Broj: Gž-2995/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Zoranu Kežiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. S. d.o.o. S., P. F. 15, OIB…, zastupano po punomoćnicima P. B. i M. B., odvjetnicima u M., protiv tuženika A. B. iz S., K. l. 38, zastupanog po punomoćnici D. T., dipl. iur., radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sinju P-303/11 od 14. studenog 2014., dana 18. studenog 2015. godine,

p r e s u d i o   j e

Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sinju br. P-303/11 od 14. studenog 2014. u dijelu iz točke 2.izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom štete u iznosu od 20.000,00 kuna sa kamatom od 11. travnja 2010. do isplate.

r i j e š i o   j e

Djelomično se uvažava žalba tužitelja i ukida rješenje Općinskog suda u Sinju br. P-303/11 od 14. studenog 2014. kojim je odbačena tužba u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik u funkciji Radničkog vijeća tužitelja nezakonito sudjelovao u pripremanju i organizaciji štrajka za zaposlenike tužitelja i da je nezakonit štrajk glađu kojeg je od 10. travnja 2010. do 12. travnja 2010. proveo tuženik, kao i u dijelu pod točkom III. presude kojim je odlučeno o troškovima postupka, te se u navedenom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu na ime naknade štete isplati iznos od 20.000,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 11. travnja 2010. do isplate. Istom presudom odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak (izreka presude).

Rješenjem suda u tom predmetu odbačena je tužba u preostalom dijelu pod točkom 1. kojim se utvrđuje da je tuženik u funkciji Radničkog vijeća tužitelja nezakonito sudjelovao u pripremanju i organizaciji štrajka za zaposlenike tužitelja, kao i da je nezakonit štrajk glađu kojeg je od 10. travnja 2010. do 12. travnja 2010. proveo tuženik (izreka rješenja).

Protiv te presude i rješenja žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 i 89/14 dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije podnosio odgovor na žalbu.

Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud u presudi počinio koju od navedenih povreda. Naime, razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i iz kojeg dokaza je prvostupanjski sud izvodio odluku o postojanju odlučnih činjenica, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava ili zapisnika.

Neosnovano tužitelj ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene utvrdio sve činjenice koje su odlučne za ishod ovog spora.

Predmet spora o kojem je pobijanom presudom odlučeno je zahtjev tužitelja da mu tuženik, zbog toga što je u funkciji Radničkog vijeća tužitelja nezakonito sudjelovao u pripremanju i organizaciji štrajka za zaposlenike tužitelja, te sudjelujući u nezakonitom štrajku glađu u vremenu od 10. travnja 2010. do 12. travnja 2010. naknadi štetu u iznosu od 20.000,00 kuna sa zateznom kamatom, jer da bi time bilo povrijeđeno njegovo pravo osobnosti.

Dakle u ovom stadiju postupka je prijeporno, je li tuženik odgovoran tužitelju za štetu koju ovaj trpi zbog nastalog događaja.

Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza i prije svega saslušanjem svjedoka utvrdio da postupanjem tuženika, za kojeg nije prijeporno da je dva dana štrajkao glađu nalazeći se u čekaonici tužitelja, tužitelju nije nanesena šteta, budući da za to vrijeme nije ometao normalno odvijanje prometa, čime nije došlo do povrede ugleda i drugih prava osobnosti tužitelja iz čl. 1100. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO),

Stoga je pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužitelja primijenio materijalno pravo kada je ocijenio taj dio tužbenog zahtjeva neosnovanim.

Naime, prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok će u smislu čl. 1100. st. 3. ZOO-a za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

Pretpostavke odgovornosti za štetu neovisno o tome je li štetnik po principu kauze ili krivnje su štetnikova štetna radnja, kao i uzročna veza između štetne radnje i nastale štete.

Štetna radnja je takvo postupanje štetnika ili njegovo nečinjenje kad je dužan nešto učiniti, kojom se oštećeniku nanosi šteta, a pravno relevantni uzrok štete je onaj štetni događaj čijem redovnom učinku odgovara konkretna šteta.

Kako iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi postojanje uzročne veze između postupanja tuženika za vrijeme štrajka glađu i štete za koju tužitelj smatra da mu je nastala činjenicom objavljivanja tog događaja u medijima, a niti je tuženik kakvom svojom radnjom ili propuštanjem, a poglavito ne iz razloga što za vrijeme štrajka glađu nije ometao normalno odvijanje prometa, doprinio nastanku štete, to je onda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se nisu ispunile pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u dijelu naknade štete primjenom odredbe čl. 1045. st. 1. i 1100. st. 3. ZOO-a, jer tužitelj nije dokazao da mu je tuženik prouzročio predmetnu štetu,a da bi mu je bio dužan naknaditi.

Stoga je valjalo, u smislu čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

Kako ovaj sud, po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZOO-a pazi i na pravilnu primjenu materijalnog prava, to je sud prvog počinio taj žalbeni razlog, a kada je rješenjem odbacio tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva iz točke I. kojim se zahtjeva utvrđenje da je tuženik u funkciji Radničkog vijeća tužitelja nezakonito sudjelovao u pripremanju i organizaciji štrajka za zaposlenike tužitelja, kao i da je nezakonit štrajk glađu kojeg je od 10. travnja 2010. do 12. travnja 2010. proveo tuženik.

Naime, u obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi da je tužba u tom dijelu odbačena, jer taj sud nije nadležan odlučivati o tom tužbenom zahtjevu, aludirajući da bi drugi, viši sud stvarne nadležnosti bio nadležan u pogledu odlučivanja o štrajku.

Međutim, u konkretnom slučaju nije tražena zabrana štrajka (iako štrajk glađu prema pozitivnoj sudskoj praksi nije štrajk u smislu citirane zakonske odredbe, već javno iskazivanje tuženikova nezadovoljstva postupkom tužitelja kao poslodavca prema radnicima) zbog čega bi u smislu čl. 283. st. 1. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, dalje ZOR) odlučivao nadležni županijski sud, odnosno baš Županijski sud u Splitu, jer se događaj zbio na prostoru Splitsko-dalmatinske županije.

U konkretnom slučaju tužitelj je deklaratornom tužbom u točci 1. zahtijevao utvrđenje određenih oblika nezakonitog postupanja tuženika, o čemu je nadležan prvostupanjski sud koji je u tom smislu trebao donijeti meritornu odluku, a ne onu procesne naravi, pa je valjalo u smislu čl. 380. toč. 3. ZPP-a ukinuti rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Kako je ukinuta dijelom odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka, te ostaviti da se o istima odluči u konačnoj odluci, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Splitu, 18. studenog 2015. godine