Broj: Rev 1453/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz D. S., koju zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z.,  protiv tuženika J. d.d. Z., koga zastupa punomoćnica T. S., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. & partneri, Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-3439/11-2 od 7. veljače 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-987/2010-52 od 24. ožujka 2011., dana 17. studenoga 2015.,

r i j e š i o   j e

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-3439/11-2 od 7. veljače 2012. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, presudom poslovni broj P-987/2010-52 od 24. ožujka 2011. odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice M. M. iz D. S. da bi joj tuženik J. d.d. Z., P. Z., bio dužan isplatiti na ime naknade štete daljnji iznos od 10.000,00 kuna sa zateznim kamatama počevši od 8. kolovoza 2006. do isplate.

Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 11.583,86 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 24. ožujka 2011. do isplate.

Županijski sud u Varaždinu-Stalna služba u Koprivnici je presudom poslovni broj Gž-3439/11-2 od 7. veljače 2012. odbio žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Tako su sudovi odlučili u sporu radi naknade štete zbog tjelesne ozlijede koju je tužiteljica zadobila u prometnoj nezgodi dana 9. veljače 2006., kada je na nju i njezinog sina, dok su prelazili kolnik preko obilježenog pješačkog prijelaza, naletjelo osobno vozilo registarske oznake …, osigurano kod tuženika. Tužiteljici je ranijom djelomično pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dugom Selu poslovni broj P-443/06-37 od 25. rujna 2007. dosuđen iznos naknade u visini od 6.990,00 kuna, a tuženik joj je isplatio mirnim putem 10.000,00 kuna.

Zahtjev tužiteljice da joj tuženik pored isplaćenog iznosa isplati i daljnjih 10.000,00 kuna je u ponovljenom postupku odbijen jer su sudovi zaključili da joj ne pripada naknada u zatraženoj visini.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 96/08 i 123/08, 57/11– dalje: ZPP) navodeći da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP. Predložila je da revizijski sud preinači pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženiku naloži naknaditi tužiteljici parnične troškove uključivši i trošak revizije od 1.875,00 kuna.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2 ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz st. 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji: da su u reviziji određeno naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi (obrazloženi) razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni sukladno svojoj ulozi propisanoj Ustavom Republike Hrvatske.

Revizija koja ne ispunjava navedene kriterije je nedopuštena.

U ovom slučaju tužiteljica je određeno naznačila pravno pitanje i odgovarajuću zakonsku odredbu koja se odnosi na naznačeno pitanje, ali pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora ove parnice je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete koju tužiteljica trpi zbog povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi.

Tužiteljica je u reviziji naznačila materijalnopravno pitanje, a u svezi pravilne primjene odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO), koje glasi:

-                      da li svi oštećenici kod kojih su u sudskim postupcima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti utvrđene istovjetne kvalifikatorne okolnosti – kriteriji za naknadu štete – trajni invaliditet, strah, tjelesni bolovi, tuđa pomoć i njega u istovjetnim omjerima – imaju pred svim sudovima u Republici Hrvatskoj pravo na pravičnu novčanu naknadu u jednom jedinstveno utvrđenom rasponu za sve takve slučajeve odnosno, konkretno,

-                      da li razlika u visini dosuđene pravične novčane naknade od gotovo 100% (kakva je nastupila u predmetnoj pravnoj stvari) u odnosu na visinu pravične novčane naknade svih ostalih oštećenika sa istovjetnom težinom povrede i okolnostima slučaja predstavlja pravičnu novčanu naknadu ,te da li je i u tom slučaju osigurana jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost svih građana u primjeni odredbe čl. 1100. ZOO-a.

U reviziji je navedeno da je pitanje važno zato što je riječ o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, te su navedeni brojevi više presuda Županijskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Koprivnici u kojima je po shvaćanju tužiteljice glede spornog pravnog pitanja zauzeto drugačije pravno shvaćanje u odmjeravanju visine naknade za pojedini vid štete.

Vijeće Vrhovnog suda RH ocijenilo je da naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Naime u odnosu na naznačeno materijalnopravno pitanje valja imati na umu da će sud prilikom odlučivanja o visini naknade za nematerijalnu štetu, a na temelju odredbe čl. 110. st. 1. i 2. ZOO, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

Sukladno tome, a obzirom da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za utvrđenje naknade za nematerijalnu štetu, pošto se ista utvrđuje ovisno o svim okolnostima konkretnog slučaja, visina utvrđene naknade se mora kretati samo u okviru tih osnovnih (i općih) smjernica i njene prirode: ona mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenika.

U odnosu na postavljeno pitanje koje se u osnovi svodi na pitanje primjene materijalnog prava - čl. 1100. ZOO, a tužiteljičina analiza kriterija i visine utvrđenog iznosa pravične novčane naknade svodi se na vlastitu subjektivnu procjenu o tome kolika bi joj naknada trebala pripasti, jer je nezadovoljna visinom utvrđene naknade.

Prema tome, takvo obrazloženje revizijskih navoda svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, dakle na prigovor koji sam po sebi ne predstavlja važan razlog primjerice predviđen odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, u reviziji nije obrazloženo navedeno zbog čega se radi upravo o takvom pravnom pitanju u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, treba osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni sukladno svojoj ulozi propisanoj Ustavom Republike Hrvatske.

S obzirom na izloženo, ocijenjeno je da pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga, valjalo je na temelju čl. 392. b) st. 3. ZPP odbaciti reviziju kao nedopuštenu.

Zagreb, 17. studenoga 2015.