Poslovni broj: 10 P-197/2018-18

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

21000 SPLIT, Sukoišanska 6               Poslovni broj: 10 P-197/2018-18

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Trgovački sud u Splitu, po sucu ovog suda Ivani Madunić, u pravnoj stvari tužitelja ZAVOD, Z., Regionalni ured S., OIB: …, protiv tuženika J. O. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & partneri iz Z., radi naknade štete (v.p.s. 22.121,43 kuna), nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 30. listopada 2019. uz sudjelovanje punomoćnika po zaposlenju tužitelja i  punomoćnika tuženika, objavljene dana 28. studenog 2019.

 

 

                                                                      p r e s u d i o  j e

 

Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 21.982,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje do 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja kamata teče: na iznos od 1.819,20 kuna od 20. prosinca 2008. pa do isplate, na iznos od 3.486,80 kuna od 29. svibnja 2009. pa do isplate, na iznos od 3.032,00 kuna od 29. svibnja 2009. pa do isplate, na iznos od 3.486,80 kuna od 29. svibnja 2009. pa do isplate, na iznos od 3.335,20 kuna od 29. svibnja 2009. pa do isplate, na iznos od 3.032,00 kuna od 3. listopada 2009. pa do isplate, na iznos od 3.335,20 kuna od 24. studenog 2009. pa do isplate, na iznos od 454,80 kuna od 24. studenog 2009. pa do isplate.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj Zavod je Općinskom sudu u Splitu dana 14. veljače 2012. podnio tužbu protiv tuženika J. o. d.d. S., radi isplate naknade štete u iznosu od 22.121,43 kuna.

 

2. U tužbi se navodi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 15. rujna 2008. u S., a koju da je prouzročila S. M. C. upravljajući vozilom registarske oznake KŽ… koje je bilo osigurano kod tuženika temeljem police osiguranja broj … ozlijeđen osiguranik tužitelja T. B. Navedenim štetnim događajem tužitelj da je oštećen za iznos od 22.121,43 kuna koji se sastoji od troškova isplate nadoknade plaće i  troškova za primarnu zdravstvenu zaštitu. Temeljem članaka 57., 62., 64, 65, 68 Zakona o zdravstvenom osiguranju i zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine" broj 85/06, 67/08) Zavod1 da je obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete. Zavod1 da je prestao postojati Zakonom o prestanku važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine" broj 139/10). Tužitelj Zavod2 da je pravni slijednik Zavoda1 te da je ovlašten i obvezan provoditi postupke za naknadu štete koji su nastali u vrijeme važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju i zaštite zdravlja na radu, radi čega se predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se nalaže tuženiku da u roku od 15  dana isplati tužitelju iznos od 22.121,43 kuna zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog od navedenih iznosa do isplate.

 

3. Općinski sud u Splitu se je rješenjem poslovni broj Pi-96/12 od 24. kolovoza 2015. oglasio stvarno nenadležnim, te odlučio po pravomoćnosti rješenja predmetni spis ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Trgovačkom sudu u Splitu.

 

4. Kod ovog suda predmetni spis zaprimljen je dana 13. listopada 2015., te je zaveden pod poslovni broj P-668/15.

 

5. Tužitelj je u odgovoru na tužbu zaprimljenu kod ovog suda dana 29. prosinca 2015. se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći kao razloge: a) da tužitelj aktom pripajanja nije preuzeo prava svojeg prednika Zavoda1, b) da tužitelj nije dokazao samu činjenicu plaćanja predmetnih troškova liječenja, c) da tužitelj nije dokazao uzročnu vezu predmetne nezgode sa utuženim troškovima liječenja, d) podredno ističe prigovor zastare dijela potraživanja utuženih troškova liječenja i e) podredno osporava zatraženi tijek zateznih kamata na utužene iznose. Ističe kako je opseg i sadržaj tužiteljevog preuzimanja H.-a propisan odredbom članka 28. stavak 2. i stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 139/10) iz kojeg da proizlazi da tužitelj aktom pripajanja nije preuzeo i prava H.-a, te da se u pogledu pripajanja H.-a tužitelju se ne radi o univerzalnoj nego o singularnoj sukcesiji. Činjenicu plaćanja utuženih troškova liječenja tužitelj da dokazuje ispisima iz vlastitog računala brojki i ista da ne može predstavljati "javnu ispravu". Osporava uzročnu vezu predmetnog štetnog događaja sa troškovima liječenja i ističe kako nema nikakvog medicinskog razloga i opravdanja osiguraniku tužitelja određivati višemjesečno bolovanje zbog "površinske ozljede trbušne šupljine i donjeg dijela leđa". Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja svih troškova liječenja koja su prema tvrdnji tužitelja plaćena prije 14. veljače 2009. i to iznosa od 16.659,20 kuna. Što se tiče zatraženog početka tijeka zateznih kamata na utužene iznose tuženik ističe da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba članka 183. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, te da je neprijeporno da je tuženik tek 2. rujna 2011. zaprimio odštetni zahtjev tužitelja, čime da je pozvan od strane tužitelja na ispunjenje predmetne obveze.

 

6. U podnesku zaprimljenom kod suda 16. veljače 2016. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na potraživanje tijeka zateznih kamata na utužene troškove liječenja u iznosu od 22.121,43 kuna, na način specificiran u izreci ove presude. Navodi kako svoje potraživanje temelji na odredbama o naknadi štete članaka 57, 62, 64, 65, 66, 68 Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine" broj 85/06, 67/08) jer da se u predmetnom slučaju radi o priznatoj ozljedi na radu, dakle u vrijeme važenja toga Zakona, koji Zakon da je stupio na snagu 4. srpnja 2006. i važio do 1. siječnja 2001. Obveze H.-a da uključuju temeljem navedenih zakonskih odredbi i obvezu potraživanja naknade štete od društava za osiguranja kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Tužitelj da je kao sveopći pravni slijednik H.-a temeljem Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ovlašten i obvezan provoditi postupke za naknadu štete koje su nastale u vrijeme važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 12. siječnja 2011. da je upisano pripajanje H.-a tužitelju, a sveopće pravno sljedništvo da proizlazi iz članka 522. Zakona o trgovačkim društvima, te se poziva i na odredbu članka 69. stavak 1. Zakona o ustanovama ("Narodne novine" broj 76/96, 29/97, 47/99 i 35/08). Odredbom članka 22. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju da je izričito propisano da se osiguranim osobama u okviru zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja ne osigurava plaćanje troškova zdravstvenih usluga koje su pružene na način i u postupku koji nije propisan tim Zakonom, odnosno koji je bio propisan prema odredbama Zakona o osiguranju zaštite zdravlja na radu. U pogledu tijeka zateznih kamata da je mjerodavna odredba članka 68. stavak 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu, te da je dan nastanka štete dan kada je plaćen svaki pojedini račun. Dokumentacija koju je tužitelj dostavio-kompjutorski izlist s ovjerenim datumom plaćanja računa da su javne isprave sukladno odredbi članka 230. Zakona o obveznim odnosima.

 

              7. U podnesku zaprimljenom kod suda 31. ožujka 2016. tuženik ističe kako iz pojedinih upisa iz priloženih izvadaka o promjenama i stanju računa, dostavljenih uz podnesak tužitelja zaprimljen kod suda 16. veljače 2016. je za utvrditi da odgovaraju iznosima koje je prednik tužitelja platio na ime troškova liječenja svog osiguranika T. B. i osobi primatelja sredstava i to: iznos od 1.819,20 kuna iz izvatka broj 124 od 19. prosinca 2008., iznos od 3.032,00 kuna iz izvatka broj 42 od 28. svibnja 2009., iznos od 3.486,80 kuna iz izvatka broj 42 od 28. svibnja 2009., iznos od 3.84,32 kuna iz izvatka broj 42 od 28. svibnja 2009., iznos od 454,80 kuna iz izvatka broj 102 od 23. studenog 2009., iznos od 3.335,20 kuna iz izvatka broj 102 od 23. studenog 2009., dok pojedini upisi iz priloženih izvadaka o promjenama i stanju na računu da ne odgovaraju iznosima koje tužitelj potražuje mada se tiču iste osobe primatelja sredstava da se ne mogu smatrati troškovima liječenja primateljevog osiguranika i to: iznos od 5.736,32 kuna iz izvatka broj 42 od 28. svibnja 2009., iznos od 5.186,88 kuna iz izvatka broj 83 od 2. listopada 2009. Tužitelj činjenicom pripajanja da nije preuzeo i prava H.-a, te da se promašeno poziva na odredbu članka 522. Zakona o trgovačkim društvima i članka 69. stavak 1. Zakona o ustanovama, već da je u konkretnom slučaju opseg pripajanja definiran odredbom članka 28. stavak 2. i stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koji da je lex specialis. Što se tiče liječničke dokumentacije dostavljene od strane tužitelja tuženik da osporava opravdanost bolovanja tužiteljevog osiguranika u trajanju kojeg je odredio tužitelj (od dana nezgode 15. rujna 2008. do 4. mjeseca 2009.) što je oko 7 mjeseci. Cijeneći ozljede koje je tužiteljev osiguranik zadobio, tijek liječenja, posao kojeg obavlja da nema nikakvog medicinskog opravdanja o određivanju bolovanja od 7 mjeseci, a rezultati upravnog postupka pred tijelima tužitelja glede određivanja i produženja bolovanja tužiteljevog osiguranika da ne vezuju tuženika. Nadalje, je ustrajao u istaknutom osporavanju zatraženog tijeka kamata te u prigovoru zastare.

 

              8. U podnesku zaprimljenom kod suda 30. svibnja 2016. tužitelj je ustrajao u dosadašnjim navodima, te dodatno ističe kako je u odnosu na pitanje zastarnog roka Ustavni sud RH kao i Vrhovni sud RH riješili pitanje zastare, na način da je određeno da za predmetnu vrstu tražbina je relevantan zastarni rok od 5 godina.

 

              9. Presudom ovog suda poslovni broj 10 P-668/15 od 27. lipnja 2016. naloženo je tuženiku u roku od 8 dana platiti tužitelju iznos od 21.982,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate, po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I izreke). Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da mu tuženik u roku od 8 dana isplati iznos od 139,43 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

 

              10. Protiv naprijed citirane presude tuženik je podnio pravodobnu žalbu.

 

              11. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 3 Pž-5915/2016-3 od 7. ožujka 2018. ukinuta je presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-668/15 od 27. lipnja 2016. u točci I izreke i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. Točkom II citiranog rješenja odbačena je kao nedopuštena tuženikova žalba protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-668/2015 od 27. lipnja 2016. u točki II izreke. O troškovima žalbenog postupka je odlučeno da prvostupanjski sud odluči u konačnoj odluci.

 

              12. U ponovljenom postupku predmet se je vodio pod novim poslovnim brojem P-197/2018.

 

              13. U ponovljenom postupku tužitelj je ustrajao u tužbi i tuženom zahtjevu, dok je tuženik ustrajao u već iznesenim navodima i prigovorima.

             

14. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave koje se nalaze u spisu i to: kompjutorski ispis podataka o prometnoj nezgodi (list 3 i 4 spisa), kompjutorski izlist pregleda troškova Zavoda (list 5-14 spisa), zahtjev za naknadu štete tužitelja Klasa: 501-10/10-01/585, Ur. broj: 338-17-28-11-3 od 29. kolovoza 2011. s povratnicom (list 15-16 spisa), troškovi prometne nezgode s datumom za izračun zatezne kamate (list 17 spisa), izvatci o promjenama i stanju na računu (list 33-45 spisa), obilježeni troškovi prometne nesreće s pojedinim računalnim ispisima svakog pojedinog računa (list 46-56 spisa), prijava o ozljedi na radu (list 57 spisa), izjava od 30. listopada 2008., zapisnik o očevidu PU Splitsko dalmatinske PP Split od 15. rujna 2008., medicinska dokumentacija (list 59-60, te list 73-85 spisa), izviješće o bolovanju (list 66-72 spisa), te proveo dokaz medicinskim vještačenjem po sudskom vještaku medicine rada dr. M. V. B. iz S., pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:

 

15. Tražbina tužitelja prema tuženiku iz uređenog tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska od 16. veljače 2016. u iznosu od 22.121,43 kuna zajedno sa zatraženim zateznim kamatama odnosi na naknadu štete koja je nastala tužitelju isplatom naknade plaće za bolovanje, izdate recepte i troškove u okviru specijalističko konzilijarne zdravstvene zaštite osiguraniku tužitelja T. B. koji je stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 15. rujna 2008., a koju je skrivio osiguranik tuženika.

 

16. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja.

 

17. U postupku je sporna:

- aktivna legitimacija tužitelja, odnosno je li tužitelj preuzeo pravo na potraživanje H.-a,

- uzročna veza između troškova liječenja i konkretne prometne nezgode,

- dokazna snaga isprava koje je tužitelj dostavio kao potvrdu o plaćanju utuženih iznosa odnosno je li tužitelj dokazao činjenicu plaćanja utuženih troškova liječenja,

- prigovor zastare koju tuženik ističe za potraživanje u iznosu od 16.659,28 kuna,

- tijek zateznih kamata.

 

18. Sud je u presudi poslovni broj 10 P-668/15 od 27. lipnja 2016. utvrdio da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom parničnom postupku, odbio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, zaključio da je tužitelj dokazao visinu štete temeljem isprava priloženih spisu, a kako je to sve odlučeno u citiranoj presudi, i koja iznesena pravna stajališta je u cijelosti prihvatio i drugostupanjski sud u svom rješenju 3 Pž-5915/2016-3 od 7. ožujka 2018., pa se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na iznesena pravna stajališta u citiranoj presudi.

 

19. Ono što je kao sporno sukladno naputku iz rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj 3 Pž-5195/2016-3 od 7. ožujka 2018. preostalo za raspraviti je činjenica opravdanosti duljine bolovanja tužiteljevog osiguranika.

 

20. Tužbeni zahtjev tužitelja u ovom postupku odnosi na naknadu štete nastale tužitelju isplatom troškova liječenja i bolovanja njegovog osiguranika zbog pretrpljene ozljede na radu za istaknuti je da je zakonodavac za priznanje prava na naknadu štete traži ispunjenje određenih pretpostavki između kojih i uzročno posljedičnu vezu, a u smislu odredbe članka 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO-a).

 

21. Tuženik osporava osnovanost tužiteljeve odluke o duljini bolovanja njegovog osiguranika u trajanju od 7 mjeseci, tj. od dana nezgode 15. rujna 2008. do travnja 2009. Tužiteljeva odluka o trajanju bolovanja ulazi u njegova javna ovlaštenja, slijedom čega predstavlja javnu ispravu. Međutim, dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Stoga je sud prihvatio prijedlog tuženika radi provođenja medicinskog vještačenja na okolnosti medicinski opravdanog trajanja bolovanja uzročno povezanog s predmetnom nezgodom, a po vještaku mr. sc. M. V. B., dr. med. spec. medicine rada.

 

22. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka mr. sc. M. V.B., dr. med. spec. medicine rada dostavljene ovom sudu 2. srpnja 2019. (list 211-212 spisa) proizlazi kako je s osnova predmetnih ozljeda na radu privremena radna nesposobnost osiguranika tužitelja medicinski opravdana u trajanju od 15. rujna 2008. do 4. travnja 2009. Vještakinja navodi kako iz priložene medicinske dokumentacije je razvidno da je osiguranik tužitelja doživio ozljede na radu i to kontuziju lijevog koljena i kontuziju leđa u lumbosakralnoj regiji. Navedene ozljede da se smatraju lakšim tjelesnim ozljedama, međutim osiguranik tužitelja da se je tijekom ambulantnog liječenja tužio u izražene bolove u lijevom koljenu zbog čega da je izvršena dodatna dijagnostička obrada koja da je  pokazala oštećenje ligamentarnog sustava u lijevom koljenu, tako da je isto posljedica predmetnog štetnog događaja od 15. rujna 2008. Tužitelj da je nadalje liječen medikamentozom i fizikalnom terapijom, a poboljšanje da je nastupilo u ožujku 2009., ali ne u potpunosti zbog čega da je po preporuci fizijatra i dalje provodio fizikalnu terapiju do 4. travnja 2009. Tako uzimajući u obzir da je tužitelj do nastanka štetnog događaja obavljao poslove fizioterapeuta u patronažnoj službi, te da je zbog težeg funkcijskog oštećenja lijevog koljena, provodio liječenje po ortopedu, te fizijatru kako su isti to odredili, to da je privremena nesposobnost tužitelja u navedenom vremenskom periodu apsolutno opravdana.

 

23. Kako je tuženik na ročištu održanom dana 27. rujna 2019. istakao prigovore na vještvo sudskog vještaka medicine rada, to je sud izveo dokaz dopunskog vještačenja saslušanjem sudskog vještaka na ročištu održanom dana 30. listopada 2019. U odnosu na prigovor da se ozljeda ligamenata koljena ne može sa sigurnošću povezati sa predmetnom ozljedom jer da je pri prvom pregledu postavljena samo dijagnoza konturzije koljena vještakinja se očitovala kako je kod prvog pregleda koji je obavljen na hitnom kirurškom prijemu KBC S. nije napravljena kompletna dijagnostička obrada koljena kao što je npr. magnetska rezonanca. Iako je iz nalaza razvidno da klinički nije bilo drugih znakova osim konturzije koljena daljnji tijek liječenja da je pokazao da su se kod tužitelja nakon ozljede javile subjektivne tegobe u smislu upornih bolova pa je zbog toga 31. listopada 2008. izvršen pregled magnetskom rezonancom koja je pokazala kontunziorno žarište uz otok medijalnog kolateralnog i prednjeg križnog ligamenta uz otok mekih česti zgloba. Prema tome, sa medicinskog aspekta da nema sumnje da je ligamentarna ozljeda koljena povezana sa predmetnom konturzijom. U odnosu na prigovor da navedene ozljede ligamenata koljena ne zahtijevaju tako dugo liječenje vještakinja se očitovala da iz priložene medicinske dokumentacije razvidno da je tužitelj redovito provodio preporučenu fizikalnu terapiju, a nalaz od 24. ožujka 2009. da pokazuje kako unatoč provedenoj terapiji postoji nestabilnost koljena, hipotrofija mišića lijeve noge, pozitivan (++) LACHMAN test koji govori da je za oštećenje prednjeg križnog ligamenta kao i test ladice (+) i Pivo-Shift (+) zbog čega je preporučeno testiranje i fizikalna terapija na kompjuteriziranom izometričkom dinamometru uz obveznu kontrolu za 6-8 tjedana. Tužitelj je proveo zadanu terapiju do 4. travnja, a nakon toga mu je specijalist medicine rada koji je u to vrijeme bio nadležan  za ocjenu privremene radne nesposobnosti, zaključio bolovanje sa 4. travnja 2009. Iz navedenih razloga da je nesporno kako je za obavljanje poslova fizioterapeuta u patronažnoj službi gdje tužitelj za vrijeme rada uglavnom izvodi vježbe sa teže pokretnim bolesnicima te da gotovo čitavo vrijeme stoji na nogama kao i da često mora podignuti i okrenuti bolesnika, njegovo zdravstveno stanje sa osnova predmetne ozljede koljena je bilo inkopatibilno sa obavljanjem ovih poslova.

 

              24. I nakon dopunskog vještačenja tuženik je ustrajao u iznesenim prigovorima na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i predložio da se vještačenje izvede po novom vještaku medicine rada, što sud nije prihvatio iz razloga što je sudski vještak proveo vještačenje objektivno, cjelovito i u skladu s pravilima struke, pa provedba vještačenja po drugom vještaku, prema stajalištu suda ne bi dovela do drukčijeg utvrđenja u pogledu činjenice opravdanosti duljine bolovanja tužiteljevog osiguranika, radi čega je sud navedeni prijedlog tuženika odbio kao suvišan i nepotreban.

 

              25. Dakle, iz provedenog vještačenja sud je zaključio o postojanju uzročno-posljedične veze između prometne nezgode i korištenja bolovanja tužiteljevog osiguranika u trajanju od 7 mjeseci.

 

              26. Radi svega naprijed navedenoga sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 21.980,50 kuna. Zatezne kamate prema odredbi članka 68. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu teku od dana nastanka štete (plaćanja), te se navedena odredba po ocjeni ovoga suda ima primijeniti u pogledu tijeka zateznih kamata. Kako je tužitelj zateznu kamatu zatražio od dana kada je troškove liječenja i naknadu za bolovanje svog osiguranika i platio, njegov je zahtjev i u tom dijelu osnovan. Tuženik duguje tužitelju i zateznu kamatu po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05) za razdoblje do 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15), odnosno po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

 

27. Odluka o troškovima postupka u odnosu na tužitelja je izostala jer tužitelj koji u ovom sporu nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svoga tužbenog zahtijeva nije popisao parnične troškove.

 

 

U Splitu, 28. studenog 2019.

             

 

                                                        Sudac

             

 

              Ivana Madunić, v.r.

             

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude (rješenja) nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu. Žalba se može izjaviti u roku od 8 dana od dostave prijepisa ove presude (rješenja), putem ovog suda u pisanom obliku u 3 primjerka. Odluka kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba protiv  presude ne odgađa ovrhu.