Broj: Revr 342/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice V. B. iz L., koju zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u P., protiv tuženika M. d.o.o., R., koga zastupa punomoćnik D. K. A., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K.-K. i partneri d.o.o. u R., radi prestanke uznemiravanja i naknade štete, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-546/14-4 od 13. listopada 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Labinu br. P-259/09-14 od 11. studenog 2013., u sjednici vijeća održanoj 4. studenoga 2015.,

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, u toč. I. izreke, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je povrijeđeno njeno dostojanstvo uznemiravanjem na radu (a čime je povrijeđeno njeno pravo osobnosti), da se naloži tuženiku da hitno poduzme mjere radi sprečavanja daljnjeg uznemiravanja, da se tuženiku naloži isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete iznos od 280.000,00 kn, a na ime imovinske štete iznos od 8.084,00 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanima u toč. I. izreke te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 52.728,75 kn, također uz pripadajuće zakonske zatezne kamate. Toč. II. izreke iste presude odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom daljnjeg iznosa od 45.000,00 kn na ime neimovinske štete sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika uz odbijanje žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog suda u Labinu posl. br. P-259/09-14 od 11. studenog 2013. u njenom dosuđujućem dijelu i to samo s osnova naknade neimovinske štete i parničnog troška (st. I. toč. 3. i 5.), na način da ista, sada preinačena u tom dijelu glasi:

 

Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati na ime naknade neimovinske štete iznos od 55.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 31. kolovoza 2009. pa do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, kao i da tužiteljici nadoknadi prouzročeni parnični trošak isplatom iznosa od 26.142,25 kuna, sve to u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 270.000,00 kuna tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II. Tužiteljici se nalaže da tuženiku nadoknadi troškove sastava žalbe u iznosu od 7.056,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka te u cijelosti odbija zahtjev tužiteljice.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavile obje stranke, svaka u odnosu na onaj dio s kojim nije uspjela u žalbenom postupku, pri čemu tužiteljica u svojoj reviziji navodi da ju podnosi zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, dok tuženik navodi da svoju reviziju podnosi na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a zbog svih zakonom dopuštenih razloga iz čl. 385. ZPP-a, te na temelju čl. 382. st. 2. ZPP-a, radi pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Obje stranke predlažu da se nižestupanjske presude preinače u smislu njihovih revizijskih navoda, a tužiteljica predlaže i da se, podredno, pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u odnosu na dio s kojim nije uspjela u žalbenom postupku.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana, dok revizija tuženika nije dopuštena.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392. a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

Suprotno navodima tužiteljice sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete nastale zbog posljedica povrede prava osobnosti tužiteljice, a koja povreda prava osobnosti je, prema tvrdnjama tužiteljice, uzrokovana uznemiravanjem (mobbingom) od strane radnika tuženika prema tužiteljici, za vrijeme trajanja njenog radnog odnosa kod tuženika.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod pravnog prednika tuženika, a kasnije i kod tuženika na radnom mjestu "konobar-točilac", dok je jedno vrijeme premještena na druge poslove u kuhinji i vešeraju koje je obavljala do 2009.;

 

- da je tužiteljica cijelo vrijeme bila vrijedan i odgovoran radnik te da je premještaj tužiteljice na poslove u kuhinji i vešeraju za tužiteljicu predstavljao poniženje, jer se radilo o poslovima za koje je potrebna niža stručna sprema nego što je imala tužiteljica;

 

- da se na novim radnim mjestima tužiteljicu još dodatno ponižavalo time što je sama obavljala poslove koji se inače rade udvoje (u vešeraju, na pranju crnog posuđa itd.), da nije premještena s vremena na vrijeme na druge poslove kao što je to bilo uobičajeno kod tuženika, da je tužiteljica bila podvrgnuta vrijeđanju i omalovažavanju od strane nadređenih zaposlenica i drugih radnika (koji su joj govorili da je prljava, neuredna, ružna te su je vrijeđale na račun samačkog života, nacionalnog i vjerskog opredjeljenja), da je bila zastrašivana otkazom, socijalno izolirana, da su joj određivani besmisleni i nerazumni radni zadaci i postavljani nerealni rokovi za izvršenje poslova;

 

- da je tužiteljica 2009. podnijela zahtjev za zaštitu prava, nakon čega je vraćena na ranije radno mjesto, gdje joj je ponovo nadređena jedna od osoba koje su je ranije omalovažavale i vrijeđale i to čak i nakon podnošenja tužbe;

 

- da je uslijed maltretiranja tužiteljice na poslu došlo do narušavanja psihičkog integriteta tužiteljice, uslijed čega je tužiteljica patila od osjećaja tjeskobe, napetosti, straha, razdražljivosti, zabrinutosti i nesigurnosti, a što je bilo praćeno osjećajem smanjenog samopoštovanja, bezvrijednosti pa se pojavio umor, bezvoljnost, nedostatak energije i problemi sa spavanjem, bol u prsima, lupanje srca, isprekidani dah, problemi sa krvnim tlakom, nesvjestice i omaglice;

 

- da je tužiteljica uslijed opisanog ponašanja radnika tuženika trpjela strah srednjeg i slabog intenziteta te da je kod tužiteljice došlo do trajnog umanjenja životne aktivnosti od 10%;

 

- da su tužiteljici zbog liječenja izazvanog ponašanjem radnika tuženika nastali putni troškovi u iznosu od 8.084,00 kn.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, nižestupanjski su sudovi zaključili da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan, jer su ocijenili da je radi opisanog ponašanja radnika tuženika tužiteljica žrtva mobbinga, uslijed čega su za tužiteljicu nastale ozbiljne posljedice po njezino zdravlje pa joj je time povrijeđeno pravo osobnosti, uz što joj je dodatno prouzročen i trošak putovanja radi liječenja.

 

Stoga je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio, osnovom čl. 1045. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) iznos od ukupno 280.000,00 kn, uvažavajući nastalu povedu dostojanstva, časti i ugleda, povredu privatnog i obiteljskog života, nastupilo trajno umanjenje životne aktivnost te pretrpljeni strah, a sa viškom zatraženog iznosa, preko dosuđenoga, tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen. Tužiteljici je dosuđen i iznos od 8.084,00 kn na ime imovinske štete – putnih troškova potrebnih za liječenje tužiteljice.

 

Preinačujući djelomično prvostupanjsku presudu, drugostupanjski je sud ocijenio da je prvostupanjski sud neimovinsku štetu tužiteljice utvrdio u previsokom iznosu. Stoga je drugostupanjski sud zauzeo shvaćanje da, imajući u vidu gore utvrđene činjenice, tužiteljici po osnovi pravične novčane naknade po osnovi povrijeđenog prava osobnosti pripada iznos od ukupno 55.000,00 kn.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da tužiteljici u konkretnom slučaju pripada naknada štete, ali u iznosu kojega je utvrdio drugostupanjski sud.

 

Revizijski navodi tužiteljice kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka suda o postojanju činjenica pravno odlučnih za odluku o visini predmetne naknade štete (u čemu se revizija znatnim dijelom iscrpljuje) predstavljaju pokušaj revidiranja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može podnijeti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga niti ti revizijski navodi tužiteljice nisu uzeti u razmatranje.

 

Prema tome, drugostupanjski sud je djelomičnim smanjenjem visine dosuđene pravične novčane naknade kako je opisano, a vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, pravilno primijenio materijalno pravo iz gore navedenih zakonskih odredaba, pa nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u toč. I. izreke.

 

U odnosu na reviziju tuženika, valja reći da vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude u odnosu na tuženika iznosi 55.000,00 kn, uslijed čega nije dopuštena revizija po vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, a nije riječ o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a), a niti je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP-a (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a). Stoga nije dopuštena tzv. redovna revizija.

 

Međutim, tuženik je podnio reviziju i pozivom na čl. 382. st. 2. ZPP-a, prema kojemu stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka (tzv. redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

U takvoj, tzv. izvanrednoj reviziji, stranka u smislu čl. 382. st. 3. ZPP-a treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tuženik postavlja sljedeća pitanja:

 

1.              Da li se na naknadu neimovinske štete nastale prije stupanja na snagu ZOO/2005 mogu primijeniti odredbe glede nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti koje propisuje ZOO/2005 u čl. 19. i čl. 1100. te suditi naknada štete?

 

2.              Da li se zahtjev za utvrđenje uznemiravanja (mobbing) može postaviti bez obrazloženja o kakvoj se vrsti uznemiravanja (mobbinga) radi, tko ga je i kada počinio te u čemu se isti sastoji?

 

3.              Da li se poslodavcu može naložiti da poduzme radnje na sprečavanju uznemiravanja (mobbinga) ako se ne navodi tko je i kada počinio uznemiravanje, u čemu se isto sastoji te što je točno poslodavac dužan poduzeti da bi ga spriječio?

 

4.              Da li obavljanje poslova drugog radnog mjesta, uz prešutni pristanak tužiteljice/radnika, predstavlja povredu/diskriminaciju iz članka 2. Zakona o radu?

 

5.              Da li je moguće usvojiti tužbeni zahtjev za utvrđivanje uznemiravanja (mobbing) bez označavanja i pozivanja niti na jednu osnovu iz čl. 2. st. 1. ZR?

 

6.              Da li radnik može podnijeti zahtjev za zaštitu od uznemiravanja iz članka 30 ZR-a nakon proteka 6 godina od čina navodnog uznemiravanja i da li mu sud može pružiti pravnu zaštitu?

 

7.              Može li drugostupanjski sud odlučiti o žalbi tuženika, a da se u obrazloženju odluke ne očituje na postavljene prigovore unutar žalbe?

 

8.              Da li se radi o uznemiravanju (mobbingu) kada se radniku ponudi bolje plaćeni posao voditelja (rukovodeće radno mjesto), a isti takvu ponudu bezrazložno odbije?

 

9.              Da li sud može cijeniti iskaz 12 svjedoka (koji nisu više radnici tuženika te stoga ni u kojem obliku ovisni o njemu) koji govore u prilog činjenici nepostojanja uznemiravanja tužiteljice već svoju presudu bazirati samo na vještačenju koje tvrdi suprotno?

 

10.              Da li vještaci mogu utvrđivati postojanje uznemiravanja (mobbinga) ili je to zadaća suda?

 

11.              Da li je sukladno odredbi članka 164. stavak 2. ZPP-a dovoljno određen zahtjev za naknadu troška kada su točno navedene radnje za koje se potražuje naknada (sastav odgovora na tužbu, pristupa na ročište, podnesaka, troškove vještačenja te troškove sudskih pristojbi), a sve navedene radnje su u troškovniku navedene kronološki (počevši od sastava odgovora na tužbu pa nadalje), dakle po redu kojem se iste nalaze i u predmetnom spisu počevši od najstarije (odgovora na tužbu) prema zadnjoj (pristup na ročište na kojem je zaključena rasprava)?

 

Kao razloge zbog kojeg smatra da su ova pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, tuženik ističe da su o ovim pitanjima revizijski sud, u svojim odlukama broj Rev 676/09-2 od 30. lipnja 2009., Revr 86/09-2 od 9. prosinca 2009., Revr 670/11-2 od 2. svibnja 2012., Revr 54/12-2 od 10. listopada 2012., Revr 689/08-2 od 1. travnja 2009. kao i Županijski sud u Rijeci u odlukama broj Gž-2130/13 od 15. svibnja 2013. i Gž-2394/08 od 9. prosinca 2010. zauzeli shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s istima.

 

U odnosu na drugo, treće, peto, sedmo, osmo i deseto pitanje, tuženiku valja odgovoriti da je predmet ovog postupka naknada imovinske i neimovinske štete radi povrede prava osobnosti u smislu gore navedenih odredbi ZOO-a, koja povreda je počinjena detaljno opisanim radnjama od strane radnika tuženika, a koje činjenice su utvrđene (pa i postojanje uznemiravanja) ocjenom svih izvedenih dokaza u postupku u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a pa tako i ocjenom izvedenog vještačenja. Stoga od odgovara na navedena pitanja ne ovisi odluka u ovom predmetu, radi čega postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U odnosu na četvrto, šesto i deveto postavljeno pitanje, valja odgovoriti da se navedena pitanja, također, ne smatraju važnim pravnim pitanjima u smislu čl. 382. st. 3. ZPP-a jer odgovor na ta pitanja ovisi o činjeničnim utvrđenjima u svakom pojedinom predmetu.

 

Nadalje, u odnosu na jedanaesto postavljeno pitanje, o naknadi troškova postupka, tuženik nije naveo niti jedan razlog zbog kojega je po njegovom mišljenju postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, stoga nisu ispunjene sve pretpostavke za razmatranje osnovanosti revizije u tom dijelu, u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a.

 

Konačno, u odnosu na prvo pitanje, tuženiku valja odgovoriti je da u revizijskoj odluci broj Revr 86/09-2 od 9. prosinca 2009., na koju se tuženik poziva, sporna bila primjena odgovarajućeg Zakona o obveznim odnosima u situaciji kada je obvezni odnos uzrokovanja štete nedvojbeno nastao prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 2005. (Narodne novine broj 35/05 – stupio na snagu 1. siječnja 2006.). U ovom konkretnom slučaju ne radi se o istovjetnoj situaciji, prije svega zato što je predmet spora pobijane presude naknada štete po osnovi štetne radnje tuženika koja je, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, trajala i 2009., uslijed čega su pravilno primijenjene odredbe Zakona o obveznim odnosima objavljenog u Narodnim novinama broj 35/05 i 41/08. Stoga niti prvo pitanje revidenta nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na osnovu svega rečenog valjalo je na temelju odredbe čl. 392. b. st. 2 i 3. ZPP-a odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu i odlučiti kao u toč. II. izreke.

 

Zagreb, 4. studenoga 2015.