Baza je ažurirana 31.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Rev 2905/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. O., Z., koga zastupa punomoćnica V. B., odvjetnica u Odvjetničkom društvu M.-L.-B.-T., Z., protiv tuženika V. d.d. Z., koga zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-1263/14-3 od 30. rujna 2014. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5892/09-20 od 25. svibnja 2012., u sjednici održanoj 19. siječnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-1263/14-3 od 30. rujna 2014. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Varaždinu-Stalna služba u Koprivnici je presudom poslovni broj Gž-1263/14-3 od 30. rujna 2014. preinačio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5892/09-20 od 25. svibnja 2012. te je odbio tužbeni zahtjev tužitelja T. O. da mu tuženik V. d.d. Z. isplati s naslova naknade neimovinske štete iznos od 20.000,00 kuna sa zateznima kamatama koje teku od 23. rujna 2009. do isplate po stopama navedenim u presudi te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.321,50 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 25. svibnja 2012. do isplate po stopama navedenim u presudi.

 

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 7.812,50 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je da Vrhovni sud RH preinači drugostupanjsku presudu te prihvati tužbeni zahtjev, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju parnične troškove.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Vijeće revizijskog suda pošlo je od toga da u ovom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 - dalje: ZPP) jer se ne radi o pobijanoj presudi donesenoj u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti o presudi donesenoj prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP, a vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 20.000,00 kuna, pa ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije od 200.000,00 kuna.

 

U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

 

Predmet spora je isplata novčane naknade nematerijalne štete, koju naknadu tužitelj potražuje zbog povrede prava osobnosti počinjene objavljivanjem članka uz fotografiju tužitelja u dnevnom izdanju V. od 7. srpnja 2009.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je bila sporna odgovornost tuženika za štetu. Tuženik je naime tvrdio da se radi o objavi takve informacije udružene s fotografijom oštećenika za koju je autor imao osnovani razlog povjerovati u točnost. Sud je našao da su objavljene fotografije koje su snimljene na javnom mjestu, a s tim u vezi da je isključena njegova odgovornost po čl. 21. st. 4. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/4).

 

Pobijana presuda se temelji na slijedećim utvrđenjima prvostupanjskog suda:

 

- u dnevnim novinama „V. “ u utorak … objavljen je članak sa nadnaslovom: „…“, te sa glavnim naslovom: „…“,

 

- u okviru članka objavljene su i fotografije s tekstom: „…“,

 

- fotografije navijača NK D. objavljene u članku su dijelovi fotografija s općim planom koje su priložene i koje je snimio D. U., fotograf na pripremnoj utakmici u A. koja je odigrana između NK D. i tamošnjeg nogometnog kluba S.,

 

- osobe na objavljenoj fotografiji nisu imenovani a u postupku je utvrđeno da je tužitelj osoba na toj fotografiji koja na desnoj podlaktici ima uočljivo tetoviranu riječ: „D.“ a nesporna je činjenica da je tužitelj navijač NK D. i da redovito odlazi na utakmice,

 

- da je u zaštitu svojih prava tužitelj podnio tuženiku zahtjev za objavu ispravka i odgovora na objavljenu informaciju od 14. srpnja 2009.g. a zatraženi ispravak informacija objavljen je u dnevnim novinama „V. “ dana 27. srpnja 2009.g.

 

Drugostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 21. st. 4. Zakona o medijima, pri čemu je drugostupanjski sud zauzeo stajalište da tuženik ne odgovara za štetu koju je tužitelj eventualno pretrpio u opisanom događaju jer da su sve objavljene informacije točne, fotografije su snimljene na javnom mjestu, a za objavu takvih informacija je postojao interes javnosti.

 

U obrazloženju je također navedeno da nisu ispunjene temeljne pretpostavke za naknadu štete prema kriterijima iz čl. 19. st. 1. i 2. u vezi s čl. 1100. s. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, dalje. ZOO), jer navodi iz iskaza samog tužitelja kojima je on opisao posljedice komentiranog događaja ne opravdavaju zaključak da je kod njega došlo do povrede prava osobnosti u takvom stupnju koji bi opravdavao dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete.

 

Tužitelj je revizijom osporio ovakvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede primjene odredbe čl. 21. st. 4. Zakona o medijima te je naznačio materijalnopravno pitanje:

 

„Ima li tužitelj pravo na naknadu štete kada je na fotografiji jasno vidljivo da on razdvaja ljude koji se tuku u cilju da spriječi tučnjavu, a navedeno potvrđuju i saslušani svjedoci?“

 

U odnosu na važnost pitanja je naveo da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u presudama poslovni broj Rev-990/09 od 11. studenog 2009. i Rev-2456/1998 od 10. listopada 2001., ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

Naznačeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U sporu radi naknade štete tužbeni zahtjev je odbijen zbog više razloga.

 

Temeljni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude je pravno stajalište da u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete prema kriterijima iz čl. 19. st. 1. i 2. u vezi s čl. 1100. s. 1. i 2. ZOO, jer navodi iz iskaza samog tužitelja kojim je on opisao posljedice komentiranog događaja ne opravdavaju zaključak da je kod njega došlo do povrede prava osobnosti u takvom stupnju koji bi opravdavao dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete.

 

Tužbeni zahtjev je odbijen i primjenom odredbe čl. 21. st. 4. Zakona o medijima, na koju se odnosi materijalnopravno pitanje, a koja odredba glasi:

 

„Nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena:

 

– vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom,

 

– objavljena unutar autoriziranog intervjua,

 

– utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri,

 

– fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskorištavanje djela,

 

– točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem,

 

– proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri.“

 

Glede primjene odredbe čl. 21. st. 4. Zakona o medijima odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na utvrđenju da su sve objavljene informacije točne, da su fotografije snimljene na javnom mjestu, a za objavu takvih informacija je postojao interes javnosti. Stoga je drugostupanjski sud zauzeo pravno stajalište da je tuženik dokazao osnovu za oslobođenje od odgovornosti. Takvo pravno shvaćanje nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjem u presudama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-990/2009 od 11. studenog 2009. i Rev-2456/1998 od 10. listopada 2001.

 

Naime u presudi poslovni broj Rev-990/09 je zauzeto pravno shvaćanje da tužitelj ima pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog objave fotografija u negativnom kontekstu u tisku, a shvaćanje glasi:

 

„Kako je već prethodno rečeno sporna fotografija a na kojoj je tužitelj u čijoj se pozadini nalazi cisterna koja se puni snimljena je na javnom mjestu uz suglasnost tužitelja. Međutim, tužitelj je svoju suglasnost za snimanje i objavu te fotografije dao ciljano, za potrebe objave članka o humanitarnoj aktivnosti dobrovoljnog vatrogasnog društva u čijem je radu tužitelj aktivno sudjelovao (razvozio vodu stanarima koji su zbog suše ostali bez tekuće vode!). Ovako ciljano dana suglasnost tužitelja za objavu njegove fotografije vezano za konkretni članak, ne daje međutim pravo tuženiku da tu fotografiju koristi u druge svrhe, posebno ne njezinu zloporabu a u cilju dokazivanja nedopuštenih aktivnosti na koje sporni članak ukazuje, a u kojim aktivnostima tužitelj nesporno nije sudjelovao.“

 

Nadalje, u presudi poslovni broj Rev-2456/1998 je također zauzeto pravno shvaćanje da tužitelj ima pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog objave fotografija u negativnom kontekstu u tisku, a shvaćanje glasi:

 

„Kraj neprijeporno utvrđene činjenice da tužitelji nisu dali pristanak da se njihova fotografija objavi u tjedniku G., bez osnova je stajalište tuženika, da je u ovom slučaju oslobođen od odgovornosti za naknadu štete.

 

Pravilnim tumačenjem citirane zakonske odredbe, prema shvaćanju ovoga suda, da bi nakladnik bio oslobođen od odgovornosti za naknadu štete, potreban je pristanak za objavljivanje u točno određenom glasilu. Kada je fotografiranje izvršeno u točno određenu svrhu radi objave u časopisu E., u svezi promocije ploče tužitelja, ne može se zaključiti da je dat pristanak da se fotografije objave i u nekom drugom glasilu.“

 

Iz navedenih izvadaka iz presuda slijedi da se obrazloženja u tim presudama temelje na pravnim shvaćanjima zauzetim u drugačijim okolnostima konkretnih slučajeva.

 

S obzirom na to da u ovom sporu nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a naznačeno pitanje nije važno pitanje po čl. 382. st. 2. ZPP, radi se o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo odbaciti po čl. 392.b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 19. siječnja 2016.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu