Broj: Revr 1165/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužitelja N. M., II. tužiteljice M. M.1 i III. tužitelja M. M.2, svi iz Republike Rumunjske, svi zastupani po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika B.-R. d.o.o. za proizvodnju, trgovinu, uvoz-izvoz iz V. G., zastupanog po punomoćniku D. I., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-130/11-3 od 8. veljače 2012., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-508/11 od 21. lipnja 2011., u sjednici održanoj 10. studenoga 2015.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-130/11-3 od 8. veljače 2012., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Nalaže se tuženom B.-R. d.o.o., za proizvodnju, trgovinu, uvoz-izvoz iz Zagreba, ... sada Velika Gorica, ... da isplati tužiteljima i to:

- N. M., iz Rumunjske ... iznos od 220.000,00 kuna (s l o v i m a: dvijestodvadesettisućakuna), sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%, tekućom od 21. lipnja 2011 godine pa do isplate,

- M. M.1, iz Rumunjske ... iznos od 220.000,00 kuna (s l o v i m a: dvijestodvadesettisućakuna), sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%, tekućom od 21. lipnja 2011 godine pa do isplate, i,

- M. M.2, iz Rumunjske ... iznos od 75.000,00 kuna (s l o v i m a: sedamdesetipettisućakuna), sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%, tekućom od 21. lipnja 2011 godine pa do isplate, kao i da tužiteljima naknadi parnični trošak odmjeren u iznosu od 102.354,00 kune, sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%, tekućom od 21. lipnja 2011 godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.“

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika B.-R. d.o.o. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. br. P-508/11 od 21. lipnja 2011. godine u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljima N. M. i M. M.1 isplati iznos od 220.000,00 kn svakom sa zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2011. godine do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena.

II. Preinačava se navedena presuda u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da III. tužitelju M. M.2 isplati iznos od 75.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2011. godine do isplate i u odluci o troškovima parničnog postupka i za isto sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev III. tužitelja M. M.2 za isplatu iznosa od 75.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2011. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Nalaže se tuženiku B.-R. d.o.o. da I. tužitelju N. M. i II. tužiteljici M. M.1 naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 67.244,10 kn sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom od 21. lipnja 2011. godine do isplate u roku od 15 dana.

III. Nalaže se III. tužitelju M. M.2 da tuženiku B.-R. d.o.o. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 20.233,50 kn u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka nastalih u povodu izjavljenog pravnog lijeka u iznosu od 7.601,40 kn kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika B.-R. d.o.o. za naknadu troškova postupka nastalih u povodu izjavljenog pravnog lijeka u iznosu od 6.150,00 kn kao neosnovan.“

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod stavkom I. izreke, stavkom II. toč. 2. izreke, te u dijelu pod stavkom V. izreke reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelji nisu podnijeli odgovor na reviziju tuženika.

Revizija tuženika nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP, revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima tuženika, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana drugostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka pobijane drugostupanjske presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

Nije u pravu tuženik kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

Naime, nije u pravu tuženik kada smatra da je navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka počinjena jer da je tuženik onemogućen u raspravljanju iz razloga što mu ne bi bio omogućen uvid u kazneni spis (spis Općinskog suda u Velikoj Gorici broj K-153/05) odnosno što tuženik ne bi bio obaviješten da je taj spis priklopljen predmetnom spisu. Iz zapisnika sa ročišta za glavnu raspravu od 23. srpnja 2009. (a na kojem ročištu su bili prisutni i zastupnik i punomoćnik tuženika) proizlazi između ostaloga da je na tom ročištu izvršen uvid u prije navedeni kazneni spis. Taj zapisnik je potpisan od strane punomoćnika tuženika i to bez iznošenja primjedbi na taj zapisnik. Dakle, ništa ne ukazuje na to da bi prvostupanjski sud onemogućio tuženika u raspravljanju na način da tuženik ne bi imao mogućnost izvršiti uvid u prije navedeni kazneni spis.

S obzirom na revizijske navode tuženika da bi ista bitna povreda odredaba parničnog postupka bila počinjena i na način da je tuženik onemogućen u raspravljanju jer da je prvostupanjski sud nezakonito postupao osobito propuštanjem dostave podnesaka tužitelja tuženiku te da mu nije dao mogućnost da raspravlja pred sudom, za ukazati je na sljedeće. Riječ je tek o uopćenom navođenju toga revizijskog razloga, odnosno taj revizijski razlog nije određeno naveden, a niti obrazložen. Stoga taj revizijski navod tuženika nije uzet u obzir (čl. 386. ZPP).

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka su tužbeni zahtjev I. tužitelja i II. tužiteljice za isplatu svakom 220.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i to na ime naknade štete zbog smrti njihova sina N. M., koji je smrtno stradao 5. prosinca 2001. uslijed zadobivenih ozljeda na radu.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je 5. prosinca 2001. u R. kod tuženika došlo do nesreće na radu u kojoj je zbog pada metalne oplate težine oko 2,5 tona smrtno stradao N. M.,

- da je uzrok pada i prevrtanja metalne oplate gubitak stabilnosti nakon otkopčavanja čeličnog užeta sa škropcem preko svornjaka, a to zbog lošeg osiguranja od prevrtanja betonske oplate kada je oplata otkvačena s dizalice, jer je oplatu trebalo podložiti odgovarajućim podupiračima i to prije nego što se otkačilo-skinulo čelično uže sa kuke dizalice,

- da je mosnom dizalicom pomoću koje se oplata premještala upravljao zaposlenik tuženika poslovođa M. M.3 koji je između ostalog bio odgovoran za provođenje mjera zaštite na radu,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj K-153/05 M. M.3 proglašen krivim što je 5. prosinca 2001. u R. kao poslovođa tuženika, olako držeći da do štetnih posljedica neće doći, protivno odredbi čl. 23. Pravilnika o zaštiti na radu pri utovaru i istovaru tereta koji se primjenjuje u Republici Hrvatskoj temeljem odredbe čl. 114. Zakona o zaštiti na radu propustio voditi računa o tome da komadni teret bude stabilno odložen, te da se provjeri stabilnost istog, pa kada je, rukujući mosnom dizalicom, metalnu oplatu 2,5 tona prenio sa mjesta proizvodnje betonskih elemenata, do mjesta u blizini ulaznih vrata te oplatu na tlo spustio u okomitom položaju, nije poduzeo mjere osiguranja od prevrtanja betonske oplate, kada je oplata otkačena sa dizalice, te oplatu podložio i osigurao od prevrtanja, nakon čega se na oplatu zaposlenik tuženika N. P. F. po metalnim rebrima popeo i otkačio – skinuo čelično uže na kojem je oplata visjela preko kuke dizalice, te je nakon silaska sa oplate došlo do pada iste na suprotnu stranu, gdje se nalazio N. M. koji je čistio ravni dio metalne oplate od ostataka betona, kojom prilikom ga je oplata udarila u tijelo pri čemu je zadobio povrede od kojih je preminuo na mjestu događaja, a zbog kojeg djela je M. M.3 izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci pod uvjetom da u vremenu od dvije godine ne počini novo kazneno djelo,

- da je pok. N. M. u vrijeme štetnog događaja bio zaposlenik tuženika, te

- da je pok. N. M. sin I. tužitelja i II. tužiteljice s kojima je živio u zajedničkom kućanstvu i financijski ih pomagao do 5. mjeseca 2000. kada se oženio i odselio u kuću supruge u istom mjestu, a i nakon ženidbe često je posjećivao roditelje.

Revizijski navodi tuženika kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica nisu uzeti u razmatranje. Naime, takovim revizijskim navodima tuženik pokušava revidirati pobijanu drugostupanjsku presudu iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su prihvatili predmetne tužbene zahtjeve I. i II. tužitelja.

Prema odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96 i 94/96 – dalje: ZZR) poslodavac odgovora radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

Prema odredbi čl. 173. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), a koji zakon se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Prema odredbi čl. 177. st. 1. ZOO imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. Prema stavku 2. istog zakonskog članka imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

Prema odredbi čl. 201. st. 1. ZOO u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

Kada je pokojni N. M. kao zaposlenik tuženika smrtno stradao na radu i to uslijed isključive krivnje zaposlenika tuženika M. M.3, onda je tuženik u obvezi I. i II. tužiteljima nadoknaditi štetu za njihove duševne bolove uslijed gubitka sina (čl. 15. ZZR i čl. 201. st. 1. ZOO).

Nije u pravu tuženik kada smatra da bi tuženik bio oslobođen odgovornosti za predmetnu štetu jer da je tu štetu skrivio njegov radnik M. M.3. Naime, zaposlenik tuženika M. M.3 nema svojstvo treće osobe u smislu odredbe čl. 177. st. 2. ZOO, te krivnja toga zaposlenika tuženika ne oslobađa odštetne odgovornosti tuženika.

Okolnost na koju u reviziji ukazuje tuženik, da pokojni N. M. nakon ženidbe (5. mjesec 2000.) više ne bi sa tužiteljima živio u zajedničkom kućanstvu, sama po sebi nije odlučna u pogledu obveze tuženika da I. i II. tužiteljima nadoknadi predmetnu štetu. Naime, čl. 201. st. 1. ZOO propisano je između ostalog, da roditelji imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu za duševne bolove zbog gubitka djeteta i bez obzira da li je između njih i djeteta postojala trajnija zajednica života. Tek je odredbom čl. 201. st. 2. ZOO propisano da pravičnu novčanu naknadu za duševne bolove zbog smrti bliske osobe može biti dosuđena i braći i sestrama, ali ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tuženika, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 10. studenoga 2015.