Broj: Rev 1218/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelj) M. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Z., protiv tuženice – protutužiteljice (u daljnjem tekstu: tuženica) A. V. iz Z., koju zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 929/10-3 od 14. veljače 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 2892/04 od 16. listopada 2009., u sjednici održanoj 18. studenog 2015.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 929/10-3 od 14. veljače 2012. u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 2892/04 od 16. listopada 2009. u dijelu kojim je pod toč. I. izreke prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 229.965,47 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, te kojim je pod toč. III. izreke odbijen protutužbeni zahtjev.

r i j e š i o   j e

Odbacuje se revizija tuženice kao nedopuštena u dijelu kojim pobija presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 929/10-3 od 14. veljače 2012., a u odnosu na dio iste presude kojim je potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u toč. I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 2892/04 od 16. listopada 2009.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je: - prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 229.965,47 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 7. rujna 2003. pa do isplate i odlukom o troškovima postupka tuženica obvezana naknaditi tužitelju iznos od 30.529,70 kuna, a sve kako je to precizno navedeno u izreci pod toč. I. prvostupanjske presude, te – odbijen protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 320.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 9. prosinca 2004. pa do isplate, a sve kako je to precizno navedeno u izreci pod toč. III. prvostupanjske presude.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tuženice u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, a u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13  – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženica. To iz razloga što pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica ukazuje u reviziji.

Pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a. Valja pritom reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidentice, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Naime, prema odredbi čl. 7. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju činjenice, a prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako su upravo postupajući u smislu citiranih odredbi nižestupanjski sudovi ocijenili nepotrebnim izvođenje dokaza novim građevinskim vještačenjem, pri čemu su svoju odluku o činjenicama koje su ocijenili dokazanim utemeljili na ocjeni izvedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih zajedno te na temelju rezultata provedenog postupka, sve u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, to takvim postupanjem nije tuženicima onemogućeno raspravljanje, a time niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, a niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 7., 8., 220. i 261. ZPP-a.

Daljnjim revizijskim prigovorom tuženice istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao prodavatelja iz sklopljenog kupoprodajnog ugovora s tuženicom kao kupcem za isplatu kupoprodajne cijene, te protutužbeni zahtjev za isplatu po osnovu odgovornosti za materijalne nedostatke prodane stvari.

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su: - da su tužitelj kao prodavatelj i tuženica kao kupac 25. travnja 2002. sklopili ugovor o kupoprodaji suvlasničkog dijela nekretnine upisane u z.u. 6465. k.o. R. u naravi stambena zgrada i dvorište u Z., uz koji suvlasnički dio je povezano posebno vlasništvo četverosobnog dvoetažnog stana na prvom katu i potkrovlju površine 101,99 m2, te dvije garaže površine 16,41 m2 i 17,99 m2 u roh-bau izvedbi, - da je navedenim ugovorom usuglašena kupoprodajna cijena u iznosu od 138.048,00 EUR plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a u tri rate: - prva rata u iznosu od 92.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti nakon etažiranja i upisa posebnih dijelova nekretnine u zemljišne knjige, - druga rata u iznosu od 30.710,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti nakon što prodavatelj dostavi kupcu građevinsku dozvolu za dio stana u potkrovlju i – treća rata u iznosu od 15.338,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti nakon što prodavatelj dostavi kupcu građevinsku dozvolu za cijeli stan, - da je tuženica već s trenutkom prodaje stana bila u posjedu istog, te isplatila tužitelju ugovorenu prvu ratu kupoprodajne cijene, - da je tužitelj 7. rujna 2003. predao tuženici kao kupcu građevnu dozvolu izvedenog stanja i tako ispunio ugovoreni uvjet za isplatu od strane tuženice druge rate kupoprodajne cijene u iznosu od 30.710,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB (što na dan 7. rujna 2003. iznosi 229.965,57 kuna), koju obvezu tuženica nije ispunila, te – da na stanu koji je bio objekt kupoprodaje ne postoje nedostaci u gradnji, a time da ne postoje materijalni nedostaci za koje bi tužitelj kao prodavatelj trebao odgovarati.

Kako revidentica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

Na navedeno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni a odbijen protutužbeni zahtjev. To iz razloga što su tuženica kao kupac i  tužitelj kao prodavatelj sklopili valjan ugovor o prodaji nekretnine shodno odredbi čl. 454. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11). Tužitelj kao prodavatelj ispunio je svoje ugovorne obveze na način da je 7. rujna 2003. dospjela za isplatu druga ugovorena rata kupoprodajne cijene u iznosu od 229.965,57 kuna i koju obvezu je tuženica kao kupac dužna ispuniti u skladu s odredbom čl. 516. st. 1. ZOO-a, a koju prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nije ispunila. Naime, kako to ispravno cijene nižestupanjski sudovi, shodno odredbi čl. 17. st. 1. i 2. ZOO-a sudionici u obveznim odnosima dužni su izvršiti svoje obveze i odgovorni su za njihovo ispunjenje, dok se obveza može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona.

S druge strane, prodavateljeva primarna obveza jest predaja stvari kupcu u ispravnom stanju, a koju obvezu ispunjava u trenutku kada kupcu omogući posjed stvari. U tom trenutku na kupca prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja, a prodavatelj shodno odredbi čl. 478. ZOO-a odgovara za materijalne nedostatke koje je stvar imala, odnosno čiji su uzroci postojali u tom trenutku, s tim da se neznatan materijalni nedostatak ne uzima u obzir. Shodno odredbi čl. 479. ZOO-a, materijalni nedostatak postoji: - ako stvar nema potrebna svojstva za njezinu redovitu uporabu ili promet, - ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu uporabu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavatelju ili mu je morala biti poznata, - ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prešutno ugovorene odnosno propisane, te – kad je prodavatelj predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model prikazani samo radi obavijesti, a u kojim okolnostima kupac ima prava uređena odredbama čl. 488. do 500. ZOO-a. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, propusta u gradnji na nekretnini, a time i materijalnih nedostataka u smislu odredbe čl. 479. ZOO-a nema, pa su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom citiranih odredbi odbili protutužbeni zahtjev po osnovu odgovornosti tužitelja za materijalne nedostatke stvari. Obzirom na daljnje revizijske navode tuženice treba napomenuti da nižestupanjski sudovi razlozima svojih odluka čine razlikovanje materijalnih nedostataka prodane stvari u smislu odredbe čl. 479. ZOO-a od oštećenja u stanu koja su posljedica „zadržane vlage u konstrukciji koja u zimskom periodu, kada se stan grije, isparava i kondenzira na unutrašnjosti stakla i koja nije u vezi s toplinskom izolacijom, već je posljedica povećane koncentracije vlage i PVC prozora koji dobro brtve, te ne omogućavaju izvjetravanje vlage iz stambenog prostora“.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a isu odbiti kao neosnovanu u dijelu kojim je drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na glavnu stvar izreke pod toč. I. i III., čime je odlučeno kao u izreci ove presude.

Kod odluke o dopuštenosti dijela revizije kojim se pobija odluka o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

Zagreb, 18. studenoga 2015.