- 1 -              Revr 269/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 269/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice G. gimnazije, iz Z., koju zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-721/14-2 od 4. studenog 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-12559/13-6 od 6. ožujka 2014., u sjednici održanoj 3. prosinca 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je odluka o otkazu ugovora o radu tuženika nedopuštena, da je tuženik dužan vratiti i rasporediti tužitelja na odgovarajuće nastavničko radno mjesto, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka. Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 2.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) ovaj sud je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena te da je tuženik dužan tužitelja rasporediti na odgovarajuće radno mjesto.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelj 26. ožujka 1996. sklopio s tuženikom ugovor o radu na poslovima profesora hrvatskog jezika i književnosti,

 

- da je tužitelj imenovan ravnateljem tuženika Odlukom o imenovanju ravnatelja (Klasa: 602-03-01-69/4, Ur.br.: 251-108-01-548) od 28. studenog 2001. slijedom čega je tuženik sklopio ugovor o radu s tužiteljem 1. prosinca 2001.,

 

- da je predmetnim ugovorom o radu od 1. prosinca 2001. u čl. 7. određeno da ako ravnatelj bude razriješen na temelju čl. 44. st. 2. toč. 3. i 4. Zakona o ustanovama ("Narodne novine" broj 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08 - dalje: ZU) ugovor o radu otkazat će se izvanredno, ako ravnatelj bude razriješen na temelju čl. 44. st. 2. toč. 1. i 2. ZU ili ne bude ponovno imenovan nakon isteka mandata, ugovor će se redovito otkazati, da je čl. 8. određeno da će u slučaju redovitog otkaza tog ugovora tužitelju biti ponuđen ugovor o radu na drugom slobodnom radnom mjestu kod tuženika,

 

- da je tužitelj ponovno imenovan ravnateljem odlukama školskog odbora od 6. listopada 2005. i 30. studenoga 2009.,

 

- da je rješenjem Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Klasa: UP/I-602-03/13-01/00005, Ur.br.: 533-21-13-0002 od 08. srpnja 2013., tužitelj razriješen dužnosti ravnatelja tuženika zbog razloga navedenih u zapisniku o nadzoru prosvjetne inspekcije, da je ravnatelj nezakonito postupao pri upisu učenika u prvi razred, kao i prilikom zasnivanja radnih odnosa, otkazivanja ugovora o radu, te zaduživanja nastavnika ugovorenim poslovima,

 

- da je tužitelj protiv tog rješenja podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu 15. srpnja 2013.,

 

- da je tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, Klasa: 602-03/13-035/01, Ur.br.: 251-108-13-299, 18. rujna 2013.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da su navedena nezakonita postupanja tužitelja prema odredbi čl. 44. st. 2. toč. 3. i 4. Zakona o ustanovama ("Narodne novine" broj 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08 - dalje: ZU) opravdan razlog za razrješenje tužitelja dužnosti ravnatelja, da je tuženik sukladno odredbi čl. 130.c Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ("Narodne novine" broj 126/12 i 94/13 - dalje: ZOOOSŠ) bio dužan donijeti odluku o otkazu ugovora o radu budući da je utvrđeno da su ostvareni razlozi za njegovo razrješenje temeljem čl. 44. st. 2. toč. 3. i 4. ZU, te da se navedeni zakoni primjenjuju kao lex specialis na temelju čl. 3. i 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05, 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) stoga su ocijenili da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu dopuštena. Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev za vraćanje na nastavničko radno mjesto, uz obrazloženje da tužitelj nije tražio da se tuženiku naloži sklapanje novog ugovora o radu.

 

Prema čl. 130.c ZOOOSŠ određeno je da ako se ravnatelj razrješuje iz razloga navedenih u čl. 44. st. 2. toč. 3. i 4. ZU, školska ustanova će ravnatelju otkazati ugovor o radu.

 

Prema čl. 44. st. 2. toč. 3. i toč. 4. ZU određeno je da je nadležno tijelo dužno razriješiti ravnatelja ako ravnatelj ne postupa po propisima ili općim aktima ustanove, ili neosnovano ne izvršava odluke organa ustanove ili postupa protivno njima, ako ravnatelj svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzroči ustanovi veću štetu ili ako zanemaruje ili nesavjesno obavlja svoje dužnosti tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove.

 

Budući da je ravnatelj razriješen dužnosti zbog nesavjesnog i nepravilnog rada odnosno iz razloga navedenih u čl. 44. st. 2. toč. 3. i 4. ZU, tuženik odnosno škola je sukladno čl. 130.c ZOOOSŠ bila dužna ravnatelju otkazati ugovor o radu stoga je suprotno navodima revidenta dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu.

 

Revident navodi da mu je tuženik mogao dati samo otkaz ugovora o radu na radnom mjestu ravnatelja, a ne i na radnom mjestu nastavnika kao i da ga je trebao rasporediti na poslove nastavnika.

 

Ugovorom o radu koji su tužitelj, kao ravnatelj i tuženica, kao poslodavac, sklopili 1. prosinca 2001. u čl. 7. ugovoreno je da ako ravnatelj bude razriješen na temelju čl. 44. st. 2. toč. 3. i 4. ZU, ugovor o radu otkazat će se izvanredno, a ako ravnatelj bude razriješen na temelju čl. 44. st. 2. toč. 1. i 2. ZU ili ne bude ponovno imenovan nakon isteka mandata, ugovor će mu se otkazati redovito te je čl. 8. ugovora o radu određeno da će se u slučaju redovitog otkaza ugovora o radu ravnatelju ponuditi ugovor o radu na drugom slobodnom radnom mjestu kod poslodavca u skladu sa Zakonom.

 

Budući da je nesporno da je tužitelj, kao ravnatelj razriješen dužnosti ravnatelja iz razloga iz čl. 44. st. 2. toč. 3. i 4. ZU, tuženik sukladno ugovoru o radu nije bio dužan ponuditi tužitelju ugovor o radu na drugom slobodnom radnom mjestu, što bi morao učiniti jedino da je ugovor o radu otkazan na temelju čl. 44. st. 2. toč. 1. i 2. ZU (ako ravnatelj sam zatraži razrješenje u skladu s ugovorom o radnom odnosu ili ako nastanu takvi razlozi koji po posebnim propisima ili propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu) stoga su neosnovani navodi revidenta da mu je tuženik trebao ponuditi, odnosno rasporediti ga na odgovarajuće radno mjesto jer je ta mogućnost isključena zbog razloga iz kojih je tužitelj razriješen dužnosti ravnatelja, kako su to stranke i odredile predmetnim ugovorom o radu.

 

Revident navodi i da su nižestupanjski sudovi neosnovano kao lex specialis primijenili odredbe Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (ZOOOSŠ).

 

Prema čl. 2. st. 3. ZR određeno je da fizička osoba kao član uprave, izvršni direktor ili u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca, a prema st. 4. na osobu iz st. 3. ne primjenjuju se odredbe tog Zakona o prestanku ugovora o radu.

 

Budući da je ravnatelj poslovodni i stručni ravnatelj školske ustanove koji je odgovoran za zakonitost rada i stručni rad školske ustanove (čl. 125. ZOOOSŠ) na njega se sukladno čl. 2. st. 4. ZR, ne primjenjuju odredbe ZR o prestanku ugovora o radu već kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi primjenjuje se odredbe ZOOOSŠ.

 

Slijedom navedenog nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i revizijski prigovor u tom smislu nije osnovan.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 3. prosinca 2019.