Broj: Rev 1236/13

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Bruna Frankovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u S., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Filijale S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžmal-1417/2012 od 10. siječnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj IP-890/07 od 3. svibnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 24. studenoga 2015.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja u odnosu na glavno potraživanje i kamate kao neosnovana.

r i j e š i o   j e

Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na trošak postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 205.280,00 kn s pripadajućim kamatama, dok je za preostali iznos od 663.840,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tužbeni zahtjev odbijen. Pod točkom II. izreke tuženik je dužan tužitelju isplatiti na ime imovinske štete iznos od 6.369,93 kn, od čega na ime tuđe pomoći i njege iznos od 960,00 kn s pripadajućim kamatama, a na ime troškova liječenja iznos od 5.409.93 kn s pripadajućim kamatama, dok je odbijen s dijelom tužbenog zahtjev na ime troškova liječenja u iznosu od 2.590,07 kn. Pod točkom III. izreke tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 82.894,60 kn.

Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom odbijajućem dijelu točke I. izreke te u točki III. izreke. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 17.250,00 kn (točka II. izreke).

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odbijen s iznosom od 663.840,00 kn na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, s prijedlogom da se njegov zahtjev prihvati u cijelosti i obveže tuženika na naknadu sveukupnog parničnog troška.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio u prometnoj nezgodi 6. prosinca 2006. kao vozač osobnog automobila, a koju nezgodu je skrivio osiguranik tuženika J. B. pok. J. upravljajući svojim osobnim automobilom, pri čemu je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede.

U revizijskoj fazi postupka sporna je samo visina neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 663.840,00 kn.

Tužitelj smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 1100. u vezi čl. 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu ZOO) kada su djelomično odbili njegov tužbeni zahtjev za isplatu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti glede pretrpljenih fizičkih bolova, straha, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti.

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

-          da nije sporno da je tužitelj u dobi od 24 godine zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nesreći 6. prosinca 2006. koju je skrivio osiguranik tuženika,

-          da je tužitelj trpio fizičke boli jakog intenziteta 4 dana, srednjeg intenziteta 2,5 mjeseca te lakog intenziteta oko 8 mjeseci,

-          da nije bilo primarnog straha, jer je tužitelj bio u nesvijesti zbog potresa i nagnječenja mozga, dok je sekundarni strah jakog intenziteta trajao oko 7 dana, srednjeg intenziteta oko 2 mjeseca i lakog intenziteta oko 6 mjeseci,

-          da je kod tužitelja nastupila naruženost koja je procijenjena od srednjeg prema jakom stupnju,

-          da stranke nisu prigovarale nalazu i mišljenju vještaka,

-          da je nesporna suodgovornost tužitelja zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa u omjeru od 20%,

-          da je nesporno da je kod tužitelja nastupilo trajno smanjenje životnih aktivnosti za 60%,

-          te da je 9. svibnja 2007. tuženik isplatio tužitelju kao nesporni dio štete i to s naslova neimovinske štete iznos od 78.400,00 kn, s naslova tuđe njege i pomoći iznos od 800,00 kn, s naslova troškova liječenja iznos od 1.600,00 kn s naslova uništenog mobitela, brusilice, odjeće i obuće iznos od 2.800,00 kn, dakle ukupan iznos od 83.600,00 kn

Tužitelj revizijskim navodima osporava primjenu materijalnog prava, jer da su nižestupanjski sudovi dosudili preniske iznose naknade neimovinske štete, a svoje prigovore u suštini temelji na tvrdnji da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti  koje bi trebalo imati na umu prilikom određivanja pravične novčane naknade (dob tužitelja u vrijeme ozljeđivanja, manifestacije tegoba, stupanj i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha, lokalitet povreda, dužinu liječenja, neugodnosti kojima je tužitelj bio podvrgnut tijekom liječenja, kao i duševnu bol koju tužitelj trpi uslijed umanjenja životne aktivnosti te naruženja).

              Suprotno tvrdnji revidenta nižestupanjski sudovi su u konkretnom slučaju pravilno odredili visinu naknade neimovinske štete ocijenivši ju u skladu s odredbom čl. 1100. st. 2. ZOO-a te su tužitelju pravilno dosudili pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje po kriterijima za pretrpljene fizičke boli, za strah, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i za naruženost. Pritom su imali na umu težinu povreda koje je zadobio tužitelj, neugodnosti koje su bile vezane uz liječenje, jačinu i trajanje fizičkih bolova, lokalitet i vrstu zadobivenih ozljeda, kao i jačinu i trajanje straha, stupanj naruženosti, stupanj smanjenja životne aktivnosti od 60%, te starost tužitelja.

Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi odmjerili tužitelju pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje u ukupnom iznosu od 335.000,00 kn i od tog iznosa umanjili isplaćeni iznos 78.400,00 kn, pa je pravilno izračunat iznos od 256.600,00 kn. Dobiven iznos 256.600,00 kn pravilno su nižestupanjski sudovi umanjili za 20% nesporne suodgovornosti tužitelja te tužitelju dosudili naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 205.280,00 kn, a odbili ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 663.840,00 kn.

Slijedom navedenog ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP-a).

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

Prema čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju i protiv drugostupanjskog rješenja kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.).

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija, jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Stoga je reviziju protiv odluke o parničnim troškovima valjalo odbaciti kao nedopuštenu po čl. 392. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 24. studenoga 2015.