Broj: Gž-387/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Marku Pribisaliću, kao sucu pojedincu u građanskopravnoj stvari tužiteljice E. A. G. iz S., B., koju zastupa punomoćnik G. K., odvjetnik u S., protiv tuženika pod 1) V. J. i pod 2) N. J., oboje iz H., koje zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-3686/15 od 29. listopada 2015., dana 1. rujna 2017.,

p r e s u d i o   j e

Prihvaća se žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, poslovni broj P-3686/15 od 29. listopada 2015., u pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, pod točkom I. izreke te se u tom dijelu sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženicima, u roku od 15 dana, solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 700,00 Eur-a, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate zajedno s kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

-na kunsku protuvrijednost iznosa od 200,00 Eura od 1. prosinca 2004. do isplate,

- na kunsku protuvrijednost iznosa od 200,00 Eura od 1. siječnja 2005. do isplate,

-na kunsku protuvrijednost iznosa od 200,00 Eura od 1. veljače  2005. do isplate,

- na kunsku protuvrijednost iznosa od 100,00 Eura od 1. ožujka 2005. do isplate,

s tim što kamate na navedene iznose teku od dospijeća do 31. prosinca 2005. po stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge u Eurima po viđenju, a od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.""

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te je odlučeno kako slijedi:

"I. Nalaže se tuženicima, u roku od 15 dana, solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 700,00 Eur-a, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate zajedno s kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

-na kunsku protuvrijednost iznosa od 200,00 Eura od 1. prosinca 2004. do isplate,

- na kunsku protuvrijednost iznosa od 200,00 Eura od 1. siječnja 2005. do isplate,

-na kunsku protuvrijednost iznosa od 200,00 Eura od 1. veljače  2005. do isplate,

- na kunsku protuvrijednost iznosa od 100,00 Eura od 1. ožujka 2005. do isplate,

s tim što kamate na navedene iznose teku od dospijeća do 31. prosinca 2005. po stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge u Eurima po viđenju, a od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Za više traženo tužbeni zahtjev odbija se kako neosnovan."

Protiv prvostupanjske presude žale se tuženici pobijajući odluku sadržajno u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), predlažući utvrditi prekid postupka, odnosno podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu, tužiteljica se usprotivila žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti kao neosnovanu te posebno ističući kako su u razdoblju na koje se odnosi potraživanje zakupnine stranke sklopile ugovor o zakupu u usmenom obliku.

Žalba je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba tuženika kao niti druge bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski  sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

Posebno nisu počinjene povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a na koje ukazuju žalitelji tvrdeći kako bi tužiteljica "preminula" pred više godina jer prema podatcima u spisu predmeta takav zaključak nije moguće izvesti. Naime, u odgovoru na žalbu tužiteljica je po punomoćniku osporila navode tuženika, a osim toga iz spisa premeta proizlazi kako tužiteljica živi u S. te je pored ostaloga i saslušana kao stranka u postupku zamolbenim putem pred nadležnim sudom u B. dana 17. listopada 2012., a u mjesecu lipnju 2013. godine tužiteljica je podneskom u spis premeta dostavila i dokumentaciju, domovnicu kao dokaz o Hrvatskom državljanstvu te obavijestila sud o punomoći koju je izdala novom punomoćniku. Dakle, prema stanju u spisu premeta, žalitelji neutemeljeno ističu da bi tužiteljica prije više godina preminula te da bi u tom smislu nastupio prekid postupka po sili zakona zbog smrti stranke, odnosno da bi posljedično u postupku sudjelovala osoba koja ne može biti stranka i na taj način da bi bila počinjena spomenuta bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Predmet spora i u ovom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa zakupnine za poslovni prostor u zgradi koja je označena kao čest. zgr. 201 ZU 92 k.o. H. u razdoblju od mjeseca prosinca 2004. pa do mjeseca ožujka 2005. godine.

U pravilno provedenom postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio slijedeće:

- kako je tužiteljica u razdoblju na koje se odnosi potraživanje u ovom postupku, odnosno od mjeseca prosinca 2004. do mjeseca ožujka 2005. godine bila vlasnica nekretnine, poslovnog prostora u prizemlju stambene kuće označene kao čest. zgr. 201 ZU 92 k.o. H. te da su tuženici tu nekretninu držali u posjedu i koristili kao poslovni prostor za potrebe cvjećarnice,

- kako je tužiteljica predmetnu nekretninu prodala kupcu M. G. te da je s kupcem sklopila Kupoprodajni ugovor u pisanom obliku dana 16. ožujka 2005.,

- kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni prostor tužiteljica dala na korištenje i to u zakup tuženicima koji su u tom prostoru držali cvjećarnicu, da je u tom smislu u usmenom obliku sklopljen ugovor o zakupu i dogovorena zakupnina u mjesečnim iznosima od po 2000,00 tadašnjih DEM kao i da ugovor o zakupu u pisanom obliku nikada nije sklopljen jer tužiteljica nije očekivala bilo kakve probleme u tom poslovnom odnosu,

- kako je tužiteljica navela da su tuženici zakupninu plaćali neredovito s tim što je bilo dogovoreno kako će novac slati tužiteljici u S. te da su tužiteljica i njezin sin i kćerka izvijestili tuženu tijekom 2004. godine da cijena "najamnine" za predmetni prostor iznosi 500,00 Eura-a te da potom tuženici cijenu nisu plaćali iako su prostor držali u posjedu,

- kako iz iskaza tuženika proizlazi da je tužiteljica 1988. godine vršila radove rekonstrukcije predmetnog poslovnog prostora kada je izazvala štetu na cijelom objektu te da su tuženici u njezinu prostoru doista držali cvjećarnicu i to temeljem punomoći koju im je tužiteljica dala 1994. godine,

- kako iz iskaza tuženika proizlazi zaključak da su tuženici tužiteljici povremeno isplaćivali određene novčane iznose koji nisu predstavljali zakupninu za poslovni prostor, već da su isplate vršene zbog "moralnih i obiteljskih razloga",

- kako je iz iskaza svjedoka D. G., sina tužiteljice, proizlaze zaključci da su tuženici predmetni poslovni prostor koristili temeljem punomoći koju im je 1994. godine dala tužiteljica, da između stranaka nikada nije sklopljen ugovor o zakupu u pisanom obliku, ali da su tuženici temeljem usmenog ugovora bili u obvezi plaćati zakupninu mjesečnim iznosima od po 200,00 tadašnjih DEM,

-kako je spomenuti svjedok u svom iskazu naveo i da su tuženici neredovito plaćali zakupninu s tim što su ponekad novac uplatili odjednom za više mjeseci unatrag i to šaljući zakupninu tužiteljici po njihovim zajedničkim prijateljima koji su odlazili u S., kao i da su plaćanjem iznosa od 200,00 EUR-a dana 17. veljače 2005. tuženici podmirili zakupninu za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. listopada 2004.

Temeljem tako utvrđenoga činjeničnog stanja prvostupanjski sud je u bitnom smatrao kako su stranke u usmenom obliku sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora, da su ugovorile zakupninu u mjesečnim iznosima od po 200,00 EUR-a te da tuženici u predmetnom razdoblju nisu tu zakupninu tužiteljici platili te je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen i tuženici obvezani isplatiti na ime zakupnine spomenute novčane iznose, dok je za više zatražene iznose po osnovi zakupnine tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja ispravno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Međutim, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrješno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev na isplatu zakupnine prihvatio.

Iz odredbe članka 103. st. 1. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje: ZOO/91) proizlazi da je ništav ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Navedene zakonske odredbe primjenjuju se u konkretnom slučaju temeljem čl. 1163. važećeg Zakona o obveznim odnosnima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO/05).

              Člankom 4. stavak 1. Zakona o Zakupu poslovnog prostora (»Narodne novine«, br. 91/96., 124/97., 174/04. i 38/09 dalje Zakon o zakupu) propisano je slijedeće:

              (1) Zakup poslovnoga prostora zasniva se ugovorom o zakupu.

              (2) Ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklapa se u pisanom obliku.

              (3) Ugovor o zakupu sklopljen protivno odredbi stavka 2. ovoga članka ništav je.

Dakle, iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da ugovor o zakupu koji nije sklopljen u pisanom obliku predstavlja ništavi pravni posao u smislu članka 103. stavak 1. ZOO/91, a ništavi pravni posao ima posljedice koje su propisane člankom 104. ZOO/91 jer ne proizvodi pravne učinke, već je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila temeljem takvog ugovora.

U konkretnom slučaju nedvojbeno je utvrđeno da stranke nisu sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora u pisanom obliku, a tužiteljica u ovom postupku nedvojbeno i jasno potražuje isplatu zakupnine i to temeljem ugovora o zakupu za kojeg tvrdi da je sklopljen u usmenom obliku. U takvom stanju stvari sud je vezan činjeničnim navodima na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev pa se zahtjev za isplatu zakupnine ukazuje neosnovanim jer se radi o potraživanju isplate po osnovi ništavog pravnog posla. Stoga je pogrješno stajalište prvostupanjskog suda kako tužiteljici pripada pravo potraživati isplatu zakupnine temeljem ugovora o zakupu sklopljenom u usmenom obliku, s obzirom da su stranke taj ugovor izvršavale u pretežnom dijelu budući da, kako je već navedeno, ništavi pravni posao ne proizvodi pravne učinke te nije moguće s uspjehom u ovom parničnom postupku zahtijevati isplatu koja bi predstavljala ispunjenje obveze iz takvog ugovora. Tužiteljica u ovom postupku ne potražuje isplatu po nekoj drugoj osnovi, odnosno ne iznosi činjenične navode prema kojima bi se moglo zaključiti da bi se radilo o bilo kojem drugom potraživanju, osim potraživanja po osnovi zakupnine pa sud nije ovlašten niti odlučivati o osnovanosti nekog drugog možebitnog potraživanja.

Iz svega navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev djelomično prihvatio, u smislu citiranih zakonskih odredaba, a pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava valjalo je tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

Stoga je, postupajući temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo prihvatiti žalbu tuženika te presudom preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Odluka o troškovima postupka nije donijeta jer tuženici nisu popisali parnični trošak.

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Splitu 1. rujna 2017.