1                            Poslovni broj: K-Rz-9/2015-23

 

Poslovni broj: K-Rz-9/2015-23

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

             

PRESUDA

 

Županijski sud u Splitu, Odjel za suđenje u predmetima ratnih zločina, u vijeću sastavljenom od sutkinje Višnje Strinić, kao predsjednice vijeća, te sudaca Marie Majić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vesne Šarolić kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenika M. K., zbog kaznenog djela iz članka 122. u svezi sa člankom 28. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93.-pročišćeni tekst, 35/93.-ispravak, 108/95., 16/96.-pročišćeni tekst i 28/96., dalje u tekstu: OKZRH), nakon rasprave održane i zaključene 27. studenog 2019. te presude objavljene 27. studenog 2019. u prisutnosti branitelja M. K., odvjetnika u S. i zamjenice Županijskog državnog odvjetnika u Splitu, R. L., a u izočnosti okrivljenika M. K.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Na temelju članka 455. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje u tekstu: ZKP/08)

 

OKRIVLJENIK: M. K., sin N. i K. i M. K., rođene P., rođen ... u R., Republika Srbija, nastanjenog u K., ..., državljanin Republike Srbije, umirovljenik, sa završenom Vojnom akademijom, oženjen, otac dvoje djece,

 

k r i v   j e

 

što je dana 5. listopada 1991., za trajanja oružanog sukoba na području juga Republike Hrvatske između Oružanih snaga Republika Hrvatske, organiziranih radi obrane Republike Hrvatske s jedne i JNA s druge strane, nakon što su kod mjesta Slano i Majkovi u Dubrovačkom primorju jedinice JNA zarobile pripadnike Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i to Z. T., J. Z., D. Š., T. G. i V. B., te A. D., M. B. i R. A., pripadnike organiziranih oružanih patrola za obranu mjesta Dubrovačkog primorja, kao aktivni oficir JNA u činu poručnika i na dužnosti zapovjednika voda vojne policije koji je imao zadaću preuzeti navedene ratne zarobljenike na području mjesta Zavala i sprovesti ih do logora Bileća u Bosni i Hercegovini, u provođenju te zadaće, imajući zapovjedne ovlasti nad podčinjenim mu vojnicima vojne policije i obvezu očuvanja sigurnosti ratnih zarobljenika, postupao suprotno odredbama članka 3. stavak 1.točke a. i c. i članka 13. stavci 1-3. III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza1949., članka 4. stavka 2. podtočka a. i e. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol II) i običajnim pravilima međunarodnog humanitarnog prava (označenim kao Pravila 90, 91 i 153 Studije o običajnom međunarodnom humanitarnom pravu) o obvezama humanog postupanja prema ratnim zarobljenicima i odgovornosti za djela počinjenih, koje nije spriječio u nehumanom postupanju prema ratnim zarobljenicima, i znajući za netrpeljivost pripadnika bivše JNA i lokalnog civilnog stanovništva područja kojim su zarobljenici trebali biti prevoženi prema pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga i da omogućavanje pristupa vojnika i civila ratnim zarobljenicima i brutalnost potčinjenih mu vojnika jest ozbiljna opasanost za živote i tjelesni integritet ratnih zarobljenika, nazočan preprati, svjesno izložio ratne zarobljenike i nije spriječio iživljavanjima drugih nad njima, pristajući na njihovo ozljeđivanje, nanošenje im patnji i ponižavanje, pa je tako: dopustio da Z. T., J. Z., D. Š., T. G. i A. D. vezane i bespomoćne, u području Zavale, veliki broj rezervista bjesomučno tuku šakama, nogama, kundacima pušaka, i drugim predmetima po glavi i tijelu, dopustio podređenim mu pripadnicima vojne policije da na predjelu mosta preko rijeke Trebišnjice pretuku Z. T., jer se tijekom snimanja i pred kamerama Televizije Crne Gore usprotivio lažima o sotonizmu hrvatskih vojnika i prikazivanju navodno njihovih sredstava za mučenje srpskog stanovništvo, i u više navrata dopustio zaustavljanje vozila kojim su ratni zarobljenici prevoženi u vojnim taborištima i kod civilnih objekata, da bi ratne zarobljenike prikazivao kao trofeje, čime je omogućio njihovo daljnje maltretiranje koje nije tada spriječio, pa tako i pred gostionicom nedaleko Trebinja, gdje su vojnici vojne policije uveli D. Š. u gostionicu, i tamo ga nepoznata ženska osoba oštricom sjekire udarila u glavu i više puta u tijelo, te nogama kada je bio na tlu, dok je druga nepoznata civilna osoba zarobljenike u tovarnom dijelu kamiona nasumično udarala ušicama sjekire, pri čemu je zahvatila V. B. u predio kuka i rebara, a M. B. u predio zgloba lijeve noge, sve vrijeme preprate držao sve navedene ratne zarobljenike zavezane žicama i konopima i na podu tovarnog sanduka vozila, uslijed čega su, kao i neprimjerene brzine kretanja vozila, trpjeli bolove od zaustavljanja cirkulacije u rukama i udaranja o stranice vozila i međusobno jedan o drugog, i nije spriječio potčinjene mu pripadnike vojne policije i da ih i sami tijekom prijevoza udaraju, sve do dolaska nedaleko Bileće i predaje ratnih zarobljenika drugoj jedinici JNA, uslijed kojih udaraca zadobivenih tijekom preprate i stanja u koje su dovedeni vezivanjem i maltretiranjem je Z. T. zadobio frakturu lubanje, frakturu nosa i trtične kosti, D. Š. prijelom pet rebara lijevo i proboj plućne maramice, te rasjekotinu čela, T. G. prijelom sedam rebara lijevo, ozljede kralješnice i kostiju lubanje, J. Z. prijelom kosti lijeve ruke i dvaju rebara, i V. B. iščašenje desnog kuka, deformaciju nosne kosti, traumatsko oštećenje lumbalnog dijela kralježnice L4- L5 i oštećenje radijalisa lijevo, radi kompresije žicom, te svi i brojne kontuzije glave i tijela, u naravi teške tjelesne ozljede i posljedično invaliditet,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava , iako je bio dužan, propustio spriječiti te na opisani način podržavao i ohrabrivao da se ratni zarobljenici muče i prema njima nečovječno postupa i da im se nanose velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja,

čime je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika – djelo označeno po članku 122. u svezi članka 28. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96., dalje u tekstu: OKZRH).

 

Stoga se okrivljeni M. K. na temelju članka 122. u svezi članka 28. OKZRH uz primjenu članka 38. i članka 39. stavak 1. točka 1. OKZRH

 

o s u đ u j e

 

na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. i 3. u svezi sa člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. ZKP/08 dužan je okrivljenik M. K. naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 7.954,00 kn (sedamtisućadevetstopedestčetirikune) od čega iznos od 517,00 kn predstavlja trošak za svjedoke, iznos od 4.537,00 kn predstavlja trošak za tumača, a iznos od 2.000,00 kuna predstavlja paušalnu svotu.

 

Temeljem članka 145. stavak 4. ZKP/08 trošak branitelja okrivljenika postavljenih po službenoj dužnosti i to odvjetnika Ž. G. i M. K. isplatiti će se iz sredstava tijela koje vodi kazneni postupak, a naplatiti kasnije od okrivljenika M. K.

 

 

Obrazloženje

 

Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je 10. ožujka 2015. pred ovim sudom podiglo optužnicu broj K-DO-68/2012, Is-DO-106/2014 od 5. ožujka 2015. protiv okrivljenog M. K., zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. u svezi sa člankom 28. OKZRH.

 

Rješenjem Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-1153/11 od 29. kolovoza 2011. prihvaćen je prijedlog Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i dana je suglasnost da se kazneni postupak protiv osumnjičenika M. K., zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH počinjenog u listopadu 1991. za vrijeme okupacije šireg područja Dubrovnika na štetu pripadnika Hrvatskih oružanih snaga D. Š., Z. T., T. G., J. Z. i A. D., umjesto pred Županijskom sudom u Dubrovniku vodi pred Županijskim sudom u Splitu, kao stvarno i mjesno nadležnim sudom.

 

Rješenjem izvanraspravnog vijeća za ratne zločine ovog suda broj Kv-Rz-7/2019 od 11. travnja 2019. na temelju članka 402. stavak 3. i 4. ZKP/08 određeno je suđenje u odsutnosti protiv okrivljenika M. K., zbog kaznenog djela iz članka 122. u svezi sa člankom 28. OKZRH, u postupku ovog suda broj K-RZ-9/2015. Citirano rješenje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-rz 21/2019-4 od 7. srpnja 2019.

 

S obzirom na gore citirano pravomoćno rješenje o suđenju u odsutnosti okrivljeniku M. K. je postupak proveden u njegovoj izočnosti.

 

U dokazne svrhe, a uz suglasnost stranaka i po članku 431. stavak 1. točka 6. ZKP/08, pregledan je i pročitan zapisnik o ispitivanju svjedoka Z. T. sastavljen u Županijskom sudu u Zagrebu pod poslovnim brojem XXI-Kir-3021/07 od 17. rujna 2007. (list 19-20), zapisnik o ispitivanju svjedoka D. Š. sastavljen u Županijskom sudu u Dubrovniku pod brojem Kir-152/07 od 20. srpnja 2007. (list 21-23, 181-183), zapisnik o ispitivanju svjedoka J. Z. sastavljen u Županijskom sudu u Dubrovniku pod brojem Kir-152/07 od 29. lipnja 2007. (list 24-27), zapisnik o ispitivanju svjedoka T. G. sastavljen u Županijskom sudu u Dubrovniku pod brojem Kir-152/07 od 27. srpnja 2007. (list 28-30), zapisnik o ispitivanju svjedoka A. D. sastavljen u Županijskom sudu u Dubrovniku pod brojem Kir-152/07 od 29. lipnja 2007. (list 31-33), zapisnik o ispitivanju svjedoka V. B. sastavljen u Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku pod brojem K-DO-68/2012, IS-DO-106/2014 od 3. prosinca 2014. (list 184-187), zapisnik o ispitivanju svjedoka M. B. sastavljen u Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu pod brojem K-DO-68/2012, IS-DO-106/2014 od 8. siječnja 2015. (list 197-201).

 

U daljnjem tijeku dokaznog postupka uz suglasnost stranaka pregledano je i pročitano otpusno pismo KBC S., Klinike za psihijatriju od 17. travnja 2008. za J. Z. (list 94) te medicinska dokumentacija KBC S., Klinike za psihijatriju za J. Z. (list 95-96), povijest bolesti Privatne neurološke ordinacije Dr. N. G. od 8. srpnja 1996. za A. D. (list 97), Psihologijski nalaz i mišljenje Opće bolnice D., Službe za psihijatriju od 18. studenog 1996. za A. D. (list 98), povijest bolesti od 22. studenog 1995. za A. D. (list 99-100), nalaz i mišljenje Prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata broj 386/95 od 14. prosinca 1995. i broj 1000 od 29. siječnja 1996. (list 101-104), rješenje Ministarstva obrane, Uprave za obranu D., Ureda za obranu D. Klasa: UP/I-562-02/94-142/439 od 6. svibnja 1997. za A. D. (list 105-106), otpusno pismo KBC S. za V. B. (list 188), nalaz dr. M. H. i dr. R. V. od 6. svibnja 1998. za V. B. (list 189), medicinska dokumentacija za V. B.- nalaz EMG laboratorija Vojne bolnice S. od 26. kolovoza 1992. (list 190), te se uz pomoć sudskog informatičara J. J. reproducira DVD sa snimkom priloga TV Crne Gore od 5. listopada 2014. (u prilogu spisa).

 

Stranke nisu imale primjedbi na izvedene dokaze kao ni prijedloga za dopunu dokaznog postupka.

 

Na kraju dokaznog postupka, a prije čitanja zapisnika o saslušanju osumnjičenika M. K. pregledan je i pročitan izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenika M. K.

 

Na kraju dokaznog postupka uz suglasnost stranaka pročitan je ovjereni prijevod na hrvatski jezik zapisnika o saslušanju osumnjičenika M. K. sastavljen pred sucem za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu, Odjelu za ratne zločine pod brojem IK2.Po.2.79/2014 od 10. rujna 2014. (listovi 148-165) te je reproducirana snimka njegovog ispitivanja (omotnica na listu 177).

 

Na kraju dokaznog postupka pregledan je i pročitan izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenika iz kojeg je razvidno da isti nije osuđivan.

 

Okrivljenik M. K. je ispitan zamolbenim putem u Višem sudu u Beogradu, Odjelu za ratne zločine 10. rujna 2014. koje prigode je u bitnom naveo da je kao profesionalni vojnik, u činu poručnika, bio zapovjednik voda vojne policije tadašnje JNA koji je imao zadaću zarobljenike prevesti od vojnog tabora u mjestu Zavala do logora za ratne zarobljenike u Bileći. Porekao je da je u tom vremenu, od kada je vod kojim je zapovijedao preuzeo zarobljenike pa do njihove predaje, bilo maltretiranja i ozljeđivanja zarobljenika, uopće zaustavljanja vozila s ratnim zarobljenicima, osim onog kada je sniman prilog TV Crne Gore. Iskazao je da su prethodno, već u trenutku kada ih je preuzeo njegov vod vojne policije, ti zarobljenici bili ozlijeđeni, s vidljivim ozljedama, rasjekotinama, krvnim podljevima, čvorugama, a u okolnostima u kojima su zarobljenici bili, da ih j on i spasio klasičnog linča. Naveo je i to da se okretanje i vođenje kaznenog postupka temelji na podacima iz nekih časopisa ili medijskih istupanja, samo da bi netko, čiji su podaci dostupni, odgovarao za zločin.

 

Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, vijeće smatra utvrđenim da je okrivljenik M. K. počinio kazneno djelo iz članka 122. OKZRH u svezi sa člankom 28. OKZRH, na način kako je opisano u izreci ove presude.

 

U ovom postupku nije sporno bilo da je okrivljenik M. K. u inkriminirano vrijeme bio aktivni oficir JNA u činu poručnika i na dužnosti zapovjednika voda vojne policije.

 

Nije sporno ni to da je okrivljenik imao zadaću zarobljenike prevesti od vojnog tabora u mjestu Zavala do logora za ratne zarobljenike u Bileći.

 

Naprijed navedeno ne sporni ni sam okrivljenik, a to proizlazi i iz svih ostalih verbalnih i materijalnih dokaza.

 

S obzirom na obranu okrivljenika u kojoj isti negira počinjenje utuženog kaznenog djela kao sporno postavilo se pitanje da li je u vremenu od kada je vod kojim je okrivljenik zapovijedao preuzeo zarobljenike pa do njihove predaje, bilo maltretiranja i ozljeđivanja zarobljenika, uopće zaustavljanja vozila s ratnim zarobljenicima.

 

Također, kao sporno postavilo se pitanje da li su ti zarobljenici prethodno, već u trenutku kada ih je preuzeo njegov vod vojne policije bili ozlijeđeni, s vidljivim ozljedama, rasjekotinama, krvnim podljevima, čvorugama ili je okrivljenik, znajući za netrpeljivost pripadnika bivše JNA i lokalnog civilnog stanovništva područja kojim su zarobljenici trebali biti prevoženi prema pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga i da omogućavanje pristupa vojnika i civila ratnim zarobljenicima i brutalnost potčinjenih mu vojnika jest ozbiljna opasnost za živote i tjelesni integritet ratnih zarobljenika, nazočan preprati, svjesno izložio ratne zarobljenike i nije spriječio iživljavanjima drugih nad njima, pristajući na njihovo ozljeđivanje, nanošenje im patnji i ponižavanje.

 

Sporno je u postupku bilo da li je okrivljenik dopustio da Z. T., J. Z., D. Š., T. G. i A. D. vezane i bespomoćne, u području Zavale, veliki broj rezervista bjesomučno tuku šakama, nogama, kundacima pušaka, i drugim predmetima po glavi i tijelu, kao i da li je dopustio podređenim mu pripadnicima vojne policije da na predjelu mosta preko rijeke Trebišnjice pretuku Z. T., jer se tijekom snimanja i pred kamerama Televizije Crne Gore usprotivio lažima o sotonizmu hrvatskih vojnika i prikazivanju navodno njihovih sredstava za mučenje srpskog stanovništva, i da li je u više navrata dopustio zaustavljanje vozila kojim su ratni zarobljenici prevoženi u vojnim taborištima i kod civilnih objekata, da bi ratne zarobljenike prikazivao kao trofeje, i da li je time omogućio njihovo daljnje maltretiranje koje nije tada spriječio.

 

Sporno je bilo i to da li su pred gostionicom nedaleko Trebinja, vojnici vojne policije uveli D. Š. u gostionicu, i da li ga je tamo nepoznata ženska osoba oštricom sjekire udarila u glavu i više puta u tijelo, te nogama kada je bio na tlu, i da li druga nepoznata civilna osoba zarobljenike u tovarnom dijelu kamiona nasumično udarala ušicama sjekire, te da li je ta osoba zahvatila V. B. u predio kuka i rebara, a M. B. u predio zgloba lijeve noge.

 

Nadalje, sporno je i to da li su za sve vrijeme preprate navedeni ratni zarobljenici bili zavezani žicama i konopima i na podu tovarnog sanduka vozila, te da li su isti uslijed toga, kao i neprimjerene brzine kretanja vozila, trpjeli bolove od zaustavljanja cirkulacije u rukama i udaranja o stranice vozila i međusobno jedan o drugog, kao i da li je okrivljenik spriječio podčinjene mu pripadnike vojne policije i da ih i sami tijekom prijevoza udaraju.

 

Sporno je i to jesu li zarobljeni ratni zarobljenici tada imali kakve patnje i zadobili ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, a sporno je i je li okrivljenik znao da se prema zarobljenicima na nepropisan način postupa te je li takva postupanja spriječio i kaznio, kao i je li i sam okrivljenik osobno, kršeći pravila međunarodnog prava, ratne zarobljenike mučio, nečovječno postupao prema njima i nanosio im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja.

 

Stoga je u ovom postupku sporno da li je okrivljenik postupao suprotno odredbama članka 3. stavka 1.točke a. i c. i članka 13. stavci 1-3. III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., članka 4. stavka 2. podtočka a. i e. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol II) i običajnim pravilima međunarodnog humanitarnog prava (označenim kao Pravila 90, 91 i 153 Studije o običajnom međunarodnom humanitarnom pravu).

 

Vijeće drži, kako je to već ranije navedeno, da je u ovom postupku dokazano da je okrivljenik postupao upravo onako kako je opisano u izreci presude, na koji način je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. u svezi sa člankom 28. OKZRH.

 

Iako je okrivljenik u svojoj obrani negirao počinjenje predmetnog kaznenog djela, vijeće njegovu obranu nije prihvatilo kao osnovanu već je drži usmjerenom ka izbjegavanju njegove kaznene odgovornosti. Osim toga, okrivljenikova obrana je protivna i drugim izvedenim dokazima, i to prije svega iskazima svjedoka oštećenika Z. T., J. Z., D. Š., T. G. i V. B., kao i medicinskom dokumentacijom za oštećenike.

 

Naime, svjedoci-oštećenici su u bitnom suglasno iskazali kako su oni u vrijeme inkriminiranog događaja bili pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske angažirani u organiziranoj obrani područja juga Republike Hrvatske, kao i da su bili u službenim odorama i s naoružanjem.

 

Kazali su da su kao takvi bili zarobljeni kod Slanog, odnosno, V. B. kod mjesta Majkovi, u Dubrovačkom primorju.

 

Jednako tak,o iz iskaza imenovanih svjedoka oštećenika proizlazi kako su oni kao ratni zarobljenici bili izloženi fizičkom iživljavanju, ponižavanju i patnji od strane pripadnika JNA i civilnog stanovništva na području na kojem su ratni zarobljenici bili prevoženi od mjesta Slano i Majkovi u dubrovačkom primorju do logora Bileća u Bosni i Hercegovini. Dakle, oštećenici su suglasno iskazali da se tijekom prijevoza do logora Bileća od strane vojnih osoba i civilnih stanovnika prema njima odnosilo nečovječno, te da su na više načina ozljeđivani, mučeni i ponižavani, za što odgovornim drže upravo okrivljenog M. K.

 

Oštećenici drže da je okrivljenik odgovoran zbog nepostupanja na njihovoj zaštiti.

 

Oštećenik A. D. je naveo kako je on bio predsjednik savjeta mjesne zajednice Slano te da je radio sve ono potrebno za osiguranje mjesta za predstojeći rat. Uvidom u snimku reportaže TV Crne Gore od 5. listopada 1991. utvrđen je da je A. D. u maskirnoj vojnoj odori, a ostali prikazani zarobljenici u odorama MUP-a RH. Kazao je kako je 3. listopada 1991. mjesto Slano napadnuto te da je on dvojicu ranjenih mještana prevezao vozilom pok. V. R. u bolnicu u Metkoviću, a po povratku u Slano da je mjesto bilo pusto i veze prekinute. Prespavao je u ženinoj kući, a ujutro je krenuo prema svojoj kući u kojoj je zatekao roditelje. Probijao se kroz nepristupačan teren da bi vidio je li postavljena zapreka i da li ima vojske, ali tada je zarobljen od strane neprijateljske vojske. Vezali su mu ruke konopom koji služi za čišćenje puščane cijevi te su ga vezali za cijev od tenka. Od njih je čuo da je naša vojska ubila njihovog vojnika pa je predosjetio da će on biti za to kažnjen. Kada je pala noć vozili su ga i pucali po hotelu, a u jednom trenutku se i onesvijestio. Te večeri su ga bacili na Kovačev brijeg gdje je dočekao jutro nakon čega su ga prebacili u baraku gdje je zatekao 5 zarobljenih policajaca s Korčule. I njega i te zarobljene policajce su tukli, a poslijepodne je došla vojna policija s kamionima pa su ih ponovno vezali, tukli pendrecima i kamionom odvezli u Bileću preko Zavale i Trebinja. U Zavali su ih toliko tukli da su „igrali s njima nogomet“ jer se oni nisu mogli braniti jer su bili vezani. U logoru je bio 75 dana i ondje su ga tukli i iživljavali se nad njima jer su morali trčati po dvorani, mijaukati ili lajati i pjevati ono što su tražili. Po dvojicu su ih vezivali, pokrivali dekama i cipelarili ih. Na njima su se iživljavali svi, i vojnici, i stražari i doktori.

 

Oštećenik M. B. je naveo kako je u vrijeme zarobljavanja bio pripadnik rezervnog sastava Oružanih snaga Republike Hrvatske i da je imao zaduženo naoružanje i obavljao zadaće izviđanja kretanja neprijatelja, koje zadaće je obavljao i sada preminuli R. A. Dana 5. listopada 1991. u jutarnjim satima su njih dvojica bili u ophodnji krećući se prema mjestu Majkovi, a s njima u vozilu je bio i V. B., policajac s Korčule. Na putu prema mjestu Majkovi su sreli dvojicu vojnika koji su ih propustili,a kasnije je shvatio da je to bila njihov izvidnica te da su ih propustili u zasjedu četnika-rezervista JNA. B. se ponudio i htio žrtvovati za njih dvojicu na što ga je jedan od rezervista udario čizmom u glavu uslijed kojeg udarca je ovaj obilno krvario. Na putu od sela Majkovi do Zavale su išli vozilom R. A. kojim je upravljalo jedan vojnik i na tom putu A., B. i on nisu zadobili ozljede. U Zavali su ih ispitivali i govorili im da su banda ustaška nakon čega su njih trojicu vezali konopom i ubacili u vojnu kampanjolu. Morali su imati pognute glave, a dvojica vojnika su držali puške usmjerene u njihove zatiljke. Ta vožnja je bila izrazito neugodna, posebno B. koji je krvario. Iz kampanjole su ih doslovno izbacili u nekom mjestu u Popovom polju gdje je bilo puno vojnika JNA te su ih strahovito udarali svim i svačim, kundacima, nogama, kolcima, a iživljavanje se nastavilo u teretnom vozilu kojim su odvedeni do Bileće. Cijelim transportom do logora Bileća je zapovijedala osoba prezimena K., odnosno muškarac čija fotografija prileži spisu na listu 69.

 

Vojnici su ih udarali pendrekom dok su bili vezani na daskama kamiona, rugali su im se. Na tom putu kamion je vozio velikom brzinom i bez usporavanja ulazio naglo u krivine, naglo kočio što se sve održavalo na njima. Pred svakom skupinom vojnika bivše JNA ili gostionicama su se zaustavljali i ondje su vojnici dopuštali drugim vojnicima i civilima da ih tuku u tovarnom sanduku kamiona, a na jednom od zaustavljanja ih je ispred jedne gostionice jedan rezervist ušicama sjekire udarao u sanduku kamiona. Tada je taj rezervist udarao Š. i Z., B. je slomio rebra, a njega je udario u predio zgloba lijeve noge. Zapovjednika tog voda koji ih je prevozio do ispred logora drži krivcem jer je to dopustio i nikog nije zaštitio, a kao zapovjednik je mogao to učiniti.

 

U svom iskazu oštećenik Z. T. je iskazao kako je 1991. bio aktivni pripadnik MUP-a Republike Hrvatske te je bio na službi u Veloj Luci na Korčuli, a kako su se odvijale borbene aktivnosti na dubrovačkom ratištu jer su snage JNA iz Crne Gore napadale Dubrovnik, to da je njih 30-ak dobilo naređenje da odu na dubrovačko ratište, i to najprije na područje Dubrovnika, a kasnije mjesta Grude. Dana 4. listopada 1991. da je upravljao vozilom u kojem su se nalazili J. Z., D. Š. i T. G. te su išli se kretali prema mjestu Slano. Prolaskom kroz mjesto su uočili neprijateljske vojnike, te su se odlučili predati, a u njih su bile uperene puške te su ih vezali konopcima i posjeli pored ceste u ograđen prostor betonskim blokovima. Tu su dočekali jutro i oko 8,00 sati 5. listopada 1991. preuzeli su ih vojnici JNA. Tada su im psovali ustašku majku, ali ih tada nisu maltretirali. Tom postrojbom vojne policije je zapovijedao poručnik M. K. S vojnim vozilom su ih vozili u vojni logor Bileća, a putem su se stalno zaustavljali pred gostionama ili kod vojnih jedinica gdje su ih pokazivali kao trofej. Cijelim putem su ih tukli vojni policajci, kundacima, palicama, nogama, i to po cijelom tijelu, rukama, glavi, leđima, prsima, trbuhu, te civili ušicom sjekire. U Popovom polju su ih zaustavili radi snimanja TV Crne Gore, a dok je kamera snimala K. je njima naredio da siđu iz kamiona te su ih snimili, a zatim su snimali sprave za mučenje, kojim su oni navodno mučili vojnike JNA. M. K. je govorio da su oni tim spravama mučili vojnike JNA, rezali prste, tukli lancima, vješali zvono oko vrata. On je tada reagirao i reagirao da to nije istina ti predmeti nisu nađeni kod njih. Nakon toga je okrivljenik M. K., koji je zapovijedao postrojbom vojne policije, zapovjedio je da se prekine snimanje, nakon čega su ga njegovi vojnici ponovno istukli, a da im on to nije zabranio, iako je kao najviši po činu to mogao učiniti. Kad su ih iskrcali u Bileću ponovno su ih istukli. Posljedice njegovog zarobljavanja su ozljede glave, frakture lubanje, frakturu nosa i trtične kosti i natučenost po cijelom tijelu, dok je Š. slomljeno nekoliko rebara, kao i G. Obzirom na pretrpljenu torturu i zadobivene tjelesne ozljede smatra da se s njima nije postupalo u skladu sa Ženevskom konvencijom o postupanju sa ratnim zarobljenicima te odgovornim za to drži poručnika K., majora J. i kapetana prve klase B. P.

 

Oštećenik D. Š. ja naveo kako je on kao aktivni pripadnik MUP-a Republike Hrvatske u akciji na širem području Slanog u noći 4./5. listopada 1991. bio zarobljen od strane neprijateljske vojske i zavezanih ruku i očiju odveden u vojarnu, pretpostavlja u Trebinje, a potom je prebačen u sabirni logor Bileća. Na putu se vozilo zaustavilo ispred gostione nedaleko Trebinja, te je uveden u gostionu, a jedan od vojnika je rekao:“jeste li vidjeli ustašu“, a on je vidio ženu koja je došla iz pravca šanka pa pretpostavlja da je konobarica i ista je uzela sjekiricu kojom ga je udarala po glavi, leđima tako da mu je nanijela rasjekotinu na čelu, probila mu pet rebara i plućni koš, a kada je pao na pod nastavila ga je tući nogama, a dva vojna policajca nisu reagirala. Nakon što su preuzeti po vojnoj policiji bivše JNA pretučeni su od rezervista, a J. Z. je pretučen.

 

Iskaz oštećenika vezano za ozljeđivanje D. Š. i V. B. potvrdili su svjedoci oštećenici J. Z. i M. B., dok je svjedok oštećenik T. G. potvrdio navode o zaustavljanju i pokazivanju zarobljenika. Osim toga, i svjedok oštećenik T. G. je zadobio teške ozljede, kao što je teško tjelesno ozlijeđen i A. D. Oštećenici T. G. i A. D. su podudarno iskazivali o načinu postupanja prema njima, ratnim zarobljenicima do dolaska u logor Bileća.

 

Svjedok oštećenik J. Z. je naveo da su na povratku iz Gruda kao pripadnici rezervnog sastava policije on, Z. T., D. Š. i T. G. napadnuti do strane bivše JNA te su vojnici zaustavili njihovo vozilo i razoružali ih te ih vezali konopima i smjestili u jedan ograđeni dio od bloketa gdje su ostali do jutra. To je bilo 4. listopada 1991. Oko 10,00 sati je došla vojna policija i odveli su ih u Popovo polje. Po dvojica su bili vezani za ruke čvrsto konopima. Tridesetak vojnika i rezervista ih je udaralo, gazilo nogama, a T. je jedan vojnik nečim udario u glavu tako da je poklekao, ali nije mogao pasti jer su svi bili vezani. Potom su ih odvezli do Trebinja gdje su ih tukli pa mu je slomljena lijeva ruka, zatvoreno oko, pukla arkada, po cijelom tijelu je izudaran i u rebra i u bubrege, a dva rebra su mu pukla. Pustili su i civile da ih tuku pa je vidio kako je jedan tupim dijelom sjekire udarao Š. po rebrima, a B. po kuku.

 

U svom iskazu svjedok oštećenik V. B. je izjavio da je on kao aktivni pripadnik MUP-a Republike Hrvatske bio na području Dubrovnika početkom listopada 1991., a u noći 4./5. listopada 1991. po povratku na Korčulu u mjesto Trsteno se interesirao gdje se nalaze policijaci s Korčule i da li je palo Slano. U vozilu R. A. su se on i M. B. s A. uputili prema mjestu Majkovi i na tom putu zarobljeni u jutarnjim satima 5. listopada 1991. Nakon zarobljavanja su vrijeđani i zadobili bi po koji udarac, ali bez ozljeda, i to da nije bilo strašno u odnosu na kasnije događaje. Udarali su ga šakama, nogama, pukla mu je arkada, slomljen mu je nos. Odveli su ih do mjesta gdje se snimalo, ali on nije bio u grupi koja je snimana jer je imao vidno teže ozljede. Njih trojica da su bili zajedno tijekom preprate vezani žicom, a vojnici su ih premlaćivali, u samom kamionu nad njima već ozlijeđenim su se iživljavali. Na putu su se više puta zaustavljali da bi ih pokazivali kao ustaše, a pri jednom u zaustavljanju ispred neke gostionice su bili izloženi udaranju osoba koje su prišle kamionu, od kojih ih je jedna osoba udarala ušicom sjekire, njega dva puta, jednom u predio kuka, kojeg je odmah iščašio, i drugi u kralježnicu, od kojih je udaraca izgubio svijest. Kasnije mu je u logoru D. Š. rekao da je takve udarce i on zadobio i prijelome rebara. Poručnik K., čije ime je saznao u logoru, nije htio olabaviti žicu kojom su mu ruke bile vezane, i zbog čega su mu ruke bile poplavile i osjećao je strašnu bol, a nije reagirao niti kada ga je jedan vojnik pendrekom udario po takvim rukama. I dan danas osjeća posljedicu takvog vezivanja ruku žicom, jer su mu tri prsta lijeve ruke ostala utrnuta. Drži kako je poručnik K. kao zapovjednik vojnih policajaca koji su ih prevozili iz Popova polja do logora Bileća mogao i morao ih zaštiti od ozljeđivanja, te da nije morao zaustavljati vozilo i pokazivati ih vojnicima i rezervistima.

 

Dakle, svjedok oštećenik M. B. je u bitnom iskazivao istovjetno kao svjedok oštećenik V. B. o načinu prijevoza njih zarobljenika, nehumanom odnosu prema njima i ozljeđivanju njega samog i drugih.

 

Svjedok oštećenik T. G. je naveo kako je bio u rezervnom sastavu MUP-a Republike Hrvatske te da su se 4. listopada 1991. on i njegov zapovjednik Z. T. zamalo vozilom zabili u jedan tenk koji je predstavljao barikadu na magistrali u Slanom nakon čega su zarobljeni. Njega su maltretirali jer nije želio slušati njihove naredbe, onda su ih na putu za logor u Bileći pokazivali kao trofeje svojim jedinicama da im dignu moral. Rezervisti su ih toliko tukli da su njegovi prijatelji i suborci jedva stajali na nogama, gubili su svijest, a on je uslijed maltretiranja i fizičkog nasilja pretrpio teška tjelesna oštećenja u vidu loma 7 rebara lijevo, oštećenje kralješnice i lubanje.

 

Svi navedeni zarobljenici su imali status ratnih zarobljenika, koji se kao takvi štite odredbama III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, dopunskim protokolima uz istu Konvenciju, i pravilima međunarodnog običajnog humanitarnog prava, važećih za sukobe međunarodnog i nemeđunarodnog karaktera, još od II Svjetskog rata.

 

Iz naprijed navedenog, razvidno je kako svi ispitani svjedoci oštećenici potvrđuju izrazito nehuman odnos prema njima tijekom preprate, bezrazložna zaustavljanja, odnosno zaustavljanja sa svrhom daljnjeg mučenja ratnih zarobljenika, a iz iskaza M. B. proizlazi i da je navedeno već bila praksa JNA.

 

Pregledom snimke TV Crne Gore na dan 5. studenoga 1991. i reportaže, u kojem trenutku okrivljenik kao zapovjedna osoba daje intervju, utvrđeno je da ozljede i stanje u kojem se zatiču ratni zarobljenici nije već tada takvo kakvim ga oni prikazuju u svojim iskazima, i upućuje da je njihovo ozljeđivanje bilo kasnije, u vremenu kada su pod zapovjedništvom okrivljenika transportirani do logora.

 

U odnosu na odgovornost okrivljenika M. K. za istaknuti je da je isti po preuzimanju grupe zatvorenika, a tijekom njihovog maltretiranja po rezervistima JNA pucnjem prekinuo ta maltretiranja, što ukazuje da je imao moć reagiranja i u tom trenutku, u mjestu Zavala, pa tako zasigurno i na daljnjem putu do logora u Bileći. Upravo je okrivljenik M. K. bio onaj koji određuje put, način prijevoza, zaustavljanja, pa i onog zaustavljanja s najtežim posljedicama, koje se dogodilo kod jedne gostionice nedaleko Trebinja. Okolnost što okrivljenik nije osobno nanosio ozljede i iživljavao se fizički nad ratnim zarobljenicima, istoga ne opravdava u smislu kaznenopravne odgovornosti, jer očito kao zapovjednik imao moć odlučivanja, nju i manifestirao, imao je svijest što će se na koje mjestu dogoditi na štetu ratnih zarobljenika, kada se na putu prema logoru zaustavljaju po taborištima ili gostionicama, odnosno što se događa na samom kamionu kojim su provoženi zarobljenici, i u smislu odgovornosti prema pravilima običajnog međunarodnog humanitarnog prava. Imajući u vidu da je bilo više takvih zaustavljanja i događanjima, očigledno je i htio da se drugi, pa i vojnici pod njegovim zapovjedništvom iživljavaju nad ratnim zarobljenicima, sve protivno njegovoj obvezi skrbi za sigurnost ratnih zarobljenika. Isti je kao aktivni oficir JNA u činu poručnika i na dužnosti zapovjednika voda vojne policije koji je imao zadaću preuzeti navedene ratne zarobljenike na području mjesta Zavala i sprovesti ih do logora Bileća u Bosni i Hercegovini, u provođenju te zadaće, imao zapovjedne ovlasti nad podčinjenim mu vojnicima vojne policije i obvezu očuvanja sigurnosti ratnih zarobljenika, te je imao autoritet i stvarnu moć usmjeravanja radnji podčinjenih. Vijeće drži kako je okrivljenik imao saznanja o protupravnim radnjama svojih podčinjenih, jer se osobno uvjerio da oni tuku, muče i zlostavljaju zarobljene hrvatske ratne zarobljenike, a isto tako bio je upoznat s normama međunarodnog prava. Unatoč tome okrivljenik je propustio takvo postupanje svojih podčinjenih spriječiti, kao i reagirati primjenom odgovarajućih mjera da takvo postupanje kazni. Njegova garantna obveza kao zapovjednika, obuhvaćala je dužnost poduzimanja svih radnji kojima bi spriječio nastupanje takvih zabranjenih posljedica, što nije napravio, pa je na taj način pristao na takvo postupanje svojih potčinjenih i posljedice.

 

Podatak da je M. K., po preuzimanju grupe zatvorenika, a tijekom njihovog maltretiranja po rezervistima JNA pucnjem prekinuo ta maltretiranja, ukazuje da je imao moć reagiranja i u tom trenutku, u mjestu Zavala, a sasvim nesporno i na daljnjem putu do logora u Bileći. M. K. je bio onaj koji određuje put, način prijevoza, zaustavljanja, pa i onog zaustavljanja s najdrastičnijim posljedicama, koje se dogodilo kod jedne gostionice nedaleko Trebinja. To što okrivljenik nije osobno nanosio ozljede i iživljavao se fizički nad ratnim zarobljenicima, jer ga svjedoci za to ne terete, ne opravdava ga u smislu kaznenopravne odgovornosti, jer očito je kao zapovjednik imao moć odlučivanja, nju i manifestirao, imao svijest što će se na koje mjestu dogoditi na štetu ratnih zarobljenika, kada se na putu prema logoru zaustavljaju po taborištima ili gostionicama, odnosno što se događa na samom kamionu kojim su provoženi zarobljenici, i u smislu odgovornosti prema pravilima običajnog međunarodnog humanitarnog prava. S obzirom i na više takvih zaustavljanja, o kojima govore svjedoci i u bitnom istim događanjima, očigledno je i htio da se drugi, pa i vojnici pod njegovim zapovjedništvom iživljavaju nad ratnim zarobljenicima, sve protivno njegovoj obvezi skrbi za sigurnost ratnih zarobljenika.

 

Vijeće u cijelosti prihvaća iskaze svjedoka oštećenika Z. T., D. Š., J. Z., T. G., A. D., V. B. i M. B. kao vjerodostojne, logične, uvjerljive te su svjedoci oštećenici veoma detaljno i okolnosno svjedočili. Osim toga, njihovi iskazi su potkrijepljeni i medicinskom dokumentacijom pregledanom u dokazne svrhe, i to za medicinskom dokumentacijom J. Z., otpusnim pismom KBC S. od 17. travnja 2008., (l.s. 94), A. D., povijesti bolesti Privatne neurološke ordinacije Dr. N. G. od 8. srpnja 1996.(l.s. 97), Ispravom Opće bolnice D.: Psihologijskim nalazom i mišljenjem od 18. studenoga 1996.(l.s. 98), Povijesti bolesti od 22. studenoga 1995. (l.s.99-100), Nalazom i mišljenjem Prvostupanjske Komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata broj 386/95 od 14. prosinca 1995. i broj 1000 od 29. siječnja 1996. (l.s.101-104), te Rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za obranu D., Ureda za obranu D. Klasa: UP/I-562-02/94-142/439 od 6. svibnja 1997. (l.s.105-106), medicinskom dokumentacijom za V. B. – nalazom EMG laboratorija Vojne bolnice S. od 26. kolovoza 1992. (l.s. 190), otpusnim pismom KBC S. (l.s. 188) i nalazom dr. M. H. i dr. R. V. od 6. svibnja 1998. (l.s. 189)

 

Vijeće drži utvrđenim, što proizlazi prvenstveno iz uvjerljivih iskaza svjedoka oštećenika Z. T., D. Š., J. Z., T. G., A. D., V. B. i M. B., da se prema svim ovim zatočenim ratnim zarobljenicima nečovječno postupalo, te da su oni postupcima civila i vojnika kojima je zapovijedao bili maltretirani i mučeni te da su im nanošene velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja. Vijeće je temeljem iskaza svjedoka oštećenika i medicinske dokumentacije, prihvatilo da su svim zarobljenicima nanesene tjelesne ozljede na način kako su to oni opisivali.

 

U odnosu na vrijeme počinjenja kaznenih djela, za koja je okrivljenik proglašen krivim, općepoznato je da se radi o vremenu agresije srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine, tzv. SAO Krajine, koja je 19. prosinca 1991. promijenila ime u Republika Srpska Krajina, potpomognutih od strane JNA na Republiku Hrvatsku te njihovom sukobu s regularnim oružanim snagama koje je Republika Hrvatska imala. Cilj te agresije je bio zauzimanje dijela teritorija Republike Hrvatske i odcjepljenje, a središte protuustavne tvorevine SAO Krajine je bio Knin.

 

Općepoznato je i da su se oružani sukobi već zahuktali u inkriminirano vrijeme, pa ne stoji tvrdnja obrane da okrivljenik nije niti mogao počiniti ratni zločin jer da u to vrijeme nije bilo rata ili oružanog sukoba. Naime, već u ljeto 1990. g. je počela tzv. „balvan revolucija“, a prvi oružani sukobi su počeli napadom na policijsku postaju 1. ožujka 1991. u Pakracu, krajem ožujka 1991. godine se dogodio tzv. „krvavi Uskrs“ na Plitvicama, kada je pala prva žrtva, dok se početkom svibnja 1991. godine dogodio masakr policajaca u Borovu Selu. Osim toga, u inkriminirano vrijeme dio teritorija Republike Hrvatske je bio okupiran i osnovana je protuustavna tvorevina tzv. SAO Krajina sa sjedištem u Kninu. To su samo neki od primjera da je već prije događaja, koji su opisani u optužnici, počeo oružani sukob između regularnih oružanih snaga Republike Hrvatske i srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine, tzv. SAO Krajine.

 

Što se tiče primjene pojedinih pravila međunarodnog prava, na koja se pozivaju odredba članka 122. OKZRH, vijeće je u tom smislu, uzelo u obzir datum kada je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava, a to je datum 8. listopada 1991., što je povijesno-pravna činjenica koja je jasno ustanovljena te međunarodno potvrđena i prihvaćena. Sve to proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4150/2010 iz koje je razvidno kako ta odluka, u ovom dijelu, ima načelno značenje te prelazi granice pojedinačnog slučaja. O tome je ovisilo i koja će se pravila međunarodnog prava primjenjivati u konkretnom sudskom postupku.

 

Prema tome, iz ustavnopravne prakse, koju treba primjenjivati načelno, proizlazi da je oružani sukob na području Republike Hrvatske imao nemeđunarodni karakter do 8. listopada 1991., a nakon toga da je taj sukob imao međunarodni karakter, te da sudska kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe na odabir materijalnog prava koje treba primijeniti u svakom pojedinom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991.

 

Članak 122. OKZRH je jedan od izvora materijalnog prava za sudove u kaznenim postupcima za ratne zločine, dok primjena pojedinih pravila međunarodnog prava, na koje se poziva ta zakonska odredba, u sudskoj praksi znači da je dopušteno primjenjivati na događaje prije i poslije 8. listopada 1991. g. odredbe Ženevskih konvencija iz 1949. godine o postupanju s ratnim zarobljenicima i o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, da se na događaje prije 8. listopada 1991. primjenjuje Dopunski protokol II. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, da se na događaje poslije 8. listopada 1991. primjenjuje Dopunski protokol I. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, a da su pravila običajnog međunarodnog ratnog i humanitarnog prava izvor prava u Republici Hrvatskoj bez obzira na karakter oružanog sukoba.

 

Stoga je u konkretnom slučaju, kako je očito da se u kaznenim djelima za koja je okrivljenik proglašen krivim, radi o oružanom sukobu nemeđunarodnog karaktera, trebalo primijeniti odredbe članka 122. u svezi sa člankom 28. OKZRH, a uz to i odredbe iz Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol II) kao i običajna pravila međunarodnog humanitarnog prava (označenih kao Pravila 90, 91 i 153 Studije o običajnom međunarodnom humanitarnom pravu).

 

Prema Ustavu od 22. prosinca 1990. Republika Hrvatska je suverena država, sa svim elementima državnosti, vršeći na svom teritoriju zakonodavnu, sudbenu i izvršnu vlast. U skladu s tim je 22. veljače 1991. donesen Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Socijalističke Republike Hrvatske koji je u Glavi XX predvidio kaznena djela protiv Republike Hrvatske, na koji način je Republici Hrvatskoj pružena kaznenopravna zaštita karakteristična za suverene države. Pri tome nije od utjecaja to što je Republika Hrvatska tada još bila u sastavu SFRJ, kao ni to što u vrijeme donošenja Ustava još nije bila međunarodno priznata, jer proglašenje suverenosti prethodi njezinom međunarodnom priznanju.

 

Ustav Republike Hrvatske je izričito naglasio da prihvaća međunarodno pravo na koji način je Republika Hrvatska izrazila volju da se smatra i subjektom međunarodnog prava. Sve ključne ustavnopravne odluke koje je Republika Hrvatska donijela nakon Ustava izraz su već postojeće suverenosti Republike Hrvatske.

 

Nadalje, Republika Hrvatska je preuzela sve obveze iz međunarodnih konvencija o ratnom pravu koje je ratificirala bivša SFRJ, između ostalog i sve 4 Ženevske konvencije iz 1949. te oba Dopunska protokola. Sabor Republike Hrvatske je Ustavnom odlukom o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. odredio da će se međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivati u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske. Obzirom da je bivša SFRJ povrede Ženevskih konvencija unijela u svoje zakonodavstvo kao posebna kaznena djela, kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a kako je Republika Hrvatska glavu XVI iz Krivičnog zakona iz 1976. godine u kojoj su ta kaznena djela sadržana preuzela u cijelosti Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ od 26. lipnja 1991. g., to je udovoljila svim međunarodnim obvezama.

 

U odnosu na predmetno kazneno djelo dokazano je da je okrivljenik, u inkriminiranom razdoblju, kao aktivni oficir JNA u činu poručnika I na dužnosti zapovjednika voda vojne policije bio svjestan obveza u postupanju prema ratnim zarobljenicima, i da je postupanja prema ratnim zarobljenicima Z. T., J. Z., D. Š., T. G. I. V. B. bilo svakako protivno odredbama članka 3. stavka 1.točke a. i c. i članka 13. stavci 1-3. III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza1949., članka 4. stavka 2. podtočke a. i e. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol II) i običajnim pravilima međunarodnog humanitarnog prava (označenim kao Pravila 90, 91 i 153 Studije o običajnom međunarodnom humanitarnom pravu) o obvezama humanog postupanja prema ratnim zarobljenicima i odgovornosti za djela počinjenih, običajnom pravu, ali i protivno uopće civiliziranom odnosu prema ljudima.

 

Slijedom ranije navedenog radi se o razdoblju kad je oružani sukob imao nemeđunarodni karakter, te se na postupanje strana u sukobu primjenjuju odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., odredbe Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), odredbe Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., a ujedno se primjenjuju i pravila običajnog međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Upravo iz pravila običajnog međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, kao i iz odredbe članka 28. OKZRH, proizlazi odgovornost kod nepoduzimanja mjera (nečinjenja) i dužnosti komandanta (zapovjednika).

 

Naime, za utvrđivanje odgovornosti zapovjednika, osobe koja obnaša dužnost kojoj je imanentna ovlast zapovijedanja podređenima, za radnje koje su poduzeli njemu potčinjeni i kojim radnjama su ostvarili obilježja ratno-humanitarnih kaznenih djela, treba imati u vidu odredbu članka 28. OKZRH u kojoj je predviđena i mogućnost počinjenja kaznenih djela i nečinjenjem.

 

U svakom slučaju, vijeće drži, kako je to ranije već navedeno, da je okrivljenik M. K. na način opisan u izreci ove presude kršio pravila međunarodno prava, iako je kao aktivni oficir JNA u činu poručnika i na dužnosti zapovjednika voda vojne policije imao zapovjedne ovlasti nad podčinjenim mu vojnicima vojne policije i obvezu čuvanja sigurnosti ratnih zarobljenika, propustio spriječiti te na opisani način podržavao i ohrabrivao da se ratni zarobljenici muče i prema njima nečovječno postupa i da im se nanose velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, čime je postupio protivno pravilima međunarodnog prava i to članka 3. stavka 1. točke 1.a), članka 27., članka 33. i članka 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.

 

Naime, postupljeno je protivno članku 3. stavku 1. točkama a) i c) Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. g. u kojem je propisano da će se u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati da se s osobama koji izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan bojnog ustroja zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojeg drugog razloga, u svakoj prilici postupati čovječno bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju pa tako da su u tu svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja, povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi ponižavajući postupci.

 

Također je postupljeno, kako je već ranije navedeno, protivno članku 13. stavku 1.-3. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. kojim je propisano da se s ratnim zarobljenicima u svako doba mora postupati čovječno, a svaki protupravni čin ili propust sile koja ih drži, a koji prouzroči smrt ili dovede u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njezinoj vlasti, zabranjen je i smatra se teškom povredom ove Konvencije, a posebice da nijedan ratni zarobljenik ne smije biti podvrgnut fizičkom sakaćenju ili medicinskom ili zdravstvenom pokusu bilo koje prirode, ako to nije opravdano liječenjem ratnog zarobljenika i nije u njegovom interesu. Također, citiranom odredbom je propisano da se ratni zarobljenici isto tako moraju u svako doba osobno štititi od svakog čina nasilja ili zastrašivanja, uvreda i javne radoznalosti te su zabranjene represalije prema ratnim zarobljenicima.

 

Vijeće drži kako je tada postupljeno i protivno odredbama članka 4. stavka 2. podtočke a) i e) Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) od 8. lipnja 1977., kojim se također zabranjuje prema navedenim osobama nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubojstvo i okrutno postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne, kao i vrijeđanje ljudskog dostojanstva, naročito ponižavajući i degradirajući postupak, silovanje, prinudna prostitucija i svaki oblik nedoličnog ponašanja.

 

Međutim, pravilima običajnog međunarodnog ratnog i humanitarnog prava regulirano je, pored ostalog, postupanje s civilima i osobama Hors de Combat te pojedinačna odgovornost. Tako je pravilom 90. propisano da su zabranjeni mučenje, okrutno ili nečovječno postupanje, te povreda ličnog dostojanstava, a posebno ponižavajući i degradirajući tretman. Prema Pravilu 91. zabranjeno je tjelesno kažnjavanje. Pravilom 153. propisano da poštovanje naredbe nadređenog ne oslobađa podčinjenog krivične odgovornosti ukoliko je znao da je djelo za koje je tada dana naredba bilo nezakonito ili je trebao znati zbog očigledno nezakonito prirode naređenog djela.

 

Slijedom svega naprijed navedenog, vijeće drži utvrđenim kako je okrivljenik M. K. počinio kazneno djelo upravo na način kako je opisano u izreci presude.

 

Treba kazati kako je okrivljenik M. K., kao zapovjednik aktivni oficir JNA u činu poručnika i na dužnosti zapovjednika voda vojne policije koji je imao zadaću preuzeti navedene ratne zarobljenike na području mjesta Zavala i sprovesti ih do logora Bileća u Bosni i Hercegovini, imajući zapovjedne ovlasti nad podčinjenim mu vojnicima vojne policije i obvezu očuvanja sigurnosti ratnih zarobljenika, postupao suprotno odredbama članka 3. stavak 1.točke a. i c. i članka 13. stavci 1-3. III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., članka 4. stavka 2. podtočka a. i e. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol II) i običajnim pravilima međunarodnog humanitarnog prava (označenim kao Pravila 90, 91 i 153 Studije o običajnom međunarodnom humanitarnom pravu) o obvezama humanog postupanja prema ratnim zarobljenicima i odgovornosti za djela počinjenih, koje nije spriječio u nehumanom postupanju prema ratnim zarobljenicima, i znajući za netrpeljivost pripadnika bivše JNA i lokalnog civilnog stanovništva područja kojim su zarobljenici trebali biti prevoženi prema pripadnicima Hrvatskih oružanih snaga i da omogućavanje pristupa vojnika i civila ratnim zarobljenicima i brutalnost podčinjenih mu vojnika jest ozbiljna opasanost za živote i tjelesni integritet ratnih zarobljenika, nazočan preprati, svjesno izložio ratne zarobljenike i nije spriječio iživljavanjima drugih nad njima, pristajući na njihovo ozljeđivanje, nanošenje im patnji i ponižavanje, pa je tako: dopustio da Z. T., J. Z., D. Š., T. G. i A. D. vezane i bespomoćne, u području Zavale, veliki broj rezervista bjesomučno tuku šakama, nogama, kundacima pušaka, i drugim predmetima po glavi i tijelu, dopustio podređenim mu pripadnicima vojne policije da na predjelu mosta preko rijeke Trebišnjice pretuku Z. T., jer se tijekom snimanja i pred kamerama Televizije Crne Gore usprotivio lažima o sotonizmu hrvatskih vojnika i prikazivanju navodno njihovih sredstava za mučenje srpskog stanovništvo, i u više navrata dopustio zaustavljanje vozila kojim su ratni zarobljenici prevoženi u vojnim taborištima i kod civilnih objekata, da bi ratne zarobljenike prikazivao kao trofeje, čime je omogućio njihovo daljnje maltretiranje koje nije tada spriječio, pa tako i pred gostionicom nedaleko Trebinja, gdje su vojnici vojne policije uveli D. Š. u gostionicu, i tamo ga nepoznata ženska osoba oštricom sjekire udarila u glavu i više puta u tijelo, te nogama kada je bio na tlu, dok je druga nepoznata civilna osoba zarobljenike u tovarnom dijelu kamiona nasumično udarala ušicama sjekire, pri čemu je zahvatila V. B. u predio kuka i rebara, a M. B. u predio zgloba lijeve noge, sve vrijeme preprate držao sve navedene ratne zarobljenike zavezane žicama i konopima i na podu tovarnog sanduka vozila, uslijed čega su, kao i neprimjerene brzine kretanja vozila, trpjeli bolove od zaustavljanja cirkulacije u rukama i udaranja o stranice vozila i međusobno jedan o drugog, i nije spriječio podčinjene mu pripadnike vojne policije i da ih i sami tijekom prijevoza udaraju, sve do dolaska nedaleko Bileće i predaje ratnih zarobljenika drugoj jedinici JNA, uslijed kojih udaraca zadobivenih tijekom preprate i stanja u koje su dovedeni vezivanjem i maltretiranjem je Z. T. zadobio frakturu lubanje, frakturu nosa i trtične kosti, D. Š. prijelom pet rebara lijevo i proboj plućne maramice, te rasjekotinu čela, T. G. prijelom sedam rebara lijevo, ozljede kralješnice i kostiju lubanje, J. Z. prijelom kosti lijeve ruke i dvaju rebara, i V. B. iščašenje desnog kuka, deformaciju nosne kosti, traumatsko oštećenje lumbalnog dijela kralježnice L4- L5 i oštećenje radijalisa lijevo, radi kompresije žicom, te svi i brojne kontuzije glave i tijela, u naravi teške tjelesne ozljede i posljedično invaliditet,

 

Nedvojbeno je kako je okrivljenik, u vrijeme počinjenja djela, bio ubrojiv, što tijekom postupka nije bilo upitno, niti je isticano kao sporno, pa kako nije bilo drugih razloga koji bi isključili njegovu krivnju, trebalo ga je proglasiti krivim za počinjenje predmetnog kaznenog djela.

 

Uzevši u obzir da je nakon počinjenja predmetnih kaznenih djela više puta izmijenjen zakon, tako da je 1. siječnja 1998. g. stupanjem na pravnu snagu Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 51/01., 11/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., dalje u tekstu: KZ/97) prestao važiti dotadašnji OKZRH, da bi 1. siječnja 2013. g., kada je stupio na pravnu snagu novi Kazneni zakon („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje u tekstu: KZ/11) prestao važiti prethodni KZ/97, vijeće je, u smislu načela primjene blažeg zakona, propisanog u odredbi članka 3. KZ/11, procjenjivalo koji je zakon za okrivljenika najblaži. Kako postoji pravni kontinuitet između kaznenih djela ratnog zločina iz članka 122. OKZRH i kaznenog djela ratnog zločina iz članka 160. KZ/97 i te kaznenog djela ratnog zločina iz članka 91. KZ/11, ali kako KZ/11 i KZ/97, u konkretnom slučaju, za okrivljenika nisu blaži, to je, u odnosu na predmetna kaznena djela trebalo primijeniti OKZRH, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja predmetnih kaznenih djela.

 

Naime, novi KZ/11 i prethodni KZ/97 nisu blaži jer je po tim zakonima za predmetna kaznena djela ratnog zločina propisana stroža kazna zatvora, nego je to propisano po OKZRH. Prema tome, OKZRH je u konkretnom slučaju najblaži zakon, pa je prema okrivljeniku primijenjen taj zakona.

 

Prilikom odabira vrste i visine kaznene sankcije vijeće je okrivljeniku cijenilo kao olakotne okolnosti njegovu neosuđivanost te činjenicu što je od počinjenja kaznenih djela prošlo više od 28 godina, te osobne i obiteljske prilike koje okolnosti je vijeće cijenilo osobito olakotnim pa je stoga i primijenjen institut ublažavanja kazne iz članka 38. stavak i članka 39. stavak 1. OKZRH. Kao otegotne okolnosti vijeće je okrivljeniku cijenilo činjenicu što su počinjenjem djela nastupile teške posljedice, budući su oštećenici zadobili teške tjelesne ozljede i neki od njih posljedično invaliditet, kao i da žrtve grubog fizičkog i psihičkog zlostavljanja i danas trpe posljedice, kao i bezobzirnost te ustrajnost pri počinjenju kaznenih djela i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra.

 

 

Cijeneći sve naprijed navedene okolnosti na strani okrivljenika, vijeće je okrivljenika na temelju članka 122. u svezi sa člankom 28. OKZRH uz primjeni članka 38. i članka 29. stavak 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 6 mjeseci , smatrajući da će se time postići svrha kažnjavanja, odnosno da će se time postići ciljevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

 

Vijeće je, na temelju članka 148. stavak 1. i 3. u svezi sa člankom 145. stavak 1. i 2. točka 1. i 6. ZKP/08, obvezalo okrivljenika M. K. da naknadi troškove kaznenog postupka i plati troškove kaznenog postupka u iznosu od 7.954,00 kn (sedamtisućadevetstopedestčetirikune) od čega iznos od 517,00 kn predstavlja trošak za svjedoke (187,00 kuna za svjedoka D. Š. i 330,00 kuna za svjedoka V. B.), iznos od 4.537,00 kn predstavlja trošak za tumača (prof. K. B.), a iznos od 2.000,00 kuna predstavlja paušalnu svotu, uzimajući pri tome u obzir složenost i trajanje postupka te imovinske prilike okrivljenika.

 

Temeljem članka 145. stavak 4. ZKP/08 trošak branitelja okrivljenika postavljenih po službenoj dužnosti i to odvjetnika Ž. G. i M. K. isplatiti će se iz sredstava tijela koje vodi kazneni postupak, a naplatiti kasnije od okrivljenika M. K.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

 

U Splitu 27. studenog 2019.