Broj: Rev 2267/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. O. iz Z., koju zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2401/09-3 od 30. studenoga 2010., kojim je preinačena presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3911/08-15 od 17. ožujka 2009., u sjednici održanoj 5. siječnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I/ Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od iznos od 820,00 kn (osamsto dvadeset kuna) sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počevši od 17. ožujka 2009. godine pa do isplate, te platiti joj i zateznu kamatu na iznos od 18.000,00 kn (osamnaest tisuća kuna) za period od 16. ožujka 2008. godine 2008. godine do 02. lipnja 2008. godine i to po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 02. lipnja 2008. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, i to sve u roku od 15 dana.

 

II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 8.000,00 kn (osam tisuća kuna) sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počevši od 24. prosinca 2007. godine pa do isplate, te u dijelu u kojem potražuje isplatu zatezne kamate na iznos od 18.000,00 kn (osamnaest tisuća kuna) za period od 24. prosinca 2007. godine pa do 15. ožujka 2008. godine.“

 

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

 

„I/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 553,30 kn (petsto pedeset tri kune i trideset lipa) sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počevši od 17. ožujka 2009. godine pa do isplate, i to sve u roku od 15 dana.

 

II/ Odbija se preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 8.415,70 kn (osam tisuća četiristo petnaest kuna i sedamdeset lipa) sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počevši od 17. ožujka 2009. godine pa do isplate.

 

III/ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.628,70 kn (tisuću šesto dvadeset osam kuna i sedamdeset lipa) sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počevši od 17. ožujka 2009. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

IV/ Odbija se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 2.031,30 kn po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počevši od 17. ožujka 2009. godine.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3911/08 od 17. ožujka 2009. godine u pobijanom dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 8.000,00 kn sa pripadajućom kamatom te zahtjevom za platež zakonske zatezne kamate na iznos od 18.000,00 kn za period od 24. prosinca 2007. godine do 15. ožujka 2008. godine i u tom dijelu sudi:

 

Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici daljnji iznos od 8.000,00 kn sa kamatom tekućom od 24. prosinca 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi koju propisuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine do isplate po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te da joj plati zakonske zatezne kamate na iznos od 18.000,00 kn tekuće od 24. prosinca 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi koju propisuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate a od 1. siječnja 2008. godine do 15. ožujka 2008. godine po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena sve u roku od 15 dana.“

 

Rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

 

„Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje rješenje poslovni broj Pn-3911/08 od 17. ožujka 2009. godine u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.820,55 kn.

 

Uvažava se žalba tužiteljice i odluka o troškovima postupka sadržana u rješenju poslovni broj Pn-3911/08 od 17. ožujka 2009. godine u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.594,45 kn i pod toč. III. izreke preinačuje i rješava:

 

Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 5.594,45 kn sa zateznom kamatom po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena tekuću od 17. ožujka 2009. godine do isplate sve u roku od 15 dana.

 

Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.628,70 kn sa pripadajućom kamatom tekućom od 17. ožujka 2009. godine do isplate.

 

Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.525,00 kn u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nije uspio u postupku reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP). Tuženik revizijom pobija i odluku (rješenje) o troškovima postupka, sve s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju uvaži i osporenu presudu suda drugog stupnja preinači na način da odbije žalbu tužiteljice i potvrdi prvostupanjsku presudu. Tuženik je popisao trošak revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, time da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se  na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navede razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Tuženik je u reviziji naveo materijalnopravno pitanje koje je prema njegovoj prosudbi važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana: „Ako određivanje (kvantifikacija) pravične novčane naknade (satisfakcije) za neimovinsku štetu i to u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje – fizičke osobe (izravni oštećenik) – predstavlja primjenu materijalnog prava, da li onda odlučivanje suda u suprotnosti sa kriterijima (mjerilima) pravične novčane naknade koje za neimovinsku štetu u obliku povrede prava na tjelesno i/ili duševno zdravlje, potvrdila sudska praksa (kao imovinskopravne standarde koje čine dio imovinskog prava) predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava (i to odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. u vezi sa čl. 19. i 1046. ZOO/05) koja dovodi do nejedinstvene primjene zakona (sudovi donose različite odluke o istoj činjeničnoj i pravnoj stvari, odnosno na temelju iste činjenične i pravne podloge) i od čega izravno ovisi odluka suda o visini pravične naknade tužiteljice u ovom sporu?“

 

U odnosu na postavljeno pitanje koje se u osnovi svodi na pitanje primjene materijalnog prava – čl. 1100. ZOO tuženik ističe da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prilikom određivanja visine pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti nepodudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 689/08-2 od 1. travnja 2009.

 

Imajući na umu utvrđenja nižestupanjskih sudova, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, odluka drugostupanjskog suda o visini pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti nije utemeljena na shvaćanju, koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u naprijed navedenoj odluci ovog suda. Naime, kod utvrđivanja visine pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 1100. ZOO treba uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja zbog čega su određena odstupanja neminovna i nužna, jer ovise o nizu elemenata koji su utvrđeni u svakom konkretnom slučaju. Tuženikova analiza kriterija i visine utvrđenog iznosa pravične novčane naknade tužiteljici svodi se na vlastitu subjektivnu procjenu o tome kolika bi tužiteljici naknada trebala pristati jer je tuženik nezadovoljan visinom utvrđene naknade.

 

Prema tome, takvi navodi tuženika svode se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, dakle na prigovor koji sam po sebi ne predstavlja važan razlog predviđen odredbom čl. 382. st. 2. ZPP za dopuštenost takve revizije. Obzirom na izloženo, ocijenjeno je da pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena u odnosu na glavnu stvar nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Tuženik pobija i drugostupanjsko rješenje kojim je odlučeno o parničnim troškovima (u dijelu s kojim nije uspio u postupku).

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

 

Smislenim tumačenjem navedene odredbe zaključiti je da se revizijom mogu pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja imaju značaj odluke o predmetu spora, a kojima se postupak o zahtjevu stranke sadržanim u tužbi dovršava.

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka po svojoj pravnoj naravi nema značaj rješenja iz čl. 400. st. 1. ZPP, a protiv kojeg je dopuštena revizija, jer niti se zahtjevom za naknadu parničnih troškova sadržanim u tužbi, parnični postupak pokreće, niti se donošenjem rješenja o parničnim troškovima, postupak iniciranom tužbom završava.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojima se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Zbog svega navedenog revizija tuženika nije dopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i čl. 392.b st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 5. siječnja 2016.