Broj: Rev-x 733/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. & S. d.o.o. iz P., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku iz P., protiv tuženika J. E. iz P., zastupanog po punomoćniku M. I., odvjetniku iz P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-2661/14-3 od 2. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu posl. br. P-41/07-48 od 30. lipnja 2014., ispravljena rješenjem istog suda posl. br. P-41/07-52 od 17. srpnja 2014., u sjednici održanoj 8. prosinca 2015.,

r i j e š i o   j e

              Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda (ispravljena) kojom je:

- u stavku I. izreke, prihvaćen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 36.658,14 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 7. rujna 2001. pa do isplate,

- u stavku II. izreke, odbijen tužbeni zahtjev „u preostalom dijelu“,

- u stavku III. izreke, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju „u skladu sa čl. 382. st. 2.“ ZPP-a zbog „bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava“, a sve uz navod da je pobijana odluka „utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s mjerodavnim revizijskim shvaćanjem pa čak i praksom samog drugostupanjskog suda u bitno podudarnim predmetima“. Prijedlog tuženika je da se obje nižestupanjske presude preinače tako da se tužbeni zahtjev odbije ili da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija tuženika nije dopuštena.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Sporno je u revizijskom stupnju je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju 36.658,14 kn s pripadajućim kamatama, a sve primjenom instituta stjecanja bez osnove.

Osporena presuda, donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo, temeljena je na shvaćanju:

- da je tužitelj, kao osoba "registrirana za obavljanje ugostiteljske djelatnosti", u svojstvu zakupca sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora - ali mu je ovim "bilo zabranjeno davati taj poslovni prostor u podzakup",

- da je tuženik sklopio s tužiteljem ugovor o radu za rad na poslovima voditelja tog poslovnog prostora (lokala: kafe bara),

- da je taj ugovor o radu u stvari prikrivao ugovor o podzakupu istoga prostora: sklopljen je „zbog navedene ugovorne zabrane“ da se ugovori podzakup (tako da se „nije radilo o radnom odnosu u okviru kojeg bi tuženik kao voditelj lokala bio dužan sav novac ostvaren poslovanjem polagati na račun tužitelja“), pa je kao ugovor o podzakupu i ostvarivan,

- da se poslovanje u prijepornom lokalu odvijalo "preko tužiteljevog računa“, odnosno tako da je „roba za lokal naručivana na ime tužitelja i plaćana putem njegovog žiro - računa, a tuženik je na taj račun polagao iznose koji su korišteni za plaćanje računa naručene robe kao i za podmirenje drugih obveza koje su nastale poslovanjem ugostiteljskog objekta“,

              - da je tuženik primio od tužitelja „prazan“ lokal - bez robe, a "u takvom stanju ga je i vratio“, ali je (prema utvrđenju do kojeg se došlo i financijskim vještačenjem) „na kraju tuženikovog poslovanja ostalo dugovanje prema dobavljačima u ukupnom iznosu od 36.658,14 kn kojeg je podmirio tužitelj“ - tako da tužitelj stoga (obzirom da je podmirio tuđi dug: tuženikov) ima pravo (na temelju odredbe čl. 218. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 35/05 - zbog trenutka u kojemu je sporan odnos nastao)„da mu tuženik vrati taj iznos“.

Revident je naznačio da reviziju u odnosu na osporenu presudu podnosi na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavio je pitanja:

1./ - „da li je za pravilno tumačenje odnosa zakupnika i podzakupnika i međusobnog regresa potrebna okolnost da treća osoba - vjerovnik prvo zatraži i postigne ispunjenje obveze od svog dužnika - ovdje zakupnika, odnosno da podzakupnik (treća osoba koja se obvezala zakupniku) nije pravodobno ispunio obvezu prema trećoj osobi - vjerovniku, ili je neophodno i da dužnik (ovdje zakupac) sam ispuni obvezu da bi potom tek imao pravo od podzakupnika tražiti regresno ispunjenje njegove obveze?“,

              2/ - da li je neophodno da se kod prihvaćanja kondikcijskog zahtjeva (instituta stjecanja bez osnove) mora prethodno utvrditi da je uistinu taj drugi (tužitelj) učinio izdatak za podzakupnika (tuženika) kako bi se radilo o stjecanju bez osnove na njegovoj strani, ili je dostatno da opstoji nepodmireno dugovanje prema trećima (dobavljačima)?“,

i pritom je istakao da je pobijana odluka „utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s mjerodavnim revizijskim shvaćanjem pa čak i praksom samog drugostupanjskog suda u bitno podudarnim predmetima“, navodeći da isti drugostupanjski sud u presudi posl. br. Gž-1495/14-2 od 15. svibnja 2014. „glede regresa zakupnika od podzakupnika postavlja kao conditio sine qua non uvjet da je zakupnik (tužitelj) ujedno i stvarno snosio troškove u vidu plaćanja dugovanja prema trećima koja su ostala nakon poslovanja podzakupnika, jer bez toga nema ni obveze ni dospijeća iste na strani tuženika (podzakupnika).

Revident se u reviziji pozvao i na presude revizijskog suda posl. br. Rev-282/06-2 od 30. prosinca 2008. i Rev-926/09-2 od 24. siječnja 2012.

Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, tuženik nije postupio prema navedenim odredbama.

Odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda (iz donesenih i konkretiziranih sudskih odluka) ili sudskom praksom, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

U konkretnom slučaju, obzirom da oba po tuženiku postavljena pitanja (u odnosu na njihov sadržaj i ono što revident drži) polaze od samo činjenične konstatacije (ili pretpostavke, koju revident naznačenim pitanjima nameće i sugerira prihvatiti) da u postupku nije utvrđeno (da se osporena presuda ne temelji na tome) da je „treća osoba - vjerovnik prvo zatražila i postigla ispunjenje obveze od svog dužnika - ovdje zakupnika“, odnosno da je „taj drugi (tužitelj) učinio izdatak za podzakupnika (tuženika)“ pa da stoga samo „opstoji nepodmireno dugovanje prema trećima (dobavljačima)“, a što nije istinito i o tome ovdje nije riječ - jer je drugostupanjski sud presudu temeljio na drugome (tome čak i suprotnom) činjeničnom utvrđenju: „da je na kraju tuženikovog poslovanja ostalo dugovanje prema dobavljačima u ukupnom iznosu od 36.658,14 kuna, kojeg je podmirio tužitelj“ pa da „stoga tužitelj ima pravo…tražiti da mu tuženik vrati taj iznos“, s time da osporena presuda nije niti temeljena na shvaćanju da "treći (dobavljač)" nije zahtijevao ispunjenje obveze stvorene po tuženiku (podzakupcu) od tužitelja (zakupca), ovdje se ne može prihvatiti da je drugostupanjski sud osporenu presudu utemeljio na pravnom shvaćanju koje je u protivnosti ili u proturječju sa shvaćanjem u svezi kojeg je revident postavio navedena pitanja i shvaćanjem iz odluka županijskog i revizijskog suda na koje se revident pozvao obrazlažući izvanrednu reviziju.

Slijedom izloženog valja zaključiti:

- da od odgovora na (u reviziji) postavljena pitanja ne zavisi odluka o predmetu spora, i (time)

- da ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno da (a obzirom na to kako su pitanja formulirana i situaciju u ovome predmetu) revizijski sud nema razloga ujednačavati primjenu prava te preispitati sudsku praksu i ispuniti svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“).

Revizijski sud kod toga ukazuje:

- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revident obrazlaže, pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi tih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene presude pravilno i u odnosu na drugu već postojeću sudsku praksu),

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno za odluku o predmetu spora - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, reviziju tuženika valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 8. prosinca 2015.