Broj: Rev 597/12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko – upravni odjel, protiv tuženika: 1. P. M. i 2. Z. M., oboje iz B., koje zastupaju punomoćnici J. D., M. L., M. B. i N. R., odvjetnici u G., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž - 6093/09-2 od 20. travnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P - 2342/07 od 21. veljače 2008., u sjednici održanoj 18. studenoga 2015.,
p r e s u d i o j e
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su tuženici obvezani solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 277.710,30 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 30. studenog 2004. do isplate, te naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 15.000,00 kuna.
Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 57/11) su izjavili tuženici s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tuženika nije osnovana.
U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a, pa kako se revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a može izjaviti samo u slučajevima u kojima se ne može podnijeti prema odredbi st. 1., to je pobijana presuda ispitana shodno odredbi čl . 392.a ZPP-a. Naime, shodno navedenoj odredi, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ovog Zakona.
Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije počinjena. S druge strane, riječ je o zahtjevu tužiteljice za isplatu temeljem činjeničnog osnova za čije rješavanje je nadležan sud, pa tuženici neosnovano ističu da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. ZPP-a.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat sredstava uloženih u obiteljsku kuću tuženika shodno Zakonu o obnovi ("Narodne novine" broj 24/96, 54/96, 87/96, 57/00, 38/09, 45/11 i 51/13 – u daljnjem tekstu: Zakon o obnovi).
Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće odlučne činjenice:
- da su stranke temeljem Zakona o obnovi, a nakon što je nadležno tijelo tužiteljice prihvatilo zahtjev tuženika i donijelo rješenje (13. lipnja 2002.) kojim se utvrđuje pravo na obnovu obiteljske kuće tuženika, sklopile ugovor o obnovi u ratu oštećene kuće u B., kojim se tužiteljica obvezala obnoviti kuću tuženika vlastitim sredstvima, a tuženici da će neposredno nakon završetka radova, a najdulje u roku od 30. dana od obavljenog tehničkog pregleda, useliti sa članovima svoje obitelji u obnovljenu kuću, te u istoj prebivati najmanje 10. godina nakon useljenja, s tim da su obvezani u slučaju ne useljenja, odnosno otuđenja prije isteka 10. godina od useljenja bez suglasnosti nadležnog ministarstva izvršiti povrat svih sredstava utrošenih za obnovu obiteljske kuće (čl. 7. ugovora),
- da je tužiteljica svoju obvezu ispunila, te
- da su tuženici nakon obnove postupili protivno preuzetim obvezama i obnovljenu kuću 29. studenog 2004. bez suglasnosti nadležnog ministarstva prodali trećoj osobi.
U prethodno navedenom činjeničnom utvrđenju nižestupanjski sudovi su prihvatili zahtjev tužiteljice cijeneći da mu osnovu daju odredbe ugovora kojim su stranke regulirale odnose upravo za konkretnu situaciju, kao i odredbe čl. 64. i 65. Zakona o obnovi. Zaključak je sudova da su tuženici, budući su vezano za nastanak takvog slučaja preuzeli obvezu povrata svih sredstava utrošenih za obnovu obiteljske kuće, u obvezi ispuniti tu preuzetu obvezu i isplatiti tužiteljici utuženi iznos.
Takav pravni zaključak nižestupanjskih sudova je pravilan.
Tuženici ne osporavaju da su preuzeli obveze iz navedenog ugovora. Bili su u dispoziciji ne prihvatiti ih, ali kada su ih već slobodnom voljom prihvatili ne mogu (u smislu odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01/ kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11/) sada, budući su vezani sadržajem tog ugovora (isti nije poništen niti raskinut, dok nisu utvrđene niti pretpostavke ništetnosti) s uspjehom prigovarati da ih nisu dužni ispuniti.
Odredbom čl. 64. Zakona o obnovi propisano je da će se za prekršaj iz čl. 63. tog Zakona izreći mjera povrata nenamjenski utrošenih sredstava, a prema odredbi čl. 65. istog Zakona sredstva iz čl. 64. korisnik vraća u revaloriziranom iznosu ukupno uloženih sredstava i to po okončanoj obračunskoj situaciji, time da se revalorizacija provodi na osnovi eskontne stope Narodne banke Hrvatske za vremensko razdoblje od završetka radova na obiteljskoj kući do dana plaćanja, u skladu s čim su nižestupanjski sudovi zahtjev tužiteljice i prihvatili (iznos od 277.710,30 kuna). Pri tom valja reći da je intencija odredaba Zakona o obnovi bila omogućiti obnovu kuća i stanova oštećenih tijekom Domovinskog rata kako bi se osobama koje su takve zahtjeve postavili slobodno izraženom voljom stvorili uvjeti da po načelu solidarnosti ostvare povratak u domove obnovom kuća na teret Državnog proračuna. Stoga je i odredba čl. 7. ugovora o obnovi logična posljedica ne samo citiranih odredbi Zakona o obnovi nego i način na koji se sprječava zlouporaba prava utvrđenog tim Zakonom i stjecanja nepripadajuće financijske koristi koja se ostvaruje nekorištenjem kuće (njenom prodajom), a koja je obnovljena sredstvima Državnog proračuna.
Tuženici u reviziji ističu da je odredba čl. 7. ugovora protivna Ustavu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 35/97, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 85/10 – u daljnjem tekstu: Ustav RH), konkretno jamstvu prava vlasništva iz odredbi čl. 3., 48., 50. i 52. Ustava RH, te odredbi čl. 32. Ustava RH kojom je propisano da svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište i time ništetna. Međutim, u okolnostima kada su tuženici slobodnom stranačkom dispozicijom prihvatili obveze (ograničenja) iz ugovora, ne može se govoriti da su tom i takvom obvezom povrijeđena navedena prava tuženika, odnosno da je navedena odredba suprotna načelima koja proizlaze iz Ustava RH.
Slijedom izloženog valjalo je temeljem odredbe čl. 393 ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 18. studenoga 2015.
