- 1 -              I Kž-Us 14/2016-8

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 14/2016-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Lovrin kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženih R. A., K. P. i E. K. zbog kaznenih djela iz članka 293. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta te optuženih R. A. i K. P. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 29. listopada 2015., broj K-Us-1/2015-46, u sjednici održanoj 27. studenog 2019. u prisutnosti javnom dijelu sjednice branitelja optužene R. A., odvjetnika P. J. i branitelja optužene E. K., odvjetnika D. S.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta te optuženih R. A. i K. P. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom su, pod točkom I. izreke, na temelju odredbe članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13. i 152/14.– dalje: ZKP/08.) oslobođene optužbe optužena R. A. da bi počinila kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. te optužena E. K. da bi počinila kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. Ujedno je odlučeno da, na temelju odredbe članka 149. stavka 1. ZKP/08., troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08., nužni izdaci optuženih R. A. i E. K. te nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja u odnosu na kaznena djela opisana pod ovom točkom padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Pod točkom II. pobijane presude, na temelju članka 455. stavka 1. ZKP/08., proglašeni su krivima optužena R. A. zbog počinjenja kaznenog djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. za koje je, na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu članka 48. stavka 1. i 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđena na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, u koju kaznu joj je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. svibnja do 23. srpnja 2014., te optuženi K. P. zbog počinjenja kaznenog djela pomaganja u primanju mita iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 38. KZ/11. za koje je, na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu članka 48. stavka 1. i 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, u koju kaznu je optuženom K. P., na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. svibnja do 20. lipnja 2014. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. ZKP/08. naloženo je optuženicima naknaditi troškove kaznenog postupka i to optuženoj R. A. u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna i optuženom K. P. u ukupnom iznosu od 21.250,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) te optuženici R. A. i K. P..

 

USKOK se žali protiv oslobađajućeg dijela pobijane presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi, a protiv osuđujućeg dijela u odnosu na optuženu R. A., zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da "kao sud drugog stupnja, u odnosu na oslobađajući dio presude za I. opt. R. A. i III opt. E. K., istu ukine i vrati na ponovno suđenje i odluku, a u odnosu na osuđujući dio presude za I-opt. R. A. pobijanu presudu preinači u pogledu odluke o kazni na način da ju osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju od izrečene kazne te da I-opt. R. A. izrekne sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja djelatnosti medicinskog djelatnika."

 

Optužena R. A. žali se po branitelju, odvjetniku P. J., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a prema sadržaju žalbe i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom "da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da istu preinači i žaliteljicu oslobodi od optužbe za počinjenje kaznenog djela primanja mita."

 

Optuženi K. P. žali se po braniteljici, odvjetnici O. I., zbog odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da "preinači presudu Županijskog suda u Osijeku broj K-Us-1/2015-46 od 29. listopada 2015. godine, u pogledu visine kazne koja je izrečena II optuženiku".

 

Odgovor na žalbu USKOK-a podnijela je optuženika E. K., po branitelju, odvjetniku D. S., predloživši njezino odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optužene R. A., odvjetnika P. J. i branitelja optužene E. K., odvjetnika D. S., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) koji se sada primjenjuje, u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženih R. A. i K. P. te braniteljice optuženog K. P., odvjetnice O. I., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu USKOK-a protiv oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude

 

Nije u pravu USKOK kada, pobijajući presudu prvostupanjskog suda u oslobađajućem dijelu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna razlozima, a izneseni razlozi da su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju razgovora snimljenih primjenom posebnih dokaznih radnji i samih tih razgovora.

 

Naime, USKOK u žalbi tvrdi da je odluka kojom je optužena R. A. oslobođena optužbe za počinjenje kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. te izostanak odluke o oduzimanju imovinske koristi koju je optužena R. A. ostvarila time što joj je priznato pravo na povrat poreza za 2013. u proturječju s utvrđenjem prvostupanjskog suda prema kojem su se u ponašanju ove optuženice ostvarila sva bitna, objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11.

 

Međutim, iako je na temelju provedenih dokaza, izjave o mjestu stanovanja od 29. lipnja 2012. i sadržaja razgovora od 6. svibnja 2014. vođenog između optužene R. A. i R. A., prvostupanjski sud utvrdio da optužena R. A. nije imala prebivalište u Č., dakle, na području od posebne državne skrbi, i da je poreznu prijavu za 2013. podnijela svjesna da po toj osnovi nema pravo na poreznu olakšicu i povrat poreza, prvostupanjski sud nije našao nedvojbeno utvrđenim da je ta činjenica bila poznata optuženoj E. K., koja je kao službenica Porezne uprave O., Ispostave B. M. poreznu prijavu zaprimila i obradila te je, nakon utvrđenja da optužena K. nije imala obvezu provjeravati istinitost podataka koji su ranije bili uneseni u računalni sustav porezne uprave, zaključio da nije dokazano da bi optužena E. K. počinila kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11.

 

Dakle, prvostupanjski sud nije našao dokazanim da je optužena R. A. izazvala ili učvrstila kod optužene E. K. odluku da kao službena osoba iskoristi svoj položaj i ovlasti i time optuženoj A. pribavi imovinsku korist (jer nije dokazano da je optužena E. K. znala da optužena R. A. nema prebivalište na području od posebne državne skrbi i da joj, priznajući joj pravo na povrat poreza, pribavlja nepripadnu imovinsku korist).

 

Stoga, protivno tvrdnji USKOK-a, prvostupanjski sud nije utvrdio da su u ponašanju optužene R. A. ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11., pa izreka presude kojom je optužena A. oslobođena optužbe da je počinila predmetno kazneno djelo nije u suprotnosti s razlozima koje je prvostupanjski sud iznio u obrazloženju pobijane presude.

 

Osim što nije našao dokazanim da su optužene R. A. i E. K. počinile kaznena djela opisana pod točkom 2., prvostupanjski je sud, prihvaćajući iskaze svjedoka D. Š. i Z. P., utvrdio da optužena R. A. nije podigla novac s osnove povrata poreza. Stoga je pogrešna na nekoliko mjesta u žalbi isticana tvrdnja o „nespornom utvrđenju pribavljanja protupravne imovinske koristi od strane I opt. R. A. u vidu neosnovanog povrata poreza“. Zbog iznijetog, nema govora o tome da bi zbog izostanka odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene počinjenjem kaznenog djela opisanog u točki 2. – za koju, naravno, nije niti bilo uvjeta jer su optuženice oslobođene optužbe da bi počinile to kazneno djelo, a oduzimanje imovinske koristi moguće je samo u osuđujućoj presudi – izreka pobijane presude bila proturječna razlozima.

 

Nadalje, suprotno žalbenoj tvrdnji USKOK-a, razlozi koje prvostupanjski sud iznosi za svoju odluku su jasni, nisu u znatnoj mjeri proturječni, a ne postoji ni, u odnosu na odlučne činjenice, znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju razgovora snimljenih provođenjem posebnih dokaznih radnji i samih tih razgovora.

 

Naime, prvostupanjski je sud, iznoseći u obrazloženju pobijane presude sadržaj razgovora optuženih R. A. i E. K. od 9. travnja 2014., izostavio pojedine dijelove njihovog razgovora pa je tako, umjesto „na tu adresu pazi“, navedeno „na tu adresu“, izostavljene su riječi „čekaj, čekaj čekaj me, morala sam se sklonit, slušaju nas“, „jer je to katastrofa“ i „to sve, znaš, ja ću voditi računa o tome“. Međutim, s obzirom na to da time nije izmijenjen smisao spornog razgovora, a niti, u kontekstu cjelokupnog razgovora čiji je sadržaj u bitnome vjerno interpretiran u pobijanoj presudi, izostavljene riječi imaju osobiti značaj koji bi upućivao na bitno drugačije činjenične zaključke, proturječnost između onoga što se navodi u presudi o sadržaju razgovora snimljenog primjenom posebnih dokaznih radnji i samog tog razgovora nije znatna, a time niti bitna.

 

Zbog iznijetog, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., u oblicima na koje sadržajno upućuje žalba USKOK-a.

 

Pobijajući presudu prvostupanjskog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, USKOK u žalbi ističe da se ocjena prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza da su optuženice počinile kaznena djela iz točke 2., i to optužena R. A. poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11., a optužena E. K. zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., temelji na pogrešnoj interpretaciji i ocjeni sadržaja snimljenih razgovora i nekritičkom prihvaćanju iskaza ovih optuženica o karakteru njihovog međusobnog odnosa. Naime, USKOK u žalbi tvrdi da pojedine činjenice, utvrđene tijekom dokaznog postupka, upućuju na zaključak da su se optužene R. A. i E. K. dobro poznavale i da je njihov odnos bio prisniji nego li to same potvrđuju u svojim iskazima, osporavajući time ocjenu prvostupanjskog suda da provedenim dokazima nije nedvojbeno utvrđeno da je optužena E. K., prilikom zaprimanja i obrade porezne prijave optužene R. A. za 2013., znala da optužena R. A. ne boravi u Č., kao području od posebne državne skrbi.

 

Međutim, protivno žalbenim tvrdnjama USKOK-a, činjenice da su optuženice izmjenjivale poruke oslovljavajući se međusobno s „draga“, šaljući jedna drugoj „puse“, da su u svojim mobitelima imale pohranjene brojeve telefona, pa i broj kućnog telefona, da se optužena E. K. u telefonskom razgovoru od 28. svibnja 2014. kćeri optužene R. A. predstavila kao „teta E.“, same za sebe, pa ni u njihovoj međusobnoj povezanosti, ne upućuju na zaključak da je optužena E. K. znala da optužena R. A. ne živi u Č..

 

Nadalje, na tvrdnju USKOK-a da ni iz jednog provedenog dokaza, pa ni iz iskaza optuženica, ne proizlazi da bi se njih dvije upoznale tek 2013. i da je, stoga, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o njihovom kratkom poznanstvu, treba odgovoriti da sadržaj provedenih dokaza, pa tako ni rezultati pretrage mobilnih telefona, ne upućuju na zaključak da su se njih dvije ranije upoznale i od ranije kontaktirale. Činjenica da su o mjestu gdje su se upoznale (da li u poreznoj upravi ili u KBC-u Osijek) optužene R. A. i E. K. različito iskazivale nije od značaja za utvrđenje odlučne činjenice – je li optužena E. K. znala da optužena R. A. ne živi na području od posebne državne skrbi – niti iznesena razlika u njihovim iskazima upućuje na zaključak da su, u tom dijelu, optuženice smišljeno neistinito iskazivale.

 

Protivno daljnjim žalbenim tvrdnjama USKOK-a, pravilno je prvostupanjski sud, pomno analizirajući sadržaj cijelog razgovora optuženih R. A. i E. K. od 9. travnja 2013., pa i dijelove tog razgovora na koje ukazuje USKOK u žalbi, zaključio da sadržaj navedenog razgovora niti u jednom dijelu ne upućuje na zaključak da je optužena E. K. znala da optužena R. A. ne prebiva u Č..

 

Naime, sugestija optužene E. K. da se isplata iznosa vraćenog poreza izvrši putem gotovinskog naloga uslijedila je nakon navoda optužene R. A. da je blokiran račun na koji joj je prošle godine isplaćen povrat poreza i da će joj, zbog navedenog, sve uzeti i da joj ništa neće ostati. Razumljivo je da je optužena E. K. kao službenica porezne uprave, kojoj su poznate mogućnosti i načini isplate povrata poreza, optuženoj K. predočila mogućnost gotovinske isplate, navodeći pri tom da se isplata u tom slučaju vrši na adresu, a to optužena R. A. prihvaća i pristaje da se isplata izvrši gotovinski, makar i za dva tjedna, jer će joj u protivnom „sve pojesti“. Nadalje, s obzirom na to da joj je račun blokiran, ukazuje se uvjerljivom tvrdnja optužene R. A. da je kod optužene E. K. požurivala postupanje po svojoj poreznoj prijavi, a, s tim u vezi, razumljiv je i navod optužene K. iz razgovora od 9. travnja 2014. da će, kad stignu nalozi, uzeti njezin nalog pa će se dogovoriti da li da joj ga preda ili pošalje poštom. Nadalje, na pitanje gdje onda podiže novac, optužena K. odgovara u pošti ili u F. te navodi da će je obavijestiti kad nalog stigne, da tu ne stoji jer mora ići i na provjeru i da bi „onda to otišlo u Č.“, a optužena R. A. je pita hoće li isplata biti u petom.

 

Izneseni sadržaj razgovora od 9. travnja 2014., ni navod optužene E. K. da se mora maknuti jer je slušaju, protivno žalbenoj tvrdnji USKOK-a ne ukazuje na „konspirativnost u postupanju“, niti je sadržaj navedenog razgovora, pa ni razgovora od 13. travnja 2014. u kojem optužena K. obavještava da je krenuo povrat poreza, da će to riješiti kad stigne šefu na potpis, da se ne odugovlači, temelj za zaključak da je optužena E. K. znala da optužena A. ne živi na području od posebne državne skrbi i da, po toj osnovi, nema pravo na povrat poreza.

 

Neosnovano USKOK ističe da iz sadržaja naprijed navedenih razgovora proizlazi da je optužena E. K. upozoravala optuženu R. A. neka pazi jer, ako bi dostavnicu o primitku gotovinskog naloga na adresi u Č. potpisala R. A., svekrva optužene R. A., to bi „nedvojbeno izazvalo sumnju o stvarnom mjestu boravka I. opt. R. A., što bi zahtijevalo daljnju provjeru i utvrđenje kako I. opt. R. A. ne boravi na toj adresi.“

 

Naime, budući da kod dostave gotovinskog naloga za isplatu nije riječ o osobnoj dostavi u smislu odredbe članka 85. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. - dalje: ZUP), ovo se pismeno, u skladu s odredbom članka 86. stavkom 1. ZUP-a, može uručiti i odraslom članu kućanstva. Zbog toga, uručenje naloga za gotovinsku isplatu R. A. ne bi bio razlog za sumnju o mjestu stvarnog boravišta optužene R. A., pa, suprotno žalbenoj tvrdnji USKOK-a, nije postojala ni potreba da optužena E. K. na tu okolnost posebno upozorava optuženu A..

 

Nadalje, činjenica da je optužena E. K. osobno nosila nalog za gotovinsku isplatu (a to nije činila u slučaju drugih poreznih obveznika) i predala ga kćeri optužene R. A., Ž. A. u O., iako joj je, prema prostornoj analizi USKOK-a, mjesto Č. bilo bliže, također ne dovodi u sumnju analizu provedenih dokaza i ocjenu prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza da je optužena E. K. znala za mjesto stvarnog boravišta optužene R. A..

 

Naime, s pravom je prvostupanjski sud ocijenio uvjerljivim iskaz optužene E. K. prema kojem je, znajući za loše financijske prilike optužene R. A. i za činjenicu da imenovana radi u dežurstvima, u nastojanju da joj pomogne i u dogovoru s njom, osobno odnijela nalog za isplatu kćeri ove optuženice, dva dana prije nego što je otpremljeno rješenje o povratu poreza. Uz to, iz iskaza nepristranih i za ishod ovog postupka nezainteresiranih svjedoka, Z. P. i D. Š., načelnika odjela za utvrđivanje poreza i voditelja Porezne ispostave u B. M., proizlazi da u slučaju porezne prijave optužene R. A. za 2013. nije bilo elemenata zbog kojih bi odbili zahtjev imenovane optuženice za priznavanje uvećanog osobnog odbitka zbog prebivališta na području od posebne državne skrbi. Naime, ovi su svjedoci suglasno potvrdili da je, prema podacima kojima je raspolagala porezna uprava, poslodavac optužene R. A. za nju uplaćivao poreze i doprinose po mjestu prebivališta u O. Č., a na temelju valjanih dokumenata optužena A. je i prethodnih godina ostvarivala pravo na povrat poreza, kada su njezinu poreznu prijavu obrađivali drugi službenici Porezne uprave, Područnog ureda Osijek. Stoga je prvostupanjski sud, uz utvrđenje da porezni službenik nije imao obvezu provjeravati podatke o poreznim obveznicima, nego samo podatke iz porezne prijave usporediti s podacima iz sustava porezne uprave, prihvaćajući iskaze svjedoka Z. P. i D. Š., nalazeći da ni sadržaj komunikacije snimljene provedbom posebnih dokaznih radnji ne ukazuje na suprotno, pravilno ocijenio da je iskaz optužene E. K. uvjerljiv, uključujući i njezinu tvrdnju da ona nije imala saznanja da optužena R. A. ne živi na području od posebne državne skrbi.

 

Stoga je, protivno žalbenim tvrdnjama USKOK-a o nekritičkom prihvaćanju iskaza naprijed navedenih svjedoka, prvostupanjski sud s pravom ocijenio da ni činjenica da je optužena E. K. osobno odnijela nalog za isplatu kćeri optužene R. A. u O., sama za sebe, a ni u povezanosti s drugima dokazima, ne upućuje na zaključak o inkriminiranom postupanju optužene E. K..

 

Slijedom iznesenog, žalbenim tvrdnjama USKOK-a nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koji je osnovano, ne našavši dokazanim da bi optužena R. A. počinila kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11., a optužena E. K. kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11., na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., optuženice oslobodio optužbe za predmetna kaznena djela.

 

Zbog iznijetog, nije osnovana žalba USKOK-a podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.-17.).

 

USKOK se žali i zbog nedonošenja odluke o oduzimanju imovinske koristi od optužene R. A., tvrdeći, kako je to već ranije navedeno, da „sud utvrđuje njeno ostvarenje protupravnim radnjama‟.

 

Međutim, optužena R. A. oslobođena je optužbe da je počinila kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11. Neovisno o tome što prvostupanjski sud suprotno žalbenim tvrdnjama USKOK-a, pravilno zaključuje da iz provedenih dokaza – iskaza svjedoka D. Š. i Z. P. – proizlazi da ova optuženica nije realizirala nalog za gotovinsku isplati i podigla iznos povrata poreza za 2013., dakle, da ona nije ostvarila protupravnu imovinsku korist, oduzimanje takve koristi, da je ostvarenje takve koristi i utvrđeno, ne bi bilo moguće uz oslobađajuću presudu jer je pretpostavka takvog oduzimanja, kako to jasno proizlazi iz odredbe članka 77. stavka 1. KZ/11., donošenje odluke kojom je utvrđeno da je ostvarena protupravna radnja, a oslobađajuća presuda nedvojbeno to nije.

 

Zbog toga nije osnovana niti žalba USKOK-a iz osnove navedene u članku 471. stavku 2. ZKP/08.-17.

 

U odnosu na žalbe USKOK-a i optuženika R. A. i T. P. protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude

 

Optužena R. A. presudu prvostupanjskog suda, u dijelu kojom je proglašena krivom zbog počinjenja kaznenog djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11., pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tvrdeći da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Međutim, obrazlažući ovu žalbenu osnovu, optuženica u žalbi iznosi isključivo prigovore činjenične naravi, tvrdeći da se „niti na jednom (dokazu) ne može temeljiti zaključak da je žaliteljica tražila mito u iznosu od 3.000,00 EUR“.

 

Na tvrdnju optužene R. A. o počinjenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. treba odgovoriti da je prvostupanjski sud, u obrazloženju pobijane presude, iznio razloge o svim odlučnim činjenicama koje čini bitna obilježja predmetnih kaznenih djela, razloge zbog kojih je te činjenice našao dokazanima, pri čemu je iznio ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, osobito iskaza optuženih R. A. i T. P. te svjedoka V. K., razloge zbog kojih nije prihvatio dokazni prijedlog obrane, kao i razloge kojima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, osobito pri utvrđenju postoje li kaznena djela i krivnja optuženih R. A. i T. P. te primjenjujući određene odredbe kaznenog zakona na optuženike i njihovo djelo.

 

Zbog toga prvostupanjski sud u osuđujućem dijelu pobijane presude nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju ukazuje žalba optužene R. A., a ni koju drugu takvu povredu na koju, u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08.-17., drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Protivno žalbenim tvrdnjama, kojima optužena R. A. u suštini pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaze optuženog T. P. i svjedoka V. K. te analizirajući sadržaj razgovora snimljenih provedbom posebnih dokaznih radnji, utvrdio da je optužena R. A., kao viša medicinska sestra na Klinici za urologiju Kliničkog bolničkog centra O. (dalje: K. O.), dogovorila obavljanje pregleda i operativnih zahvata S. K. mimo liste čekanja i redovite procedure naručivanja pacijenata te posredstvom optuženog T. P. za obavljeni i predstojeći operativni zahvat tražila iznos od 3.000 eura, koji iznos je V. K. i predala optuženom K. P. za optuženu R. A. 22. svibnja 2014. u ugostiteljskom objektu u O..

 

Naime, navode optuženog T. P. da je optužena R. A. za pregled S. K. mimo liste čekanja i za obavljanje operativnih zahvata, tražila mito, prvostupanjski je sud ocijenio uvjerljivima s obzirom na to da je optuženica učestalo i uporno slala poruke optuženom P., raspitujući se za očigledno očekivanu nagradu. Zbog sadržaja tih poruka i interesa kojeg je optužena R. A. pri tome iskazala, neuvjerljivom se ukazuje tvrdnja ove optuženice da novac nije tražila, već da je jedino „pristala za svoj angažman primiti neku nagradu pa čak i novac“.

 

Nadalje, tvrdnju optuženog T. P. da je optužena R. A. za pregled i operativni zahvat S. K. tražila mito u iznosu od 3.000 eura posredno potvrđuje sadržaj telefonskog razgovora od 22. svibnja 2014. u kojem je optužena A. navela „Ništa, ti njemu (reci) da je u timu za operaciju bilo šest ljudi i da su oni mislili da je to netko moj veliki i da su zato svi oni izašli maksimalno u susret pa se ja njima svima moram bar s nečim … ono“. Iz sadržaja navedenog razgovora proizlazi da optužena R. A. preko optuženog T. P. jasno poručuje V. K. da za učinjenu uslugu očekuje novac, navodeći ujedno da je u timu za operaciju bilo šestoro ljudi i da svima mora odužiti, pa se stoga i tvrdnja optuženog T. P. o iznosu od 3.000 eura kojeg je optuženica tražila ukazuje uvjerljivom.

 

Zbog iznijetog, optužena R. A., tvrdeći da se zaključak prvostupanjskog suda o njezinoj kaznenoj odgovornosti za počinjenje kaznenog djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. temelji jedino na iskazu optuženog T. P. koji je uhićen s primljenim novcem pa da mu drugo nije preostalo nego da prizna počinjenje djela, a da pritom, u nastojanju da umanji vlastitu kaznenu odgovornost, veći dio odgovornosti prebaci na nju, nije u uspjehom dovela u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda o njenoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11.

 

Zbog navedenog, žalba optužene R. A. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.-17.) u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude nije osnovana.

 

U žalbi zbog odluke o kazni USKOK tvrdi da je prvostupanjski sud, kod odlučivanja o vrsti i mjeri kazne, nedovoljno cijeneći značaj otegotnih okolnosti, precijenio značaj olakotnih okolnosti na strani optužene R. A., da je pogrešno primijenio odredbe o ublažavanju kazne, a optuženoj R. A. za počinjeno kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. izrekao preblagu kaznu.

 

Optuženi K. P. u žalbi podnesenoj zbog odluke o kazni ističe da mu je za počinjenje kaznenog djela pomaganja u primanju mita iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 38. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci „previsoko odmjerena“. Ukazujući na činjenicu da je u cijelosti priznao počinjenje kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, optuženi K. P. ističe da prvostupanjski sud „nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir težinu počinjenog kaznenog djela i svrhu kažnjavanja“ te da je, iako je on osoba mlađe životne dobi, od olakotnih okolnosti sud uzeo u obzir „samo njegovo priznanje … i njegovu neosuđivanost, kao i primjereno držanje pred sudom.“ Smatra da bi se svrha kažnjavanja može postići i izricanjem uvjetne kazne iz članka 56. KZ/11.

 

Optužena R. A. ne žali se izričito zbog odluke o kazni ali ta žalbena osnova sadržana je, prema odredbi članka 478. ZKP/08.-17., u njenoj žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti na strani optuženih R. A. i T. P. koje, prema odredbi članka 47. KZ/11., utječu na izbor vrste i mjere kazne.

 

Naime, prvostupanjski je sud olakotnima na strani optužene R. A. cijenio činjenicu njezine dosadašnje neosuđivanosti za kaznena djela i prekršaje, obiteljske prilike i korektno držanje pred sudom, dok je otegotnom cijenio činjenicu što je kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. počinila kao medicinski djelatnik kojem je pružanje pomoći bolesnima i nemoćnima profesionalni poziv, činjenicu da je djelo počinila u cilju pribavljanja nepripadne imovinske koristi, kao i iskazanu upornost u počinjenju kaznenog djela.

 

Optuženom T. P. prvostupanjski je sud olakotnom cijenio činjenicu njegovog priznanja kaznenog djela, činjenicu da do sada nije osuđivan za kaznena djela ni kažnjavan za prekršaje te primjereno držanje pred sudom, dok je otegotnima cijenio činjenicu da je optuženi T. P. utjecao na optuženu R. A. da poveća zahtjev za mito, kao i njegovu upornost u pomaganju optuženoj R. A. da ostvare svoju nakanu i pribave nepripadnu imovinsku korist.

 

Ujedno, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da naprijed navedene olakotne okolnosti na strani svakog optuženika u svojoj ukupnosti predstavljaju naročito olakotne okolnosti, zbog kojih se u odnosu na optužene R. A. i K. P. svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo – može ostvariti i kaznama blažim od propisane. Stoga je opravdano prvostupanjski sud u odnosu na oboje optuženika primijenio odredbe o ublažavanju kazne, a izrečene kazne zatvora optuženoj R. A. za počinjenje kaznenog djela primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. u trajanju od deset mjeseci i optuženom K. P. za počinjenje kaznenog djela pomaganja u primanju mita iz članka 293. stavka 1. u vezi s člankom 38. KZ/11. u trajanju od sedam mjeseci, ukazuju se primjerenim počinjenim kaznenim djelima, ličnosti počinitelja i stupnju njihove krivnje. Težina počinjenog kaznenog djela, međutim, suprotno žalbi optuženog P., otklanja mogućnost izricanja uvjetne osude jer se izvršenje kazne i ovom optuženiku ukazuje nužnim za ostvarenje svrhe kažnjavanja.

 

Zbog iznijetog, nisu osnovane žalbe USKOK-a i optuženih K. P. i R. A. zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.-17.).

 

USKOK se žali i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, tvrdeći da je optuženoj R. A. trebalo izreći sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti iz članka 71. KZ/11. i to zabrane obavljanja djelatnosti u zdravstvu budući da je kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11. počinila kao medicinska sestra, radeći u zdravstvenoj ustanovi te da iskazani visok stupanj kriminalne volje i upornosti ukazuju na postojanje visokog stupnja opasnosti da bi zlouporabom djelatnosti medicinske sestre mogla ponovno počiniti kazneno djelo.

 

Međutim, protivno žalbenim tvrdnjama USKOK-a, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, ocjenjujući da bi izricanje sigurnosne mjere zabrane obavljanja djelatnosti u zdravstvu za optuženu R. A., koja je po zanimanju medicinska sestra, značilo onemogućavanje ostvarenja prava na rad, a da će već i izricanje zatvorske kazne utjecati na njezin radnopravni status u K. O., uslijed čega je umanjena opasnost da će optuženica zlouporabom djelatnosti medicinske sestre ponovno počiniti kazneno djelo, s pravom je prvostupanjski sud ocijenio da izricanje sigurnosne mjere zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti ovdje nije nužna.

 

Zbog iznijetog, nije osnovana žalba USKOK-a zbog odluke o sigurnosnoj mjeri (članak 471. stavak 2. ZKP/08.-17.)

 

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih USKOK i optuženi R. A. i T. P. pobijaju presudu prvostupanjskog suda, a pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-17. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju odredbe članka 482. ZKP/08.-17., žalbe USKOK-a i optuženih R. A. i T. P. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 27. studenog 2019.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.