Broj: Rev 1242/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja: 1. E. Đ. iz S., i 2. D. Đ. iz S., koje zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republika Hrvatska, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Sisku, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž - 568/11 od 22. prosinca 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku broj P - 2364/09-11 od 23. studenoga 2010., u sjednici održanoj 4. studenoga 2015.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete (neimovinska šteta tužiteljici pod 1. na isplatu iznosa od 250.000,00 kuna i tužiteljici pod 2. na isplatu iznosa od 250.000,00 kuna, te imovinska šteta tužiteljima na isplatu iznosa od 20.000,00 kuna, sve sa zateznim kamatama na ovaj iznos). Odlukom o troškovima postupka tužitelji su obvezani naknaditi tuženiku iznos od 10.400,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuju tužitelji. Naime, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Suprotno tvrdnji tužitelja, pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju ukazuju revidenti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju trpe u uzročno - posljedičnoj vezi sa štetnim događajem od 22/23. kolovoza 1991., kada je smrtno stradao M. Đ., suprug tužiteljice pod 1. i otac tužiteljice pod 2.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi: - da je sada pok. prednik tužiteljica M. Đ. stradao 22/23. kolovoza 1991., - da ne postoji pravomoćna kaznena presuda kojom bi bilo koja osoba bila osuđena za kazneno djelo na štetu pok. M. Đ., odnosno za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koje bi za posljedicu imalo smrt prednika tužiteljica, posebno - da tužiteljice tijekom postupka nisu dokazale da je smrt M. Đ. prouzročena od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom, te - da su tužiteljice podnijele zahtjev za mirno rješenje spora 26. rujna 2005., dok je tužba za naknadu štete podnijeta 8. ožujka 2006..

Kako revidenti dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporavaju i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revizije kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije dokazano da je smrt M. Đ. prouzročena od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom, pa se tužitelji neosnovano pozivaju da u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženice za štetu u smislu odredbe čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03, dalje: ZORH).

Isto tako, nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da se glede zastare utužene naknade štete nije mogao primijeniti zastarni rok iz čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11), već se primjenjuje zastarni rok propisan odredbom čl. 376. ZOO-a.

Prema odredbi čl. 376. ZOO-a potraživanje naknade prouzročene štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st. 1.), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (st. 2.).

Kako je objektivni rok zastare iz odredbe čl. 376. st. 2. ZOO-a od pet godina počeo teći 23. kolovoza 1991., dok je zahtjev za naknadu štete podnijet 2005. godine, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je protekom objektivnog zastarnog roka od pet godina nastupila zastara utuženog potraživanja.

Ponovljeni navodi tužitelja da se u odnosu na zastaru utuženog potraživanja ima primijeniti zastarni rok propisan odredbom čl. 377. st. 1. ZOO-a nisu osnovani. Naime, prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO-a, kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Osnovano nižestupanjski sudovi cijene da u ovom slučaju ne postoje pretpostavke za primjenu odredbe čl. 377. st. 1. ZOO-a. Taj dulji zastarni rok primjenjuje se onda kada je kaznenom presudom utvrđeno da šteta potječe od kaznenog djela. Ta se odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer kazneni postupak nije vođen. Iznimku predstavlja pravo parničnog suda utvrditi je li šteta prouzročena kaznenim djelom samo kada su postojale procesne smetnje zbog kojih se protiv odgovorne osobe nije mogao provesti kazneni postupak (primjerice ako je ona umrla pa nije bilo zakonske mogućnosti za provođenje kaznenog postupka ili je postojala njezina nesposobnost za rasuđivanje). O tome je li u takvim okolnostima šteta prouzročena kaznenim djelom parnični sud je ovlašten odlučiti kao o prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP-a), koje pretpostavke u ovom slučaju nisu ispunjene.

Navedeno pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti pozivanje tužitelja na međunarodne konvencije (kaznena djela počinjena protivno međunarodnim konvencijama), jer se i u primjeni tih konvencija u svezi s spornim pitanjem pravila o roku zastare potraživanja naknade štete počinjene kaznenim djelom traži da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je kazneno djelo počinjeno ili da postoje procesne smetnje da se vodi kazneni postupak protiv počinitelja kaznenog djela. Posebno u tom smislu pobijana presuda nije protivna niti Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih prava u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., te Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, a svrha kojih je zaštita civilnog stanovništva od ratnih zločina, kraj činjenice da u postupku nije dokazano da bi štetni događaj bio posljedica počinjenja kaznenog djela ratnog zločina, koji se dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, koja u konkretnom slučaju ne postoji. S druge strane, odredbe ZOO-a o zastari potraživanja naknade štete primjenjuju se jednako prema svim oštećenima i u svim pravnim situacijama na temelju jasne prakse ovog suda i nižestupanjskih sudova.

Prema odredbi čl. 4. st. 1. ZORH-a koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. propisano je da se postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz tog Zakona prekinuti stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 112/99 – koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999.) nastavljaju stupanjem na snagu ZORH-a. Prema odredbi čl. 5. ZORH-a, ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenoga 1999., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu ovoga Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Navedenim je zastara u ovom slučaju nastupila i primjenom odredbe čl. 5. ZORH-a s obzirom da je zastara počela teći i stekla prije 6. studenoga 1999..

Tužitelji su zahtjev za naknadu štete podnijeli nakon isteka roka zastare, pa je u pobijanoj presudi pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prema istaknutom prigovoru tuženika odbijen zahtjev tužitelja.

Revizijski navodi tužitelja, a kojima se osim paušalnog prigovora pravilnosti odluke o parničnom trošku određeno ne navodi u čemu bi se sastojala nezakonitost te odluke, ukazuju se u cijelosti neosnovanim. Naime, odluka o troškovima postupka utemeljena je na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Pri tom su, u skladu s procesnim radnjama poduzetim tijekom postupka, te u visini nagrade propisanom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prihvaćeni osnovano zatraženi parnični troškovi od strane tuženika.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a istu valjalo odbiti kao neosnovanu, a kako je to odlučeno u izreci.

Zagreb, 4. studenoga 2015.