijed navedenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11), ugovorom o kreditu banka se obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, u konkretnom slučaju banka je ispunila svoju obvezu stavljanjem na raspolaganje ugovorene svote novca tuženiku, dok tuženik kao korisnik kredita nije banci plaćao ugovorene kamate niti vratio iskorištenu svotu novca, a koju obvezu je dužan ispuniti.
Kako je riječ o pravnom odnosu iz kreditnog poslovanja banaka, po osnovu ugovaranja i dosuđivanja kamata na kamate pravilno je primijenjena odredba čl. 400. st. 3. ZOO-a.
Slijedom izloženog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393 ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 4. studenoga 2015.
