Broj: Rev-x 383/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari I. tužitelja Z. B.₁ i II. tužitelja Z. B.₂, oboje iz S. B., koje zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-700/10-2 od 14. siječnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5736/02-39 od 21. listopada 2009., u sjednici održanoj 15. prosinca 2015.,

 

r i j e š i o   j e

 

1.                  Prihvaća se djelomično revizija tužene i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-700/10-2 od 14. siječnja 2014. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5736/02-39 od 21. listopada 2009. u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi II. tužitelju iznos 368.370,00 kuna sa zateznom kamatom i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka za iznos 39.893,82 kuna te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, u odnosu na tog tužitelja.

 

2.               U preostalom dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi I. tužitelju iznos 184.185,00 kuna sa zateznom kamatom i djelu kojim je naloženo tuženici naknaditi I. tužitelju trošak parničnog postupka, revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici naknaditi I. tužitelju iznos 184.185,00 kuna sa zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci presude (točka I. izreke), te naknaditi II. tužitelju iznos 368.370,00 kuna sa zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci presude (točka II. izreke), kao i naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu 79.787,64 kuna sa zateznom kamatom (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova tuženici, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška revizije u iznosu 6.000,00 kuna.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je u odnosu na II. tužitelja osnovana, dok je u odnosu na I. tužitelja nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev I. i II. tužitelja za naknadu štete koja im je nastala zbog nemogućnosti naplate potraživanja radi nepravodobnog unošenja plombe u zemljišnoknjižnom ulošku sporne nekretnine, a povodom prijedloga za upis hipoteke na toj nekretnini.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-       da su I. i II. tužitelji kao zajmodavci 15. ožujka 1996. s E. S., kao zajmoprimcem, sklopili Ugovor o zajmu na temelju kojeg je I. tužitelj dao zajam u iznosu od 50.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju HNB na dan zaključenja ugovora, što je iznosilo 184.185,00 kuna, dok je II. tužitelj dao zajam u iznosu 100.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju HNB na dan zaključenja ugovora, što je iznosilo 368.370,00 kuna, a koje iznose se zajmoprimatelj obvezao vratiti do 15. ožujka 1997. uz obvezu plaćanja kamate po stopi od 2% mjesečno;

 

-       da je odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora o zajmu, ugovoren upis hipoteke u korist zajmodavatelja na nekretninama u vlasništvu zajmoprimatelja upisanih u z.k.ul.218 k.o. B., a radi osiguranja novčane tražbine;

 

-       da su I. i II. tužitelji putem javnog bilježnika 19. ožujka 1996. zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Slavonskom Brodu podnijeli prijedloge za upis hipoteke iz odredbe čl. 6. Ugovora o zajmu, a koji prijedlozi su bili zavedeni pod Z-1471/96 i Z-1470/96;

 

-       da je prijedlog P. Č. za upis prava vlasništva radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 450.000,00 DEM zaprimljen na zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Slavonskom Brodu 4. svibnja 1999. pod brojem Z-2215/99 te je taj upis proveden u zemljišne knjige prije nego što je proveden prijedlog za upis hipoteke u korist I. i II. tužitelja.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi usvajaju tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da je u postupku pred zemljišnoknjižnim odjelom Općinskog suda u Slavonskom Brodu povrijeđeno pravo prvenstva upisa u zemljišne knjige propisano odredbom čl. 98. st.1. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08 - dalje: ZZK), pa je tužiteljima radi toga nastala šteta jer nisu mogli naplatiti svoja potraživanja, a za koju je odgovorna tuženica temeljem odredbe čl. 98. st.2. ZZK.

 

Takvu ocjenu nižestupanjskih sudova ovaj sud, barem za sada, ne može prihvatiti.

 

Naime, ovdje valja poći od osnova odštetne odgovornosti: da bi postojala odgovornost tuženice za prijepornu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti, i to štetna radnja i protupravnost štetne radnje, uz subjekta obveznog odnosa odgovornosti za štetu te uzročne veze između štetne radnje i štete.

 

Odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91 i 3/94 - dalje: ZOO), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema odredbi čl. 98. st. 2. ZZK propisano da za štetu koja nastane primjenom pravila o zaštiti povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga zbog nepravodobnog unošenja plombe objektivno odgovara Republika Hrvatska.

 

              Slijedom iznijetog, sve da tužitelji i trpe štetu na koju se pozivaju, trebao je dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je na strani tuženice postojao propust ili štetna radnja koja bi bila protupravna i u adekvatnoj uzročnoj vezi s utuženom štetom, a u izostanku kojeg propusta ili radnje te uzročne veze ne postoji ni pretpostavka odštetne odgovornosti tuženice za tu štetu propisana navedenom odredbom čl. 154. st. 1. ZOO te odredbom čl. 98. st. 2. ZZK.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sudovi su pravilno zaključili da je zbog nepravodobnog unošenja plombe povrijeđeno pravilo o zaštiti povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga, ali su pogrešno, barem za sada, ocijenili da su ispunjene sve pretpostavke za odštetnu odgovornost Republike Hrvatske na temelju odredbe čl. 98. st.2. ZZK.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da li je tužiteljima, unatoč nezakonitom postupanju u postupku pred zemljišnoknjižnim odjelom Općinskog suda u Slavonskom Brodu, a kojim su onemogućeni u naplati svog potraživanja iz založnog prava na predmetnoj nekretnini, šteta zaista nastala, jer nije razvidno da li su je pokušali naplatiti iz neke druge imovine zajmoprimca i da li su uspjeli u tome. Stoga su ostale nejasne dvije osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu tuženika i to sama šteta, kao i uzročno posljedična veza između protuzakonite radnje zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Slavonskom Brodu i štete.

 

Da bi se u predmetu spora moglo pravilno primijeniti materijalno pravo potrebno je u postupku raspraviti i utvrdili da li su ispunjene zakonom propisane pretpostavke za odgovornost tuženice za štetu II. tužitelju (šteta i uzročno posljedična veza).

 

Budući da odlučne činjenice nisu raspravljene i utvrđene ne može se ispitati ni pravilna primjena materijalnog prava i reviziju tuženice trebalo je prihvatiti i na temelju čl. 394. st. 1. ZPP, valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu u tom dijelu i predmet vratiti na ponovno suđenje tom sudu kao u točki I. izreke.

 

U nastavku postupka, sud drugog stupnja će u tom dijelu otkloniti navedene propuste i za svoj zaključak dati jasno i logično obrazloženje, utemeljeno na činjeničnoj osnovi, kako bi donio pravilnu na zakonu osnovanu odluku (čl. 166. st. 4. ZPP).

 

Kako je presuda ukinuta u odnosu na II. tužitelja glede glavne stvari, valjalo ju je ukinuti i u dijelu koji se odnosi na dosuđeni mu trošak parničnog postupka.

 

Odredbom članka 412. stavka. 1. ZOO propisano je da je obveza djeljiva ako se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijeli predmet, i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače obveza je nedjeljiva, dok je odredbom istog članka, stavka 3. propisano da kada u nekoj djeljivoj obvezi ima više vjerovnika, potraživanje se dijeli medu njima na jednake dijelove, ako nije što drugo određeno i svaki vjerovnik može zahtijevati samo svoj dio potraživanja.

 

Odredbom članaka 425. ZOO propisano je da se solidarnost ne pretpostavlja te da kada na vjerovnikovoj strani ima više osoba, one su solidarne samo kad je solidarnost ugovorena ili zakonom određena.

 

Slijedom navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je obveza tuženika iz nižestupanjskih presuda kojom mu je naloženo naknaditi  tužiteljima (I. i II. tužitelju) parnični trošak u iznosu 79.787,64 kuna, djeljiva obveza i svaki vjerovnik može zahtijevati svoj dio potraživanja, stoga ju je valjalo ukinuti i u dijelu koji se odnosi na trošak parničnog postupka u odnosu na II. tužitelja i to za 1/ 2 dijela dosuđenog troška, odnosno za iznos 39.893,82 kuna.

 

Međutim, revizija u odnosu na I. tužitelja je nedopuštena.

 

U odnosu na reviziju koja se odnosi na I. tužitelja, valja istači da je prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka, a kojom je uređen institut redovite revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1)   ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2)   ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3)   ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

S obzirom na narav ovog spora, kako pobijana presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenju postojanja radnog odnosa, a niti prema odredbama čl. 373. a i čl. 373. b ZPP, za ocjenu dopuštenosti revizije mjerodavna je odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos 200.000,00 kuna.

 

Vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude iznosi 184.185,00 kuna, pa budući ne prelazi iznos 200.000,00 kuna, to revizija tuženika u odnosu na II. tužitelja nije dopuštena prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

Revizija uz to što nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, nije dopuštena ni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP jer ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije.

 

Stoga je reviziju tuženika u odnosu na I. tužitelja valjalo je odbaciti primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

U Zagrebu, 15. prosinca 2015.