Broj: Rev 2346/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice M. Lj. iz V., drugotužitelja G. Lj. iz V., trećetužiteljice maloljetne L. Lj. iz V., koju zastupa otac i zakonski zastupnik G. Lj., četvrtotužitelja maloljetnog L. Lj. iz V., kojeg zastupa otac i zakonski zastupnik G. Lj., petotužiteljice B. S. iz P., i šestotužitelja V. S. iz P., koje zastupa punomoćnik G. B., odvjetnik u P., protiv tuženika J. o. d.d. P., kojeg zastupa punomoćnik H. P. i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika  protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-794/09-2 od 18. srpnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-835/07-45 od 17. prosinca 2008., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2016.,

r i j e š i o   j e

Revizija tužiteljica odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku da prvotužiteljici M. Lj. isplati iznos od 189.600,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 8.234,60 kuna teku počev od 05. listopada 2006. godine, a na iznos od 181.365,54 kuna od 20. listopada 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5%, sve u roku 15 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu do iznosa od 237.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 2.058,65 kuna od 05. listopada 2006. godine te na iznos od 45.341,35 kuna počev od 20. listopada 2006. godine pa do isplate, prvotužiteljica odbija.

Nalaže se tuženiku da drugotužitelju G. Lj. isplati iznos od 121.200,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 20. listopada 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5%, sve u roku 15 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu do iznosa od 155.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2006. godine pa do isplate drugotužitelj odbija.

Nalaže se tuženiku da trećetužitelju mlt. L. Lj. isplati iznos od 16.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 20. listopada 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnjem, a od 01. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5%, sve u roku 15 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu do iznosa od 100.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2006. godine pa do isplate trećetužitelj odbija.

Nalaže se tuženiku da četvrtotužitelju mlt. L. Lj. isplati iznos od 16.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 20. listopada 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnjem, a od 01. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5%, sve u roku 15 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu do iznosa od 100.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2006. godine pa do isplate četvrtotužitelj odbija.

Nalaže se tuženiku da petotužiteljici B. S. isplati iznos od 121.200,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 20. listopada 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnjem, a od 01. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5%, sve u roku 15 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu do iznosa od 155.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2006. godine pa do isplate petotužiteljica odbija.

Nalaže se tuženiku da šestotužitelju V. S. isplati iznos od 16.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 20. listopada 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnjem, a od 01. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5%, sve u roku 15 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu do iznosa od 100.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2006. godine pa do isplate šestotužitelj odbija.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od kuna 61.867,69, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelji odbijaju.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog postupka u cijelosti.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„Odbijanjem u cijelosti žalbe tuženika i djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl. broj: P-835/07-45 od 17. prosinca 2008. godine u dosuđujućem dijelu pod toč. I, stavcima 3., 4. i 6. izreke te u odluci o parničnom trošku pod toč. II izreke način da ista, sada u tom dijelu preinačena, glasi:

„Nalaže se tuženiku da trećetužiteljici mldb. L. Lj. isplati iznos od 60.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 20. listopada 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5%, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu njezin tužbeni zahtjev za isplatu do iznosa od 100.000,00 kuna odbija kao neosnovan.

Nalaže se tuženiku da četvrtotužitelju mldb. L. Lj. isplati iznos od 60.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 20. listopada 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5%, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu njegov tužbeni zahtjev za isplatu do iznosa od 100.000,00 kuna odbija kao neosnovan.

Nalaže se tuženiku da šestotužitelju V. S. isplati iznos od 60.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 20. listopada 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po eskontnoj stopi HNB-a uvećanoj za 5%, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu njegov tužbeni zahtjev za isplatu do iznosa od 100.000,00 kuna odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljima, pored do sada dosuđenog iznosa parničnog troška u iznosu od 61.867,69 kuna, isplati i daljnji parnični trošak u iznosu od 39.351,51 kuna, sve u roku od 15 dana.“

Protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude i protiv odluke o troškovima postupka tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer smatra da odluka o sporu ovisi o određeno naznačenim pravnim pitanjima materijalnopravnog karaktera koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana. Predložio je reviziju prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“,  broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) slučajevima u kojima se ne može podnijeti redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3.toga stavka.

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz citiranih odredbi ZPP proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da podnesena revizija kumulativno ispunjava slijedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora koji se na njega odnose, da je riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te da su u reviziji određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj revizije smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih pretpostavki izvanredna revizija nije dopuštena pa se revizijski sud ne može upuštati u ispitivanje njezine osnovanosti.

Revident u izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude navodi da reviziju podnosi zbog slijedećih pravnih pitanja:

1. „Je li za utvrđivanje i prosuđivanje postojanja prava (osnova) na naknadu posredne neimovinske štete zbog smrti djeda potrebno da je između oštećenika (tužitelj-unuk) i prednika (djed) postojala trajnija zajednica života u trenutku štetnog događaja?

2. Je li za zaključak o postojanju trajnije zajednice života kao osnova za dosudu naknade štete iz čl. 1101. st. 2. ZOO-a potrebno postojanje zajedničkog kućanstva i/ili egzistencijalne povezanosti između neposrednog i posrednog oštećenika ili je dovoljna samo emocionalna povezanost?

3. Da li su sudovi dužni obrazlagati svoje presude u smislu obrazlaganja svojih postupanja, utvrđenja i zauzetih stajališta, odnosno je li drugostupanjski sud trebao konkretno obrazložiti zbog čega smatra da bi tužiteljima-unucima pripadala pravična novčana naknada iz čl. 1101. st. 2. ZOO zbog smrti posrednog oštećenika djeda u jednakom iznosu kao u slučaju kada se kao neposredni i posredni oštećenici javljaju braća i sestre?

4. Je li za visinu pravične novčane naknade neimovinske posredne štete iz čl. 1101. st. 2. ZOO bitno mjerilo činjenica reda sredstva između neposrednog i posrednog oštećenika, odnosno je li pravilnom primjenom materijalnog prava kod odlučivanja o visini pravične novčane naknade posredne  neimovinske štete potrebno voditi računa o redu srodstva (bračni drugovi, roditelji i djeca, braća i sestre, unuci i djedovi/bake) a kada ne postoje nikakve posebne okolnosti koje bi ukazivale na dodatna mjerila i okolnosti koje bi bile važne za određivanje (kvantifikaciju) naknade posredne neimovinske štete, te u svezi s ovim je li pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je trećetužiteljici, četvrtotužitelju i šestotužitelju dosuđena naknada neimovinske štete zbog smrti posrednog oštećenika-djeda u istoj visini kao  u slučaju da je posredni oštećenik brat i/ili sestra)?

5. Ako je u postupku određivanja (kvantifikacije) pravične novčane naknade (satisfakcije) za neimovinsku štetu i to u obliku povrede prava na društveno zdravlje (po odredbi čl. 1101. i čl. 1100. st. 2 a u vezi sa čl. 19. i čl. 1046. ZOO/05) u vezi za okolnostima koje opravdavaju dosudu naknade (težina povrede i okolnosti slučaja) kao kriterije (mjerila) i osnova za određivanje naknade, potrebno izvršiti dvostruko prosuđivanje; da li okolnosti postoje i kakav je njihov značaj za određivanje naknade?

6. Da li prosudba da li  neka od okolnosti od značaja za naknadu postoji, predstavlja utvrđivanje činjenica, a s druge strane, prosuđivanje značaja tih okolnosti za određivanje (kvantifikaciju) naknade u konkretnom slučaju, predstavlja primjenu materijalnog prava?

7. Ako u presudi nedostaje ocjena kakav je značaj neke od utvrđenih okolnosti (težina povrede i okolnosti slučaja), koja je (može biti) jedan od osnova za određivanje (kvantifikaciju) naknade, da li je pogrešno primijenjeno materijalno pravo?

8. A ako presuda nema ni ocjenu o tome da li neka od okolnosti (težina povrede i okolnosti slučaja) koje predstavljaju kriterij (mjerilo) ili osnovu za određivanje naknade postoji (dakle, kakva je konkretno), da li je onda je pogrešno primijenjeno materijalno prava, (a ujedno je zbog pogrešnog pravnog pristupa i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje) jer odluka u sporu (visina pravične novčane naknade tužitelja) ovisi o rješenje ovog materijalnopravnog pitanja?“.

Odlučujući o dopuštenosti podnesene izvanredne revizije vijeće ovoga suda ocijenilo je da revizija tuženika nije dopuštena.

U odnosu na prva dva materijalnopravna pitanja postavljena u reviziji koja se odnose na primjenu odredbe čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 48/01 – dalje: ZOO), odnosno pravilno tumačenje pojma „trajnija zajednica života“ o čijem postojanju ovisi i osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno prava bliskih srodnika navedenih u toj zakonskoj odredbi za naknadu štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe, treba reći da se ta dva pravna pitanja ne mogu smatrati važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. To stoga što odgovor na tako formulirana pravna pitanja ovisi o činjeničnom utvrđenju suda u parničnom postupku, odnosno u svakom konkretnom predmetu. Isto pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama ovoga suda broj Rev-741/09-2 od 18. listopada 2011. te broj Rev-659/12 od 29. listopada 2015.

U odnosu na pitanja koja je tuženik u reviziji naznačio kao pravna pitanja (pitanja redni broj 3. do 8.) treba reći da se prema prosudbi ovoga suda pitanja naznačena na način kako ih je tuženik postavio u reviziji  nisu određeno navedena pravna pitanja niti uz njih nisu određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njih odnose u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

Osim toga, da bi neko pravno pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji bilo određeno naznačeno,pravno pitanje revident mora pravno pitanje određeno naznačiti tako da ono bude individualizirano i da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju je riječ u okviru određenog pravnog instituta ili zakonske odredbe. Međutim tuženik u ovoj izvanrednoj reviziji to prema ocjeni revizijskog suda nije učinio. Ujedno treba reći da je isto pravno shvaćanje revizijski sud o tako formuliranim pitanjima revidenta zauzeo i u odluci ovoga suda broj Rev-659/12 od 29. listopada 2015.

Prema tome, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije tuženika u odnosu na niti jedno pitanje (koje se odnosi na meritum spora) u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i st. 3. ZPP revizija tuženika odbačena kao nedopuštena.

U uvodnom dijelu revizije tuženik je istaknuo da reviziju podnosi i protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka.

Odlučujući o dopuštenosti revizije tuženika protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske,  održanoj 16. studenoga 2015., zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tuženika protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena.

Zagreb, 13. siječnja 2016.