Broj: Rev 2377/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. C. s.a. G., Švicarska, zastupanog po punomoćnici A. L., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & P. iz R., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1754/09-2 od 27. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-8914/05 od 2. listopada 2008., u sjednici vijeća održanoj 17. studenoga 2015.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev:

- na obvezivanje tuženice platiti tužitelju "86.446,58 USD sa pripadajućim kamatama od 8.4.2004. pa sve do isplate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.",

              - na obvezivanje tuženice platiti tužitelju kamatu na "176.349,78 USD od 8.4.2004. pa sve do 13.4.2005. po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju",

              - na obvezivanje tuženice naknaditi tužitelju "troškove postupka prema priloženom troškovniku",

dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka od 22.560,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju „iz svih zakonskih razloga". Predlaže "donošenje odluke po reviziji".

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revident je u reviziji samo uopćeno iznio da reviziju podnosi „iz svih zakonskih razloga", a kako nije određeno naveo da je podnosi i zbog neke povrede postupka i zašto to čini (zbog koje povrede) - revizijski sud nema razloga razmatrati je li u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena neka postupovna povreda.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a na kojeg revident upućuje.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora u revizijskom stupnju je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju naknadu štete od "86.446,58 USD sa pripadajućim kamatama od 8.4.2004." te kamatu na "176.349,78 USD od 8.4.2004. pa sve do 13.4.2005". Tužitelj drži (prema revizijskim navodima) da mu utuženi iznos pripada na ime naknade štete koju trpi zbog nepravilnog i nezakonitog postupanja Trgovačkog suda u Splitu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno zbog po njima donesenih nezakonitih odluka.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

              - da je u postupku osiguranja posl. br. P-1538/03, pokrenutom prijedlogom tužitelja kao (tada) predlagatelja osiguranja, protiv libijske kompanije G.... 19. studenoga 2003. Trgovački sud u Splitu odredio privremenu mjeru zaustavljanja i zabrane isplovljavanja broda J. u vlasništvu G.... i u istome postupku 23. ožujka 2004. donio rješenje kojim je tužitelju (predlagatelju osiguranja) naložio da na depozitni račun suda kod H. p. b. uplati depozit od 1.579.764,78 kn za troškove provedbe te privremene mjere,

- da je, postupajući po tome nalogu, 8. travnja 2004. tužitelj uplatio na depozitni račun suda 263.327,00 USD (što je "na dan uplate iznosilo 1.579.962,00 kn"), ali je (i pored toga) podnio žalbu protiv rješenja Trgovačkog suda u Splitu od 23. ožujka 2004.,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem posl. br. Pž-5248/04 od 17. kolovoza 2004. prihvatio žalbu tužitelja i ukinuo rješenje Trgovačkog suda u Splitu od 23. ožujka 2004. i predmet vratio na ponovni postupak - u kojemu je Trgovački sud u Splitu 14. rujna 2004. donio novo rješenje posl. br. P-1538/03 i njime utvrdio da troškovi za provedbu navedene privremene mjere iznose 100.773,56 USD (odnosno 615.646,40 kn),

- da je rješenje posl. br. P-1538/03 od 14. rujna 2004. potvrđeno rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6695/04 od 28. prosinca 2004.,

- da je 13. travnja 2005. Trgovački sud u Splitu (nakon što je tužitelj podneskom od 7. veljače 2005. i požurnicom od 28. veljače 2005. to zahtijevao) tužitelju vratio 176.349,78 USD (od po njemu plaćenih 263.327,00 USD) - ali ne i utuženih 86.446,58 USD,

- da je rješenjem od 10. rujna 2005. Trgovački sud u Splitu naložio H. p. b. d.d. Z. da s depozitnog računa (na kojem se nalazio deponiran iznos od 100.773,56 USD) isplati 86.446,58 USD u korist B. d.d. T.

Sporno je u revizijskom stupnju može li tužitelj prema takvom činjeničnom utvrđenju s uspjehom zahtijevati naknadu štete u navedenim novčanim iznosima (koji odgovaraju iznosu onog što je platio po pozivu suda za provedbu privremene mjere - a što mu nije vraćeno, s zateznim kamatama na vraćeni mu iznos računatim za razdoblje u kojemu je zadržan), i to (prema jedinim revizijskim razlozima, kojima je revizijski sud vezan u odlučivanju) jer (kako drži) nije niti postojala pravna osnova da ga se tereti plaćanjem troškova provedbe privremene mjere.

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja tužbeni zahtjev za naknadu prijeporne štete ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovni i odlučan zaključak da šteta na koju se tužitelj poziva nije uzrokovana nezakonitim i nepravilnim postupanjem sudova za čiji rad tuženica odgovara - pa da tuženica nije u obvezi tužitelju naknaditi utuženu štetu.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

U razmatranju podnesene revizije valja poći:

- od osnova odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete,

- od odredbe čl. 154. st. 1. preuzetog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), prema kojoj: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“,

- od odredbe čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 3/94, 75/95, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00, 67/01, 5/02, 101/03 - vjerodostojno tumačenje čl. 50. st. 3. i 117/03), za važenja kojeg je nastao sporan odnos - pa se primjenjuje u ovome predmetu, kojom je propisano: „Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom“.

Slijedom iznijetog, tužitelj je, da bi uspio u sporu, trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je na strani tuženice postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna (nezakonita ili nepravilna) i u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom (sve obzirom da u izostanku toga propusta ili te radnje i uzročne veze ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za tu štetu propisana navedenim odredbama čl. 154. st. 1. ZOO-a te čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima).

Konkretno, a obzirom da predmetom ovoga spora, vođenog radi naknade štete, nije i ne može biti preispitivanje zakonitosti ili pravilnosti u postupku pred Trgovačkim sudom u Splitu i Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesenih odluka (rješenja) na temelju kojih je platio predujam troškova provedbe prijeporne privremene mjere, trebao je dokazati:

- da tuženica nije postupala u skladu s svojim pravima i obvezama - i da u uzročnoj vezi s takvim njezinim (ne)postupanjem (odnosno postupanjem sudova za koje ona odgovara) trpi utuženu štetu,

a sve u svijetlu jedino pravilnog shvaćanja da se u ovome postupku ne može razmatrati je su li navedene odluke (rješenja) donesene u nepravilno vođenim postupcima i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava (što je moglo biti relevantno samo u postupcima u kojima su te odluke donesene i povodom pravnih lijekova protiv tih odluka), ali i shvaćanja da se nezakonit i nepravilan rad sudova ne može poistovjetiti samo s pogrešnim mišljenjem (o ocjeni dokaza, utvrđenim činjenicama ili pravu kojeg treba primijeniti) onih koji su donosili odluke o obvezama tužitelja i temeljili ih na takvom (pogrešnom) mišljenju.

Valja kod toga istaći da se pod nezakonitom radnjom misli na postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno na propuštanje da se zakon, drugi propis ili opći akt primijeni - a pod nepravilnim radom na činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

U ovome slučaju tužitelj takvo protupravno postupanje tuženice i tu uzročnu vezu nije dokazao, a njegova i u reviziji ponovljena (i jedina) tvrdnja da je šteta koju trpi uzrokovana nepravilnim i nezakonitim odlukama sudova za koje tuženica odgovara - sve uz  pozivanje na navedena činjenična utvrđenja, ne može imati vrijednost dokaza za shvaćanje suprotno izloženom: u ovome su postupku, a to nije postupak u kojemu su donesena navedena rješenja Trgovačkog suda u Splitu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske - na koja se revident poziva, nižestupanjski sudovi bili vezani učincima pravomoćnosti tih rješenja, morali su ih tretirati (upravo zbog učinaka njihove pravomoćnosti) zakonitim - i nisu ih već i zbog toga mogli (kao što to sada ne može niti revizijski sud) ocijeniti s značajem kojeg revident sugerira prihvatiti, kao one koje bi svojom nezakonitošću davale osnovu njegovom odštetnom zahtjevu.

Sukladno tome, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužitelja, temeljen na suprotnom (i time pogrešnom) shvaćanju, ocijenili (već i po onome na što se on poziva) neosnovanim i odbili.

Revidentu je i za odgovoriti da u reviziji (uostalom) niti ne navodi određeno u čemu bi se i pored prethodno izloženog sastojala pogrešna primjena materijalnog prava - jer i nastavno u reviziji ustraje samo pri navodima da prijepornu štetu trpi zbog nezakonitih rješenja Trgovačkog suda u Splitu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno jer (da) su ta rješenja donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava (odredbe čl. 983. Pomorskog zakonika, kojom je "izričito propisano da troškove održavanja broda i uzdržavanja posade za vrijeme zaustavljanja snosi vlasnik ili brodar").

Stoga, a budući da je drugostupanjska presuda donesena prema prethodno u ovoj presudi izloženom pravilnom pravnom shvaćanju - tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je o reviziji tužitelja valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 17. studenoga 2015.