Broj: Revr 1265/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine  Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz S., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., protiv tuženika T.D. L. d.d. S. iz S., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-405/13 od 13. lipnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP-559/96 od 26. veljače 2013., u sjednici održanoj 17. studenoga 2015.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-405/13 od 13. lipnja 2013., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju 304.849,90 kn zajedno sa zateznim kamatama pobliže navedenim u izreci te presude (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak od 97.487,50 kn (st. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. izreke gdje je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 296.331,39 kn zajedno s pripadajućim kamatama, kao i u odluci o parničnom trošku (st. II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika osporava osnovanost te revizije.

Revizija tuženika nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP, revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete zbog gubitka zarade u razdoblju od 1. siječnja 1993. do 30. studenoga 2012. u ukupnom iznosu od 304.849,90 kn i to štete nastale uslijed trajnih posljedica zadobivene ozljede na radu od 26. rujna 1987.

Suprotno revizijskim navodima tuženika u postupku pred prvostupanjskim sudom i u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska, a niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženjima tih presuda.

Nije u pravu tuženik niti kada sadržajem revizije ukazuje da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. st. 2. ZPP.

Naime, tužitelj je tužbom primljenom na prvostupanjskom sudu 3. svibnja 1996. zahtijevao isplatu naknade štete zbog gubitka zarade u razdoblju od 1. siječnja 1993. do 1. svibnja 1996. u ukupnom iznosu od 10.000,00 kn. No, pored toga tom tužbom tužitelj je zahtijevao da mu tuženik za razdoblje od 1. svibnja 1996. pa sve ubuduće s istog osnova isplaćuje mjesečne iznose od po 500,00 kn. Nakon toga tužitelj je podnescima od 15. siječnja 2011., 17. listopada 2011. i 26. siječnja 2013. preinačavao tužbu na način da je visinu tužbenog zahtjeva usklađivao sa nalazima vještaka (povećavao tužbeni zahtjev) te je k tome dopunjavao činjenične navode osnove zbog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je u međuvremenu umirovljen (15. kolovoza 1998.). Tako je tužitelj konačno odredio tužbeni zahtjev podneskom od 26. siječnja 2013. na način da je za razdoblje od 1. siječnja 1993. do 30. studenoga 2012. postavio zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 304.849,90 kn.

Kada je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog gubitka zarade (iz istog štetnog događaja od 26. rujna 1987.), te kada su se tijekom trajanja ovog parničnog postupka mijenjale okolnosti koje utječu na visinu štete koju trpi tužitelj, onda je i po ocjeni ovog revizijskog suda bilo svrsishodno dopustiti preinaku tužbe tužitelja. Naime, tek odlučivanjem o preinačenoj tužbi tužitelja te konačno određenom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud u potpunosti uređuje sporni odnos među strankama za predmetni vid štete. Stoga su neodlučni revizijski navodi tuženika da bi se on protivio preinaci tužbe jer je čl. 190. st. 2. ZPP određeno da sud može dopustiti preinaku tužbe i za slučaj da se tuženik takvoj preinaci protivi i to u situaciji ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili sljedeće činjenice:

- da je tužitelj kao radnik tuženika 26. rujna 1987. doživio povredu na radu za koju je odštetno odgovoran tuženik,

- da je nakon toga tužitelj kod tuženika bio u radnom odnosu do umirovljenja (umirovljen 15. kolovoza 1998.),

- te da tužitelj u spornom razdoblju od 1. siječnja 1993. do 30. studenoga 2012. trpi štetu u vidu izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 304.849,90 kn i to zbog primanja manje plaće za razdoblje do umirovljenja, a za razdoblje nakon umirovljenja zbog primanja manje mirovine.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.

Suština spornog odnosa među strankama u revizijskom stadiju postupka ogleda se u pitanju da li je u konkretnom slučaju podnošenjem tužbe tužitelja od 3. svibnja 1996. prekinuto zastarijevanje potraživanja tužitelja s osnova naknade štete zbog gubitka zarade za razdoblje nakon umirovljenja (od 15. kolovoza 1998. do 30. studenoga 2012.) u ukupnom iznosu od 296.331,39 kn.

Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da je podnošenjem tužbe tužitelja od 3. svibnja 1996. prekinuto zastarijevanje netom navedenog potraživanja tužitelja.

Naime, tužitelj je još u tužbi zahtijevao isplatu naknade štete u ukupnom iznosu od 10.000,00 kn s osnova gubitka zarade za razdoblje od 1. siječnja 1993. do 1. svibnja 1996. No, tužitelj je već u tužbi zahtijevao s istog osnova isplatu mjesečnih iznosa od po 500,00 kn za razdoblje od 1. svibnja 1996. pa sve ubuduće. Dakle, već u tužbi određenim tužbenim zahtjevom tužitelja obuhvaćeno je i potraživanje tužitelja za isplatu naknade štete zbog gubitka zarade i za razdoblje od 15. kolovoza 1998. do 30. studenoga 2012. Stoga, već samim podnošenjem tužbe od 3. svibnja 1996. prekinuto je i zastarijevanje potraživanja tužitelja za naknadu štete u vidu izgubljene zarade i za razdoblje od 15. kolovoza 1998. do 30. studenoga 2012. Ovo stoga što je odredbom čl. 388. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), a koji se zakon u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05) propisano da se zastarijevanje prekida između ostalog i podizanjem tužbe.

Ovdje je za ukazati da nije u pravu tuženik kada smatra da šteta koju trpi tužitelj u razdoblju od 15. kolovoza 1998. do 30. studenoga 2012. (šteta u vidu razlike mirovine) predstavlja drugačiji oblik štete od one štete koju je u dotadašnjem razdoblju trpio tužitelj (razlika plaće).

U konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva naknadu štete zbog gubitka zarade i to u smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO. Pod zaradom u smislu netom navedene zakonske odredbe smatra se svaka materijalna korist koja se postiže radom. Stoga nije u pravu tuženik kada smatra da bi izgubljena zarada tužitelja mogla biti samo razlika u manje isplaćenoj plaći. Pod zaradom u smislu odredbe čl. 195. st. 1. ZOO treba dakle smatrati osim plaće i druge materijalne koristi kao što su naknada plaće te mirovina. Stoga dakle kada je tužitelj tužbom od 3. svibnja 1996. zahtijevao naknadu štete zbog izgubljene zarade za razdoblje od 1. svibnja 1996. pa ubuduće mjesečne iznose od po 500,00 kn, onda je tako određenim tužbenim zahtjevom obuhvaćena i izgubljena zarada koju tužitelj trpi radi manje ostvarene mirovine u razdoblju od 15. kolovoza 1998. pa do 30. studenoga 2012.

Dakle, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 388. ZOO kada su odbili prigovor tuženika da bi tužiteljevo potraživanje za razdoblje od 15. kolovoza 1998. do 30. studenoga 2012. bilo u zastari.

S obzirom na ostale revizijske navode tuženika kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica (vezanih za visinu predmetne štete) za ukazati je na sljedeće. Riječ je o pokušaju revidiranja pobijane drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi tuženika nisu uzeti u razmatranje.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tuženika, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 17. studenoga 2015.