Broj: Gž–2251/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Tihane Pivac kao predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za …, Područna služba u Š., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. R., dipl. pravnik, protiv tuženika pod 1) Croatia osiguranje d.d. Z., T. bana J.J. …, OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica L. R. L., dipl. pravnik i pod 2) Hrvatska lutrija d.o.o  Z., U. grada V. …, kojeg zastupa punomoćnica S. B., dipl. pravnik, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu   poslovni broj 14-P-3095/15-54 od 29. veljače 2016., u sjednici vijeća održanoj 11. srpnja 2017.,

r i j e š i o   j e

              Ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu   poslovni broj 14-P-3095/15-54 od 29. veljače 2016. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kako glasi:

              "I. tuženik, Croatia osiguranje d.d., Z. i II. tuženik, Hrvatska lutrija d.o.o., Z.,  dužni su solidarno isplatiti tužitelju, Hrvatski zavod za …. iznos od 60.453,38 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. kolovoza 1996. pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pobijajući tu presudu u cijelosti zbog  žalbenih razloga pogrješno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrješne primjene materijalnog prava iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) predlažući pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu, tuženik Croatia osiguranje d.d. usprotivio se žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti kao neosnovanu.

Žalba je osnovana.

              Člankom 210. ranije važećeg Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", br. 26/83., 5/86., 42/87., 34/89., 57/89., 40/90., 9/91., 26/93., 96/93., 44/94. i 59/96.) propisano je kako  Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja ima pravo zahtijevati naknadu nanesene joj štete od osobe koja je prouzročila invalidnost, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

Predmet spora i u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja, kao tijela mirovinskog osiguranja za isplatu naknade štete zbog isplate invalidske mirovine osiguranici L. B., radnici drugotuženika, u  razdoblju od 1. rujna 1993. do 31. prosinca 2005., a među strankama je sporna osnova odgovornosti tuženika te visina potraživanja tužitelja.

U provedenom postupku koji je prethodio odlučivanju sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio slijedeće:

-kako se dana 24. travnja 1990. dogodila prometna nezgoda u kojoj je ozlijeđena L. B., radnica tuženika Hrvatske lutrije i tužteljeva osiguranica,

-kako je osiguranica tužitelja ozlijeđena kao suvozač u osobnom automobilu u vlasništvu tuženika Hrvatska lutrija, da je zadobila ozljede natučenja glave s potresom mozga i prijelomom nosne kosti kao i da su vozila sudionika te nesreće bila osigurana kod tuženika Croatia osiguranje d.d.,

              -kako je rješenjem tadašnjeg Republičkog  fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 30. ožujka 1993. utvrđeno da je kod L. B. nastao gubitak sposobnosti za rad zbog bolesti i povrede na radu te joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu, koja se sastoji od razmjernih dijelova za povredu na radu i slučaj bolesti, počevši od 2. prosinca 1992., s tim što joj je utvrđena mirovina to za slučaj povrede na radu u iznosu od 43.472 HRD i za slučaj bolesti 16.329 HRD, odnosno ukupno 59.801 HRD,

              -kako iz obrazloženja predmetnog rješenja proizlazi da je prema nalazu i mišljenju invalidske komisije osiguranici nastupio gubitak sposobnosti za rad zbog povrede na radu od 70% te zbog bolesti u omjeru od 30%,

              -kako  je  tužitelj  osiguranici L. B. temeljem navedenog rješenja isplaćivao mirovinu u razdoblju na koje se odnosi potraživanje u ovom postupku,

              -kako je pred Općinskim sudom u Šibeniku, pod poslovnim brojem P-2562/02 od vođen postupak u kojemu je izveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku dr. I. B. te da je vještak utvrdio kako je L. B. u predmetnom događaju zadobila ozljede nagnječenja glave i nosa, potresa mozga i prijelom nosnih kostiju s krvarenjem iz nosa,

              -kako je u prvostupanjskom postupku izveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku medicine rada Dr. D. V., da je sudski vještak dao nalaz i mišljenje u pisanom obliku dana 1. prosinca 2015. te da je taj nalaz i mišljenje nadopunio na glavnoj raspravi od 5. veljače 2016.,

              -kako iz nalaza vještaka medicine rada proizlazi da je osiguranica tužitelja u prometnoj nezgodi zadobila natučenje glave s potresom mozga i prijelomom nosnih kostiju, da ozljede nije bolnički liječila, a štetni događaj je tadašnji SIZ zdravstva priznao kao ozljedu na radu, da se tri mjeseca potom počela bolnički liječiti zbog depresije, temeljem koje bolesti joj je prednik tužitelja priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad,

              -kako je sudski vještak u svom mišljenju izrijekom naveo da je depresija uzrokovana biološkim, psihološkim ili društvenim faktorom, a ne osteopatskim, osiguranica tužitelja da je u štetnom događaju zadobila potres mozga koji nikada ne ostavlja nikakve posljedice pa kako ne postoji uzročno posljedična sveza između štetnog događaja, ozljeđivanja u prometnoj nezgodi i umirovljenja osiguranice tužitelja, odnosno da je razlog umirovljenja L. B. u potpunosti njezina bolest.

              Temeljem navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je smatrao kako nije vezan pravomoćnim rješenjem tužitelja kojim je utvrđen razlog umirovljenja tužiteljeve osiguranice, da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicine rada proizlazi kako ne postoji uzročno posljedična sveza između ozljeđivanja u prometnoj nezgodi i umirovljenja osiguranice tužitelja te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

              Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje kako prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tako da se pravilnost te presude može ispitati. Međutim, zbog pogrješnoga pravnog stajališta prvostupanjski sud nije utvrđivao sve odlučne činjenice pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, na što utemeljeno ukazuje i žalba tužitelja.

              Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kako je prvostupanjski sud pregledao predmetno rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 30. ožujka 1993. kojim je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, koja se sastoji od razmjernih dijelova za povredu na radu i slučaj bolesti (u omjeru 70% prema 30%), ali i da je vještačenjem po sudskom vještaku medicine rada utvrđeno kako je zapravo razlog umirovljenja L. B. u potpunosti njezina bolest. U takvom stanju stvari, prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud je pogrješno smatrao kako pravomoćno rješenje tužitelja, kao tijela mirovinskog osiguranja, ne obvezuje sud i stranke jer u postupku njegova donošenja nisu sudjelovali tuženici iz ovog parničnog postupka, odnosno da ne postoji uzročna sveza između ozljeđivanja tužiteljeve osiguranice i njezina gubitka sposobnosti za rad i umirovljenja.

              Ovaj sud smatra kako je sud vezan pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u odnosu na utvrđenje razloga nastupanja radne nesposobnosti radnice, osiguranice tužitelja pa u postupku te činjenice nije moguće drukčije utvrditi niti vještačenjem po sudskim vještacima odgovarajuće struke. Ovakav stav temelji se na sudskoj praksi Vrhovnog suda republike Hrvatske (Rev-1259/01 od 10. listopada 2001., Revr-1773/10 od 6. srpnja 2011., Revr-188/15 od 4. travnja 2017.) prema kojoj je Vrhovni sud zauzeo pravni stav kako je sud vezan pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u odnosu na utvrđenje razloga gubitka radne sposobnosti radnika.

              S obzirom na navedeno pogrješno pravno stajalište, prvostupanjski sud u postupku nije niti utvrđivao činjenice koje se odnose na visinu potraživanja kao i na osnovu odgovornosti prvootuženika pa je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

              Iz svega proizlazi kako radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom u smislu odredbe članka čl. 370. ZPP-a pa je valjalo prihvatiti žalbu tužitelja, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovom odlukom, nadopuniti dokazni postupak izvođenjem predloženih dokaza, utvrditi visinu potraživanja kao i utvrditi sve odlučne činjenice u pogledu osnove odgovornosti i pasivne legitimacije prvotuženika Croatia osiguranje d.d te pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

              Stoga je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu, 11. srpnja 2017.