Poslovni broj: 3 UsI-362/19-7

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu tog suda Leandri Mojtić te Ljiljani Lijić zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja U. d.o.o. S., kojeg zastupa opunomoćenik N. B. odvjetnik u S., protiv tuženika Ministarstva turizma, Zagreb, Prisavlje 14, kojeg zastupa generalna opunomoćenica V. B., u predmetu ukidanja privremenog rješenja o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, nakon održane usmene i javne rasprave, zaključene 19. studenog 2019., a objavljene 27. studenog 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva turizma Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-034-02/19-13/55, URBROJ: 529-06-01-02-01/1-19-2 od 5. lipnja 2019., kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi  troškove upravnog spora u iznosu od 335,00 kn u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva turizma Republike Hrvatske KLASA: UP/II-034-02/19-13/55, URBROJ: 529-06-01-02-01/1-19-2 od 5. lipnja 2019., odbijena je žalba trgovačkog društva U. d.o.o. S., ovdje tužitelja, izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, KLASA: UP/I-335-02/18-03/358, URBROJ: 2181-01-02/053-19-19 od 11. travnja 2019., kao neosnovana.

Citiranim prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, KLASA: UP/I-335-02/18-03/358, URBROJ: 2181-01-02/053-19-19 od 11. travnja 2019., u točci I. izreke ukinuto je  rješenje Ureda državne uprave u Splitsko - dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Odjela za turizam KLASA: UP/I-335-02/09-03/100, URBROJ: 2181- 01-02-09-4/LB od 21.09.2009.

Točkom II. izreke riješeno je da će ovo rješenje biti će upisano u Upisnik ugostiteljskih objekata koji se ne kategoriziraju, a koji se vodi u ovoj Službi, pod upisnim brojem ….

 

 

Protiv osporavanog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom navodeći da je točno da je između Grada S. i udruge S. i udruge A. R. bio zaključen Ugovor o privremenom korištenju predmetnog prostora na određeno vrijeme temeljem kojega je tužitelju odobreno obavljanje ugostiteljske djelatnosti u objektu u S., te da je točno da između tužitelja i Grada S. nije zaključen novi Ugovor o korištenju/zakupu u pisanoj formi iako je tužitelj i nakon isteka gornjeg ugovora nastavio koristiti predmetni prostor.

Međutim, da suprotno navodima tuženog tijela nije točno da tužitelju ne pripada pravo i dalje koristiti predmetni prostor, te da stoga nije bilo nikakvog razloga da se ukida izdano rješenje KLASA: UP/I-335-02/18-03/358, URBROJ: 2181-01-02/053-19-19 od 11. travnja 2019. kojim je tužitelju odobreno obavljanje ugostiteljske djelatnosti.

              Tužitelj nadalje navodi da se pred Općinskim sudom u S. u predmetu pod posl.br. P-… između Grada S. i tužitelja vodi parnični postupak radi utvrđenja valjanog pravnog osnova korištenja predmetnog poslovnog prostora od strane tužitelja te prava zadržanja (retencije) prostora u posjedu tužitelja do isplate od strane Grada S. sredstava koje je tužitelj uložio u predmetni prostor, u kojem postupku još nije donesena pravomoćna odluka suda. Međutim, da za tuženo tijelo ta činjenica nije od značaja budući da ono pogrešno smatra kako tužitelj nije dostavio novi Ugovor o korištenju  predmetnog prostora te da bi tek pravomoćna sudska presuda kojom bi bilo utvrđeno drugačije stanje stvari mogla biti osnova za pokretanje nekog drugog upravnog postupka.

Kao dokaz na navedene tvrdnje tužitelj se poziva na uvid u parnični spis Općinskog suda u S. posl. br. P-….

Također navodi da nije osnovan tužbeni navod tuženog tijela da tužitelj nema pravo korištenja predmetnog prostora na osnovu izvršenih ulaganja u taj prostor pozivajući se članak 5. Ugovora o korištenju poslovnog prostora te navodeći da su stranke isključile pravo na povrat uloženih sredstava, a sukladno shvaćanju presude Županijskog suda u S. od 10. ožujka  2016. (Gž-…) u kojoj se navodi da tuženici-protutužitelji koje vežu odredbe Ugovora ne mogu sada s uspjehom zahtijevati ono što su Ugovorom izričito i nedvosmisleno ugovorili. Međutim, da stranka tog parničnog postupka nije bio tužitelj, već Grad S. kao tužitelj/protutuženik i Udruge umjetnička s. i A. R., kao tuženici/ protutužitelji, pa da stoga nije jasno zbog čega se tuženo tijelo poziva na tu presudu koja se ne odnosi na tužitelja, niti da je istom odlučeno o ulaganjima u prostor koja su učinjena od strane tužitelja.

Ističe da je predmetni poslovni prostor dan na korištenje u potpuno derutnom stanju,  dotrajalih instalacija, da je vlaga u prostoru izbijala gotovo iz svih zidova, te da su se doslovno urušavali i padali stropovi. Da je s obzirom na trošnost i dotrajalost zgrade koja je zaštićena kao kulturno dobro unutar D. p., tužitelj u sanaciju i održavanje prostora ulagao znatna financijska sredstva te i da nadalje kontinuirano ulaže na sanaciji predmetnog prostora i same zgrade, dok da Grad S. dopisom od 17. svibnja 2011. izjavljuje da nije u mogućnosti ulagati jer nema osigurana sredstva. Da je iz ovog prostora upravo zbog ne uvjetnosti i opasnosti za život, rad i zdravlje bilo iseljeno Gradsko kazalište m. u prostorije na T. R. …, te da je u prostor uveden tužitelj. Osim toga, da je iz svih isprava dostavljenih prvostupanjskom i tuženom tijelu, fotografija i dopisa Konzervatorskog odjela u S. razvidno da Grad S. nikada u sanaciju predmetne zgrade, pa tako ni ovog prostora nije uložio ni minimum novčanih sredstava.

Kao dokaz na navedenu tvrdnju tužitelj predlaže da se izvede dokaz saslušanjem z. z. tužitelja, te dokaz očevidom prostora, zatim uvid u dopis Grada od 17. svibnja 2011., uvid u fotografije i novinske članke o stanju prostora kada je tužitelj uveden u posjed te uvid u dopise konzervatorskog odjela.

Dakle, da je tužitelj jedini koji ulaže i koji je uložio znatna financijska sredstva u sanaciju i održavanje predmetnog prostora te na osnovi izvršenih ulaganja da tužitelj ima dospjelu tražbinu spram Grada S., te da mu upravo suprotno stavu tuženog tijela sukladno članku 72. - do 75. Zakona o obveznim odnosima i po toj osnovi pripada pravo valjanog korištenja predmetnog prostora, dakle i obavljanja djelatnosti u prostoru koje je u njegovom posjedu, sve do isplate uloženih sredstava (nužnih i korisnih troškova), o čemu da odluku može jedino donijeti Sud u parničnom postupku. Stoga, da je upravo to pravno pitanje, odnosno pravomoćna odluka parničnog suda o tome koriti li tužitelj predmetni prostor temeljem valjanog osnova, prethodno pitanje od čijeg pravomoćnog rješenja ovisi i odluka prvostupanjskog tijela u ovoj upravnoj stvari sukladno članku 55. Zakona o općem upravnom postupku. Međutim, kako tuženo tijelo nije izvršilo uvid u citirani parnični spis, a kako je to predložio tužitelj, da činjenično stanje u tom upravnom postupku nije potpuno utvrđeno.

              Također navodi da je tužitelj u upravnom postupku predložio uvid u spis predmeta Klasa: UP-1-942-04/97-011350, Urbroj: 2181-05-01/020-17/81 koji se vodi kod Ureda državne uprave u Splitsko - dalmatinskoj županiji, Službi za imovinsko - pravne poslove u S., a u kojem postupku da je nepravomoćnim rješenjem od 13. veljače 2017. riješeno da taj prostor pripada u vlasništvo ovlaštenicima povrata - fizičkim osobama te Republici Hrvatskoj. Međutim, da prvostupanjsko, kao i tuženo tijelo nije izvršilo uvid u spis toga predmeta već da je svoju odluku temeljilo samo na dopisu Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službi za imovinsko-pravne poslove u S. od 4. ožujka 2019., iako da je tužitelju kao korisniku prostora koji su bili predmet naprijed citiranog postupka povrata, priznato svojstvo stranke u tom upravnom postupku kao korisniku prostora i iz kojega cjelokupnog spisa proizlazi da tužitelj ima valjanu osnovu za korištenje predmetnog prostora.

Kao dokaz na navedenu tvrdnju tužitelj se poziva na uvid u spis Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službi za imovinsko-pravne poslove, Klasa: UP-I-942-04/97- 01/350.

Osim toga, da Republika Hrvatska, zastupana po ODO-u u S. dopisom od 26. lipnja 2019., navodi da Grad S. nije ovlašten poduzimati pravne radnje usmjerene na ispražnjenje i predaju nekretnina koje koristi S. G. G. i tužitelj jer da se radi o zgradi koja je u suvlasništvu fizičkih osoba i Republike Hrvatske koja je suvlasnik za 84/126 dijela cjeline predmetnog prostora. U tom smislu da je irelevantno je li rješenje upravnog tijela (rješenje Ureda državne uprave u Splitsko­dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Klasa: UP-I-942-04/97-01/3 50, Ur.br.: 2181-05-01/020-17/81) postalo pravomoćno jer da je izvjesno da su RH kao većinski suvlasnik i fizičke osobe suvlasnici predmetne nekretnine.

Isto tako da ni niti Republika Hrvatska, niti ostali ovlaštenici povrata nikada nisu tražili da bi tužitelj iselio iz predmetnog prostora, pa da je iz tih i gornjih navoda Republike Hrvatske nesporno da do zaključenja novih Ugovora o zakupu predmetnog prostora s Republikom Hrvatskom i ostalim suvlasnicima kojima je predmetni prostor dat u vlasništvo, tužitelj ima pravo korištenja predmetnog prostora i obavljanja ugostiteljske djelatnosti u istome.

Stoga, a kako da tuženo tijelo nije na nesporan način u ovom postupku utvrdilo pripada li tužitelju pravo na korištenje poslovnog prostora, budući da pisani ugovor o zakupu nije jedina pravna osnova korištenja prostora, to da je prvostupanjsko tijelo, kao i tuženo tijelo nepravilno utvrdilo da u ovom slučaju tužitelj ne ispunjava uvjet propisan člankom 24. stavak. 1. točka 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u tom objektu, slijedom čega predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženog tijela  te da tuženiku naloži da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu od 10. listopada 2019. u cijelosti je ustrajalo u navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja te se očitovalo na tužbene navode tužitelja navodeći da nije osnovan tužbeni navod da tuženik pogrešno smatra da tužitelj nije dostavio novi Ugovor o korištenju predmetnoga poslovnog prostora, jer da iz spisa predmeta i samih žalbenih navoda proizlazi da takav Ugovor nije dostavljen. Da činjenica da tužitelj pred nadležnim sudom s Gradom S. vodi parnični postupak radi utvrđenja pravnog osnova korištenja te zadržanja (retencije) tog prostora nije od utjecaja na predmetnu upravnu stvar, jer  da činjenica vođenja spora ne predstavlja dokaz prava korištenja predmetnog poslovnog prostora, već da bi takav dokaz mogla predstavljati tek pravomoćna presuda kojom bi bilo utvrđeno drugačije činjenično stanje od postojećeg, a koja presuda, prema spisu predmeta i žalbenim navodima, nije donesena.

Također je navelo da nije osnovan tužbeni navod da se tuženik pogrešno poziva na članak 5. Ugovora o privremenom korištenju poslovnog prostora u kojem je navedeno da su stranke isključile pravo na povrat uloženih sredstava s obzirom da su stranke toga Ugovora Grad S. i udruga S. i A. R., a ne tužitelj, a sukladno shvaćanju presude Županijskog suda u S. od 10. ožujka 2016.  jer da je u članku 2. tog Ugovora utvrđeno da su se stranke sporazumjele da će korisnici u predmetnom prostoru djelovati u okviru registriranih djelatnosti udruga te koristiti klub djelujući u okviru tvrtke U. d.o.o., odnosno tužitelja.

Da nije osnovan tužbeni navod da tužitelj ima pravo korištenja predmetnog poslovnog prostora temeljem članaka 72. do 75. Zakona o obveznim odnosima s obzirom da je u taj prostor uložio znatna financijska sredstva, jer da je prema navedenim odredbama vjerovnik ovlašten zadržati dužnikovu stvar do ispunjenja dospjelog potraživanja ili do pružanja odgovarajućeg osiguranja te da je ovlašten naplatiti se iz vrijednosti zadržane stvari nakon što o svojoj namjeri pravovremeno obavijesti dužnika, no da nije ovlašten koristiti tu stvar odnosno u predmetnome poslovnom prostoru obavljati djelatnost, a kako da to pogrešno smatra tužitelj.

Da nije osnovan tužbeni navod da pravomoćna odluka suda, koristi li tužitelj predmetni poslovni prostor temeljem valjane pravne osnove, predstavlja prethodno pitanje u predmetnoj upravnoj stvari, odnosno da je zbog propuštanja uvida u predmetni sudski spis nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u predmetnoj upravnoj stvari, jer da iz spisa predmeta i navoda tužitelja proizlazi da tužitelj nema dokaz iz kojeg bi bilo proizlazilo da ima pravo korištenja predmetnog poslovnog prostora te da bi tek pravomoćna presuda u kojoj bi činjenično stanje bilo drugačije utvrđeno, mogla biti osnova za pokretanje nekog drugog upravnog postupka.

Da nije osnovan tužbeni navod da iz spisa predmeta KLASA: UP/I-942-04/97-01/350 proizlazi da tužitelj ima pravo korištenja predmetnim poslovnim prostorom,  jer da je rješenjem  od 13. veljače 2017., donesenim u tom predmetu, koje još nije postalo izvršno, predmetni poslovni prostor vraćen u vlasništvo Republike Hrvatske i više fizičkih osoba, a nije utvrđeno pravo korištenja tužitelja tim prostorom.

Da nije od utjecaja  na drugačije rješenje predmetne upravne stvari činjenica što Republika Hrvatska, niti ostali ovlaštenici nisu tražili da tužitelj iseli iz predmetnog poslovnog prostora, jer da rješenje od 13. veljače 2017. prema spisu predmeta još nije postalo izvršno, te da Republika Hrvatska i ostali ovlaštenici ne mogu predmetnim poslovnim prostorom raspolagati, niti ga dati u zakup tužitelju, niti od bilo koga tražiti da taj prostor napusti, odnosno da se iseli.

U odnosu na zahtjev za odgodom izvršenja rješenja od 11. travnja 2019. do pravomoćnog okončanja spora, tuženo tijelo je navelo da za navode o nastanku teško popravljive štete zbog kojih se odgoda izvršenja traži, tužitelj nije priložio nikakve dokaze, dok da se navodi o teškoj ekonomskoj situaciji u društvu i nemogućnosti zapošljavanja u sezoni u turizmu ne mogu prihvatiti zbog općepoznatih razloga o potražnji za velikim brojem djelatnika u turizmu.

U odnosu na tužbeni navod tužitelja da odgoda izvršenja rješenja od 11. travnja 2019. nije protivna javnom interesu, tuženo tijelo je istaklo da svi  gospodarstvenici, u ovom slučaju ugostitelji, djelatnost obavljaju pod jednakim, zakonom propisanim uvjetima te da je rješenjem od 11. travnja 2019. ukinuto rješenje od 21. rujna 2009. s obzirom da je tužitelj zakonom propisane uvjete prestao ispunjavati. Stoga je predložilo da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

Na ročištu koje je pred ovim Sudom održano 19. studenog 2019. zamjenik opunomoćenika tužitelja je istakao da nisu bili ispunjeni uvjeti za ukidanje rješenja u smislu odredbi čl. 131. Zakona o općem upravnom postupku s obzirom da je istom zakonskom odredbom određeno da se rješenje može ukinuti u roku godinu dana od dana dostave rješenja stranci, a u predmetnom postupku da je rješenje ukinuto nakon 10 godina od dana dostave rješenja stranci. Nadalje, je istako da je tužitelj temeljem  prava zadržanja imao pravo koristi predmetni prostor te na temelju tog prava i ubirati plodove, a sve  s osnova izvršenih ulaganja u prostor, a o istome da se između Grada S. i tužitelja vodi postupak pred Općinskim sudom u S. P-…, radi čega je predložio izvršiti uvid u predmetni spis, a kao dokaz na navedenu tvrdnju u spis je priložio protutužbu podnesenu u istom predmetu, poziv za ročište, te tužbu Grada S. (list 22-32 spisa). Istovremeno je predložio predmetni spor prekinuti do donošenja pravomoćne odluke u postupku koji se pred Općinskim sudom u S. vodi pod poslovnim brojem P-… ističući kako je navedeno pitanje prethodno pitanje o kojem bi ovisilo rješenje predmetne upravne stvari, a kako se radi o građansko pravnom odnosu  da upravno tijelo uopće nije nadležno odlučivati ima li tužitelj pravo na korištenje predmetnog prostora, odnosno ima li pravo zadržanja, odnosno je li zakupni odnos prestao sve dok o tome ne odluči nadležni građanski sud.

Opunomoćenica tuženika je ustrajala u navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja, kao i u navodima iz odgovora na tužbu, a u odnosu na netom iznesene navode zamjenika opunomoćenika tužitelja je navela da isti neosnovano navodi da se u upravnom postupku nije moglo postupati temeljem odredbe čl. 131. ZUP-a s obzirom da je u predmetnoj upravnoj stvari rješenje ukinuto temeljem Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, odnosno zbog prestanka ispunjavanja uvjeta propisanog čl. 24. stavkom 1. točkom 2. toga Zakona.

U odnosu na navode koji se odnose na pravo zadržanja o čemu se vodi sudski spor te da je za potrebe ovog spora potrebno izvršiti uvid u spis predmeta koji se vodi na Općinskom sudu u S.,  opunomoćenica tuženika je istakla da vođenje sudskog spora na Općinskom sudu u S. nije od utjecaja na rješenje u predmetnom upravnom postupku, odnosno predmetnom upravnom sporu te se usprotivila izvođenju uvida u spis predmeta na Općinskom sudu ocjenjujući predloženi dokaz nepotrebnim.

U odnosu na ostale navode koji se tiču prava zadržanja predmetne nekretnine opunomoćenica tuženika se pozvala na navode iz odgovora na tužbu, dok je zamjenik opunomoćenika tužitelja istakao da je upravo osnov za ukidanje rješenja o minimalno tehničkim uvjetima bila navodna činjenica da tužitelj nema pravo na korištenje poslovnog prostora. Međutim, a s obzirom da je pravo zadržanja pitanje građansko pravnog odnosa koje pravo zadržanja u sebi uključuje i ubiranje plodova, a o istome da je nadležan odlučiti samo građanski sud u smislu čl. 6. Konvencije o ljudskim pravima i slobodama te čl. 29. Ustava RH, ističući da se u svakom slučaju radi o prethodnom pitanju.

Opunomoćenica tuženika je skrenula pozornost na presudu Županijskog suda u S. od 10. ožujka 2016. u kojoj je navedeno da je vrijeme na koji je ugovor o zakupu predmetnog prostora bio sklopljen istekao, da ugovor prešutno nije obnovljen te da je navedeno da tuženike i protutužitelje u tom sporu vežu odredbe ugovora koje su dužni poštovati te da ne mogu s uspjehom zahtijevati ono što su ugovorom izričito i nedvosmisleno otklonili, a da je to naknada uloženog u zakupljeni prostor. Također je istakla da je tuženo tijelo u rješenju navelo da pravo zadržanja na koje se tužitelj poziva, a kako je uređen čl. 72 do 75. Zakona o obveznim odnosima te čl. 164. stavkom 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ovlašćuje vjerovnika  dospjelog oporezivanja koji je u posjedu dužnikove stvari da tu stvar zadrži do ispunjenja ili odgovarajućeg ispunjenja obveze, odnosno da se naplati iz njezine vrijednosti, a koje pravo po mišljenju tuženika ne predstavlja dokaz prava korištenja u smislu zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Također je istakla da je u tijeku upravnog postupka tužitelj pozvan da dostavi novi Ugovor o zakupu, odnosno dokaz prava korištenja, međutim da takav dokaz  tužitelj nije dostavio, a što da je i potvrdio u svojoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja.

U odnosu na iznesene navode zamjenik opunomoćenika tužitelja je istakao da stranka u postupku u kojoj je donesena citirana presuda na koju se tuženik poziva, nije tužitelj, pa da ista presuda ne može utjecati na njegova prava i obveze, dok je u ostalom dijelu ustrajao u već iznesenim navodima.

Opunomoćenica tuženika se pak očitovala da su Udruge S. i A. R. djelovali te koristili klub u okviru tvrtke U.t d.o.o. odnosno tužitelja te da je tužitelj nastavio koristiti predmetni prostor nakon što su A. i Akademija brisani iz Registra Udruga.

Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka te izvedenih dokaza u postupku koji je prethodio donošenju osporavanih rješenja, vođen načelom učinkovitosti, Sud je odbio prijedlog tužitelja za prekidom ovog upravnog spora do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u S. u predmetu pod poslovnim brojem .. P-…, ocjenjujući da predmetni parnični postupak između Grada S. i tvrtke U. d.o.o. S., ovdje tužitelja, koji se vodi po tužbi Grada S. od 30.10.2017. radi ispražnjenja i predaje, te protutužbi tvrtke U. d.o.o. S. od 21.06.2019. radi isplate i prava zadržaja, ne predstavlja prethodno pitanje u konkretnoj upravnoj stvari, odnosno ovom upravnom sporu. Ovo stoga što je predmet parničnog postupka  građansko pravni odnos u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima koji je u isključivoj stvarnoj nadležnosti Općinskog suda, dok je predmet upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, a potom i ovog upravnog spora, isključivo upravna stvar, odnosno ispunjava li i dalje tužitelj uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisane kogentnom odredbom čl. 24. st. 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Stoga, pored nesporne činjenice da je Ugovor o privremenom korištenju predmetnog poslovnog prostora, s rokom važenja od 2 (dvije) godine  istekao 17.10.2010. te da novi Ugovor nije sklopljen, slijedom čega je tvrtka U. d.o.o. S. prestala ispunjavati uvjet propisan odredbom čl. 24. st. 1. Zakona, to je tuženo tijelo pravilno navelo da bi tek pravomoćna sudska presuda kojom bi bilo utvrđeno drugačije stanje stvari mogla biti osnova za pokretanje nekog drugog upravnog postupka, odnosno razlog za obnovu postupka u skladu s odredbom čl. 124. Zakona o općem upravnom postupku.

Sud je odbio i prijedlog za pribavom parničnog spisa Općinskog suda u S. poslovni broj P-… radi uvida u predmetni spis te prijedlog za izvođenjem dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja, kao i prijedlog za izvođenjem dokaza očevidom predmetnog poslovnog prostora na okolnosti iz tužbe, kao suvišne ocjenjujući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza.

Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnoj upravnoj stvari.

Zamjenik opunomoćenika tužitelja je popisao trošak zastupanja i to trošak sastava tužbe i trošak pristupa i zastupanja na ročištu, za svaku radnju po 250 bodove, odnosno 2.500,00 kn, sve uvećano za iznos PDV-a od 25%, odnosno sveukupan iznos od 6.250,00 kn.

Opunomoćenica tuženika je popisala materijalni trošak pristupa na ročište i to jednu trećinu ukupnog materijalnog troška, obzirom da istog dana, pred istim sudom, zastupa tuženika u tri sudska ročišta, u tri različita sudska spora, a koji trošak se sastoji od troška za autobusnu kartu na relaciji Z. – S. – Z.  u iznosu 246,00 kuna, troška dnevnice od 300,00 kuna te troška za noćenje od 460,00 kuna, odnosno jednu trećinu navedenih troškova u iznosu od 335,00 kuna, o kojim troškovima je neposredno u sudski spis priložila dokaze (list 17-19 spisa).

Na temelju ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, pregledom isprava priloženih spisu, uzimajući u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da  tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Među strankama je sporno je li zakonito osporavano rješenje Ministarstva turizma Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-034-02/19-13/55, URBROJ: 529-06-01-02-01/1-19-2 od 5. lipnja 2019.

Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, KLASA: UP/I-335-02/18-03/358, URBROJ: 2181-01-02/053-19-19 od 11. travnja 2019. ukinuto rješenje Ureda državne uprave u Splitsko - dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Odjela za turizam KLASA: UP/I-335-02/09-03/100, URBROJ: 2181- 01-02-09-4/LB od 21.09.2009. kojim je bilo utvrđeno da tvrtka U. d.o.o. S. ispunjava minimalne uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu vrste caffe bar naziva „A. C. G.“ u S..

Među strankama je sporno je li tvrtka U. d.o.o. S., ovdje tužitelj, prestala ispunjavati uvjet za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisan člankom 24. stavkom 1. Zakona te s tim u vezi je li pravilno primijenjena odredba čl. 27. stavkom 1. točkom 1. Zakona.

Odredbom članka 20. stavkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti (Narodne novine, broj: 85/15, 121/16, 99/18 i 25/19, dalje Zakona) je propisano da nadležni ured na zahtjev ugostitelja, rješenjem utvrđuje jesu li ispunjeni minimalni uvjeti za vrstu ugostiteljskih objekata koji se ne kategoriziraju te utvrđuje ispunjavanje uvjeta za posebni standard i dodjelu oznake kvalitete za ugostiteljske objekte iz skupina „Ostali ugostiteljski objekti za smještaj", „Restorani" i „Barovi".

Odredbom članka 24. stavkom 1. Zakona propisano je da će se rješenje o ispunjavanju propisanih minimalnih uvjeta izdati ugostitelju koji ispunjava uvjete: 1. da je registriran za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, 2. da ima pravo korištenja poslovnim prostorom ili objektom, 3. da ugostiteljski objekt u kojem će se obavljati ugostiteljska djelatnost ispunjava uvjete propisane za određenu vrstu, odnosno kategoriju ugostiteljskog objekta, 4. da ispunjava druge uvjete propisane ovim Zakonom i propisima donesenim na temelju ovog Zakona, 5. da građevina odnosno ugostiteljski objekt ispunjava uvjete sukladno posebnim propisima kojima se uređuje gradnja, bez kojih, prema tim propisima Ministarstvo ili nadležni ured ne može izdati rješenje o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti.

Odredbom članka 27. stavkom 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti propisano je da će se rješenja iz članka 20. stavaka 1. i 2., članka 21. stavka 1. i članka 22. stavka 2. toga Zakona ukinuti rješenjem: 1. ako se utvrdi prestanak ispunjavanja uvjeta za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisanog člankom 24. stavkom 1. toga Zakona, 2. odjavom obavljanja djelatnosti u ugostiteljskom objektu, s danom navedenim u odjavi ili danom podnošenja odjave nadležnom uredu, odnosno Ministarstvu, ako je ugostitelj u odjavi utvrdio datum unatrag, odnosno po službenoj dužnosti ako se utvrdi da je ugostitelj trajno prestao obavljati djelatnost, 3. ako ugostitelju bude odbijen zahtjev za dobivanje koncesije na turističkom zemljištu u kampovima u vlasništvu Republike Hrvatske.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da se rješenja iz stavka 1. ovoga članka upisuju  u Središnji registar.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da na rješenja nadležnog ureda iz stavka 1. ovoga članka stranka ima pravo izjaviti žalbu Ministarstvu.

Stavkom 4., istog članka, je propisano da se primjerak izvršnih rješenja iz stavka 1. ovoga članka dostavlja mjesno nadležnom uredu turističke inspekcije središnjeg tijela državne uprave nadležnog za inspekcijske poslove u području ugostiteljstva, nadležnoj ispostavi područnog ureda središnjeg tijela državne uprave nadležnog za porezni sustav te središnjem tijelu državne uprave nadležnom za poslove statistike, a za ugostiteljske objekte u kojima se pruža usluga smještaja i turističkoj zajednici toga područja.

Odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.             

Odredbom članka 519. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o zakupu obvezuje zakupodavac predati zakupniku određenu stvar na korištenje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu zakupninu.

Odredbom članka 4. stavkom 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (Narodne novine, broj: 125/11, 64/15 i 112/18) propisano je da ugovor o zakupu poslovnog prostora mora biti sastavljen u pisanom obliku, a kada ga kao zakupodavac sklapa Republika Hrvatska, odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku.

Odredbom članka 4. stavkom 4. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora propisano je da je ugovor o zakupu sklopljen protivno odredbi stavka 2. i 3. toga članka ništetan.

Odredbom članka 22. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora propisano je da ugovor o zakupu poslovnoga prostora sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je sklopljen.

Iz podataka spisa predmeta tuženog tijela, koji je ovom Sudu dostavljen uz odgovor na tužbu, kao nesporno je utvrđeno:

- da je upravni postupak koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja proveden po službenoj dužnosti nakon što je Samostalni sektor turističke inspekcije, Služba turističke inspekcije, Područna jedinica S. provela inspekcijski nadzor poslovanja trgovačkog društva tvrtke U. d.o.o. S., ovdje tužitelja, te nakon što je od Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službi za gospodarstvo, ovdje prvostupanjskom upravnom tijelu, zatražila nadležno postupanje na okolnosti utvrđenja činjenice je li tužitelj prestao ispunjavati uvjet propisan odredbom članka 24. st. 1. toč.2. Zakona;

- da je prvostupanjsko upravno tijelo dopisom od 11. srpnja 2018. pozvalo tvrtku U. d.o.o. S. da u roku od tri dana dostavi valjani dokaz prava korištenja predmetnog poslovnog prostora;

- da je od Grada S., Službe za gospodarenje gradskom imovinom pribavljeno očitovanje od 19. srpnja 2018. u kojem je navedeno da tvrtka U. d.o.o. S. predmetni poslovni prostor koristi bez valjane pravne osnove;

- da je prvostupanjsko upravno tijelo donijelo Rješenje KLASA:UP/I-335-02/18-03/358, URBROJ:2181-01-02/046-18-04 od 9. kolovoza 2018. kojim je utvrđeno da je tvrtka U. d.o.o. S. prestala ispunjavati uvjet propisan odredbom čl. 24. st. 1. toč. 2. Zakona;

- da je tvrtka U. d.o.o. S. protiv citiranog rješenja podnijela žalbu;

- da je Ministarstvo turizma, ovdje tuženo tijelo, odlučujući o žalbi poništilo rješenje KLASA:UP/I-335-02/18-03/358, URBROJ:2181-01-02/046-18-04 od 9. kolovoza 2018. te predmet vratilo na ponovni postupak i odlučivanje zbog povrede odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno  što je prvostupanjsko upravno tijelo donijelo odluku bez da je tvrtki U. d.o.o. S. omogućilo da se izjasni o utvrđenim činjenicama i okolnostima na kojima je utemeljilo svoju odluku, uz uputu da će prvostupanjsko upravno tijelo u ponovnom postupku omogućiti tvrtki U. d.o.o. S. da se očituje o svim činjenicama i okolnostima važnim za rješenje predmetne upravne stvari, po potrebi zaključkom sazvati i održati usmenu raspravu, prikupiti i druge potrebne dokaze te nakon provedenog ponovljenog postupka donijeti novo rješenje obrazloženo u skladu s odredbom čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku;

- da je u ponovljenom postupku u cijelosti postupljeno po pravnom shvaćanju i uputama sadržanim u drugostupanjskom rješenju;

- da je nakon ponovno provedenog upravnog postupka i provedenog dokaznog postupka u skladu s uputom, prvostupanjsko upravno tijelo donijelo Rješenje KLASA: UP/I-335-02/18-03/358, URBROJ: 2181-01-02/053-19-19 od 11. travnja 2019., kojim je u točci I. izreke ukinulo rješenje Ureda državne uprave u Splitsko - dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Odjela za turizam KLASA: UP/I-335-02/09-03/100, URBROJ: 2181- 01-02-09-4/LB od 21.09.2009., dok je točkom II. izreke riješeno je da će ovo rješenje biti upisano u Upisnik ugostiteljskih objekata koji se ne kategoriziraju, a koji se vodi u ovoj Službi, pod upisnim brojem 2798;

- da je je tvrtka U. d.o.o. S. protiv citiranog rješenja podnijela žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženog tijela KLASA: UP/II-034-02/19-13/55, URBROJ: 529-06-01-02-01/1-19-2 od 5. lipnja 2019. odbijena kao neosnovana, a protiv kojeg rješenja je tvrtka U. d.o.o. S. podnijela tužbu i pokrenula predmetni upravni spor.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja već je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Među strankama nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je G. S. temeljem Zaključka  Gradskog poglavarstva od 17. listopada 2008. s udrugama S. i A. R. zaključio Ugovor o privremenom korištenju predmetnog poslovnog prostora, s rokom u trajanju od 2 (dvije) godine, odnosno do 17.10.2010. godine;

- da je člankom 2. Ugovora utvrđeno da će korisnici, osim djelovanja u okviru registriranih djelatnosti udruga, prostor koristiti i kao klub djelujući u okviru tvrtke U. d.o.o.;

- da je udruga S. – Galerija G. osnivač tvrtke U. d.o.o.;

- da po isteku ugovorenog roka s korisnicima Grad S. nije zaključio novi Ugovor;

- da je u međuvremenu udruga A. R. prestala postojati, odnosno da je brisana iz registra udruga s danom izvršnosti prestanka postojanja 14.03.2017.

Dakle, slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja među strankama nije sporno da između tužitelja i Grada S. nije zaključen novi Ugovor o korištenju/zakupu predmetnog poslovnog prostora, a koju činjenicu ne spori ni sam tužitelj.

Također među strankama nije sporno da je tužitelj i nakon isteka Ugovora nastavio koristiti predmetni prostor.

Slijedom naprijed navedenog nespornog utvrđenja, po ocjeni ovog Suda prvostupanjsko upravno tijelo je pravilno postupilo kada je donijelo Rješenje KLASA: UP/I-335-02/18-03/358, URBROJ: 2181-01-02/053-19-19 od 11. travnja 2019., kojim je ukinulo rješenje Ureda državne uprave u Splitsko - dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Odjela za turizam KLASA: UP/I-335-02/09-03/100, URBROJ: 2181- 01-02-09-4/LB od 21.09.2009. kojim rješenjem je bilo utvrđeno da tvrtka U. d.o.o. S. ispunjava minimalne uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u ugostiteljskom objektu vrste caffe bar naziva „A. C. G.“ u S., obzirom na nespornu činjenicu da je tužitelj prestao ispunjavati uvjet za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisan člankom 24. stavkom 1. Zakona, odnosno da više nema pravo korištenja predmetnim poslovnim prostorom.

Činjenica da se pred Općinskim sudom u S. u predmetu pod posl.br. P-… između Grada S. i tvrtke U. d.o.o. S., ovdje tužitelja, vodi parnični postupak po tužbi Grada S. od 30.10.2017. radi ispražnjenja i predaje, te protutužbi tvrtke U. d.o.o. S. od 21.06.2019. radi  radi isplate i prava zadržaja, nisu od utjecaja na rješenje predmetne upravne stvari, pored nesporne činjenice da je Ugovor o privremenom korištenju predmetnog poslovnog prostora, s rokom važenja od 2 (dvije) godine  istekao 17.10.2010. te da novi Ugovor nije sklopljen, slijedom čega je tvrtka U. d.o.o. S. nesporno prestala ispunjavati uvjet propisan odredbom čl. 24. st. 1. Zakona.

Slijedom navedenog nije osnovan prigovor, ni tužbeni navod tužitelja da odluka u predmetnom parničnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u S. predstavlja prethodno pitanje za rješenje predmetne upravne stvari, obzirom da je predmet parničnog postupka  građansko pravni odnos koji je u isključivoj stvarnoj nadležnosti Općinskog suda, dok je predmet upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, a potom i ovog upravnog spora, isključivo upravna stvar, odnosno ispunjava li i dalje tužitelj uvjete za obavljanje ugostiteljske djelatnosti propisane kogentnom odredbom čl. 24. st. 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Pravilno tuženo tijelo navodi da bi tek pravomoćna sudska presuda kojom bi bilo utvrđeno drugačije stanje stvari mogla biti osnova za pokretanje nekog drugog upravnog postupka, odnosno razlog za obnovu postupka.

Činjenica da je u međuvremenu u postupku utvrđivanja naknade za oduzetu imovinu nepravomoćnim Rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA:UP/I-942-04/97-01/350 od 13. veljače 2017. utvrđeno u toč.7. da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva poslovnih i stambenih prostora pobliže opisanih u točci 1. citiranih rješenja zajedno s pripadajućim suvlasničkim dijelom zgrade i pripadajućim zemljištem za 84/126 idealnog dijela, također nije od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari budući da je u obrazloženju predmetnog rješenja, pored ostalog, u bitnom navedeno, da je tijekom postupka radi utvrđivanja naknade za oduzetu imovinu utvrđeno da Udruga A. R. i Udruga S. nisu u zakupu s Gradom S., odnosno da do daljnjeg neće biti potpisan Ugovor  o zakupu zbog dugovanja zakupnine i ovrhe radi naplate duga, kao da ni tvrtka U. d.o.o. S. odnosno G. c. nema zaključen Ugovor o zakupu s Gradom (str. 7. citiranog rješenja).

Pored navedenog, važno je istaći da prema odredbi čl. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj: 52/18) vlasničke ovlasti na nekretninama u vlasništvu Republike  Hrvatske vrši Ministarstvo državne imovine koje je legitimirano u skladu s odredbama Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora (Narodne novine, broj:125/11,64/15 i 112/18) regulirati s korisnicima prostora zakupni odnos.

Stoga, pored nesporne činjenice da predmetno Rješenje Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA:UP/I-942-04/97-01/350 od 13. veljače 2017. nije postalo izvršno te pored nesporne činjenice da tvrtka U. d.o.o. S., ovdje tužitelj, nema sklopljen Ugovor ni s Gradom S., ni s Ministarstvom državne imovine s kojim Ugovorom bi eventualno bio reguliran zakupni odnos predmetnog poslovnog prostora, to je činjenično stanje u predmetnoj upravnoj stvari nesporno utvrđeno, odnosno da je tužitelj u trenutku donošenja osporavanog rješenja, kao i razdoblju koje je prethodilo istom, prestao ispunjavati uvjet propisan odredbom čl. 24. st. 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti.

Slijedom svega naprijed navedenog, polazeći od citiranih zakonskih odredbi i naprijed navedenih nespornih utvrđenja, a posebno od činjenice da tužitelj ni u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanih rješenja, ni u tijeku ovog upravnog spora nije dostavio novi Ugovor o korištenju predmetnog poslovnog prostora, pravilno je postupilo prvostupanjsko upravno tijelo kada je pozivom na odredbu čl. 27. st. 1. toč. 1. u svezi s odredbom čl. 24. st. 1. toč. 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti donijelo osporavano prvostupanjsko rješenje.

Slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja tuženo tijelo je pravilno postupilo kada je žalbu žalitelja, ovdje tužitelja, izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja odbilo, uz obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, a navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili pravilnost ni zakonitost osporavanog rješenja, radi čega je valjalo primjenom odredbe čl. 57. stavka l. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, dalje ZUS-a) odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te odlučiti kao u točci 1. izreke.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka.

Opunomoćenica tuženika na ročištu je popisala trošak i to trošak autobusne karte na relaciji Z.-S.-Z. u iznosu od 246,00 kn te trošak noćenja u iznosu od 460,00 kn, kao i trošak dnevnice od 300,00 kn što sveukupno iznosi 1.006,00 kn, odnosno trećinu ukupnog troška  s obzirom da je istog dana opunomoćenica tuženika imala zastupanje pred istim sudom na tri sudska ročišta, u tri različita  predmeta, odnosno tri upravna spora, te je kao dokaz o učinjenim materijalnim troškovima neposredno u sudski spis priložila i isprave kojima je dokazale učinjene materijalne troškove (list 35-37 spisa).

Prema odredbi članka 8. stavka 2. Pravilniku o porezu na dohodak (Narodne novine, br. 10/17, u daljnjem tekstu: Pravilnik), koji je stupio na snagu 4. veljače 2017., izdaci za službena putovanja (dnevnice, naknade prijevoznih troškova, naknade korištenja privatnog automobila u službene svrhe, troškovi noćenja, i drugo) obračunavaju se na temelju urednog i vjerodostojnog putnog naloga i priloženih isprava kojima se dokazuju izdaci i drugi podaci navedeni na putnom nalogu.

Stoga, a kako je opunomoćenica tuženika dostavila dokaze o učinjenim  materijalnim troškovima  kako je to propisano naprijed citiranom odredbom čl. 8. stavka 2. Pravilniku o porezu na dohodak, pored činjenice da je tuženik uspio u sporu, to je valjalo zatraženi trošak i priznati te odlučiti  kao pod točkom II. izreke.

 

U Splitu 27. studenog 2019.

 

 

                                                                                                                                                    S U D A C

 

 

                                                                                                                                                Leandra Mojtić, v. r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić